We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
In completion of its statehood, Bosnia and Herzegovina shall establish the up to now missing Supreme Court as exclusively. This institution on top of the judicial hierarchy provides uniform and country-wide justice, ensures equality before law and guarantees better economic competition conditions for (foreign) investments and simultaneously facilitates the country’s accession to European Union.
More...
Bosna i Hercegovina (BiH) je jedina evropska država koja nema Vrhovni sud na državnom nivou. U radu se analizira da li ova posebnost bosansko-hercegovačkog pravosudnog sistema predstavlja prepreku za članstvo u Evropskoj uniji (EU). Ukazuje se na rezultate Venecijanske komisije koji nepostojanje državnog Vrhovnog suda pravdaju podjelom nadležnosti između države i entiteta u Ustavu BiH. Važan aspekt analize predstavlja pitanje da li je uspostava državnog Vrhovnog suda protivna Ustavu BiH. Osnivanje Vrhovnog suda BiH kao uslov za članstvo u EU ispituje se kroz Kopenhagenske i Madridske kriterije, te na osnovu godišnjih izvještaja Komisije u kojima se ocjenjuje napredak BiH u ispunjenju ovih kriterija. Posebna pažnja posvećena je dijelu izvještaja Komisije u kojem se navodi nedostatak napretka BiH u osnivanju Vrhovnog suda na državnom nivou. Izvještaj Komisije analizira se sa aspekta sudskog sistema EU, obaveza koje je BiH preuzela potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, te postojećeg sudskog sistema BiH. Zaključno se kriteriji koje EU postavlja pred BiH porede sa obavezama koje za BiH proizilaze iz Ustava BiH, nastojeći ukazati na nužna poboljšanja pravosudnog sistema BiH uzimajući u obzir posebnosti ustavnopravnog uređenja BiH.
More...
Ideja o potrebi osnivanja Vrhovnog suda u Bosni i Hercegovini polako sazrijeva, iako je njeno začeće postojalo već u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Vrijeme je da se više i ne postavlja pitanje treba li Bosni i Hercegovini jedan Vrhovni sud, već da se pažnja stručnjaka usmjeri ka tome, koji bi to model takvog suda bio najprimjereniji njenoj strukturi i političkom uređenju.
More...
Strukturalni dijalog za reformu pravosuđa u Bosni i Hercegovini, kao definisan institucionalni mehanizam, kako to tvrdi Visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton, pomoću kojeg se rješavaju pravosudna pitanja u zemljama koje se nalaze u procesu sticanja uslova za pridruženje Evropskoj uniji započeo je kao ustupak Evropske unije predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku ili, pak, kao ustupak Milorada Dodika Evropskoj uniji, ovisno iz kojeg se ugla posmatraju događaji. Ovaj projekat ima za cilj da se sagleda situacija u bosanskohercegovačkom pravosuđu kako bi se postigao sporazum o reformi pravosudnog sistema, te kako bi se ta reforma u konačnici i provela.
More...
Krajem svake kalendarske godine Evropska komisija predstavlja svoj godišnji izvještaj u kojem se objašnjava politika proširenja EU kao i izvještaji o napretku u svakoj od država kandidata za članstvo u EU. Izvještaj sadrži strateški dokument o ciljevima za narednu godinu. Osim ovog strateškog dokumenta izvještaj sadrži i sažetak napretka u proteklih 12 mjeseci za svaku državu kandidatkinju i potencijalnog kandidata. Nakon zahtjeva Republike Srbije za članstvo u EU, Komisija će također u toku ove godine predstaviti paket mišljenja o spremnosti Srbije da pristupi pregovorima za članstvo. U ovom dokumentu Komisija će ponuditi detaljnu analizu zahtjeva Srbije u odnosu na kriterije usvojene u Kopenhagenu. Nakon zatvaranja pregovora o pristupanju EU sa Hrvatskom, Evropska komisija će također predstaviti formalno mišljenje u skladu sa članom 49. ugovora iz Mastrihta potvrđujući spremnost Hrvatske da potpiše sporazum o pristupanju EU. Ovogodišnji izvještaj Evropske komisije, kao i mišljenje o zahtjevu Republike Srbije, će poslužiti kao osnov za donošenje odluke Vijeća EU. Vijeće će u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 1244/99 na svojoj sjednici u decembru 2011. godine jednoglasno donijeti odluku o mogućim koracima za svaku državu. U međuvremenu sve države su primile svoje godišnje izvještaje, a Komisija će i dalje nastaviti da daje podršku svim država u procesu pristupanja EU. Evropska komisija je 12. oktobra objavila ovogodišnji izvještaj o napretku prema članstvu u EU zapadnog Balkana, Turske i Islanda.
More...
Na zahtjev Naše stranke, u okviru djelatnosti CJP, napisao sam projekciju novog ustavnog modela za BiH. Projekcija je priložena u nastavku. Ustavna rješenja su predstavljena kao skup načela koja tek treba konkretizirati. Model je razrađen u formi trinaest teza. Od teze br. 6 se predstavljaju konkretna rješenja; u prvih pet teza se postavljaju terminološki i pravni standardi.
More...
Izrada Analize imala je za cilj identifikaciju neusklađnosti zakonodavstva BiH sa međunarodno pravnom stečevinom koja uređuje ovo pitanje. Postavljeni cilj nije ispunjen. Preporuke koje su date kantonima, koji imaju usvojene propise u predmetnoj oblasti, su na takvom nivou uopćenosti da je njihova formulacija u datom obliku mogla uslijediti bez ikakvog prethodnog istraživanja i analize propisa. Opći je utisak, pogotovo kada su u pitanju kantoni, da u Analizu nije uloženo mnogo analitčkog i stručnog rada. U Analizi su, uz to, u samom procesu identifikacije relevantnih propisa napravljena dva propusta. Oni su automatski doveli do promašenih i neadekvatnih preporuka kojima su identificirane nepostojeće neusklađenosti. Konkretno, u Analizi je propušteno ukazati na dva važeća zakona, na Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora BiH i na Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH (Zakon o stvarnim pravima FBiH). U Analizi se zbog toga preporučuje usvajanje Okvirnog zakona o provođenju međunarodnih ugovora u području kulture, a propis već postoji i njime su uređena pitanja koja bi trebao da regulira predloženi zakon. U tom bi smislu bilo nesvrsishodno i kontraproduktivno usvajanje Okvirnog zakona o provedbi međunarodnih ugovora u području kulture, kako to Analiza preporučuje. Posljedica bi bila suvišno i npotrebno normiranje koje bi opet vodilo do dodatnog i bespotrebnog usložnjavanja ionako složenog pravnog okvira BiH. Predmetni međunarodni ugovori nisu nikakva sui generis vrsta koja bi mogla opravdati nužnost uspostavljanja neke vrste posebnog pravnog režima. Ako postoje problemi sa postojećim zakonskim rješenjem, onda se oni moraju opisati i definirati. Upravo to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Činjenica je da pojedini kantoni, usljed ograničenih ekonomskih mogućnosti, nisu donijeli propise iz oblasti zaštite kulturnog naslijeđa niti su uspostavili institucije za njihovu provedbu. No, pogrešan je zaključak da je navodni razlog nepostojanje mehanizama za implementaciju međunarodnih obaveza. Suština problema je u činjenici da su Ustavom FBiH kantonima date nadležnosti za koje neki od njih ne mogu osigurati finansijska sredstva. Posebno mjesto u Analizi je posvećeno ukidanju Komisije. S tim u vezi, iznešeni su argumenti koji su činjenično netačni i pravno neosnovani. Najprije se pošlo od zaključka da je Komisija privremeno tijelo na osnovi čl. 9 Aneksa 8 (kojim se propisuje zakonska mogućnost prekida rada Komisije ukoliko se tako dogovre Strane Sporazuma) pri čemu je zanemareno da Strane Sporazuma nisu postigle takav dogovor. Istim članom je u slučaju nepostizanja dogovora propisano da Komisija nastavlja svoj rad na način predviđen Aneksom 8, odnosno na isti način na koji je funkcionisala u periodu od potpisivanja Sporazuma do 2001 godine, tj. kao samostalna organizacija. Argument o privremenosti Komisije je se izvodi i iz čl. 5 Konvencije o zaštiti svjetskog i kulturnog naslijeđa, odnosno na tvrdnji da ne postoje stručni i administrativni kapaciteti Komisije za obavljanje poslova koji su joj povjereni. Pri tom nije definirano koje kapacitete institucija treba da ima kako bi ispoštovala obavezu iz predmetne konvencije, kao što ni činjenično nisu utvrđeni kapaciteti sa kojima raspolaže Komisija. Ovakav pristup je vodio do zaključka da Komisija, koja de facto raspolaže sa najvećim ljudskim resursima u ovom polju , ne ispunjava kriterij „stručnih i administrativnih kapaciteta“, a da kantoni koji nemaju službe za zaštitu naslijeđa ili sa dva ili tri uposlenika ispunjavaju navedeni kriterij. Ovdje pada u oči nedopustiva doza nedosljednosti i proizvoljnosti koja nema dodirnih tačaka sa upotrebljivim analitičkim pristupom. Pored propusta u identifikaciji relevantnih propisa, u Analizi su, na temelju čl. 2 Pravilnika o aktivnostima Komisije vezanim za međunarodnu saradnju i člana 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, izvedeni paušalni i pogrešni zaključci o „proširenim nadležnostima“ Komisije, te o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti Federacije da osigura provedbu mjera zaštite utvrđenih odlukom Komisije. U odnosu na čl. 2 Pravilnika, Analiza je zanemarila dvije činjenice. Prva, da je formulacija čl. 2 Pravilnika, u dijelu koji se odnosi na zaključivanje međunarodnih ugovora, učešće u pregovorima, te njihovom izvršavanju, posljedica odredbi čl. 4, 7 i 28 Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, sa kojima je predmetna odredba u potpunoj saglasnosti. Stoga, čak i u odsustvu navedenog člana Pravilnika, Komisija, kao i drugi organi uprave, bi imala pravo i dužnost da učestvuje u pregovorima o zaključivanju međunarodnih ugovora, te da ih, u okviru svoje nadležnosti, izvršava. Druga, da poslovi međunarodne saradnje (zastupanje interesa BiH, rješavanje spornih pitanja, saradnja sa INTERPOL-om, angažman stranih eksperata za potrebe Komisije, te prikupljanje donacija) nisu nadležnosti jer se njihovim vršenjem ne rješava upravna stvar, odnosno ne utvrđuje pravo ili obaveza stranke, u bilo kakvom postupku.U odnosu na čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, neodrživ je zaključak o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti da se provedu mjere zaštite koje utvrđuje Komisija u svojoj odluci jer čl. 5 s. 5 Aneksa 8 Opećg okvirnog sporazuma ne propisuje obavezu da ne da se provede, već uloži napor na provođenju navedenih mjera, a iz koje je i proistekao čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH . Propusti su načinjeni i u utvrđivanju ključnih činjenica što je dovelo do pogreški u nepravilnoj identifikaciji uzroka postojećih problema. Naime, u Analizi, činjenica o nerazmatranju godišnjih izvejštaja koje Komisija dostavlja Predsjedništvu BiH je poslužila kao osnov za zaključak o neodgovornosti Komisije prema višim tijelima, a da nisu utvrđene činjenice koje bi dale odgovor na pitanje: zbog čega je to tako? Na ovaj način Komisji je pripisana odgovornost za postojeći problem, koji de fakto postoji, uprkos tome što je on posljedica nemogućnosti postizanja saglasnosti članova Predsjedništva BiH, a ne Komisije, o daljem angažmanu međunarodnih članova u radu Komisije. Problem je, dakle, u Predsjedništvu BiH, a ne Komisiji, i taj problem je političke, a ne pravne prirode. Način na koji se u Analize pokušava problematizirati sadašnji način izvršavanja odluka Komisije je, u potpunosti, neuvjerljiv. Imajući u vidu prirodu mjera zaštite, utvrđenih odlukama Komisije, stvarne nadležnosti entitetskih organa za prostorno planiranje, postojeće zakonsko rješenje je apsolutno racionalno i svrsishodno. Ako se želi određeni objekat osigurati od eventualnog uklanjanja logično je da se obaveže organ koji je, po važećim propisima nadležan da rješava to pitanje, odnosno da izdaje rješenje o rušenju objekta, a ne organ koji daje mišljenje o konkretnom prostornom zahvatu. Moguća je i druga opcija, ali je ona znatno manje efikasna u pogledu postizanja željenih ciljeva. Ukratko Analiza nije dala ni jednu preporuku koja je činjenično osnovana ili opravdana u pogledu postojećih zakonskih propisa u ovoj oblasti. Preporuke su date na temelju nepotpunih informacija o relevantnim važećim propisima, pogrešnim zaključcima o posljedicama koje proizilaze iz citiranih propisa i nepotpuno ili pogrešno utvrđenim ključnim činjenicama, te su, u skadu s tim, neupotrebljive. One ne mogu poslužiti kao relevantan osnov za stručnu raspravu o unapređenju zakonodavno-pravnog okvira BiH u području kulture. Dakle, predmetni dokument je nužno odbaciti kao krajnje nekompetentno štivo.
More...
Gradonačelniku Grada Mostara istekao je mandat, pa analogno nemogućnosti funkcioniranja Gradskog vijeća kome je takođe istekao mandat, sadašnji „de facto“ gradonačelnik ne može vršiti funkciju gradonačelnika, koju bi inače mogao vršiti da mu mandat još traje. On navedenu funkciju trenutno vrši faktički, na osnovu „uzurpacije ovlaštenja“ i pri tome donosi brojne nepostojeće akte. On je sam sebi produžio mandat, moguće i uz tzv. političku, izričitu ili prećutnu saglasnost. Takav, bespravni status „faktičkog“ gradonačelnika Grada Mostara, ojačao je i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da se u Gradu Mostaru i u vezi Grada Mostara uspostavlja svojevrstan oblik ponašanja javne vlasti, koji je sličan ustavnom običaju contra constitutionem (contra legem), a osnovno pravilo tog nastajućeg običaja je da se postupa suprotno ustavu i zakonu, kada se to po principu političke cjelishodnosti (i moći koju imaš) ocijeni korisnim.
More...
Na primjeru televizijskog Dnevnika 2 se vidi, kako je upravo predočeno, da Radiotelevizija Republike Srpske, kontinuirano i sistematski djeluje suprotno proklamovanim uređivačkim principima. Umjesto da kao javni servis bude temeljen na demokratskim načelima i najvišim profesionalnim standardima, kojem je interes građana iznad svega - na djelu je uređivačka politika u službi jednog naroda (srpskog), jednog svjetonazora (pravoslavnog), jedne stranke (Saveza nezavisnih socijaldemokrata), jednog vođe (predsjednika Republike Srpske i čelnika SNSD-a Milorada Dodika). Takvo uređivačko opredjeljenje dovelo je RTRS u sfere gebelsovske propagande. Uz to je očito da je glavna opoziciona snaga u RS-u, Savez za promjene, saglasan s osnovnim pravcima velikosrpske politike. Opozicijska kritika uređivačke politike RTRS-a usmjerena je samo na favorizovanje Dodika i negativan odnos prema Savezu za promjene, njegovim članicama i liderima. Na osnovu monitoringa, analize i evaluacije 28 emisija Dnevnika 2, može se ocijeniti RTRS kao gebelsovski orijentisanu velikosrpsku, panpravoslavnu i rusofilsku informativnu kuću, koja je sasvim određena ličnošću i potrebama Milorada Dodika. Opozicija se ne buni zbog te orijentacije, već samo zbog toga što je nema koliko i Dodika i SNSD-a.
More...
Za vjerodostojnost izbornog postupka, stabilnost izbornog zakona je presudna stvar i kao takva bitna u konsolidaciji demokracije. Ako se pravila često mijenjaju, naročito pravila koja su složena kao što su izborna pavila, mogla bi zbunjujuće djelovati na glasače. U slučaju čestih izmjena izbornog zakona, a pogotovo u izbornoj godini, glasači bi mogli zaključiti, tačno ili pogrešno, da je izborni zakon samo sredstvo manipulacije u rukama moćnih i da njihovi glasovi imaju minoran uticaj prilikom odlučivanja rezultata izbora. Mišljenja smo da u prethodnim pitanjima nema potrebe za izmjenama postojećih rješenja u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, osim u slučaju normi kojima se regulira sastav Centralne izborne komisije. Tri su elementa odlučujući faktori u izbornim rezulatatima (čiji je mandat, otvorene ili zatvorene kandidatske liste i smanjenje ili povećanje izbornog praga), i njima bi se trebala posvetiti pažnja tako da se izbjegne ne samo manipulacija u korist stranaka na vlasti, nego i sam privid manipulacije. U ovoj analizi dali smo dovoljno dokaza da, ukoliko bi došlo do izmjena u izbornom zakonu, one ne bi bile u duhu demokracije i izražavanja volje glasača. Manipulacija bi se mogla izbjeći na način, da se elementi koji su najizloženiji, a o kojima se govori u Preporuci Venecijanske komisije, usvoje i uobliče u obvezujući akt. Drugo, fleksibilnije rješenje bi bilo da se Zakonom definiše da će, ukoliko se izborni zakon izmjeni, stari sistem biti na snazi za naredne izbore, bar ukoliko se ovi održavaju u narednoj godini, a da će se novi sistem primjenjivati nakon toga. Naravno, Izborni zakon ima svoju snagu jer je donesen od zakonodavnog organa, Parlamenta, dok pravila o primjeni, posebno ona koja se bave tehničkim pitanjima i detaljima mogu biti u formi propisa.
More...
Donošenjem Uredbe o vršenju ovlaštenja u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala iz nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH prenijela je na sebe ovlaštenja koja su shodno ranijoj Uredbi po osnovu državnog kapitala u privrednim društvima, vršila nadležna resorna ministarstva. Donošenje takve Uredbe prouzrokovalo je niz posljedica, među kojima je raspad dotadašnje koalicije na vlasti u većem bosanskohercegovačkom entitetu. Stupanjem na snagu ove uredbe, poništeni su svi raspisani konkursi i oglasi za utvrđivanje prijedloga kandidata u ime državnog kapitala za članove nadzornih odbora u privrednim društvima u kojima federalna ministarstva vrši ovlaštenja po osnovu učešća državnog kapitala. Donošenje Uredbe izazvalo je pokretanje postupka ocjene ustavnosti Uredbe, kojim je osporavana mogućnost da se na listi preduzeća u kojima ovlaštenja vrši Vlada nađu i dvije elektroprivrede, jer je ovo pitanje već bilo regulisano Zakonom o električnoj energiji Federacije BiH. Uvidjevši i sama svoj propust, Vlada Federacije BiH „uskladila“ je zatim zakon sa nižim pravnim aktom - uredbom, što je navela kao razlog predlaganja izmjena zakona. Ustavni sud Federacije BiH je u navedenom postupku donio presudu kojom je odredbe Uredbe koje se odnose na vršenje ovlaštenja po osnovu državnog kapitala u privrednim društvima u elektroenergetskom sektoru proglasio neustavnim. Pitanje je međutim, da li će presuda Ustavnog sud Federacije BiH u praksi proizvesti bilo kakve posljedice, s obzirom da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji. Vlada Federacije BiH je i prije njegovog stupanja na snagu, a na osnovu Uredbe, razriješila sa dužnosti članove upravnih i nadzornih odbora prije isteka mandata na koji su bili imenovani, a umjesto njih na ta mjesta postavila nove upravljačke strukture. Ova odluka Ustavnog suda može predstavljati osnov da se zatraži utvrđivanje ustavnosti svih odluka federalne Vlade od trenutka kada je počela da donosi odluke na osnovu neustavnih odredbi. Pitanje je također da li će ona i kako uticati na odluke koje su ovako imenovane upravljačke strukture donosile? Mnogo ozbiljnije posljedice ogledaju se u činjenici da je svojom Uredbom Vlada Federacije prekršila zakonske odredbe, odnosno njenim je odredbama drugačije regulisala pitanja koja su već regulisana zakonskim propisima. Dakle, umjesto da se u svom djelovanju vodi pravilom da je bolje do kraja ne iskoristiti svoje ovlasti nego ih prekoračiti, Vlada Federacije BiH je ocijenila da je bolje da ih prekorači. S ciljem izvršenja Presude Ustavnog suda Federacije BiH, Vlada Federacije je donijela novu Uredbu koja će se privremeno primjenjivati, a sve do donošenja Zakona o upravljanju državnim kapitalom u privrednim društvima u Federaciji BiH, kojeg je Vlada uputila u parlamentarnu proceduru. Ovakva praksa izvršnih organa države pokazatelj je nedostatka zaštite osnovnih principa vladavine prava kao i nedostatka pravne države koja bi svojim građanima u svakom trenutku garantirala pravnu sigurnost. Čineći ovakve formalne i materijalne propuste Vlada Federacije BiH jasno pokazuje da se svojevoljno ne kreće u granicama ustavnih ovlaštenja, te da joj sve češće Ustavni sud mora davati smjernice za djelovanje u vidu svojih odluka, odnosno presuda.
More...
Po obuhvatu materije Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima jeste bazični zakon za policiju koji predstavlja kompilaciju dva zakona - prethodnika: Zakona o unutrašnjim poslovima (Sl. gl. RS 4/12 i 33/14) i Zakona o policijskim službenicima (Sl. gl. RS 20/14). Budući da se materija prethodnih i ovog zakona poklapa i da su najvažniji instituti i ovlašćenja uređeni istovetno kao i prethodnim zakonima, nije reč o nekakvom novom zakonskom okviru. U nomotehničkom smislu Zakon ima nedopustivo mnogo redaktorskih propusta. On ne samo da je usvojen po hitnom postupku, već izgleda da je tako i pisan, s obzirom na sistematiku, jezik i kvalitet odredaba. Pravi razlog njegovog donošenja po hitnom postupku, čini se nije, kako se predstavlja u obrazloženju Predloga zakona, „sprečavanje štetnih posledica po bezbjednost Republike i rad organa i organizacija koje bi nastale zbog nedonošenja zakona po hitnom postupku“, što predstavlja zgodne fraze za prikrivanje drugih razloga, koji su verovatno vanpravne (političke) prirode. U sadržinskom smislu Zakon u osnovi, znači ne sasvim, bez obzira na sve propuste i manjkavosti predstavlja delotvoran pravni okvir za obavljanje pre svega policijskih poslova. Policijski poslovi obavljaju se primenom policijskih ovlašćenja koja su expressis verbis utvrđena Zakonom, ali je način njihove primene samo delimično uređen Zakonom. To je i glavna zamerka ovom zakonu. Budući da je Zakon rađen u brzini, sumarno iskazano konkretne primedbe su sledeće: Prvo, naziv zakona je pleonastičan, jer su policija i MUP (unutrašnji poslovi) sinonimi u našem jeziku. Drugo, organizacija policije RS uređena je samo načelno Zakonom, u celosti Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, stoga nije vidljiva, a između Zakona i Pravilnika nije predviđeno specijalno ovlašćenje Vlade da propisom utvrdi posebna načela za organizaciju MUP-a. Na taj način „organizaciona“ vlast ministra bila bi ograničena propisom Vlade. Treće, trebalo je ograničiti mogućnost kandidovanja istog lica za direktora policije na najviše dva mandata radi sistemskog izbegavanja personalizovanja funkcije posebno u miljeu još nedovoljno konsolidovanog demokratskog sistema. Četvrto, pravni principi primene policijskih ovlašćenja šturo su uređeni, principi oportuniteta i supsidijarnosti su izostavljeni, dok je srazmernost trebalo podrobnije urediti. Peto, policijska ovlašćenja utvrđena su za obavljanje pojedinih, navedenih policijskih poslova, a ne svih, tako da se primera radi, ne mogu primenjivati za obavljanje poslova zaštite bezbednosti RS. Šesto, policijsko ovlašćenje prikupljanje obaveštenja formulisano je bez zakonskih ograničenja, odnosno nije utvrđen krug krivičnih dela i prekršaja da bi se sprečila prekoračenja ovlašćenja. Sedmo, policijsko ovlašćenje privođenja može trajati najduže 24 časa, što suštinski predstavlja zadržavanje lica, bez mogućnosti pravne zaštite od strane suda. Osmo, način primene i ograničenja policijskog ovlašćenja poligrafskog (psihofiziološkog) ispitivanja nije uređen Zakonom. Deveto, policijska ovlašćenja prinude (sile) samo delimično su regulisana Zakonom, nisu utvrđena ograničenja pojedinih sredstava sile, već je to ostavljeno da se bliže uredi podzakonskim propisom, što je zastareo pristup, a uz to, nije i pravno valjan. Deseto, Zakonom nije predviđen institucionalni nosilac unutrašnje kontrole policije, koji treba da je snabdeven policijskim ovlašćenjima. Zakonom je predviđen samo Biro koji nema te (policijske) nadležnosti, već nadzire sprovođenje disciplinske odgovornosti i obaveštava građane o ishodu postupka rešavanja predstavki. Naposletku, nepreciznom i nejasnom raspodelom nadležnosti između predsednika Republike i Vlade u sferi unutrašnjih poslova stvoren je potencijal za konflikte između dve glave egzekutive, posebno u situacijama kada su oni različitih političkih orijentacija u periodima kohabitacije. Osim toga, nedovoljno dobra kordinacija postupanja predsednika Republike i Vlade može za posledicu da ima i nedelotvoran rad policije, a što je još opasnije i blokadu njenog rada. Kvalitet ovog zakona oceniće vreme njegovog važenja i kapacitet primene. Pravilo je da se dobri zakoni dugo primenjuju, a oni loši menjaju se odmah po donošenju, a najlošiji, preuzeti i „pozajmljeni“, koji ne odgovaraju društvenim uslovima i ne otpočnu nikad život, ostaju mrtvo slovo na papiru. Činjenica je da su nomotehnički propusti, nepažnja, nemar, pokatkad i čini se namerne nedorečenosti u formulisanju odredaba u Zakonu prosto „stil“ ovog zakona, čime policija kao institucija i građani nisu dobili pažnju kakvu zaslužuju. Tako je propuštena prilika da se u pravom smislu reči donese novi, osavremenjen zakon.
More...
Najveći prostor za nepotizam i korupciju daju odredbe o zapošljavanju na određeno vrijeme i odredbe koje daju pravo rukovodiocu institucije da sa liste uspješnih kandidata bira kandidata „po svojoj procjeni“. Rukovodilac ne učestvuje na stručnom ispitu, a procjena je moguća samo ukoliko rukovodilac lično poznaje kandidate i njihov rad. Pretpostavka je da je većina konkursa raspisana za radna mjesta na kojima kandidat već radi, naime za kandidata kojeg je rukovodilac izabrao bez javnog konkursa i konkurencije. Ne smije se pri tom isključiti značaj rodbinskih, stranačkih i prijateljskih veza. Zbog toga se i ustalila formulacija da šanse za posao u državnoj službi imaju “podobni a ne sposobni“. Takva situacija demorališe visoko kvalificirane kandidate da se javljaju na javne konkurse, jer se uzalud pripremaju i izdvajaju svoje vrijeme i novac za dolazak na stručne ispite za mjesta u državnoj službi koja su već rezervirana. Za uspjeh kandidata najzaslužnija je komisija za izbor. Dva člana komisije dolaze iz reda institucije koja je objavila konkurs (u RS-u tri člana) i mogući su stranački, rodbinski i prijateljski pritisci, posebno kada je riječ o konkursima na lokalnom nivou. Odredbama o žalbi isključeno je pravo kandidata da Odboru državne službe za žalbe uloži žalbu na ocjenu koju mu je na stručnom ispitu dodijelio član komisije za izbor. Tako je članovima komisije za izbor dat status „nepogrešivih“, kandidatu oduzeto najjače sredstvo da dokazuje da je najbolji kandidat, a odboru za žalbe dodijeljena uloga kontrolora forme konkursa. Ovo potvrđuje činjenica da su na državnom nivou, protiv odluka Odbora državne službe za žalbe BiH po žalbi kandidata na obavještenje o rezultatima stručnog ispita, podnijete samo dvije tužbe u proteklih pet godina. Oduzimanje prava žalbe na ocjenu bilo bi opravdano kada bi se postupak procjene sposobnosti prema merit načelu uskladio sa standardima država članica EU i dobrom praksom. Tako bi se subjektivnost pri ocjenjivanju svela na najmanju mjeru. Žalba ne odlaže postavljenje kandidata pa se otvara pitanje njene svrhe. U centru pažnje građana BiH stoji zapošljavanje u državnu službu. Pored problema zloupotrebe stručnog ispita kao dijela javnog konkursa koji je ovdje prikazan, objavljeni su rezimei istraživanja udruženja građana o temi zapošljavanja u javni sektor. U tom pogledu, zakonodavni okvir koji regulira zapošljavanja u državnu službu i javni sektor treba sveobuhvatnu reformu. Glavni cilj reforme je onemogućavanje zloupotrebe stručnog ispita (postupka selekcije). Nalazim da je u tom smislu potrebno: 1. propisati obavezu raspisivanja javnog konkursa za sve pozicije u javnom sektoru, a ne samo za pozicije u državnoj službi; 2. propisati obavezu raspisivanja javnog konkursa i smanjiti dužinu trajanja radnog odnosa u slučajevima zapošljavanja na određeno vrijeme; 3. raspisivanje internog oglasa ograničiti samo za slučaj prekobrojnosti; 4. detaljno urediti odredbe o sukobu interesa i izuzeću članova komisije za izbor; 5. umjesto termina “stručni ispit” koristiti termin “provjera sposobnosti”; 6. provjeru sposobnosti kandidata uskladiti sa dobrom praksom (primjeri: Crna Gora, EU), što uključuje uvođenje nove faze selekcije kandidata i posebnih kriterija koji se boduju mimo stručnog ispita; 7. izmijeniti odredbe koje dozvoljavaju rukovodiocu organa da sa liste uspješnih kandidata bira kandidata sa lošijim rezultatom; 8. pri izboru rukovodećih i ostalih državnih službenika prednost davati stručnosti a ne etničkoj pripadnosti; 9. urediti pitanje pristupa kandidata konkursnoj dokumentaciji; 10. detaljno urediti odredbe o žalbi kandidata u svim fazama i odredbe o izvršnosti rješenja o izboru/postavljenju kandidata. U slučaju da u skorije vrijeme ne dođe do izmjena propisa koji uređuju zapošljavanje u državnu službu, državna služba će ostati ”rezervat podobnih“. U takvom sastavu ona nije sposobna za preuzimanje i provedbu acquisa.
More...
The working text of the Amendment of Ministry of Justice on Consitution of the Republic of Serbia is critically considered by taking into account the recommendations of Commission of Venice and Council of Europe. The author introduces the objections in the current debate on the Constitutional Law, notably the necessity of including the public more extensively. The author then analyzes the proposed amendments regarding the election of Council members and Supreme Public Prosecutor. In the second section, the author critically considered jurisdiction in organizing the public prosecutor's office. The third section focues on jurisdiction and organization of High Council of Prosecutors. The general conclusion is that international documents are only partially considered by the authors of the Working text. Partial arguments and sentences out of context are taken into consideration in order to favor the understanding that prosecutors office should be a strict, centralized system, under the control of politics. Authors of amendments have not taken into account neither the new process roles of the prosecutor's office nor the fact that prosecutors office has been given jurisdiction in the procedure that used to belong to the courts, all of which require the organization of the prosecutor office primarily as an independent institution.
More...
The article provides a critical review of the new Law on Higher Education of the Republic of Serbia, primarily in its parts that relate to university autonomy. Instead of providing precise criteria for assessing the higher education institutions' quality assurance and for placing sharp curbs on any further proliferation of disproportionately small and education-wise ill-conceived universities, it appears that the Law's most important purpose rests in amassing almost an excessive amount of power in the hands of the responsible ministry, i.e. the government. Visibility of this approach comes primarily – but not solely – from reading the Law's norms that deal with regulatory bodies' and university authorities' newly-created structure, and their responsibilities, at the center of which comes the political power of the country. Although the Law gets some things right, it does not place deserved emphasis on protection of university autonomy. Rather, it typically takes away certain important features of this constitutionally enshrined principle, which puts the whole higher education legislative enterprise into a politically assertive, and therefore inadmissible, perspective.
More...
Since the establishment of parliamentarism in Serbia in 1990, this system of government did not function in the manner foreseen by the framers of the constitution. Instead of being a neutral and arbitrary power, the President of the Republic is in practice, for the most part, a primary power dominating over the constitutional system of Serbia. The 2006 Constitution of Serbia did not introduce significant novelties in the area of horizontal organization of powers. The system of powers is still susceptible to presidentialization and its functioning in practice, first and foremost, depends on non-institutional factors. The major weakness of the horizontal organization of powers in Serbia is the inconsistency in the constitutional modeling of the position of the President of the Republic. The President is envisioned as an arbitrative power that should be harmonizing the work of the parliament and the government. However, past political practice dictates that the President of the Republic has never in the true sense of the word effectuated such a role because there is a discord between direct political legitimacy and the competences which are at his disposal. This paper discusses the thesis that the acceptance of a semi-presidential system, along with the securing of political neutrality of the President of the Republic, could be an efficient solution for political circumstances in Serbia. In any case, it is necessary to simultaneously strengthen the political and legal culture, because the noninstitutional factors are of cardinal significance for harmonious functioning of the established system of powers.
More...
The political control that the Parliament exercises over the executive power, above all, over the government, is a traditional prerogative of the parliament, as a representative body in the parliamentary system. Parliamentary questions are one of the instruments of this control. Parliamentary questions have a long tradition and, despite all the changes that take place nowadays, they have kept their actuality they had at the beginning. Moreover, studies on parliamentary questions show that this activity is a significant increase. The parliamentary question in Serbia have been part of our parliamentary system since the 19th century, but they did not take proper place even now in the 21st century. Although in recent years there has been a noticeable shift in the institute, it has not yet been built in a way that corresponds to the contemporary parliamentary system. Therefore, the control that is carried out in this way is not complete and does not realize the goal. Members of Parliament are not able to use this instrument to influence the government’s agenda. Bearing in mind the normative framework, and especially the practice of asking the parliamentary question, it is clearly noted that the Question time in Serbia is very rarely maintained and there is no frequency of maintenance as in other systems. The reasons for the insufficient implementation of this institute are the weak opposition, but also the electoral system, which allows MPs to be completely alienated from thier voters. A modern state of law can be imagined without the political competition of the ruling party and the opposition, and the important instrument of this competition are parliamentary questions. In this sense, if we want to develop parliamentary system, then this instrument of parliamentary control must be also developed.
More...
The aim of this paper is to examine whether membership in a political party is incompatible with the function of the president of the state. The issue is especially important in context of the previous experience in Serbia. This question gains special importance because the Serbian constitution, as well as the constitutions in comparative law, determine the head of state as the guarantee of the national unity. Consequently the question emerges if the president, who is at the same time a member of the party, can properly fulfill this function? In order to examine all these dilemmas, the term and the legal nature of political parties are examined, as well as the notion of imaginary national unity, which the president is supposed to present. All the theoretical findings are put in comparison with the Serbian law and practice, as well as European. Finally, at the very end, based on previous conclusions, recommendations of possible new solutions in Serbia are presented.
More...
The author deals with some common places in the understanding of the system of government. He divides them in two groups: (1) those related to all the systems of government based on the principle of the separation of powers; (2) those specific to the system of the Republic of Serbia. He writes about: a) the need of theoretical rethinking and constitutional redefining the principle of separation of powers, which is not a classic trichotomy anymore; b) the relativism of doctrinal classification of systems of government (presidentialism – parliamentarism; presidentialism – parliamentarism – semi-presidentialism or mixed system), c) the gap between constitutional norm and constitutional reality and d) the evaluative transformation of modern parliamentarism from the ideal equilibrium of political powers to the inclusiveness of different political actors in the process of bringing political and legal decisions. The author criticizes the tendency in Serbian constitutional law science, started from 1990̕ s, which has blurred the difference between the law and the politics in understanding the institutions and mechanisms of the system of government. He accents that there is no causal connection between the direct election of the President of Republic and his omnipotence. On the other hand, the constitutional competences of the Serbian President are not so weak as some authors say interpreting the constitutional phrase „the President of the Republic shall express state unity“. According to the author, the most controversial spot is the statement about the President of the Republic as a representative of the citizens who functions as a neutral power which arbitrates between the National Assembly and the Government. This statement, which prevails in constitutional law literature especially in Serbia, is rather false and should be abandoned. The President of the Republic must be politically active in a constitutional manner. The point is to find a constitutional balance between a politically active President, an operative Government and a representative Parliament, on the one hand, and to strengthen the constitutional culture, on the other hand.
More...
Every society seeks to establish a well-organized and efficient legal order. The premise of a well-regulated social, and therefore legal order, is a well-regulated legal system. Within the legal system, legal regulations play a very important role, starting with the Constitution, laws and other by-laws, which regulate in more detail both the general social order and the legal order between the state and its citizens, and the order between the citizens themselves. Also, a very important role is played by the state authorities responsible for law enforcement, especially for their preventive action. In the end, judicial authorities play a particularly important role as a protective corrective of the legal order and as such constitute the third pillar of power in a society, namely the judiciary. Effectiveness of a judicial authority in a society depends on how well organized it is and how independent it is from any influences in its overall organization and daily work. The aspiration of every society is to create quality preconditions for a good organization of the judiciary, starting with the establishment of a well-organized system of education of lawyers and their professional training as judges and prosecutors. The subject of this research is exploring the current way of arranging a lawyer's education system for the judicial and prosecutorial function of the de lege lata, with all its advantages and disadvantages, and exploring a possible future de lege ferenda model and how to organize the education of lawyers for judges and prosecutors.
More...
