Cera Zagora

Author(s): Vasil Gyuzelev / Language(s): Bulgarian

The present study is dedicated to a particular Bulgarian commodity, which gained vast popularity in the Middle Ages and was of high regard on markets in Europe, Asia and Africa – the Zagora wax, i.e. the wax, made in Bulgaria. The instances when it was mentioned in written records in the period between the 14th and the beginning of the 16th century have been traced out. An attempt has been made to study the fluctuations in its current market price of that time in Genoa, Venice, Florence, Damascus and Constantinople. The various names and designations it went under, as noted down in the records, have been systematically revised and placed together in a chronological chart. In the appendix applied to the study, there is a bulk of published documents, taken out mainly from the Datini archive in Prato (Italy): lading bills of ships, carrying goods from Romania (Kaffa, Tana, Constantinople, Negroponte, Modon, Coron and Corfu), along with price-lists for vendibles on offer at various market-places (Avignon, Alexandria, Venice, Genoa and Damascus). The aim of this very issue is, on the one hand, to mark the spot where wax made on the list of commodities, exported to Italy and Western Europe, and on the other – to register both the value and the demand for Zagora wax on the markets. By way of exemplification, facsimile reproductions of assorted documentation, as well as a photograph of the sculpture representation of Francesco di Marco Datini (1335–1410) have been applied to the study. The study makes a contribution mostly to the history of economics in Bulgaria, the Balkans and Europe in-between the 14th–15th centuries. It demonstrates the part cera Zagora had in the spread of popularity of Bulgaria of repute.

"Нико не сме да вас бије" Слободан Милошевић у Косову Пољу 24-25. април 1987. Историја и мит

Author(s): Kosta Nikolić / Language(s): Serbian

Између Европе и несврстаности. Југославија и Савет Европе 1960–1980.

Author(s): Ratomir Milikić / Language(s): Serbian

ВАСИЛ ЛЕВСКИ. ИЗ КРИВИНИТЕ НА ЛИТЕРАТУРНАТА ИКОНОГРАФИЯ

Author(s): / Language(s): Bulgarian

Dedicated to the 180th anniversary of the birth of Vassil Levski, this collection gathers in one place the research efforts of literary writers and historians. The aim is tracing the way of the narrative about the historical personality to the sacred status of the national icon of the Apostle. The achieving of this scientific task intertwines the poetry of the "canonization strategist" (Hristo Botev), the words of today's lyricists, the memory of the associates, the "written by the hand of the Apostle", the results of an Olympiad in Taraklia (Moldova), the English press, the today’s children book and even the name of a mystical regiment The research efforts face the mystery of Apostle’s path into and out of monasticism, the words of veterans and philosophers, the ode and the rhapsody, the camera and the paint brush, the sound and the letter... To draw a never-ending journey, that will forever - and everywhere, accompany the Bulgarian spirit.

Srbija na Orijentu

Author(s): Sonja Biserko / Language(s): Serbian

Историјска трибина. Истраживања младих сарадника Института за новију историју Србије (II)

Author(s): / Language(s): Serbian

У зборнику који је пред читаоцима сакупљени су чланци који су настали из предавања одржаних на Научној трибини Института за новију историју Србије током 2013/14. године. Трибина се одвија кроз дијалог излагача и публике, што ауторима пружа могућност да провере своје ставове, добију нове информације и корисне сугестије. С друге стране, писана форма је прилика да се сазнања, идеје и информације добијене кроз дијалог на трибини унесу у коначну верзију радова. На тај начин аутори предавања, односно чланака у срећном су положају да унапред чују неке од критика и допуна које остали историчари чују тек од рецензената или тек када рад већ буде објављен. То, међутим, не значи да и ове радове нису прегледали компетентни рецензенти. [...]

Србија и руска револуција 1917. Нове теме и изазови

Author(s): / Language(s): Serbian

Две револуције на тлу Русије, фебруара и октобра 1917. Годи не имале су далекосежне последице на цео турбулентни 20. век. Русија неће бити творац и гарант мировних уговора после Првог светског рата, чиме ће нехотично охрабривати ревизионизме поражених или држава незадовољних новим поретком. Револуција и грађански рат унели су у европску свакодневицу појам „бољшевизам“, који постаје синоним за свако зло против кога се ваља борити свим средствима, па и у савезу са „црним ђаволом“. За Србију, то је била далекосежна промена тектонског карактера. Може се само нагађати да ли је била тежа неизвесност у току јулске кризе 1914. или губитак ослонца 1917. године. Прошло је сто година од тада. Руска револуција је као тема историчара крајем 20. века постепено маргинализована. Поистовећивана је са идеологизованим клишеом и постепено је подвргавана ништа мање идеологизованој ревизији или друштвеном забораву. [...]

Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH

Author(s): Filip Škiljan / Language(s): Croatian

Imperijalne težnje Trećeg Reicha i Italije bile su pokretač Drugog svjetskog rata, a ideološku orkestraciju činili su rasna teorija, »evolucijski opravdavana« borba za životni prostor i anti-boljševizam. Emocionalni naboj davali su osvetoljubivost i želja za revanšizmom prema pobjednicima iz Prvog svjetskog rata te tradicionalni kršćanski antisemitizam. Europa se politički trebala vrtiti oko osovine Berlin–Rim, a činile bi je još neutralne i profašističke države te satelitske države ograničenog suvereniteta. Pored Židova i Roma, u Europi su rasno inferiornima smatrani i Slaveni općenito, posebno Česi, Poljaci, Rusi i Slovenci jer su ujedno bili i smetnja realizaciji njemačkog Lebensrauma. Rusi i Poljaci su tako, uz Židove, brojčano najveće žrtve nacističke projekcije Trećeg Reicha. Svima njima sudbinu je određivala nacistička genocidna ideologija superiornog arijevstva kao pogonskog goriva njemačkog imperijalističkog plana koji je u njima vidio samo biološki potencijal za ropsku eksploataciju.

Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 91 — 95

Author(s): Saša Milošević / Language(s): English,Croatian

Throughout the whole history of state, people and individuals were faced, to different extent, with war, destruction, violence and war crimes. The greatest difficulty after the conflicts, in addition to reconstruction of demolished houses and re-establishing relationship, was facing war crimes, in particular those committed by members of the so-called ‘Us’. This ‘patriotic narrowing of the mind’, as the philosophy professor Žarko Puhovski once said, at the time when one should confess the guilt of human also becomes a moral drama that has been haunting human kind since ever. It is related to the ontological evil as Hannah Arendt said, as well as with insisting upon ‘our truth’, which villains of modern age like to use in court rooms and claim it to the grave.

Cesty za svobodou - Kurýři a převaděči v padesátých letech 20. Století

Author(s): Libor Svoboda,Pavel Vaněk,Petr Blažek,Petr Mallota,Jiří Řezníček,Slavomír Michálek,Martin Tichý / Language(s): Czech

Přechody státních hranic a působení kurýrů a převaděčů po únoru 1948 patří v posledních letech bezesporu k nejfrekventovanějším tématům z dějin protikomunistického odboje a odporu. Hlavní důvody jsou podle mého dva. Téměř kolem každého kurýra, který překročil státní hranice a po určitou dobu se v utajení pohyboval na československém území, se vytvořil okruh osob, někdy i hodně široký a rozvětvený do různých koutů republiky. Po dopadení kurýrů nebo jejich nejbližších spolupracovníků StB většinu těchto osob obvykle pozatýkala. V následujících procesech pak byly stovky kurýrů a tisíce jejich opravdových nebo i jen náhodných spolupracovníků odsouzeny k vysokým trestům odnětí svobody a více než čtyřicet z nich dostalo trest absolutní. Přesná čísla nemáme bohužel dosud k dispozici, faktem však je, že velký počet protistátních skupin, jejichž členové byli pozatýkáni a odsouzeni v letech 1948–1955/56, byl v bližším či vzdálenějším styku s cizinou, a to právě prostřednictvím některého z kurýrů.1 Procesy související s kurýry a převaděčstvím se tedy přímo či nepřímo dotkly velkého množství lidí nejen na úrovni centrální, ale i v regionech.

Každodenní život v Československu 1945/48-1989

Author(s): Robert Kvaček,Martin Franc,Jan Rychlík,Petr Bednařík,Zuzana Beňušková,Alžběta Čornejová,Michal Ulvr,Miroslav Vaněk / Language(s): Czech

Z desetidílné kroniky Josefa Holečka Naši mám nejraději hned první svazek Jak u nás žijou a umírají z roku 1898. Je obsažným poetickým obrazem venkovského života v polovině 19. století naplněného ještě i napětím mezi feudálním a selským světem, dramatickými osudy protagonistů. Nic pro historiky, zdá se na první a asi i další pohled, ve skutečnosti jde o pramen mluvný a sdělný, jen ho náležitě číst a vést s ním rozhovor, v němž je dějepisec naslouchajícím a dozvídajícím se. Zdrojů poznání, jak u nás žili a odcházeli – i ti včerejší, a zvláště ti včerejší – je téměř neomezeně, vzhledem k lidské mnohosti i jedinečnosti, jen je umět vřazovat do heuristiky.

Praha objektivem tajné policie

Author(s): Jan H. Vitvar ,Pavel Žáček,Anna Pavlíková,Miroslav Urbánek,Vladimír Bosák / Language(s): English,Czech

On March 1, 1948, the original nucleus of the unit of the Communist political police specializing in the surveillance of individuals was created, starting with fourteen men. Shortly before its dissolution, in the year 1989, its final successor – the Surveillance Directorate (Directorate IV of the National Security Corps – SNB), in the strength of 795 servicemen and women of the State Security Service (StB) – was capable of shadowing not only 523 Czechoslovak and other state officers (some even repeatedly), but also a whole range of stationary premises, including twelve embassies. Before starting to fulfill its designated tasks, the Surveillance Directorate, the same as a host of other security services, went through tempestuous organizational and personnel development. At first its equipment for the documentation of surveilled “subjects” was very poor: in September 1949, policemen-tails of Sector V of the State Security Headquarters had at their disposal only one camera, and on top of that a so-called open (undisguised) one, which they did not sufficiently make use of in their operations. Only later, the national enterprise Meopta stepped in to produce very good cameras of a small size with the name Mikroma, which were integrated into the tails’ gear.2 In October 1951, a special State Security school was launched in Veltrusy, whose aim was to prepare instructors of future training courses in the field of surveillance. In March 1953, the “tailing school” (as they themselves called it) linked up with this school. The instruction of young perspective policemen took place over six-month cycles. In individual courses, trainees learned the theory and practice of surveillance, how to take photo-documentation, reveal the identity of individuals (the “ustanovka,” or roughly, “detection,” a term adopted from the Soviet model), and manage collaborators. In addition to perfunctory instruction in the basics of socialist law, they were liberally indoctrinated in the ideology of Marxism-Leninism. The return of the first functionaries from the professional security school in the Soviet Union meant the application of the Soviet State Security Service (KGB)’s experience to a full extent. The Directorate’s school moved first to Vojkov, and later, in 1956, to Slapy.

Między „sensus catholicus" a „uchrześcijanionym nacjonalizmem”. Sztuka Kościoła rzymskokatolickiego na Górnym Śląsku wobec dyskursów narodowych

Author(s): Jerzy Gorzelik / Language(s): Polish

The book addresses the much-neglected topic of permeating of nationalist ideas into spaces of Catholic worship and of Catholic-nationalist discourses being monumentalised by means of church art. The field of research is Upper Silesia - an area of competition between supporters of various identity programs. The author shows how from the beginning of the 20th century to modern times the elites of the Church, supported by artists and public authorities, used art to build nations and other imagined communities. Moreover, he analyzes iconographic programs and narratives, associating themes and motifs with myths, symbols and historiosophical constructs. The book gives an image of the dilemmas faced by Catholics in the era of intensive nation-building processes.

Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2006. godinu

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

U oružanim sukobima u Hrvatskoj (1991.-95.), Bosni i Hercegovini (1992.-95.), i na Kosovu (1998.-99.), najmanje 130,000 ljudi je izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja sa ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme (lustracija). Ovaj izveštaj se bavi suočavanjem s posledicama ratnih događanja i zločinima počinjenim u periodu od 1991. do 1999. godine. Izveštaj je nastao na inicijativu Fonda za humaritarno pravo (FHP), u saradnji s Istraživačko dokumentacionim centrom (IDC-BiH) i Documentom (Hrvatska). Odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Kosovo, i Crnu Goru – u daljem tekstu “post-jugoslovenske zemlje“. U toku 2006. godine, u skoro svim post-jugoslovenskim zemljama suđenja za ratne zločine su dobila na zamahu, ali u drugim oblastima tranzicione pravde jedva da je bilo značajnijih pomaka u odnosu na prethodni period. Nedostajali su konkretni koraci vlasti koji bi vodili ka uspostavljanju tela za utvrđivanje činjenica, na državnom ili regionalnom nivou. Vrlo malo je urađeno kako bi se lica koja pretenduju da obavljaju javnu funkciju podvrgla ispitivanju njihovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Napokon, dolazak do reparacija –bilo na osnovu zakona ili sudskim putem – još uvek je teško ostvarivo za mnoge žrtve kršenja prava iz devedesetih godina. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su od samog završetka rata predstavljala najvažniji oblik tranzicione pravde koji se primenjuje u post-jugoslovenskim zemljama. U ranom posleratnom periodu nosilac procesuiranja ratnih zločina u regionu bio je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), prvenstveno zbog toga što nacionalna pravosuđa nisu zatakav zadatak bila spremna. Iako svojim osnivanjem i delovanjem nije uspeo da spreči neka od teških i masovnih kršenja ljudskih prava, kao što je zločin u Srebrenici u julu 1995. godine, tribunal je doprineo obuzdavanju nasilja u još nedovršenom procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, procesuiranju odgovornih na najvišim vojnim i političkim funkcijama, te pripremi pravosuđa i javnosti u regionu zasuđenja za ratne zločine. Uspostavljanje specijalnih tužilaštava za ratne zločine, odnosno specijalizovanih veća ili sudova za ovu vrstu slučajeva, u periodu 2003.-05., dovelo je do poboljšanja istraga i suđenja za ratne zločine, u Hrvatskoj, Srbiji, i Bosni i Hercegovini (BiH). U 2006. godini je nastavljen pozitivan trend iz prethodnih godina, naročito potcrtan daljnjim napretkom u saradnji tužilaštava iz BiH,Hrvatske, i Srbije. Ipak, u sve tri zemlje bili su vidljivi značajni problemi u procesuiranju ratnih zločina,uključujući nedovoljnu podršku političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost, kao i neadekvatne mere za podršku i zaštitu svedoka. U Hrvatskoj su pred županijskim sudovima tokom godine održana ukupno 23 suđenja, od čega 18 protiv pripadnika srpskih snaga, a pet protiv pripadnika vojno-policijskih snaga Republike Hrvatske. Doneseno je pet nepravosnažnih presuda, a tri presude su potvrđene od strane Vrhovnog suda RH. Sudovi u BiH su doneli 23 presude u prvom stepenu, i 17 pravnosnažnih (drugostepenih) presuda. Broj započetih i predstojećih suđenja pred Većem za ratne zločine pri Sudu BiH nadmašio je broj suđenja pred svim drugim sudovima. Procesuiranje za ratne zločine započelo je i u Republici Srpskoj, u kojoj je prethodno vladala nekažnjivost za počinioce ratnih zločina. U Srbiji su 2006. godine održana suđenja za ratne zločine u sedam predmeta. Na Kosovu je 2006. godine održano samo jedno suđenje za ratne zločine, protiv šestorice kosovskih Albanaca optuženih za zločine protiv drugih Albanaca. U avgustu je veće, sastavljeno isključivo od međunarodnih sudija, osudilo trojicu bivših oficira Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)na sedmogodišnje kazne zatvora, a sud je nakon izricanja presude doneo odluku o puštanju osuđenih na slobodu do pravnosnažnosti. U Crnoj Gori 2006. godine nije održano nijedno suđenje za ratne zločine, kao ni u prethodne četiri godine. Velika praznina u kažnjavanju ratnih zločina proističe iz činjeni-ce da mnogi počinioci ratnih zločina u BiH sada žive i stekli su državljanstvo u Srbiji o Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje. Istovremeno, BiH nije voljna da prepusti suđenja ovih lica pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA: U post-jugoslovenskim zemljama ne deluje nijedno zvanično telo koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili država naslednica bivše Jugoslavije, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. U 2006. godini, parlamentarne stranke u BiH su po prvi put uzele učešće u konkretnim aktivnostima koje potencijalno vode ka osnivanju državne komisije za istinu, tako što je radna grupa sačinjena od stranačkih predstavnika napravila nacrt zakona o komisiji. Vlada BiH je u junu osnovala Komisiju za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95. Iako je vlada utvrdila jednogodišnji rok za završetak rada ove komisije, u periodu između njenog osnivanja i kraja 2006. godine nije otpočeo rad na prikupljanju informacija. U drugim post-jugoslovenskim zemljama nije bilo ozbiljnijih rasprava unutar parlamenta ili vlada o osnivanju bilo kog tipa komisije za istinu. Umesto toga, na skupovima nevladinih organizacija učesnici su razmatrali moguće osnivanje regionalnog tela koje bi utvrđivalo činjenice o prošlosti i omogućilo žrtvama da neposredno iznose svoja iskustva. U 2006. godini, u raspravama koje su u parlamentima Srbije i Hrvatske vođene o događajima iz vremena rata, dominirala je jednostrana nacionalistička interpretacija ratnih događanja. Naročito je ovo bilo primetno u Srbiji, gde predstavnici umerenih stranaka nisu reagovali na brojne istupe nacionalističkih ekstremista. Krajem 2006. godine, u regionu je bilooko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Odnosi između predstavnika raznih komisija za nestala lica, na nivou post-jugoslovenskih zemalja još su opterećeni nepoverenjem. Još su češće i oštrije kritike koje udruženja porodica nestalih javno upućuju na račun državnih tela. Sve ovo doprinosilo je utisku o ispolitizovanosti jednog eminentno humanitarnog pitanja, i umanjivalo je efikasnost napora za traženje nestalih lica. Komisija za traženje nestalih Federacije BiH je 2006. godine ekshumirala oko 2.250 posmrtnih ostataka ne području Republike Srpske, a Kancelarija Republike Srpske zatraženje nestalih i zarobljenih lica je ekshumirala 126 tela. U Hrvatskoj je u toku 2006. godine ekshumirano 180 tela. Krajem godine još uvek se 2.050 državljana Republike Hrvatske vodilo kao nestalo, a uz to vlasti Srbije su tražile nešto više od 400 svojih državljana koji su nestali tokom sukoba u Hrvatskoj. Na Kosovu je krajem 2006. godine bilo 2,137 lica za kojima se i dalje traga, a nadležne agencije su u toku godine ekshumirale 59 tela. LUSTRACIJA: Bosna i Hercegovina ostaje jedina od post-jugoslovenskih zemalja u kojoj je, iako u ograničenom obimu, mogućnost da lice obavlja javnu funkciju uslovljena ispitivanjem njegovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Između 1999. i 2002. godine, Misija Ujedinjenih nacija je ispitivala postupanje 24.000 aktivnih policajaca u prethodnom (ratnom) periodu; 4 odsto policajaca je kao rezultat procesa uklonjeno iz službe. Između 2002. i 2004. godine u BiHje sprovedena sudska reforma, u toku koje je Visoki sudski i tužilački savet odlučio da oko 200 sudija i tužilaca, od 1.000, ne treba da budu ponovo izabrano. Iako u Srbiji postoji zakon koji na sveobuhvatan način predviđa utvrđivanje činjenica o aktivnostima lica za vreme oružanih sukoba i u periodu komunizma, zakon nikada nije bio primenjen. U periodu 2004.-06., većinu poslanika u parlamentu činili su poslanici Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, i Socijalističke partije Srbije, koje su u vreme donošenja zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (2003.) bile protiv njegovog usvajanja. REPARACIJE: U toku 2006. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivane su sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka), restitucija, utvrđivanje sudbine nestalih, i otkrivanje spomen-obeležja. Povrat i obnova imovine, te novčane reparacije suuglavnom najpre obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, ili tek treba da počne (u Hrvatskoj je desetinama hiljada Srba sudskim putem oduzeto stanarsko pravo s obrazloženjom da su napustili stanove, a vlada nije pokazala spremnost da im obezbedi pravičnu restituciju ili kompenzaciju). Spomen-obeležja se takođe podižu u znak sećanja na žrtve većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. U Srbiji su, u njihovo ime, nevladine organizacije za ljudska prava podnosile tužbe za naknadu štete, i u većini slučajeva sudovi su presudili u korist žrtava. U drugim zemljama,broj tužilaca je bio relativno mali, zbog nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora. U svim post-jugoslovenskim zemljama karakter spomen-obeležja i način na koji se podižu jasno reflektuje političku i društvenu klimu u datoj sredini. U Srbiji, spomen-obeležja izražavaju potrebu većinskog dela društva da interpretira ulog u Srbije u ratovima 1990-ih, inače žestoko kritikovanu u međunarodnoj zajednici i u drugim delovima bivše Jugoslavije, kao jednoznačno pozitivnu. U Hrvatskoj i na Kosovu, gotovo potpuno odsutstvo spomen-obeležja o stradanjima manjinskog (srpskog) naroda izražava rasprostranjen stav da uloga pravedne žrtve isključivo pripada većinskom (hrvatskom, odnosno albanskom) narodu. U Bosni i Hercegovini postoji nešto veća spremnost da se,kroz simboličku formu spomenika, prihvate svedočanstva o stradanju “druge strane”, iako takvi primeri predstavljaju izuzetak pre nego pravilo. U Crnoj Gori, tenzija između vlasti koja je zagovarala samostalnost Crne Gore, s jedne strane, i onih sektora u društvu koji su naklonjeni Srbiji, s druge strane, prelama se i kroz praksu podizanja spomen-obeležja. Ono što je zajedničko spomen-obeležjima u svim delovima bivše Jugoslavije je prihvatanje, na simboličkom nivou, privilegovanog položaja vojnih žrtava u odnosu na civilne.

Prava civilnih žrtava rata

Author(s): Vesna Teršelič,Milena Čalić-Jelić / Language(s): Croatian

Žrtvama se smatraju osobe koje su, pojedinačno ili unutar skupine, pretrpjele štetu koja uključuje fizičku ili mentalnu povredu, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili ozbiljnu povredu njihovih temeljnih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, u skladu s Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 60/147 Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Gdje je to primjereno te u skladu s unutarnjim pravom, pojam žrtva uključuje i članove uže obitelji ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju.

Evakuiran u Pakračku poljanu

Author(s): Đorđe Gunjević / Language(s): Croatian

Dnevničko-memoarski zapisi Đorđa Gunjevića, ratnog pomoćnika povjerenika Vlade za Pakrac zaduženog za zdravstvo i socijalnu skrb, tekst je koji ukazuje na sudbinu pojedinca u vihoru Domovinskoga rata, ali i na sudbinu zajednice. Gunjević je svoj posao pomoćnika povjerenika, koji je potrajao nešto više od mjesec dana, radio u ekstremno teškim ratnim uvjetima u Pakracu. Glavna točka njegovog posla bio je Medicinski centar, velika i ugledna zdravstvena ustanova, koja je bila samo dvjestotinjak metara udaljena od položaja pobunjenih Srba. Tko je bio u Pakracu i vidio gdje je Medicinski centar, a gdje su bili položaji pobunjenika, zna da im je bolnica bila kao na dlanu, doslovce na puškomet, i zna da nisu morali ni nišaniti da bi je pogodili. Pakrac je od kraja kolovoza, pa sve do potpisivanja Sarajevskog primirja bio jedna od žarišnih točaka u Domovinskom ratu. Istina, nikad toliko pod lupom javnosti poput Vukovara ili Dubrovnika, ali kada je početkom 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje, Pakrac je, baš kao i obližnji Lipik, bio jedan od najrazrušenijih hrvatskih gradova. U takvim nemogućim okolnostima trebalo je nekako djelovati i koliko je to bilo moguće održavati red u Medicinskom centru u kojem je i pri kraju rujna 1991. godine još uvijek bilo više od 300 pacijenata, od toga njih 275 na Psihijatriji. Gunjević je osmislio, a u dogovoru s Ministarstvom zdravstva i svojim pakračkim suradnicima i suradnicama proveo važnu, rizičnu, humanu, ali i nužnu operaciju - evakuaciju Medicinskog centra. Nagrada za to bio mu je, zbog njegove nacionalne pripadnosti, „boravak“ u Pakračkoj Poljani, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, jednoj od najtamnijih i najsramotnijih točaka Domovinskog rata. Tako se je klatno sudbine u Gunjevićevu slučaju gibalo vrlo brzo: od vrhunca zbog uspješne evakuacije do propasti i razmišljanja o samouništenju na Pakračkoj Poljani u samo nekoliko dana. Gunjevićevi zapisi nisu, međutim, samo knjiga o njegovoj osobnoj sudbini. To je knjiga o tome koliko jedna zajednica može u ratu brzo propasti, odnosno, preciznije rečeno, koliko brzo može biti prisiljena na propast. U samo nekoliko dana Pakrac se našao na popisu mjesta u Hrvatskoj koja su krajem ljeta i početkom jeseni za vrijeme pobune i agresije na Hrvatsku, mimo svoje volje, civilizacijski propadala. U samo nekoliko dana stanovnici Pakraca morali su zaboraviti kakva je to civilizacijska tekovina tekuća voda iz vodovoda, što je to organizirani komunalni život, morali su naučiti što znači šištanje plina iz uništenih instalacija, kako izgleda život u gradu u kojemu ne funkcioniraju socijalne službe, u kojemu se broj zaposlenih u Medicinskom centru naglo smanjuje sedam puta, u kojem se više ne mogu isplaćivati mirovine, ne zato što nema novca, nego zato što to fizički nije moguće. U svemu tome, i u svojoj dramatičnoj osobnoj sudbini, Gunjević nalazi lijepe riječi i riječi poštovanja za mnoge svoje sugrađane. Nekima od njih bit će ugodno čitati ove zapise. Ima među njima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti. S poštovanjem se prisjeća svojih kolega iz zdravstva, primjerice Katice Bergman, dr. Nikole Zelića, dr. Luke Vrbana i Slave Jankovića, dr. Ivice Kosteckog. Sa sjetom se prisjeća svog kolege iz Povjereništva Stjepana Širca. Nekima, pak, vjerojatno neće biti ugodno čitati Gunjevićeve zapise. I opet, tu ima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti, kako „ njegovih“ Srba, tako i Hrvata. Začuđujuće je, međutim, da Gunjević pronalazi riječi poštovanja, pa i simpatije, čak i za neke ljude koji su ga držali u zatočeništvu u Pakračkoj Poljani. Gunjevićeva priča na kraju je ipak imala sretan završetak, koliko je to moguće u ratno doba. Ostao je živ, kuću je obnovio, a Grad Pakrac ga se sjetio i dodijelio mu priznanje. Njegovi zapisi isključivo su - njegovi. Rezultat su začudne, gotovo nevjerojatno činjenice da je rokovnik u kojemu je 1991. godine bilježio što je radio kojega dana uspio sve „preživjeti" i koji je poslužio kao temelj za rekonstrukciju događaja i prizivanje događaja iz sjećanja. Njegova sjećanja, zabilježena oporim stilom, lišenim lirike, točna su koliko sjećanja pojedinca, bez obzira na pomoćna sredstva, mogu biti. No, ona su, osim osobnog svjedočanstva jednog doba i jedne sudbine, i poziv svima drugima da pokrenu vlastita sjećanja i iza sebe ostave memoarski zapis na jedno burno, ratno doba.

Konzultacijski proces o Inicijativi za osnivanje REKOM - pregled mišljenja, prijedloga i preporuka - srpanj – prosinac 2009.

Author(s): / Language(s): Bosnian,Croatian,Serbian

Konzultacije su organizirali Centar za građanske inicijative Poreč (Hrvatska) i Documenta (Hrvatska). Skupu je prisustvovalo 25 sudionika/ca iz organizacija za ljudska prava, udruga stradalih i obitelji nestalih, organizacija mladih, ženskih grupa, profesionalnih udruga i lokalnih vlasti u Istri. Amir Kulaglić iz Srebrenice (BiH), Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska) i Eugen Jakovčić (Documenta, Hrvatska) bili su predavači, dok su skup moderirali Bisera Momčinović (Centar za građanske inicijative Pula, Hrvatska) i Goran Božičević (MIRamiDA centar Grožnjan, Hrvatska). Radio Pula, Tv Nova izvještavali su sa događaja. Novi list i Glas Istre su objavili razgovor s Amirom Kulaglićem, autora Mladena Radića, kao i tekst „Prekinuti šutnju i poricanje“ autorice Tatjane Gromače.

Sjećanja na rat - U Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Croatian

Publikacija Sjećanja na rat u Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima nastala je kao rezultat nastojanja Documente da se zabilježe sjećanja ljudi koji su preživjeli rat na području Pakraca, Lipika i okolnih mjesta. Cilj nam je bio zabilježiti nepisane priče iz ne tako davne prošlosti koja će nas, htjeli mi to ili ne, još dugo zaokupljati. Vjerovali smo da će pokušaj rekonstrukcije ratnih zbivanja na tom području i prenošenje subjektivnog iskustva ljudi koji nisu bili nositelji političke moći, ni kreatori političke povijesti, omogućiti uvid u naizgled skrivene aspekte života na području zapadne Slavonije i produbiti spoznaju o prirodi i tijeku ratnih sukoba 90-ih.

Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj - stavovi i mišljenja aktera i javnosti u Poraću

Author(s): Kruno Kardov,Dražen Lalić,Vesna Teršelič / Language(s): Croatian

Mnogi se pitaju, na prvi pogled logično i opravdano, koja je uopće svrha suočavanja s prošlošću. Prema njima, umjesto bolnoga i beskorisnoga pa i štetnoga suočavanja s minulim nasiljem i zločinima, pojedinci, narodi i društva trebaju ostaviti prošlost iza sebe i sasvim se okrenuti (boljoj) budućnosti. Iako prihvaćamo dobrohotnost većine tih kritičara, nas troje autora ove knjige spadamo među ljude koji se ne slažu s tvrdnjama o uzaludnosti ili štetnosti suočavanja s prošlošću, i to iz više razloga. Ponajprije ističemo razlog koji je po našem mišljenju najvažniji: suočavanje je ne samo potrebno nego i nužno zbog svih kojima prošlost uopće nije prošlost, već je traumatiziranost zbog neposredno ili posredno pretrpljenoga nasilja u ratnim i drugim sukobima osnovna odrednica njihove sadašnjosti, a nekima i budućnosti. Takav odnos prema prošlosti imaju milijuni ljudi koji žive u mnogim zemljama i na različitim kontinentima.

Küreselleşen Dünyada Kadın ve Siyaset II

Author(s): / Language(s): Turkish,English

Although the development of the women's movement in Ottoman society was different from that in Western countries, it is a fact that they were affected by the women's movement and publications that developed in the West. As a result of the liberation of the press, communication and transportation opportunities that started with the Tanzimat era, the Ottoman intellectual was able to follow the developments in Europe closely. This follow-up broadened the horizons of literate Ottoman women by providing close monitoring of western women's organizations and women's media. Ottoman men also supported the women's movement that flourished in the Ottoman Empire, sometimes by opposing the modernist protectionist discourse, and sometimes by including women writers in their publications. In this study, the formation of Ottoman feminism is examined based on Ottoman women's magazines published in the late nineteenth and early twentieth centuries and the writings of Ottoman male intellectuals of the period. The work in which feminist theory of history forms the theoretical framework of the historical process of the emergence of feminism in the world and its debate in Ottoman society, and argues that the roots of the discussions on feminism lie in the late Ottoman women's publications and associations, and extend to the struggle they waged with Ottoman men. It produces a discourse contrary to the expression of women's movements and feminism identified with the Republican period. Archive work was carried out and discussions over the concept of “feminism” were analyzed in Ottoman journals published between 1908-1920.