List of contributors (Holocaust in Hungary - Seventy years later)

Author(s): / Language(s): English Publication Year: 0

Index (Holocaust in Hungary - Seventy years later)

Author(s): / Language(s): English Publication Year: 0

Hindu istenek, sziámi tigrisek. Balogh András 70 éves

Author(s): / Language(s): English,Hungarian

Professor András Balogh had Seventy years old in 2014. His department published a volume for his birthday. This book contains the studies of his colleagues (47).

Egy tudós élet messzire vezető útjai

Author(s): Béla Háda / Language(s): Hungarian Publication Year: 0

Háborúk, békék, terroristák

Author(s): / Language(s): German,Hungarian,Italian

This book made for the seventieth birthday of Gábor Székely, Professor at the Eötvös Loránd University of Budapest, contains 51 studies. His colleagues wish him Happy Birthday.

„A kultúra a gyengéd érintés, a politika pedig nyers erő…”

Author(s): Mária Pallagi / Language(s): Hungarian Publication Year: 0

Nemzetek és birodalmak. Diószegi István 80 éves

Author(s): / Language(s): French,German,Hungarian

This book has been published as Festschrift on the occasion of the eightieth anniversary of Professor István Diószegi. 47 of his colleagues have contributed studies to this book dealing with the manifold questions István Diószegi has raised regarding the history of the 19th and 20th centuries.

Law under the Mafia State

Author(s): Zoltán Fleck / Language(s): English Publication Year: 0

Whether in principle, or on the level of institutional praxis, the rule of lawproscribes mafia-like ways of functioning. Effective barriers in the frameworkprovided by the rule of law deter mafia-style operations from comingto influence decision making, dictating norms, or effecting the formationof political will. It follows from the above that the institutionalization of amafia-like power structure requires a systematic dismantling of the liberalconstitution and constitutional establishment.

The Post-communist Mafia State as a Form of Criminal State

Author(s): Bálint Magyar / Language(s): English Publication Year: 0

The emerging post-communist criminal states, where the governance bears the features of a criminal organization, can be described as post-communist mafia states. It is nothing less than the privatized form of a parasite state. In this case, the central bodies of the state itself operate in concert as a criminal organization, as the organized upper world.

Kultúrna a sociálna diverzita na Slovensku IV. Spoločenská zmena a adaptácia

Author(s): / Language(s): Slovak,Czech

Publikácia, ktorú predkladáme verejnosti, je zameraná na procesy adaptácie jednotlivcov a skupín obyvateľov miest v období spoločenskej zmeny, ktorá nastala po roku 1989. Pád komunizmu v Československu bol navonok jednoduchým aktom formálneho vzdania sa moci, ktorým KSČ uznala svoju neschopnosť ďalej viesť túto krajinu. Zmeny, ktoré nasledovali, sa ale dotkli takmer každej stránky každodenného života. Vývoj v nestabilnej a rôznorodej politickej situácii sa premietal do spoločenských vzťahov, reštrukturalizácia vlastníctva mala pre niektorých pozitívne a pre iných negatívne dôsledky, zmeny na pracovnom trhu a v zamestnaneckých vzťahoch oslabili životné istoty a menili pracovné návyky, zdedené zo socializmu. Na Slovensko prišli zahraničné firmy a ich manažéri, globálne overené reklamné spôsoby, tovar z celého sveta, ktorý menil kultúru odievania, bývania, stravovania... Médiá prekročili hranice „socialistického tábora“ a prinášali nové idey, ideály, kultúrne vzory i spôsoby správania. „Svet“ k nám prenikol rôznymi cestami, žijú medzi nami imigranti, ale aj my sme slobodne prekročili hranice, spoznávali jeho mnohoraké podoby a kopírovali skúsenosti. Prestali sme byť izolovanou krajinou. Zakonzervované kultúrne modely rozbila „všemocná ruka trhu“, ktorý sa stal pre mnohých určujúcim kritériom hodnôt. Norma, ktorú naša spoločnosť stavia pred svojich členov, je norma schopnosti a ochoty hrať rolu konzumenta (Bauman 1999: 98). Komercionalizácia a globalizácia sú sprievodnými javmi týchto procesov.

Közép-európai arcképcsarnok. 20. század

Author(s): / Language(s): Hungarian

This book presents 27 portraits from Central Europe of 20th century. What is Central Europe? It's not easy to determine it. This region was always in the crossfire of dispute. Central Europe resembles Egyptian dying and rising gods, but the region exists and it has given many distinguished personalities to Europe and the World. The book presents this richness.

UVOD U POLITIČKI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE – IZABRANI ASPEKTI

Author(s): / Language(s): Bosnian,Croatian,Serbian

Intelektualno je i ljudsko zadovoljstvo imati pred sobom materijal kakav je zbornik tekstova „Politički sistem BiH“. Višestruki su, dakako, i razlozi takvom zadovoljstvu. U pitanju je, prije svega, činjenica da se tim istim pitanjem, do ovog rukopisa dakako, nikada ranije nitko nije bavio na ovako koncipiran način. Ovo je, drugim riječima, istinski bosanskohercegovački materijal, a to, onda, znači i materijal čija vrijednost teško da se pod znak pitanja može dovesti iz uklona aktualnih bosanskohercegovačkih sporenja. Nikoga, sukladno tome, ne treba iznenaditi mogućnost da ovaj zbornik bude jedan od prvih općeprihvaćenih udžbeničkih naslova na svim bosanskohercegovačkim visokoškolskim ustanovama, na kojima se politički sistem BiH izučava. Dio zadovoljstva je, potom, vezan i za činjenicu da je zbornik okupio osamnaest mladih, znanstvenoj javnosti relativno nepoznatih autorskih imena, kojima su prilozi, uvršteni u ovaj zbornik, ako ne intelektualni prvijenci onda zasigurno rijetki znanstveni ogledi u njihovom dosadašnjem životu. Zadovoljstvo, na koncu, izaziva i činjenica da se radi o obimnom materijalu koji politički sistem BiH osvjetljava iz najrazličitijih perspektiva i na jedan potpuno nov i rijetko konzekventan način. U osamnaest zasebnih cjelina tretirana su pitanja koja su uobičajena u ovoj vrsti analiza, ali i ona čijim je uvrštavanjem, kao u slučaju analize bosanskohercegovačkih medija, zbornik dobio dodatnu vrijednost. Zbornik je, ponovimo, strukturiran u sedamnaest poglavlja i to: 1. Priroda političkog sistema u Bosni i Hercegovini; 2. Daytonski sporazum za BiH; 3. Ustav BiH; 4. Ljudska prava u kontekstu političkog sistema; 5. Položaj nacionalnih manjina u političkom sistemu BiH; 6. Društveni aspekti političkog sistema u BiH; 7. Parlamentarna skupština BiH; 8. Vijeće ministara; 9. Predsjedništvo BiH; 10. Pravosudni sistem u BiH; 11. Političke stranke; 12. Mediji; 13. Izbori i izborni sistem u BiH; 14. Brčko Distrikt; 15. Federacija BiH; 16. Republika Srpska i 17. Lokalna samouprava u BiH. Zanimljivost je i u činjenici da se jedan autor ili autorski par – osim u jednom slučaju - posvećuje analizi samo jednog segmenta političkog sistema BiH. Posebnu vrijednost materijalu, međutim, daje spoznaja da su autorske analize krajnje pozitivistički utemeljene, bez ijedne rečenice koja bi mogla poticati dvojbe koje opterećuju bosanskohercegovački društveni, pa i intelektualni ambijent. U ovakvoj prigodi bi, bez dvojbi, grijeh bio ne progovoriti i o jeziku autora. U pitanju je, dakako, pravo jezično „šarenilo“, koje na najuvjerljiviji način svjedoči kako bosanskohercegovačke jezične „razlike“ nisu smetnja zajedničkim autorskim poduhvatima. Naprotiv, sve te različitosti finalni tekst samo čine dodatno „raspjevanim“. S druge strane, autorski tim je koristio vokabular koji je općeprihvatljiv, ali i razumljiv različitim obrazovnim razinama. Posebna mu je vrijednost u vezi s činjenicom da je u pitanju jezik koji ne izaziva mučninu nego, zbog svoje pitkosti, tjera na čitanje i „u dahu“ Zbog svega apostrofiranog vjerujem da ovaj zbornik može odigrati ulogu krajnje ozbiljnog udžbeničkog materijala za studente koji, u okviru nastavnih planova studija koje pohađaju, izučavaju i politički sistem BiH. Nadam se, međutim, da će tu njegovu dimenziju uočiti i oni koji, u svojstvu profesora i asistenata, sa studentskom populacijom rade na izučavanju političkog sistema BiH. Zbornik „Politički sistem BiH“, na koncu, može poslužiti kao veoma korisno štivo i za sve ostale – neovisno o tome radi li se o običnim čitateljima ili onima kojima su znanja o političkom sistemu potrebna iz profesionalnih razloga.

Volby do Poslanecké sněmovny 2013

Author(s): Otto Eibl,Miloš Gregor,Lenka Hrbková,Tomáš Maceček,Roman Chytilek,Peter Spáč,Vlastimil Havlík,Michal Nový,Kamil Gregor,Michal Pink,Petr Voda,Eva Kneblová,Jakub Šedo / Language(s): Czech

This paper offers a comprehensive look at the early parliamentary electionsof 2013. Analyzing the platforms of the individual political parties reveals increasing areas of commonality in their platform statements. This raises the question of whether it is still worthwhile to create and read such platforms. This is particularly true in view of the documented weakness of the relationship between Czech voters and political parties in general. Equally interesting is the contradiction between the meaning still accorded the platforms by voters, who may consider them an important factor in their decision-making process, and the details of the individual platforms themselves. It would appear that people tend to expose themselves only to those ideas with which they agree a priori. The level of exposure may then even end up strengthening their existing views (and this is also true for the opposite case: a confrontation with information which contradicts the original viewpoint may paradoxically strengthen that viewpoint).

My niewidzialni. Historia Polaków w Niemczech

Author(s): Peter Oliver Loew / Language(s): Polish

The author presents the history of Poles in Germany: it deals with the history of Polish immigration, as well as the historical Polish minorities in Germany, from the Middle Ages to the present day. Poles have been a part of German society for centuries, but only after the partitions did they become a large minority in the Kingdom of Prussia. Soon, socio-economic changes triggered migration processes, as a result of which, between the beginning of the 19th century and sometimes today, eight million Poles moved to areas where the majority of the German-speaking population was. Today, Poles - the second largest minority group in Germany - form a very diverse community. Among them there are displaced persons and late displaced persons who do not admit to their Polish identity, and yet speak Polish at home - often in Silesian dialect. There are also displaced persons who want to integrate with German society as quickly as possible and those who try to remain Poles. There are people who emigrated for economic or political reasons - some of them have Polish citizenship, and some German. Hundreds of thousands of Polish seasonal workers come to Germany every year. At the same time, there are descendants of people who were thrown to Germany by the Second World War, as well as economic migrants from the pre-war period. Peter Oliver Loew attempted to sketch the overall picture, despite the obvious methodological problems related both to the ambiguity of the terms Germans and Poles, and to the concept of minorities.

Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2007. godinu

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

Ovaj izveštaj je rezultat sistematskog praćenja uspostavljanja tranzicione pravde u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koje sprovode organizacije za ljudska prava Fond za humanitarno pravo (Beograd) i Documenta (Zagreb). Dezintegraciju jugoslovenske federacije obeležila su tri oružana sukoba visokog intenziteta: u Hrvatskoj (1991-95.), Bosni i Hercegovini (1992-95.), i na Kosovu (1998-99.), u kojima je najmanje 130.000 ljudi izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Uz to, do kraćih oružanih sukoba, sa relativno malim brojem žrtava, došlo je u Sloveniji (jun-jul 1991.) i Makedoniji (januar-novembar 2001). Više od 1.300 Srba, Roma i Albanaca, prepoznatih u albanskoj javnosti kao srpski saradnici, ubijeno je nakon oružanih sukoba i dolaska međunarodnih snaga na Kosovo, u vremenu od 12. juna 1999. do kraja 2000. godine. Sudbina oko 17.000 nestalih u regionu još uvek je nepoznata. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja s ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme. U toku 2007. godine, u Bosni i Hercegovini i, u manjoj meri, u Hrvatskoj, napravljen je pozitivan korak u snaženju kapaciteta za suđenja za ratne zločine; u Srbiji, aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale su na nivou onih iz prethodnih godina, a u Crnoj Gori i na Kosovu bile su neznatne. Ni u jednoj post-jugoslovenskoj državi vlasti nisu pokazivale interes za uspostavljanje državnih komisija za istinu ili drugih tela za utvrđivanje činjenica o teškim kršenjima ljudskih prava u ratu, niti za reforme čiji bi cilj bio uklanjanje iz institucija pojedinaca koji su kršili ljudska prava pre, u toku, ili u periodu nakon oružanih sukoba. Dobijanje reparacija, na osnovu zakona ili sudskim putem, i dalje je za brojne kategorije žrtava bilo teško ostvarivo. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su u 2007. godini, kao i ranije, predstavljala onaj segment tranzicione pravde koji je u post-jugoslovenskim zemljama izazivao najviše pažnje javnosti, i u kom su vlasti bile naročito preduzimljive. U Hrvatskoj je pred županijskim sudovima tokom godine održano ukupno 35 suđenja, za trećinu više nego u prethodnoj godini. Nepravosnažnim presudama završilo je 15 prvostepenih postupaka. Ranija pristrasnost po etničkom osnovu, u radu istražnih i tužilačkih organa, imala je odraza i u 2007. utoliko što se mnogim optuženim Srbima – njih više od polovine – sudilo u odsustvu, a osim toga samo se pripadnicima ove etničke grupe, a ne i Hrvatima, sudilo i za dela koja nisu uključivala smrtnu posledicu (pljačka i uništavanja imovine, i drugo). Sudovi u BiH su doneli ukupno 29 prvostepenih presuda (šest više nego u 2006.), a uz to je na kraju godine 19 suđenja bilo u toku. Specijalizovano Odeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH, kao i Veće za ratne zločine Suda BiH, sve više su snažili svoje kapacitete za procesuiranje ratnih zločina, tako da je u toku godine Veće izreklo deset presuda, a na kraju godine u toku je bilo devet suđenja. S druge strane, rad redovnih sudova i tužilaštava na lokalnom nivou bio je ograničen nedovoljnim kapacitetima za uspešno procesuiranje zločina. Etnički sastav optuženih pred Odeljenjem za ratne zločine i lokalnim sudovima bio je veoma raznolik, što bi moglo da ukazuje na povećanu spremnost bosansko-hercegovačkog pravosuđa da goni osumnjičene za zločine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U Srbiji su aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale na nivou onih iz prethodnih godina, odnosno održan je relativno mali broj suđenja (šest) i donete su samo dve prvostepene presude. Na Kosovu su 2007. godine održana samo dva suđenja za ratne zločine, a u Crnoj Gori 2007. godine nije održano nijedno. Ipak, istražni organi su vodili nekoliko istraga koje su crnogorski mediji i najšira javnost pažljivo pratili, tako da je krajem godine izgledalo da će u predstojećem periodu u tim predmetima biti podignute optužnice. U svim delovima bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Crne Gore, uspostavljene su tokom decenije specijalizovane strukture za procesuiranje ratnih zločina, i bio je primetan pozitivan efekat njihovog rada, naročito u smislu veće profesionalnosti i ozbiljnijeg pristupa predmetima ratnih zločina nego ranije. Nastavljena je i saradnja tužilaštava iz BiH, Hrvatske i Srbije, a korisnu komunikaciju uspostavila su i tužilaštva Hrvatske i Crne Gore. S druge strane, većina problema koja je prethodnih godina ograničavala efikasnost napora da se privedu pravdi odgovorni za ratne zločine, nije otklonjena. Podrška političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost bila je nedovoljna. Vlasti nisu stvorile uslove u kojima bi se svedoci osećali slobodnim da potpunim i istinitim iskazima pomognu utvrđivanju istine o zločinima i ulozi osumnjičenih. Ostao je nerešen problem nekažnjivosti za mnoge počinioce zločina u BiH koji sada žive, i stekli su državljanstvo, u Srbiji i Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje, dok BiH nije voljna da prepusti suđenja tim licima pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA I KAZIVANJE ISTINE: Ni u jednoj od zemalja naslednica SFR Jugoslavije nije u 2007. godini bilo ozbiljnijih rasprava o mogućem uspostavljanju komisija za istinu. Još uvek ne postoji neko zvanično telo u post-jugoslovenskim zemljama koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili više država, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95, osnovana odlukom Saveta ministara BiH u junu 2006. godine, nije u 2007. godini ostvarila nikakav napredak u prikupljanju podataka, prvenstveno zbog neslaganja među članovima Komisije o njenom mandatu. U parlamentarnim raspravama i u udžbenicima, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, preovladavalo je prikazivanje samo svog naroda kao žrtve. Krajem 2007. godine, u regionu je bilo oko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Broj identifikovanih u toku godine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu smanjio se u odnosu na prethodne godine, što je među udruženjima porodica nestalih povećalo bojazan da će proces nalaženja posmrtnih ostataka trajati još jako dugo, ili će dobrim delom ostati nezavršen. Prestanak rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), objektivna ograničenja nacionalnih sudova u procesuiranju ratnih zločina (duga suđenja, smrtnost počinilaca i svedoka), minimiziranje zločina protiv drugih, kao i sporost u rešavanju sudbine nestalih lica, naveli su Fond za humanitarno pravo, Documentu i Istraživačko-dokumentacioni centar (Sarajevo), da u maju 2006. godine pokrenu inicijativu koja bi krajem decenije trebalo da rezultira osnivanjem zvanične komisije za utvrđivanje činjenica na regionalnom nivou o događajima iz devedesetih. Pomenute organizacije pažljivo su i postepeno tokom 2006. i 2007. godine stvarale prostor za jačanje podrške inicijativi unutar civilnog društva, pre prelaska u završnu fazu, odnosno pre no što zatraže od vlasti u post-jugoslovenskim zemljama da svojim autoritetom stanu iza osnivanje regionalne komisije. INSTITUCIONALNE REFORME: Ni u jednom delu bivše Jugoslavije u toku 2007. godine nije sprovedena “lustracija” niti šira institucionalna reforma čiji bi smisao bio da umanji mogućnost da državni organi u budućnosti krše ljudska prava. Jedine sveobuhvatne reforme institucija koje su preduzete u nekoj zemlji sa prostora bišve Jugoslavije, a čiji je deklarisani cilj bio uklanjanje sa položaja pojedinaca odgovornih za kršenje prava u devedesetim, jesu reforme policije i pravosuđa u BiH, provedene u periodu između 1999-2002. odnosno 2002-2004. godine. Srbijanski Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, iz 2003. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru, i u zemlji je jačalo uverenje da je vreme za “lustraciju” prošlo. U Hrvatskoj i Crnoj Gori ni u jednom periodu posle rata ključne političke grupacije nisu zahtevale slične reforme, zbog toga što su političke partije koje su bile na vlasti u devedesetim nastavile da dominiraju političkim životom, ili zato što postoji rasprostranjeno mišljenje u javnosti da je postupanje ondašnjih vlasti bilo generalno ispravno te stoga nema razloga za detaljnom proverom načina na koji su, sa stanovišta ljudskih prava, pojedini predstavnici vlasti delovali. Opoziciona Liberalna partija Crne Gore predala je predlog Zakona o lustraciji Skupštini Crne Gore 16. marta 2007. godine, ali se vladajuća Demokratska partija socijalista, koja drži vlast neprekidno od početka devedesetih, usprotivila usvajanju zakona. Na Kosovu, u pitanje se dovodi samo postojanje konteksta za eventualnu primenu lustracionih mera, jer su učesnici u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj i administrativnoj vlasti iz devedesetih nakon 1999. godine u velikom broju napustili Kosovo, ili iz drugih razloga više ne participariju u vladajućim strukturama. REPARACIJE: U toku 2007. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivale su se sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka); restitucija (povrat i obnova imovine); utvrđivanje sudbine nestalih; utvrđivanje činjenica i njihovo javno iznošenje; uvođenje činjenica o kršenjima prava u obrazovne materijale; i, podizanje spomen-obeležja. Naknade i restitucija su prethodnih godina uglavnom obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno za žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, a negde je na samom početku. Spomen-obeležja se podižu gotovo isključivo u znak sećanja na žrtve-pripadnike većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. Broj tužilaca je bio relativno mali, zbog neizvesnosti u pogledu mogućeg dobijanja spora, nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i nepostojanja zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora.

Procesuiranje ratnih zločina - Jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj

Author(s): / Language(s): Croatian

Knjiga Procesuiranje ratnih zločina - jamstvo procesa suočavanja s prošlošću nastala je s namjerom sumiranja osnovnih tokova u sferi pravne prakse koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije u ratnim sukobima 90-ih. Brojnost i težina koja se očitovala analizom počinjenih ratnih zločina ukazuje na njihovu sustavnost i upućuje na zaključak da su počinjeni ratni zločini vrlo često imali podršku viših instanci, tzv. političkih elita. S obzirom na izgled današnje geopolitičke karte regije, neizbježno nam se nameće zaključak da je krajnji ratni cilj bio stvaranje etnički homogenih političkih zajednica i da je provođenje etničkog čišćenja, kao ratne strategije, bilo za to prikladna metoda. Nijekanje te očite činjenice, unatoč svim saznanjima koja danas imamo o zločinima koji su se u ratu 90-ih dogodili, počevši od zatvaranja u logore i ubojstava pa do deložacija i raznih drugih oblika kršenja ljudskih prava, nanosi golemu štetu novonastalim zajednicama. Breme onoga što se događalo 90-ih, osobito odbijanje suočavanja s tim, plodno je tlo za perpetuiranje potisnutih frustracija za koje se ne može sa sigurnošću predvidjeti koji smjer u određenom trenutku mogu uzeti, a ‘’put k održivom miru’’ i dalje ostaje u području imaginacije. Proces suočavanja s prošlošću nužno mora teći na više razina istodobno. Temelj njegove provedbe stvaranje je zakonskih preduvjeta za procesuiranje zločina koji su se dogodili i osiguranje standardizirane primjene ustanovljenih zakona. Ne samo da su takvi postupci činjenično teški i pravno kompleksni nego su i izrazito politički osjetljivi, no jedino je na taj način moguće individualizirati kaznenu odgovornost, dati temeljni doprinos otkrivanju istine o ratnim događajima i različitim oblicima kršenja ljudskih prava te postići pravdu za žrtve. Nasuprot tome, pravosuđa u zemljama sljednicama SFRJ nisu se pokazala doraslima situaciji koja je nastupila nakon ratnih sukoba. Njihove su reakcije bile spore i neadekvatne, a procesuiranje ratnih zločina vrlo se često onemogućavalo i opstruiralo zahvaljujući političkim pritiscima pa mnogi počinitelji ratnih zločina i danas mirno hodaju ulicama diljem zemlje, pritom katkad susrećući svoje žrtve. Iako se u javnosti počela nazirati ideja da čin ratnog zločina zahtijeva nedvojbenu moralnu osudu, ta misao u društvu još nije zaživjela. Rasap društvenih vrijednosti koji je nastupio, uz ostale elemente i uzroke koje u sebi nosi, uključuje i problematiku odnosa prema nasljeđu iz 90-ih. Još uvijek ostaje pitanje zašto je tako teško prepoznati i razumjeti da je zločin zločin, a žrtva žrtva. Ovom smo knjigom nastojali dati svoj doprinos procesu suočavanja s prošlošću i razrješenju društvene napetosti koju odbijanje suočavanja s počinjenim greškama i vlastitom odgovornošću nosi te predočiti čitateljstvu i javnosti što se sve od osamostaljenja Hrvatske činilo kako bismo živjeli u zemlji u kojoj postoji vladavina prava i u kojoj su svi državljani pred zakonom jednaki.

Izvješće o tijeku konzultacijskog procesa o instrumentima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u post-jugoslavenskim zemljama - svibanj 2006. - lipanj 2009.

Author(s): / Language(s): Bosnian,Croatian,Serbian

Ni 14 godina nakon oružanih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i deset godina od kraja sukoba na Kosovu, žrtve još uvijek nisu imenovane niti priznate, a samo manji broj odgovornih izveden je pred lice pravde. Raspravu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o neposrednoj prošlosti započele su tri organizacije za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo (Srbija), Documenta (Hrvatska) i Istraživačko-dokumentacioni centar (Bosna i Hercegovina) u rujnu 2005. godine, uz učešće stručnjaka Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu. Sudionici i sudionice skupa, predstavnici 10 vodećih organizacija za ljudska prava iz regije, podržali su suđenja za ratne zločine kao jedini pravni mehanizam za utvrđivanje pojedinačne odgovornosti, posebno ukazujući da je suradnja između državnih odvjetništava, tužiteljstava i sudova u regiji utjecala da se čuje glas žrtava ratnih zločina iz drugih etničkih zajednica. Imajući u vidu da su kazneni postupci fokusirani na optužene, tri organizacije su pokrenule regionalnu raspravu o instrumentima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima, u čijem su fokusu žrtve, kako bi doprinijeli potpunijoj slici o svemu što se dogodilo u prošlosti. Rasprava (konzultacijski proces o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima) je osmišljena kao niz regionalnih, nacionalnih i lokalnih rasprava (konzultacija) u manjim grupama (oko 30 sudionika i sudionica) sa predstavnicima različitih grupa civilnog društva. Dio procesa postali su i regionalni forumi za tranzicijsku pravdu, skupovi sa većim brojem sudionika (oko 250), na koje se kao gosti pozivaju i predstavnici država i međunarodnih organizacija. Cilj konzultacijskog procesa je od početka stvaranje javne platforme na kojoj će žrtve i predstavnici civilnog društva iznositi svoje potrebe u odnosu na kršenje ljudskih prava i nepravde počinjene u prošlosti. Drugi, podjednako važan cilj je jačanje podrške za prihvaćanje inicijative o regionalnom pristupu u utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, kako bi bila prihvaćena u svim zemljama regije, i od građana i od vlasti. U svibnju 2008. godine inicijativa je prerasla u prijedlog za formiranje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava. Od tada, konzultacijski proces dobiva i treći cilj: izgradnja modela Regionalne komisije (REKOM).

Rat, dokumentiranje i pravni status žrtve

Author(s): / Language(s): Croatian

U Hrvatskoj, kao i u drugim post-jugoslavenskim zemljama se, ne samo politički nego i znanstveno, problematiziraju pitanja posljedica sukoba. U Hrvatskoj, naravno, s naglaskom na žrtve u Domovinskom ratu 1991. - 1995. godine. Naime, Vladine i znanstvene institucije te organizacije civilnog društva (uključujući i udruge žrtava i organizacija za ljudska prava iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije) prikupljale su podatake o ubijenim i nestalima u ratu u Hrvatskoj još od 1991. godine. Prema dostupnim podacima, procjenjuje se da je broj ubijenih, poginulih i nestalih tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. - 1995. oko 22.000. Procjene se kreću od 21.000, pa sve do 24.000 žrtava rata. Demograf Dražen Živić, u radu objavljenom 2004. godine iznio je do tada najcjelovitije podatke izravnih demografskih gubitaka (ratni mortalitet) u Hrvatskoj uzrokovan agresijom i okupacijom. Prema njegovu izračunu poginulo je 8.147 (36,7%) hrvatskih branitelja, 6.605 (29%) hrvatskih civila, a broj nestalih hrvatskih branitelja i civila iznosi 1.218 (5,5%), ukupno 15.970. Brojku poginulih i nestalih Srba, vojnika i civila, Živić je procijenio na 6.222 (28,0%). Rat je dakle, prema Živićevim istraživanjima odnio ukupno 22.192 žrtava, građana Republike Hrvatske. Povjesničar Ivo Goldstein broj stradalih na hrvatskoj strani (uključujući i nestale) procjenjuje na 13.583, dok su ljudski gubici srpske strane iznosili 8.039, od čega 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba. Na Kenotafu crkve Svete Mati Slobode u zagrebačkom naselju Jarun uklesana su 15.392 imena hrvatskih “palih branitelja” (i poginuli civili ubrajaju se među “pale branitelje”), prema podacima dobivenima od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske. Prema službenim beogradskim podacima, broj poginulih i nestalih pripadnika nekadašnje JNA je 1.279. Iz ovih podataka vidljivo je da se rezultati različitih znanstvenih istraživanja donekle razlikuju, a kada njima pridodamo i nalaze organizacija za ljudska prava te razlike mogu biti i veće. Na žalost, zbog nedostatka političke volje proces prikupljanja podataka o svim žrtvama do danas nije završen te smo suočeni s činjenicom da niti petnaest godina nakon završetka sukoba nije utvrđen vjerodostojan, provjerljiv i neprijeporan (poimenični) broj ubijenih u ratu. Kako bi dopunila već prikupljene podatke o ljudskim gubicima Documenta je 2009. krenula u dodatna terenska istraživanja. Naime, od svog osnutka Documenta doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji, produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje potiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnoj i regionalnoj razini kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine. Neophodnost realizacije projekta “Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991 – 1995” proizlazi iz potrebe za sprječavanjem političkih i ideoloških manipulacija brojem žrtava rata u Republici Hrvatskoj i regiji. Takvo stanje ne pridonosi u dovoljnoj mjeri ublažavanju ratnih posljedica što je preduvjet razvoja multietničkih i multikulturalnih sredina. Utvrđivanje činjenica o ratnim događanjima i posljedicama izuzetno je važno za građane/ke RH, susjednih postjugoslavenskih zemalja i cijele Europe. Stvaranje poimeničnog popisa svih poginulih, ubijenih i nestalih građana i građanki Republike Hrvatske onemogućit će proizvoljne, netočne i zlonamjerne manipulacije brojem žrtava rata, a osiguranje relevantnih podataka biti će od pomoći institucijama i organizacijama koje sudjeluju u procesima kažnjavanja (domaći sudovi, MKSJ), izgradnje održivog mira i povjerenja. Na taj način pridonosi se individualizaciji odgovornosti za zločine i destigmatizaciji čitavih društvenih skupina ili naroda za nedjela pojedinaca. U svojem istraživanju polazimo od pretpostavke da je nužno utvrditi činjenice o svim žrtvama, bez obzira na njihovu etničku, političku, socijalnu pripadnost ili svojstvo. Pri dokumentiranju ljudskih gubitaka koristimo primjerenu znanstveno utemeljenu metodologiju, koja se bazira na metodama analize sadržaja i intervjua uz korištenje moderne informacijske tehnologije u prikupljanju, obradi i objavi podataka. U prvoj fazi provedbe projekta istraživački tim fokusirao se na područje Sisačko-moslavačke županije. Prikupljen je značajan broj dokumenata, intervjuirali smo na stotine ljudi i evidentirali nekoliko tisuća žrtava. Sastavljan je poimenični popis s ukupno 5.672 žrtava s tog područja sa svim dostupnim informacijama o njima i okolnosti njihove smrti. Istraživački tim odradio je više od 2.000 intervjua i sastanaka s članovima obitelji žrtava, svjedocima, udrugama žrtava, veterana i partnerskih organizacija koji su doveli do informacija o više od 2.200 žrtava. Tim je na terenu proveo oko 850 radnih dana. Uspješno je obrađeno više od 230 gradova, sela i zaseoka u Sisačko-moslavačkoj županiji, i prijeđeno preko 18.000 km automobilom i 250 km pješice, na ponekad teško prohodnom terenu. U suradnji s Documentinim stručnjacima/kinjama za kazneno pravo koji prate suđenja za ratne zločine, istraživači/ ce su analizirali sve optužnice, presude i druge dostupne sudske dokumente sa suđenja i istraga vođenih za ratne zločine nad civilima ili ratnim zarobljenicima u Sisačko-moslavačkoj županiji i drugim hrvatskim regijama(sa suđenja pred hrvatskim sudovima i MKSJ). Također, pregledali smo više od stotinu relevantnih knjiga, ogroman broj novina/časopisa iz 1990-ih iz cijele regije, i digitalizirali preko 10.000 stranica sudske dokumentacije. Istraživački tim snimio je i više od 1.000 fotografija lokacija ubojstava, masovnih grobnica, grobova i spomen obilježja, kao i tisuće stranica iz različitih privatnih i službenih arhiva. Svi prikupljeni dokumenti i podaci (popisi žrtava, evidencije, dokumentacija sa suđenja za ratne zločine, kronologije, analize, demografski podaci, fotografije, video snimke, press-clipping ...) su pažljivo klasificirani i arhivirani u skladu s najvišim profesionalnim standardima. Pokrenuta je i posebna web stranica posvećena projektu www.ljudskigubici.info, putem koje je omogućeno ispuniti online karton žrtve, što se pokazalo posebno korisnim za osobe koje ne žive u Hrvatskoj ili regiji, a posjeduju podatke, informacije i dokumente o stradanjima članova/ica svojih obitelji. Žrtvama želimo odati pijetet tako što ćemo omogućiti da njihova imena i okolnosti stradanja budu poznate bez obzira na to kojoj su etničkoj ili vjerskoj skupini pripadali, koju su političku ili ideološku ideju branili. Smatramo da je obaveza svakog društva osvijestiti da žrtve ratnih stradanja nisu naprosto brojevi, već ljudi s imenom i prezimenom. Upravo iz tih razloga organizirali smo dvije javne rasprave o problematici dokumentiranja ljudskih gubitaka. Ti su okrugli stolovi, održani u Zagrebu 2006. i 2010. godine, okupili brojne predstavnike/ce znanstvenih institucija, vladinih tijela, komisija, nevladinih organizacija, pravosudnih tijela, različite stručnjake, istraživače, sociologe, povjesničare i novinare koji godinama predano rade na utvrđivanju činjenica o stradalima, ubijenim i nestalim građanima i građankama, na izgradnji mira i povjerenja i ublažavanju ratnih posljedica. Ova publikacija rezultat je upravo tih javnih rasprava i sadrži cjelovite transkripte te zaključke i preporuke koji su, ili će tek biti, od velike pomoći u aktivnostima sustavnog prikupljanje građe o ratnim zbivanjima i utvrđivanju činjenica. Vjerujemo da će i ova publikacija dati značajan doprinos tome te potaknuti dodatnu javnu raspravu s ciljem jačanja kapaciteta i vidljivosti organizacija i institucija koje radi na sličnim projektima, ali i poboljšanja i intenziviranja dokumentiranja svih žrtava širom svijeta te zagovaranja važnosti prikupljanja činjenica o okolnostima stradanja. Zahvaljujemo se svim sudionicima i sudionicama koji su svojim konstruktivnim promišljanjima pridonijeli uspjesima spomenutih konferencija, te Veleposlanstvu Republike Finske koje je omogućilo tisak publikacije.

Cultural and social diversity in Slovakia iv. social change and adaptation

Author(s): / Language(s): English

The publication hereby presented to the public focuses on the processes of adaptation of individuals and groups of urban inhabitants in the period of social changes after 1989. From the outside, the collapse of Communism in Czechoslovakia was a simple act of formal resignation by which the Communist Party of Czechoslovakia admitted its inability to further lead this country. The subsequent changes, however, affected almost all aspects of everyday life. The developments in this unstable and heterogeneous political situation was reflected in social relationships; the restructuring of ownership had positive effects on some people, and negative ones on others; the changes in the labour market and employment weakened the life securities, and changed the work habits inherited from the time of socialism. The period after 1989 was characterised by the arrival of foreign companies and their managers, and proven ways of advertising and goods from all over the world, changing the culture of work, clothing, housing, catering, etc. The mass media crossed the borders of the “socialist camp” and brought new ideas, ideals, cultural models or ways of behaviour. The “global world” penetrated lives of the citizens in many ways. The free market destroyed the long-preserved cultural models and became the determining criterion of values for many. The norm our society places in front of its members is the norm of ability and willingness to play the role of a consumer (Bauman 1999: 98). Commercialisation and globalisation are the accompanying phenomena of these processes.

DRUGA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA - “POSLJEDICE GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA U SREBRENICI”: SOCIJALNI, EKONOMSKI, POLITIČKI, DEMOGRAFSKI I KULTURNI RAZVOJ SREBRENICE (1995‒2022) - POTOČARI, 12. OKTOBAR 2023. GODINE

Author(s): / Language(s): Bosnian

Dvadeset i osam godina nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini, koji je kulminaciju imao u Srebrenici i oko nje, na prostoru tzv. sigurne zone Ujedinjenih nacija, u julu 1995. godine, i danas su evidentne posljedice u socijalnom, ekonomskom, demografskom, kulturnom i svakom drugom razvoju Srebrenice i okoline. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine i počinjeni genocid nad Bošnjacima ostavili su nesagledive posljedice gotovo u svim aspektima rada i življenja. Te posljedice posebno su indikativne na prostoru Srebrenice, koja se i nakon dvadeset i osam godina od agresije i genocida suočava s problemom razvoja i opstanka povratničkog bošnjačkog stanovništva. Počinjeni zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici doveo je do dugoročnih socijalnih, ekonomskih, demografskih i kulturnih posljedica za život ljudi nakon agresije. Prva posljedica je radikalno smanjenje stanovništva, koje je s 37.382 u predratnom vremenu spalo na 13.409 osoba u cijeloj općini Srebrenica. U gradu Srebrenica i u mjesnim područjima općine Srebrenica tokom rata je uništena privreda i komunalna infrastruktura. Uništeni su gotovo svi kulturni i prateći objekti. Proces obnove u navedenim aspektima, iako se odvija uz pomoć međunarodnih organizacija, nije uspješno završen.