Keywords: NATO; Serbian NATO membership;
In early April a debate on relations with the most important military- political alliance, the NATO Pact, has (un)expectedly been launched. Only several days after culmination of anti-NATO campaignon the occasion of the 10th anniversary (24th March) of the NATO operation in the then Federal Republic of Yugoslavia, “Allied Force», to which many in Serbia wrongly and pathetically atrribute a code name of « The Merciful Angel» - a more judicious tones appealing to the reappraisal of self-styled or selfproclaimed military neutrality of the country started to emerge in the public. Such a turnaround in rationalization of the debate on the most significant strategic orientations of Serbia should be viewed within the context of recent developments in Serbia proper, but also in the regional and broader international context.
More...Keywords: Serbia; human rights; populism; judiciary; military; security system; Serbia's assembly; economy; religion; ethnic minorities; media; Kosovo; international relations;
Though formed a year ago, the Serbian government is still at the beginning – it has not yet adopted a systemic program or strategy. The structures in power are in permanent election campaign having an eye on their ratings on the one hand and demonization of the former government on the other. The biggest party of the ruling coalition, SNS, spares not even its coalition partners from criticism. SNS populist rhetoric is mainly after promoting Vice-Premier Aleksandar Vučić. The predominant populism is best exemplified by the arrest of suspects in “the struggle against corruption” and the “socially-oriented” budget for the year 2013 that subsidizes health insurance of a larger circle of citizens. All this gives rise to speculations about early elections, which are not to be ruled out. Aleksandar Vučić manifests a growing ambition to hold all the reins of power. He already controls all security services. Hence, citizens are under the impression that he is the most powerful man in Serbia. The steps the government has taken so far do not indicate its intention to reform the security sector; on the contrary, they indicate an ambition to strengthen partisan control over it. They neither indicate a plan for setting up permanent anti-corruption institutions and mechanisms. Primarily through the media controlled by parts or entire security services corruption is used for political showdowns and elimination of business competition. The security sector that has not undergone reform, operating under half-finished and legally discordant system of the democratic control and with cadres compromised on corruption will be unable to meet ambitious duties that have been allegedly imposed on it.
More...Keywords: Sreberenica; war crime; genocide; massacre; politics; July 1995; Hague Tribunal; Serbia; Republika Srpska;
Knjiga koja je pred čitaocem je pokušaj da se u potpunosti sagleda kontekst srebreničkog masakra, kao pojedinačno najvećeg i najmonstruoznijeg zločina počinjenog tokom jugoslovenskih ratova 1991- 1999. godine. Taj zločin ostaje kao opomena čovečanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike koja planira takve zločine. Do njih nikada ne dolazi preko noći. Uprkos činjenici da međunarodno humanitarno pravo i korpus ljudskih prava nikada nisu bili razvijeniji, do najvećeg stradanja nedužnih civilnih žrtava došlo je upravo u XX veku. Do masovnog stradanja civila došlo je čak i nakon holokausta nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu, što je međunarodnu zajednicu ponukalo na osnivanje dva ad hoc krivična suda, jedan za Jugoslaviju i drugi za Ruandu. Njihovo postojanje ubrzalo je i stvaranje stalnog Krivičnog suda, takođe u Hagu. Zločin u Srebrenici dogodio se pune četiri godine nakon početka rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Rat u Bosni i Hercegovini je od početka 1992. godine bio genocidan, jer je politika zvaničkog Beograda podrazumevala etničko čišćenje. Ono je kroz različite forme nasilja i zastrašivanja, odnosno terora, imalo za cilj da, Bošnjake, sa teritorija na kojima su stolećima živeli, prvenstveno onih duž reke Drine, otera, kako bi se stvorile čiste srpske etničke teritorije. Etničko čišćenje nisu izmislili Srbi. Međutim, uznemirava činjenica da se ono odvijalo, uprkos svim informacijama kojima se raspolagalo o masovnim ubistvima, maltretiranju, uništavanju kulturne baštine, pljačkama privatne imovine, masovnom nasilnom transferu ljudi i sl.
More...Keywords: ethnology of everyday life; technology; virtuality; design; photography; pornography; Internet; feminism; media; civil society; politics; Serbia; war;
Tehnologija je oduvek zaokupljala ljude, bilo iz praktičnih razloga (kako da sebi život učine lakšim), bilo iz radoznalosti (u smislu proširivanja granica ljudskog znanja). Kako tvrde umetnici/kritičari iz kolektiva Critical Art Ensemble, razmišljanja o svrsi i budućnosti tehnologije su se povezivala sa promišljanjima budućnosti ljudskog roda uopšte, i ona se najčešće odvijaju u dva smera: s jedne strane, tehno-utopisti koji smatraju da razvoj nauke i tehnike čovečanstvu može doneti neslućena dobra, blagostanje i lek protiv svih zala, a sa druge, tehno-distopisti, koji smatraju da je tehnologija izvor svih zala, i da se od nje ne može očekivati ništa dobro. Tehno-utopisti pravi procvat doživljavaju sa industrijskom revolucijom, kada vera u provi đenje ustupa mesto veri u kapitalizam. (Božja ruka provi đenja je nešto kasnije amputirana i prišivena kiborgu kapitalizma Adama Smita.) Naravno, sa dolaskom industrijske revolucije, težište se definitivno pomera u korist nauke i tehnologije: mislioci sa levice (Kondorse, Sen-Simon, Marks), kao i sa desnice (Kont, Spenser) su delili optimizam u vezi svetle budućnosti, uprkos različitim pristupima – tako je Sen-Simon predvi đao socijalizam saveta, dok je Spenser očekivao pojavu buržoaskog Natčoveka.
More...Keywords: Dubrovnik; war; peace; Serbia; siege; 1990's; politics; Croatia; demolition of city; media campaign;
I nakon petnaest godina od višemesečne opsade Dubrovnika, u Srbiji još uvek nema spremnosti da se prihvati istina o učešću srpske strane u napadu na ovaj grad, posebno kada je reč o učešću JNA u njemu. Svako pominjanje razaranja Dubrovnika nailazi na rezervu i nevericu u pogledu razmera razaranja, a često sledi i sumnja da je to ipak bila “hrvatska ujdurma” koja je imala za cilj sticanje nezavisnosti. Zbog toga je ova knjiga namenjena, pre svega, srbijanskoj i crnogorskoj javnosti. Pred čitaocem je kompilacija tekstova koje je priredio Branko Vojčić, novinar iz Podgorice. Namera je izdavača da upozna čitaoca sa hronologijom i pripremama za rat, ne samo na dubrovačkom ratištu, već i u celoj Hrvatskoj. Krajem avgusta 1991. godine, JNA je zauzela Kijevo (hrvatsko selo okruženo teritorijom pod srpskom kontrolom u blizini Knina) i krenula ka Vukovaru. Hrvatska je, potom, blokirala kasarne i druge objekte JNA širom svoje teritorije. Zatim je JNA opkolila Vukovar i bombardovala ga dva meseca, dok nije pao, u novembru 1991. godine. Opsada Vukovara postala je simbol hrvatske borbe za nacionalno oslobođenje i privukla je pažnju međunarodne zajednice. Istovremeno, granatiranje Dubrovnika uzbudilo je celokupnu svetsku javnost. Reagujući na to, Matija Bećković na Drugom kongresu srpskog ujedinjenja u Čikagu kaže: “... iz oplakivanja gradova koji nisu postradali vidi se ravnodušnost prema hiljadama ljudi koji su pobijeni. Ispada da bi Hitler, da se sklonio u Dubrovnik, bio pod zaštitom UNESCO”.
More...Keywords: Serbian elite; Serbian national program; 1966-2006; Slobodan Milošević; trial; Hague Tribunal; Vojislav Šešelj; war crime; genocide; Carla Del Ponte;
Poslednje dve decenije XX veka vratile su nacionalizam na evropsku političku pozornicu, pre svega u istočnu i centralnu Evropu. Pojava nacionalizma u postkomunističkim istočnoevropskim zemljama bila je rezultat krize identiteta kao posledica kolapsa komunizma i njegovog vrednosnog sistema na kojem je taj identitet počivao, te nesposobnosti i nespremnosti za transformaciju (Jugoslavije) i nespremnosti za tranziciju. Probuđeni nacionalizam u Srbiji bio je karakterističan, pre svega, po teritorijalnim aspiracijama, odnosno osvajačkim pohodima van granica Srbije. Instrumentalizacija vlastitog naroda u cilju mobilizacije za ratne pohode u Hrvatskoj i Bosni, a potom i na Kosovu, tehnologija i karakter ratovanja, srpski nacionalizam krajem XX veka čini najsličnijim nacionalsocijalizmu. Srpski nacizam je izraz palanke, kaže srpski filozof Radomir Konstantinović, pokušaj povratka duhu plemena, istorijska regresija. Svaka apsolutizacija mita, pa naravno i ksosovskog, vodi netrpeljivom nacizmu. Srpski nacizam s početka osmadesetih XX veka počeo je reaktiviranjem kosovskog mita, koji je "postao izvor i oblik zla sopstvenom apsolutizacijom". Ivo Banac ga definiše kao "novi oblik srpskog integralnog nacionalizma s naznakama fašističkih i komunističkih utjecaja. Premda prividno podupire parlamentarnu demokraciju, Miloševićeva ideologija povezuje protudemokratske ideje i s leva i s desna.
More...Keywords: Slobodan Milošević; war crime; trial; Hague Tribunal; defense witnesses; Smilja Avramov; Mihajlo Marković; Čedomir Popov; Kosta Mihajlović; Ratko Marković; Vladislav Jovanović; Dobrica Ćosić; Radovan Karadžić;
More...Keywords: Zoran Đinđić; assassins; trial; politics; 1991-2006; Serbia; extending the indictment; Aca Tomić;
Proces atentatorima na predsednika prve demokratski izabrane vlade posle Miloševića, tokom četiri godine svog trajanja, u našoj javnosti uporno je pogrešno nazivan „suđenjem za ubistvo Đinđića“. Krivično delo koje je optuženima stavljeno na teret, međutim, nije bilo krivično delo ubistva. Optuženima se sudilo za dva krivična dela: „udruživanje radi neprijateljske delatnosti“ (Član 136. OKZ) i „ubistvo predstavnika najviših državnih organa“ (Član 122. OKZ). Dakle, optuženima se uopšte nije sudilo za krivično delo ubistva. Ubistvo je delo koje za zaštitni objekt ima „život i telo“, sistemski se nalazi u drugom poglavlju Krivičnog zakona, a u doba savezne države bilo je čak inkriminisano i drugim zakonom (republičkim). Dela koja se optuženima stavljaju na teret optužnicom jesu dela koja imaju za zaštitni objekt „ustavni poredak i bezbednost zemlje“. Ubistvo se kod jednog od ova dva dela pojavljuje samo kao specifično sredstvo izvršenja toga dela, čija je suština napad na ustavni poredak i bezbednost. Najprostije rečeno, ubistvo je delo kojim se napada - život, dela koja se stavljaju optuženima na teret jesu dela kojima se napada - država.
More...Keywords: Vukovar tragedy; 1991; media; Croatia; Serbian political aspiration; war crime; Yugoslav People's Army (JNA); mobilization; 1987-1992;
Knjiga „Medijska priprema rata u Hrvatskoj“ predstavlja deo kontinuiranog nastojanja Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji da dokumentuje stvarne uzroke raspada Jugoslavije. Materijali i dokumenti sakupljeni u ovoj knjizi doprinose razumevanje političkog i društvenog konteksta koji je prethodio ratu. Zbog toga ovo izdanje Helsinškog odbora spada u korpus nezaobilaznih izvora za istraživače koji se bave aktuelnom istorijom balkanskog regiona. Presudom “Vukovarskoj trojci”, a pre toga presudom za Dubrovnik, te onoj Milanu Martiću, hrvatski rat je dobio i svoj sudski epilog. Posebna optužnica protiv Slobodana Miloševića podignuta 17. septembra 2002. godine i to za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je “nastao pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992”, nažalost, nije dobila svoj sudski epilog.
More...Keywords: Vukovar tragedy; 1991; Yugoslav's People Army (JNA); Slobodan Milošević's trial; ethnic cleansing; Serbia; Croatia; testimony; Hague Tribunal; war crime;
Cilj ove studije je analiza uloge Operativne grupe Jug Oružanih snaga SFRJ (Gardijske motorizovane brigade i dodatne jedinice) tokom dejstava u Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu u cilju zauzimanja Vukovara, i nakon tih operacija (od septembra do 24. novembra 1991). Dva su bitna aspekta ove analize. Prvo, u izveštaju se istražuje struktura oružanih snaga SFRJ, doktrina komande i kontrole (nad oružanim snagama i unutar njih), disciplina i ostali važni aspekti. Drugo, u izveštaju se analizira na koji način je Operativna grupa Jug oružanih snaga SFRJ u jesen 1991. izvodila operacije u Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu (i Vukovaru), uključujući odnose između Gardijske motorizovane brigade i drugih oružanih grupa koje su dejstvovale na vukovarskom području pre, za vreme i posle evakuacije vukovarske bolnice. Da bi postigla svoj cilj na najefikasniji način, studija je podeljena na dve velike celine. Svaka celina se sastoji od više delova. Da bi se olakašalo čitanje, svaki deo počinje sažetim prikazom. Skraćenice su navedene i objašnjene posebno u Glosaru.
More...Keywords: Suva Reka; march 1999; massacre; war crime; Serbia; NATO; Kosovo; Beriša family; trial;
Na Kosovu je od uvođenja srpske uprave 1990. godine vlast počela da sprovodi državnu represiju surovih formi nad svojim džavljanima koji su pripadali albanskoj populaciji. Ta represija je pojačana tokom 1998. godine, kada policijske, vojne i paravojne formacije Srbije počinju „borbu protiv albanskih terorista,“ zbog čega je na kraju bilo potrebno da interveniše međunarodna zajednica vazdušnom kampanjom NATO snaga protiv vojnih, policijskih i drugih strateških objekata Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, uključujući Kosovo. Tokom tromesečnog rata koji su vodile snage NATO pakta i pripadnici OVK protiv vojnih i policijskih snaga Srbije, na Kosovu su se dogodili mnogi varvarski zločini nad albanskim civilima, koje su bez milosti sprovodili pripadnici srpske vojske, policije i paramilitarnih jedinica i u kojima nisu bile pošteđene čak ni bebe... Da bi izbrisali tragove zločina, najviši srpski zvaničnici organizovali su sahranjivanje tela žrtava na vojnom strelištu u Prizrenu, a zatim ih otkopavali i transportovali u Srbiju, u masovne grobnice u Batajnici kod Beograda... Porodice žrtava i dalje su u bolu jer i dan-danas nisu identifikovane sve žrtve zločina u Suvoj Reci i drugde.
More...Keywords: war; Serbia; Bosnia and Herzegovina; nationalism; media; Memorandum; Srebrenica; war crime; Alija Izetbegović; Ante Marković; nation building;
Ova knjiga je nastala tokom dramatičnih godina za srpsku politiku. U martu 2003. ubijen je premijer Đinđić – sve ukazuje na to da je ubica poticao iz „Crvenih beretki“ pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova, uključujući njihove kontaktie u beogradskoj mafiji – pri čemu su možda bili uključeni i veći delovi državnog aparata. Posle više predsedničkih izbora bez rezultata, zbog premalog odziva birača, parlamentarni izbori od 28. decembra 2003. bili su iznenađenje za one koji su mislili da je Srbija na putu normalizacije. Pobednici su bile stranke koje su podržavale ranijeg predsednika Miloševića i još radikalnijeg Vojislava Šešelja – iako su obojica sedeli na optuženičkoj klupi u Hagu. Šešeljeva radikalna stranka postala je najjača, sa 28% glasova – i jedino ju je koalicija četnika, monarhista, liberalnih reformskih ekonomista i prethodnog predsednika, levičarskog nacionaliste Koštunice, sprečila da preuzme vlast; Koštunica se, pak, isključivo zahvaljujući goroj alternativi, predstavljao kao umeren.
More...Keywords: Latinka Perović; Serbia; Yugoslavia; politics; international relations; nationalism; identity; political system; communism; socialism; tolerance; multiculturalism; inter-ethnic relations; Russia; China; secularism; Balkans; liberalism;
U oktobru 2008. godine Latinka Perović je napunila 75 godina života. Knjiga “Snaga lične odgovornosti”, zbirka članaka njenih prijatelja i saradnika, je izraz poštovanja njenom dugogodišnjem istraživačkom radu i zalaganju za razumevanje Srbije i njenog napora da se modernizuje. Ova knjiga je omaž njenom životnom zalaganju za istinu, toleranciju, individualno poštenje i hrabrost, odgovornost prema vlastitoj zemlji. Knjiga je takođe počast Latinki Perović – čoveku, istoričaru, političaru i, iznad svega, prijatelju i saradniku. Među srpskim istoričarima, Latinka Perović je verovatno uložila najveći trud da se pronikne u početke moderne istorije Srbije tokom XIX veka, bez čega se ne može razumeti ni aktuelna drama srbijanskog društva u pravljenju bilansa dvovekovnog lutanja. Isto tako, nije moguće dati odgovore na sve dileme sa kojima se Srbija na dramatičan način suočava bez uvida u suštinu dugotrajne političke opcije, Srbije kao hegemona na Balkanu, koja je završila u zločinu. U jednom razdoblju, dok je bila istaknuti političar, Latinka Perović je duboko uvažavala svu kompleksnost jugoslovenske federacije, suprotstavljajući se konstatntnom odbijanju Srbije da pristane na napor koji takva državna zajednica zahteva. Ona je u tom pogledu jedna od retkih koja je razumela tu složenu državnu zajednicu i potrebu za ravnopravnim odnosima između svih republika, bez čega takva zajednica nije moguća. Zato je i njeno razumevanje raspada Jugoslavije jedinstveno među, kako srpskim istoričarima, tako i među političarima. Ova knjiga, kao izraz našeg dubokog poštovanja za Latinku Perović, istovremeno je i pokušaj odupiranja marginalizaciji njene pojave, njenog rada i razumevanja Srbije. Bez takvog uvida i razumevanja, Srbija ne može istinski postati deo zajednice evropskih zemalja.
More...Keywords: Great Serbia project; Vojislav Šešelj; politics; radical party; trial; Hague; International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia; nationalism; war crimes; crimes against humanity; trial reports; media;
Ova knjiga je izbor dokumenata i izveštaja sa suđenja Vojislavu Šešelju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Podeljena je na nekoliko poglavlja. Prvo poglavlje se odnosi na istorijat radikalne stranke i njen program Velike Srbije. Za potrebe Tužilaštva, Iv Tomić je priredio ekspertski izveštaj o velikosrpskoj ideji radikalne stranke koji obuhvata period od njenog osnivanja do sada. Sa tekstovima Latinke Perović i Olge Popović – Obradović, prvo poglavlje dešifruje suštinu tog programa i daje objašnjenja koja su neophodna za razumevanje drame srpskog naroda krajem XX veka.
More...Keywords: Yugoslavia; war; BiH; Serbia; Kosovo; Višegrad; Vlasenica; Bosanski Šamac; Odžak; Prijedor; Krajina; Herceg-Bosna; Mostar; Srebrenica; Sarajevo; victims; killed persons; missing persons; refuges; migration; DNK identification; demography; losses;
Hronološki prvi demografski ekspertski izveštaj pojavio se na saslušanju u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ITCY) juna 2000. godine. Izveštaj se odnosio na nestala lica prilikom pada Srebrenice 1995. i predstavljen je u slučaju “Krstić” (IT-98-33). Potpisala su ga dva norveška demografa – Helge Brunborg, viši istraživač Statističkog zavoda Norveške, koji je pre toga radio kao demograf pri Tužilaštvu tribunala u Hagu (ITCY), i Henrik Urdal, u to vreme pomoćni istražitelj Tužilaštva, a potom istraživač Instituta za mirovne studije (Peace Research Institute) u Oslu. Izveštaj je napisan za potrebe Tužilaštva u slučaju “Krstić” s ciljem da rezimira odmazdu prilikom pada Srebrenice. Iako su se podaci korišćeni u izveštaju isključivo odnosili na nestala lica, a ne na potvrđen broj ubijenih na osnovu ekshumacija (jer ti podaci gotovo da i nisu bili dostupni u vreme suđenja Krstiću; do tada je bilo identifikovano samo 70 stradalih), izveštaj i svedočenje eksperta Tužilaštva Helge Brunborg pokazali su se izuzetno uspešnim; u obrazloženju presude generalu RADISLAVU KRSTIĆU, osuđenom na 46 godina zatvora (odnosno 35 po žalbi) našlo se nekoliko bitnih demografskih pokazatelja iz izveštaja, izvedenih u dokaznom postupku.
More...Keywords: Serbia; BIH; Croatia; Montenegro; Kosovo; transition; politics; media; human rights; economic policy; military policy; EU integration; education system; ideology; nationalism; corruption; religion; crimes; criminal law; governance; secret police;
O tome kako je Srbija reagovala na izazov na početku Trećeg milenijuma napisano je već mnogo knjiga. Pred čitaocem je knjiga koja se u tom mnoštvu izdvaja po tome ko, kada i šta u njoj govori. Na talasima Radija Deutsche Welle, 149 intelektualaca, pretežno srpske nacionalnosti, ali i stranaca koji se Srbijom profesionalno bave, u 169 intervjua govore o stanju u Srbiji uglavnom posle 5. oktobra 2000. godine. Po definiciji kritičko, individualno mišljenje ekonomista, istoričara, lekara, diplomata, umetnika zaokružilo je zabrinjavajuću sliku celine. Govoreći nezavisno jedan od drugoga, sagovornici Radija Deutsche Welle otkrivaju realnost Srbije koja se bitno razlikuje od službene realnosti. Označavan kao mirna revolucija, kao novi početak za Srbiju, kao njena istorijska šansa da, uz nepodeljenu podršku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, prestane da gubi vreme, 5. oktobar 2000. godine, kada je uklonjen konsenzualni autokrata Slobodan Milošević, bio je višeznačan događaj. Probuđene su velike nade; stvorena nerealna, ali objašnjiva očekivanja; postignuto prividno jedinstvo intencija glavnih aktera. Ali, sam po sebi, 5. oktobar 2000. godine nije predstavljao bilans onoga što se u prethodnih 15 godina događalo, a još manje jasnu projekciju Srbije u budućnosti. Pokušaj koji je u tom pravcu učinio premijer Zoran Đinđić brutalno je zaustavljen njegovim ubistvom. Legalizam je bio novo ime za velikodržavni projekat devedesetih godina koji je Srbiju doveo do katastrofe, a srpsko nacionalno i državno pitanje u ćorsokak. Demontaža režima Slobodana Miloševića mogla je nastupiti samo kao posledica diskontinuiteta sa tom politikom. Diskontinuitet nije, međutim, moguć tako što će se reći ’’sada je prekretnica, ovim danom prestaje ono i počinje ovo, već tako što će se, prethodno, objasniti šta se to desilo u prethodnim godinama, i sa čim se to ne uspostavlja kontinuitet već se gradi novo društvo’’ (O. Milosavljević). Sagovornici Radija Deutsche Welle nepodeljeni su u uverenju da je glavno merilo kontinuiteta/diskontinuiteta odnos prema zločinima koji su počinjeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Taj odnos su i sve demokratske zemlje u svetu postavile kao uslov da Srbija povrati izgubljeni državni kredibilitet. Posle isporučivanja Slobodana Miloševića Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, odnosno posle ubistva premijera Zorana Đinđića, došlo je do identifikovanja Srbije sa zločinom. To je produbilo sukob sa svetom i, samim tim, blokiralo unutrašnje promene: ’’Poricanje zločina jeste najveći problem i zbog toga što konzervira srbijansko društvo, a srbijansko društvo, zahvaljujući tom poricanju zločina, ostaje da živi u atmosferi u kojoj je sasvim normalno i, čak, poželjno ubiti nekoga zato što pripada drugoj etničkoj grupi.’’ Tako se ’’ne prekida sam ciklus nasilja’’ (M. Toma). Upravo u ovom postratnom razdoblju došlo je do grube netolerancije prema svim manjinama, do buđenja antisemitizma i klerofašizma. U glavama, rat još uvek traje: ’’Zvijer je tu ... zato što u ovoj savani ima još toliko hrane za nju’’(V. Krmpotić). Čime se ona hrani? Upravo zaokupljenošću istrošenim velikodržavnim projektom, državom kao mitskom a ne ljudskom tvorevinom, ksenofobijom, političkom kulturom koja se održava na proizvodnji neprijatelja. A za to vreme, Srbija nazaduje: sve je dalje od vladavine prava i ekonomskih sloboda. Srbija se okreće u sve užem krugu i sa sve manje mogućnosti izbora. Vladajuće strukture ’’mogu da se obogate samo dok su na vlasti ... kroz korupciju’’, i promene im nisu u interesu. U takvu zemlju teško dolaze investicije, i ona je osuđena na stagnaciju (M. Prokopijević). Produbljuje se jaz između Srbije i sveta (S. Popović). U svim istočnoevropskim zemljama postoje otpori promenama, ali u Srbiji ’’Vlada pokušava da vrati zemlju u samoizolaciju’’. Ne radi se samo o inerciji već o ideološkim opredeljenjima ’’koja su antizapadna i antievropska’’. Analitičari razmišljaju o tome šta može da se uradi da se ta ideologija promeni, ali se ne ustežu da postave pitanje: ’’Da li to uopšte može da se menja?’’ (J. Lyon) Formiran je mentalitet čije su karakteristike ’’veličanje negativnog’’, ’’emocionalno mrtvilo’’, odsustvo ’’dissenta (neslaganja), nema opozicije, pobune’’ (M. Ilić). Zemlju sve više karakteriše zatvaranje. Posledice su dvojake. Na unutrašnjem planu: etnička i politička homogenizacija, svaki politički protivnik je neprijatelj. Na spoljnom planu, Srbija postaje ekonomski i društveno inkompatibilna sa okruženjem koje se menja. (’’Srbija, još uvek, ima najvišu državnu potrošnju u Evropi - 55 procenata.’’ (M. Prokopijević)). Njene institucije se urušavaju: u Vojsci ginu regruti, i to ostaje bez objašnjenja. Crkva ne unosi u narod veru već politiku. I u njenom je dugoročnom interesu da podupre težnje ka pravdi, jer bez pravde nema oproštaja i pomirenja, nema mira. Država gubi kredibilitet jer odbija da ispuni svoje međunarodne obaveze. Šta u toj situaciji može pojedinac? Da dijagnosticira stanje u oblasti za koju je kompetentan. Bez toga nije moguć bilans neposredne prošlosti. U tom smislu, pojedinačni iskazi 149 intelektualaca na Radiju Deutsche Welle predstavljaju izraz nepristajanja na nazadovanje. Sabrani u ovoj knjizi, oni predstavljaju važno svedočanstvo koje obavezuje vladajuće strukture u Srbiji. Ne može se ignorisati stvarnost ako postoji politička volja da se ona menja i da se nazadovanje Srbije zaustavi.
More...Keywords: Prisons; Serbian prisons; torture; violence; rehabilitation; inhuman treatment; punishment; detention facilities;
This publication is the output of the Helsinki Committee for Human Rights in Serbia’s activity over the first year of the project “Prevention of Torture: Support to the Rehabilitation of Victims of Torture” that is being implemented thanks to the assistance of the European Commission – European Initiative for Democracy and Human Rights. Apart from the Serbian Helsinki Committee, this three-year project involves Bulgarian, Hungarian, Macedonian, Polish and Russian Helsinki committees, as well as the International Helsinki Federation. At regional level, the project aims at preventing torture, inhuman or degrading treatment or punishment in detention facilities (police stations, prisons, psychiatric institutions, etc.), encouraging nongovernmental organizations to visit these institutions and exerting pressure on national governments to enable such monitoring by non-governmental organizations. [...]
More...Keywords: Prisons; Serbian prisons; torture; violence; rehabilitation; inhuman treatment; punishment; detention facilities;
This publication is the output of the Helsinki Committee for Human Rights in Serbia’s activity over the second year of the implementation of the project "Prevention of Torture: Support to the Rehabilitation of Victims of Torture" that is realized thanks to the assistance of the European Commission – European Initiative for Democracy and Human Rights. Apart from the Helsinki Committee for Human Rights in Serbia, this three-year project includes Bulgarian, Hungarian, Macedonian, Polish and Russian Helsinki committees, as well as the International Helsinki Federation. At regional level, the project aims at preventing torture, inhuman or degrading treatment or punishment in detention facilities (police stations, prisons, psychiatric institutions, etc.), encouraging non-governmental organizations to regularly visit these institutions and exerting pressure on national governments to make it possible for the non-governmental sector to conduct such monitoring. [...]
More...