We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.

Vjerska obilježja u pravosuđu Bosne i Hercegovine – pro et contra

Author(s): Demirel Delić / Language(s): Bosnian

Normativni osnov Zaključka VSTV-a koji je izazvao burne reakcije je nesporan. VSTV nije prekoračio svoja ovlaštenja donošenjem Zaključka, suštinski se radi o interpretaciji važećih pravnih propisa u pravnom poretku. Ipak, sam smisao pravnih standarda je diskutabilan! Naime, ESLJP i normativni propisi Bosne i Hercegovine nisu uniformni. Sam ESLJP nema konzistentnu praksu koja nudi egzaktne odgovore na sporna pitanja uspostave standarda sekularne države. Smisao sekularne države jeste da vjera i država djeluju odvojeno. Prisustvo vjere u javnoj sferi nije aspolutno zabranjeno. Međutim, koncepcija sekularne države treba da bude prilagođena konkretnom društvu. Postavlja se pitanje interesa promocije vjere u javnoj sferi društva koje je prije dvije decenije krvavim sukobom rješavalo, između ostalog, i pitanje vjere. Krhka, ispunjena tenzijama Bosna i Hercegovina, treba maksimalno uvažavati princip harmonije, pluralizma i neutralnosti. Isticanjem vjerskih obilježja nosioci pravosudnih i javnih funkcija rizikuju sasvim opravdanu zebnju korisnika njihovih funkcija. Vjerska obilježja (nedvosmisleno) ukazuju na oficijelnu vezu institucija javne vlasti sa jednom religijskom skupinom i, eventulno jednim narodom, u društvu koje je pluralno. Sfera koja bi trebala da bude barjaktar slobode, neutralnosti, nepristrasnosti u post-konfliktnom društvu, u društvu u kojem vjerske zajednice nemaju častan historijat djelovanja proteklih decenija, biva patronizirana sve intenzivnijim religijskim uticajem. O uzroku se ne vodi polemika, a to je indikativno za odvojenost države od vjere. Pozivanje na tradiciju dozvoljenog nošenja vjerskih obilježja u javnoj sferi, za pravnike nema relevantan značaj. Tradicija ne podrazumijeva zabranu preispitavanja uvriježenih rituala i predstava. Ipak, Zaključak VSTV-a koji se odnosi na stranke i tužilaštvo, nema uporište u pozitivnim normama BiH! Ukoliko se za tužioce može pronaći analogan razlog legitimnost za uvođenje zabrane isticanja vjerskih obilježja, postavlja se pitanje koji je legitimni razlog, bez prethodno provedene javne debate, za zabranu nošenja vjerskih obilježja strankama, a bez pravnog osnova u nacionalnim normama?!

More...

Javnost rada u praksi Ustavnog suda Srbije

Author(s): Dragiša B. Slijepčević / Language(s): Serbian

Javnost rada jeste i mora biti dosledno realizovana u svim sudskim postupcima. Ona se mora ticati ne samo stranačke već i opšte javnosti. To je ustavna obaveza primene ovog načela od strane Ustavnog suda, ali i način dodatnog jemstva u domenu ostvarenja nezavisnosti i samostalnosti njegovih sudija. Obzirom na Ustavom ustanovljene nadležnosti odlučivanja Ustavnog suda, jasno je da se samo kroz javno sprovedeni postupak može realizovati njegov Ustavom utvrđeni položaj, koji se materijalizuje kroz konkretno donete odluke. Da bi sudije Ustavnog suda bez straha od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti donosile odluke o ustavnosti njihovih akata potrebno je da postupci u kojima se takve odluke donose budu sprovedeni uz puno učešće i stranačke i opšte javnosti. Međutim, taj cilj, iako nesporan i primaran, ne može se realizovati na štetu, odnosno kao atak na nezavisnost i samostalnost sudija Ustavnog suda u postupku odlučivanja. Nezavisnost i samostalnost sudija Ustavnog suda u donošenju odluka je i njihovo pravo i Ustavom i zakonom proklamovano načelo. Nema nezavisnosti i samostalnosti u odlučivanju koje podrazumeva raspravu o predlogu odluke u prisustvu opšte, a u odsustvu stranačke javnosti. Zalaganje za takvu javnost rada Ustavnog suda nije protivna samo načelu nezavisnosti i samostalnosti sudija Ustavnog suda u donošenju odluka, već i izraz lažne slike o javnosti rada Ustavnog suda. Prisustvo opšte javnosti u postupku raspravljanja – većanja o predlogu odluke nije u funkciji obezbeđenja sudijske nezavisnosti i samostalnosti odlučivanja. Naprotiv, to je direktan atak upravo na takav Ustavom i zakonom zajemčeni položaj Ustavnog suda i njegovih sudija. Sudije Ustavnog suda, kao i svakog drugog suda, moraju imati isti status u postupku odlučivanja. Odluke se mogu donositi isključivo kao stav i opredeljenje svakog sudije pojedinačno o pravnoj utemeljenosti i validnosti pravnih argumenata koji idu u prilog ili se protive donošenju predložene odluke. Taj proces mora biti izraz pravničkog znanja i stručne sposobnosti svakog sudije, ali i njegovog psihičkog formiranja stava o predloženoj odluci od strane sudije izvestioca. Zato se taj postupak mora odvijati daleko i od opšte i od stranačke javnosti. Svakom sudiji se mora omogućiti da samostalno vaga argumente koji ga opredeljuju za ili protiv predloga odluke sudije izvestioca. Sudijska nezavisnost i samostalnost u donošenju odluke se mora realizovati u nejavnom postupku, a to znači u prisustvu samo drugih sudija koji učestvuju u donošenju odluke, kako bi svaki sudija pojedinačno bio u prilici da bez ikakvog ustručavanja o javnom razumevanju ili pravnoj utemeljenosti njegovih argumenata iznese svoj stav o predloženoj odluci sudije izvestioca. U protivnom, javno iznošenje argumenata i stavova o predlogu odluke nesumnjivo vodi uspostavljanju psihičkog stanja koje sputava sudiju da bez ikakvog tereta odgovornosti iznese svoje argumente za ili protiv prihvatanja predložene odluke. Jasno je da i samo razmišljanje sudije da li će prisutna javnost razumeti njegove stavove i pravnu utemeljenost iznetih argumenata uveliko sputava njegovu nezavisnost i samostalnost u odlučivanju. Sve to je prepoznato i u praksi Ustavnog suda Srbije. Stoga je važećim Poslovnikom dopuštena mogućnost prisustva opšte javnosti sednicama Ustavnog suda samo u fazi raspravljanja, a ne i odlučivanja o predmetu spora. Iz tih razloga je i ranije važećim Poslovnikom predviđena mogućnost prisustvovanja opšte javnosti redovnim sednicama Suda u praksi bila korigovana održavanjem radnih sednica suda. Radna sednica se saglasno odredbi člana 30 stav 1 ranije važećeg Poslovnika mogla zakazati u povodu razmatranja ustavno-pravnih pitanja sadržanih u predmetima predloženim za dnevni red redovne sednice Ustavnog suda, kao i u povodu drugih pitanja od značaja za rad i odlučivanje Ustavnog suda. Dakle, radna sednica je imala za predmet raspravu o spornim pitanjima u odnosu na predlog odluke sudije izvestioca u konkretnom predmetu koji je bio uvršten u dnevni red redovne sednice. Zato se, upravo na radnoj, a ne na redovnoj sednici vodila sudijska rasprava o predloženim odlukama sudija izvestilaca. Međutim, te sednice nisu bile dostupne ni opštoj ni stranačkoj javnosti. One su se odvijale iza zatvorenih vrata kao sednice na kojima su izneti argumenti i stavovi sudija o predloženim odlukama sudija izvestilaca imali tretman i karakter službene tajne. To praktično znači da su takve sednice, po svojoj pravnoj prirodi i suštini, bile sednice o većanju, odnosno razmatranju prihvatljivosti argumenata i predložene odluke sudije izvestioca. Iz tog razloga su redovne sednice Ustavnog suda, na kojima se po slovu Poslovnika morala voditi rasprava o predloženim odlukama sudije izvestioca, bile svedene na puko iščitavanje referata sudije izvestioca. Na tim sednicama nije bilo rasprave, niti se ona shodno odredbi člana 3 Zakona o Ustavnom sudu mogla sprovoditi u vidu iznošenja javnog mišljenja sudija o predloženoj odluci sudije izvestioca. Takva rasprava je isključivo i jedino vođena na radnim sednicama koje su držane u odsustvu javnosti. I da apsurd bude veći, a sve pod maskom opšte javnosti, u jednom vremenskom periodu rada Suda, na redovnim sednicama se, nakon čitanja referata sudije izvestioca, i javno odlučivalo dizanjem ruku sudija Ustavnog suda. Sve navedeno jasno ukazuje da zalaganje da se sednice Suda na kojima se vodi rasprava o predlogu odluke sudije izvestioca učine dostupne opštoj javnosti nema ni pravnog ni praktičnog opravdanja. Naprotiv, sednice na kojima se raspravlja o predlogu odluke sudije izvestioca su po svojoj pravnoj prirodi i suštinskom određenju sednice o većanju i glasanju koje se, kao i u svim drugim sudskim postupcima, moraju držati u odsustvu i stranačke i opšte javnosti. Sa druge strane, primena načela javnosti se mora obezbediti u postupcima pred Ustavnim sudom, ali se to ne može činiti na način kojim se obezbeđuje samo formalna a ne i stvarna javnost. Primena načela javnosti na način prepoznat u svim demokratskim društvima, moguća je samo kroz održavanje javnih rasprava kako u postupcima u kojima je po zakonu konstituisana takva obaveza Ustavnog suda, tako i u svim drugim slučajevima koji obzirom na značaj i složenost spornih ustavno-pravnih pitanja zahtevaju održavanje kontradiktorne rasprave. U postupku normativne kontrole održavanje javne rasprave mora biti pravilo, a ne izuzetak. Izostanak javne rasprave po slovu zakona bi bio moguć samo u najjednostavnijim slučajevima koji ne izazivaju spornost o činjeničnoj građi za presuđenje. Primera radi, to bi bio slučaj osporavanja Vladinih uredbi kojima se uređuju pitanja za koja je Ustavom izričito propisano da mogu biti predmet samo zakonskog uređenja. Osim u tim slučajevima održavanje javne rasprave je bespredmetno i u svim predmetima koji se zbog procesnih smetnji ne mogu meritorno rešiti. Naravno, javnu raspravu ne treba držati ni u slučaju kada je Sud o istoj stvari već doneo odluku a u novom predmetu nisu izneti novi razlozi za drugačije odlučivanje u toj stvari. I to je sve! U svim drugim predmetima u odnosu na koje se postupak okončava donošenjem meritorne odluke, a to su svakako svi predmeti u kojima je Sud rešenjem pokrenuo postupak, nema mesta neodržavanju javne rasprave. Naprotiv, u tim predmetima Sud mora odlučivati na osnovu prethodno sprovedenog kontradiktornog postupka u kome su javno raspravljena sva sporna ustavno-pravna pitanja. To je jedini ispravan pravni put kojim se u prisustvu i opšte i stranačke javnosti može doći do pravno perfektnih meritornih odluka Ustavnog suda. Naravno da održavanje javne rasprave ne isključuje i mogućnost prethodnog održavanja konsultativnog sastanka, koji se, takodje, može održati u prisustvu i opšte i stranačke javnosti. Nažalost, praksa održavanja javne rasprave pred Ustavnim sudom je više nego simbolična. Tako je u periodu od 2002. do 2007. godine Ustavni sud održao samo pet javnih rasprava iako je ukupno doneo 465 meritornih odluka. Ništa bolja situacija nije ni za period od 2008. do 2015. godine. I u tom periodu je održano svega devet javnih rasprava, iako je meritornom odlukom suda rešeno ukupno 433 predmeta iz domena normativne kontrole. Simbolično prisustvo javne rasprave u postupku meritornog odlučivanja Ustavnog suda u predmetima normativne kontrole je više nego problematično. U tome, a ne u odsustvu opšte javnosti na sednicama Suda o većanju i glasanju, se ogleda i potreba preispitivanja dosadašnje prakse rada Ustavnog suda, sa ciljem da se u svim postupcima meritornog presuđenja predmeta normativne kontrole direktno i dosledno primeni načelo javnosti. U tom cilju ima mesta i preispitivanju postojećih zakonskih rešenja na način da se pitanje održavanja javne rasprave u postupku pred Ustavnim sudom izuzme iz diskrecione vlasti samog Suda i zakonom konstituiše i bliže odredi obaveza održavanja javne rasprave u predmetima normativne kontrole u kojima se postupak okončava donošenjem meritorne odluke Ustavnog suda.

More...

Reformska agenda za BiH 2015 – 2018: nekoliko primjedbi i prijedloga

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

Zadaci iz Agende, po mojoj ocjeni, teško su ostvarivi u postojećem (važećem) ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine. Razlog leži u činjenici da je donošenje zakona i drugih akata, kojima bi se ostvarili ti zadaci, krajnje složeno zbog postojanja mogućnosti institucionalnih blokada, sporosti u izvršenju već donesenih odluka, zbog višestruko podijeljenih nadležnosti u pojedinim društvenim oblastima. U prethodnim redovima sam se dotakao samo manjeg dijela Agende, u oblasti koja je u Agendi naznačena kao "Vladavina prava i dobro upravljanje". Smatram da bi uspostavom jednog vrhovnog suda za Bosnu i Hercegovinu, te promjena ustavnog statusa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, doprinijela efikasnijem ostvarenju zadataka iz Agende. Razumljivo, prijedlozi navedeni u ovom radu podrazumijevaju izmjene Ustava Bosne i Hercegovine.

More...

Problem pravne prirode poslaničkog mandata u Republici Srbiji

Author(s): Miloš B. Stanić / Language(s): Serbian

Bez političkih stranaka se ne može u savremenim predstavničkim demokratijama, ali se ne može i bez slobodnog poslaničkog mandata. Zbog toga se mora stvoriti takav pravni, a i širi društveni okvir u okviru koga će poslanik imati slobodan mandat uz postojanje određenog stepena frakcijske discipline i solidarnosti. Ovo je nužno za svaku demokratsku zemlju, pa i Srbiju. Uopšteno, u Srbiji poslanik se mora osloboditi suviše jakog „stiska” političkih stranaka. Sa druge strane, mora se stvoriti i mogućnost da birači, parlament kao državni organ i političke stranke sankcionišu one poslanike koji svoju funkciju i poverenu im slobodu zloupotrebljavaju. Sloboda znači i odgovornost. Politički činioci bi morali da budu svesni kolika je važnost slobodnog poslaničkog mandata za razvoj i postojanje demokratije u nekoj zemlji i gde se nalaze granice koje se nikako ne smeju preći. Naravno, njihovi interesi takođe moraju da se zaštite, ali na način da se ne uništi to „jezgro” nevezanog mandata. Konkretno, prilikom eventualne parcijalne revizije Ustava ili prilikom donošenja novog najvišeg pravnog akta u Srbiji, svakako bi se trebalo kloniti normi, kao što je ova predviđena čl. 102 st. 2 Ustava. Takvim normama se ne postiže ništa pozitivno. Čini se ispravnim razmišljanje da je “ustavotvorac nastojeći da nađe obećani lek za partijsku nedisciplinu parlamentaraca i zajamči ga Ustavom, zaboravio i na uzvišena demokratska načela koja je zapisao na samom početku osnovnog akta.” Bolji efekat bi se možda postigao kada bi se zaštita položaja političkih stranaka ostvarivala odredbama parlamentarnog poslovnika, slično kako je to urađeno u Bugarskoj i Mađarskoj. Uostalom, radi se o zemljama koje su nam susedi, a bile su i deo tzv. komunističkog bloka. Na ukrajinsko i portugalsko rešenje ne bi trebalo da se ugledamo. Ukrajinsko rešenje bi predstavljalo korak unazad u odnosu na naše pozitivno pravo. Portugalsko rešenje opet dovodi do suviše jakog uticaja političkih stranaka na poslanika. Zbog toga bi moglo da se ide tim srednjim rešenjem, te da se pre svega normama poslovnika pomire suprostavljeni interesi. Naravno, političkim strankama uvek ostaje mogućnost da u svom internom delovanju, političkim sredstvima kažnjavaju neopravdane promene politike i da na taj način realizuju vanpravnu političku odgovornost poslanika. No, to su već pravila političkog procesa, koji, kao što je navedeno, ne može uvek i do tančina da bude regulisan pravnim normama. Na taj način bi se pomirila dva naizgled suprostavljena cilja. Prvi, da političke stranke, a i volja birača izražena na izborima, budu više zaštićeni od takozvanih „prebega”, a naročito od onih lakomislenih i zlomislenih, jer bi se takvim rešenjima poslanik odvraćao da lakomisleno ili zlomisleno postupa u suprotnostima se politikom koja ga je i kandidivala na izborima. Drugi, poslanici bi, ipak, dobili mogućnost da se odupru volji političkih stranaka i parlamentarnih grupa i da funkciju vrše savesno i odgovorno, štiteći opšti interes, onako kako oni smatraju da bi trebalo to da čine. Ovo bi mogli da čine bez straha da će im prestati funkcija poslanika zbog izraženog neslaganja, odnosno prestanka veze se političkom partijom koja ih je kandidovala na izborima. Na taj način se dobija vreme, a koje je potrebno da bi se razvio odgovarajući nivo političke kulture. Da bi se sve navedeno ostvarilo potrebno je postojanje jedne „ustavne kulture” koja podrazumeva „zainteresovanog i dobro obaveštenog birača, odnos poverenja između birača i predstavnika, predstavnika svesnog da vrši funkciju ne u svoje ime i u svom interesu (interesu stranke ili neke interesne grupe) nego u opštem interesu, svest predstavnika o samoograničenju koje proizlazi iz osećaja odgovornosti itd. Sve ovo su uslovi koji se stvaraju evolucijom, a ne ustavnim ili zakonskim normama (premda one, ako su dobre, svakako imaju udela u tom procesu).” Nakon proteka tog vremena, moglo bi da se razmišlja i o ukidanju tih poslovničkih normi, jer bi do tada trebalo da građani, poslanici i političke stranke više srastu zajedno. Takođe, kada je reč o materiji izbornog zakonodavstva u Srbiji bi trebalo da se razmišlja o izvesnom otvaranju izbornih lista i o uvođenju nekog vida preferencijalnog glasanja. Videli smo da ovakav vid glasanja ne menja bitno stvari, ali je dobro da građani imaju i takvu institucionalnu mogućnost. Tako se postiže, ipak, bar mogućnost da birači i parlamentarci budu povezaniji, odnosno da birači „nagrade” parlamentarca koji je prema njihovom mišljenju svoju funkciju vršio odgovorno. To je jedan od prvih koraka, a oni su često i najteži.

More...

Reforma izbornog sistema u Srbiji: predlozi za dostizanje veće reprezentativnosti narodnih poslanika

Author(s): Vladimir Mikić / Language(s): Serbian

Veća reprezentativnost poslanika može da bude ostvarena nizom intervencija u Ustav i predmetne zakone. Predložene izmene imaju za neposredni cilj dostizanje višeg stepena zastupljenosti određenih grupa građana u NS, ali i stanovništva Republike u celini. To je rezultat koji može da bude ostvaren samo svojevrsnim „oslobađanjem“ poslanika (i kandidata za poslanike) od postojećih „stega“ političkih stranaka čiji su oni članovi. Naravno, nije moguće (ali ni poželjno) svako raskidanje veze između stranaka i članova predstavničkog tela. Pošto stranke vrše važnu funkciju oblikovanja i formulisanja političkih težnji birača, pa samim tim i predstavljanja interesa građana u celini, učvršćivanje bližeg dodira između građana i članova NS može na elegantan način da bude ostvareno unošenjem izmena u postojeći normativni okvir, bez težnji za drastičnim ograničavanjem uloge stranaka u političkom (izbornom) sistemu. Funkcija reprezentacije jedna je od važnijih dužnosti poslanika, a važeći pravni okvir u Srbiji samo u izvesnoj meri nudi smernice za njeno verodostojno ostvarivanje. Stoga je, u svrhu njene što bolje realizacije, potrebno preduzeti mere kako bi poslanici (i kandidati na izborima za NS) bili „vidljiviji“ u očima birača i javnosti u celini. Neke od tih mera zahtevaju izmene URS i u njih su ubrajaju: (1) smanjenje broja poslanika sa 250 na 150 (ili 125); (2) konstitucionalizacija izbornog sistema (bez obzira na to da li bi on bio proporcionalan, većinski, ili mešoviti) kojom bi bila omogućena što bolja personalizacija sastava NS, kao i: (3) uvođenje zabrane održavanja izbora za NS ukoliko od datuma održavanja poslednjih izbora za predsednika Republike nije proteklo najmanje 180 dana, odnosno ukoliko predsednički izbori treba da budu održani u navedenom vremenskom periodu u budućnosti. Pritom, reklo bi se da NS ima obavezu da, nakon usvajanja ustavnih izmena dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika (u skladu sa čl. 203 st. 3 URS), akt o promeni Ustava (po svim predmetnim pitanjima) dostavi građanima na izjašnjavanje putem referenduma, s obzirom da čl. 203 st. 7 URS predviđa da je NS „dužna da akt o promeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promena Ustava odnosi na (...) uređenje vlasti (...).“ Naime, struktura ustavnog dokumenta podrazumeva da se pod pojmom „uređenje vlasti“ podrazumeva izuzetno velik broj ustavnih pitanja, uključujući i ona čija je izmena predložena u ovom radu. Na nivou podustavnih opštih pravnih akata, potrebno je uneti izmene i dopune u postojeće zakonske propise koji se odnose na izborni sistem. Ovim izmenama i dopunama potrebno je uvesti sistem novčanog kažnjavanja za poslanike koji u nedovoljnoj meri vrše svoje poslaničke dužnosti i odrediti stepenovani izborni prag za koalicije stranaka (sa izuzetkom koalicija stranaka nacionalnih manjina), i to različit za dvočlane i višečlane koalicije. Zatim, preporučuju se zakonske izmene kojima bi bile uvedene kvote u svrhu ravnopravnije zastupljenosti nacionalnih manjina i svih delova teritorije Republike u NS, dok postojeće kvote za zastupljenost rodova treba povisiti sa jedne trećine na (najmanje) dve petine mesta na pojedinačnim izbornim listama (uz uvođenje korektivnog pravila o rasporedu mandata, kako bi željeni nivo predstavljenosti bio dodatno garantovan). Najzad, kategorija nosilaca izbornih lista na izborima za NS trebalo bi da bude ukinuta, ili, barem, njena upotreba ograničena tako da nosioci izbornih lista ne bi mogla da budu lica koja vrše istaknute državne funkcije. Izvestan broj predloženih rešenja preuzet je po uzoru na uporedne ustavne modele, ali posebno je važno to što su neki od preporučenih mehanizama već sadržani u zakonodavstvu Srbije koje se odnosi na izbore za lokalna predstavnička tela i na pokrajinske izbore, odnosno u ranijim predlozima opštih akata. Ovaj podatak predstavlja dobar pokazatelj, pošto se na osnovu njega može pretpostaviti da je reformu izbornog sistema u Srbiji moguće zasnovati na sintezi činjeničnih nalaza (autorskih preporuka) i pojedinih rešenja iz domaćeg pravnog okvira. Ipak, neki od najvažnijih elemenata reforme izbornog sistema zahtevaju izmenu postojećih ustavnih rešenja, od kojih bi se najznačajniji sastojao u određivanju konkretnog modela izbornog sistema u tekstu samog Ustava.

More...

Određivanje granica izbornih jedinica i njihov uticaj na izborni rezultat

Author(s): Nataša Rajić / Language(s): Serbian

Determination of the constituencies is one of the constitutive elements of the electoral system. Choice of constituencies combined with other elements of the electoral system (type of the electoral system, type of the nomination, etc.) can directly affect the final outcome of the election. Analysis of the constituencies is inseparable from the general concept of the electoral system, so that question is discussed in relation with the other constitutive elements of the electoral system as well as the boarder constitutional framework. In this sense, the paper opened the question is it possible to create an electoral system (with special reference to the constituencies) which could be able to provide the lowest level of abusing electoral rules in order to affect the final election results, within the existing constitutional framework of the Republic of Serbia. Consequently, the paper opened the question of adequacy of the exiting constitutional framework for creating appropriate law on election. The paper concludes that the choice of the election system (including the type of constituencies) which could provide legitimacy to the authorities to the fullest extent, involves a serious intervention into the text of the Constitution of the Republic of Serbia in order to make consistent constitutional framework. That measure is necessary for providing good basis for further legislative activity as well as for the Constitutional Court’s activity in area of normative control of such a law.

More...

Analiza izbornog zakonodavstva: šta treba zadržati?

Author(s): Ana Stevanović / Language(s): Serbian

Može se zaključiti da je u izbornom sistemu bilo mnogo promena, prvenstveno u prvoj deceniji ponovnog uspostavljanja demokratije. U drugoj dekadi tog procesa promene su izrazito retke. Ipak, pogrešno bi bilo zaključiti da je zbog tih malih promena izborni sistem, u širem smislu, dobro funkcionisao. Naprotiv, uočeni su brojni problemi, od evidencije birača, kandidovanja, izborne jedinice, načina glasanja, preko izborne administracije, do finansiranja i uloge medija u izbornim kampanjama. Isti problemi su ili popravljeni ili se radi na tome. Redizajniranje izbornog sistema je uvek složen postupak. Reformatorima je na raspolaganju bio precizan arsenal instrumenata za otklanjanje problema i postizanje postavljenog cilja. Prelaskom na neku od formula većinskog izbornog modela rešila bi se depersonalizovanost, promovisalo biranje i kandidata i stranaka, veza predstavnika i birača učinila jasnijom, a time rešili i problemi sa shvatanjem mandata i važnosti slobodnog mandata za funkcionisanje predstavničke demokratije. Međutim, iz dva razloga sistem nije vraćen. Srbija je diverzifikovano društvo sa brojnim nacionalnim i političkim manjinama, sa snažnim rascepima, duboko raslojeno, sa velikim ideološkim distancama među političkim akterima. Mnoge grupe i interesi ne bi bili predstavljeni. Drugi razlog je što su mnoge stranke protiv većinskog modela jer bi takav model doveo do njihovog nestanka. Da bi se ostvarila demokratija, kojoj težimo, i izbori učinili neposrednijim, potrebno je ograničiti ulogu političkih partija, odnosno oduzeti joj ulogu da ona, umesto birača, bira predstavnike. Mandati poslanika moraju biti slobodni. Često udovoljavanje jednom zahtevu, koji se očekuje od jednog sistema, održava se na zanemarivanje ili na štetu drugog. Nijedan od izbornih sistema ne može da udovolji svim zahtevima. Povećanje broja izbornih jedinica smanjilo bi proporcionalnost, a samim tim i fragmentiranost partijskog sistema. To znači uvođenje neke vrste mešovitog, odnosno personalizovanog proporcionalnog sistema. Možda je najbolji model postojeći proporcionalni izborni sistem sa direktnim glasanjem za kandidate. To znači da bi opština ili grad bili jedna izborna jedinica za pretvaranje glasova u mandate, izdeljena na onoliki broj jednomandatnih izbornih jedinica, za direktno glasanje, koliko se odbornika bira. Stranke, koalicije ili grupe građana podnosile bi izborne liste sa kandidatima. Pored svakog imena naveli bi za kojeg kandidata će se glasati u kojoj jednomandatnoj jedinici. Birači bi dobijali glasački listić sa imenima kandidata i naznakama predlagača i glasali bi direktno za nekog od ponuđenih kandidata. Svi glasovi kandidata sa jedne izborne liste sabirali bi se na nivou opštine ili grada i D’Ontovom formulom raspodelili mandati listama koje su prešle izborni prag, kao u važećem izbornom sistemu. Ali stranke ne bi mogle dodeljivati mandate kandidatima sa liste svojom voljom, nego bi mandati pripali onim kandidatima koji dobijaju najveći relativni broj glasova. Mandat odbornika proisticao bi iz volje građana direktno. Ovo rešenje nije idealno. Teže bi se zadovoljila polna struktura. Ali sa ovim nedostacima koji bi se mogli otkloniti, ovaj model je bolji od postojećeg.

More...

Ustavni okvir i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH: Normativna projekcija bosanskohercegovačkog sekularizma

Author(s): Nedim Begović / Language(s): Bosnian

S obzirom na značaj prava na slobodu vjere ili uvjerenja kao temeljnog ljudskog prava i potrebu da se osigura ravnopravnost svih građana BiH u pogledu zaštite i uživanja ovog prava, najvažniji pravni standardi koji uređuju položaj vjere u društvu uspostavljeni su na državnom nivou. Ustavni dokumenti BiH i njenih entiteta pružaju opće garancije vjerske slobode uz pozivanje na važnije međunarodne instrumente ljudskih prava ili njihovo izravno inkorporiranje. Ove opće garancije dalje su razrađene kroz Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica i sporazume kojima se pobliže uređuju odnosi između pojedinačnih vjerskih zajednica i države. Općenito, može se kazati da su odredbe o slobodi vjere i njenog manifestiranja usklađene sa normama međunarodnog prava, da su veoma široko postavljene i da omogućavaju i pojedincima i vjerskim kolektivitetima, tj. crkvama i vjerskim zajednicama, da slobodno postupaju i djeluju u skladu sa vjerskim načelima uz uvjet da se time ne krše pozitivni zakonski propisi. Prema važećim pravnim standardima u BiH je sa snazi saradnički ili hibridni model uređenja odnosa između države i vjere. Suština ovog modela može se izraziti dvama načelima: (a) institucionalna i funkcionalna odvojenost države i crkava/ vjerskih zajednica i (b) saradnja države i crkava/ vjerskih zajednica na područjima od zajedničkog interesa koja se reguliše zakonima i posebnim sporazumima. Nedostatak izričitih ustavnih odredbi o odvajanju države i vjere nadomješten je Zakonom o slobodi vjere koji propisuje da niti jedna vjera u BiH ne može biti proglašena državnom, niti jedna crkva ili vjerska zajednica ne može uživati povlašten status u odnosu na druge te da su crkve i vjerske zajednice neovisne i samostalne u svom organiziranju i djelovanju. Također, praksa Ustavnog suda BiH potvrdila je da je odvajanje vjere, s jedne strane, i države i njenog pravnog sistema, s druge strane, suštinsko obilježje njihovog odnosa te osporila preferencijalistički tretman kojeg je Ustav RS, prije amandmanskih izmjena, pružao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Premda su država i crkve odnosno vjerske zajednice suštinski odvojene, to ne isključuje mogućnost njihove saradnje na određenim poljima od zajedničkog interesa, kao što su odgoj i obrazovanje, kultura, socijalna zaštita, zdravstvo i dr. Takva saradnja pobliže se uređuje posebnim sporazumima, zakonima ili podzakonskim pravnim aktima. Dvije crkve, Katolička i Srpska pravoslavna, već su zaključile sporazume o saradnji sa državom, dok je Islamska zajednica na putu prema ostvarenju istog cilja. Da bi ispoštovala zakonske odredbe koje zabranjuju dodjeljivanje privilegovanog tretmana određenim crkvama ili vjerskim zajednicama, država je dužna u budućnosti omogućiti svim zainteresiranim vjerskim zajednicama da pristupe ugovornom reguliranju vlastitog položaja te vjerskih prava i sloboda svojih pripadnika.

More...

Ostvarivanje prava pacijenata u Bosni i Hercegovini

Author(s): Ervin Mujkić / Language(s): Bosnian

Reformski procesi u sistemu zdravstvene zaštite u Federaciji, posebno nakon donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti i posebnog Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata iz 2010. godine su jednim značajnim dijelom ostavili trag i u oblasti prava pacijenata. Iako je vjerovatno još uvijek prerano da se daju bilo kakve ozbiljne ocjene o realnim efektima tog traga, nema nikakve sumnje da je učinjen jedan korak naprijed. Izuzetno je važno što pacijenti u Federaciji po prvi put imaju propis u kojem su na jednom mjestu sistematizirana sva pitanja koja se tiču prava koja su im garantirana, sadržaj tih prava, način i postupak njihovog ostvarivanja i institucionalni oblici njihove zaštite. S druge strane, nemoguće je ne primjetiti da se za najveće probleme odgovarajuća rješenja još uvijek ne naziru. Tu se, prije svega, misli na obuhvat stanovništva obaveznim zdravstvenim osiguranjem, odnosno na iznalaženje adekvatnog načina da se omogući ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu licima koja se nalaze izvan tog sistema. Nejednakost u ostvarivanju prava na dostupnost zdravstvene zaštite, u zavisnosti od mjesta gdje se to pravo ostvaruje, pitanje je na koje sistem već godinama ne daje skoro nikakav odgovor. Odgovore koje očekuju pacijenti u Federaciji čija su prava ugrožena ili ograničena možda će dati novi Zakon o zdravstvenom osiguranju, koji još uvijek nije upućen u parlamentarnu proceduru. Njime bi trebala biti otklonjena diskriminacija kojoj su izložena nezaposlena lica prijavljena na evidencije nadležnih zavoda za zapošljavanje nakon proteka vrlo kratkih i strogih zakonskih rokova u ostvarivanju njihovih prava na zdravstvenu zaštitu. Takođe, s nestrpljenjem se očekuje da konačno otpočne dosljedna primjena Odluke o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, posebno u dijelu u kojem je utvrđen osnovni paket zdravstvenih prava za neosigurana lica. Ovo je bitno kako za tu skupinu pacijenata koji žele da konačno počnu u punom kapacitetu konzumirati pravo koje im propis garantira, tako i za zdravstvene ustanove koje žele naplatiti usluge koje pruže neosiguranim licima od onih koji su, po istom propisu, dužni da za to obezbijede finansijska sredstva, a to su budžeti kantona i općina. Što se tiče stanja u Republici Srpskoj, svakako se može pozitivnim ocijeniti uvođenje zaštitnika prava koji jedan dio svog radnog vremena provode u zdravstvenim ustanovama kako bi u svakom trenutku bili na raspolaganju osiguranicima i obezbijedili doslovno poštivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Za razliku od Federacije, u Republici Srpskoj osnovni paket zdravstvenih prava za lica koja su izvan sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja nije ni normativno uređen. Prethodno izložena legislativna rješenja, koja se u nekim svojim dijelovima značajno razlikuju, pokazuju da rascjepkanost sistema zdravstva u BiH u skladu sa njenom unutrašnjom strukturom i ustavima utvrđenim nadležnostima pojedinih nivoa vlasti, sigurno dovodi i do razlika u postupanju prema građanima prilikom ostvarivanja njihovih prava iz oblasti zdravstvene zaštite. Ono što je u svemu pozitivno, jeste činjenica da svi propisi iz oblasti zdravstva u BiH na određen način imaju tendencije usklađivanja sa međunarodnim propisima i obezbjeđivanjem najviših standarda zdravstvene zaštite. Međutim, problem je i dalje u praktičnoj primjeni donesenih zakona. Takođe, činjenica da ne postoje zakoni na nivou države, niti usklađenost entitetskih zakona (pa ni kantonalnih), dovodi do nejednakosti građana BiH u pogledu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, a samim tim i kršenje antidiskriminacijskih propisa u BiH. Uzimajući u obzir naprijed opisano stanje u oblasti ostvarivanja prava pacijenata u BiH, može se s pravom reći da objektivno postoji potreba za donošenjem jedinstvenih zakonskih propisa koji bi važili na teritoriji cijele BiH, a kojima bi bila garantirana zdravstvena zaštita svih lica bez obzira na njihov status u pogledu zdravstvenog osiguranja. Svrha ovakvih propisa bi bila da pravo na zaštitu zdravlja učini dostupnim svim građanima na cijeloj teritoriji BiH bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. To bi se moglo postići kroz propisivanje univerzalnog minimalnog paketa zdravstvenih prava na nivou BiH. Finansiranje tog paketa, za lica koja prema važećim propisima nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem, moralo bi se obezbijediti planiranjem sredstava u budžetima za tu namjenu. Drugi način na koji bi taj cilj mogao biti ostvaren podrazumijevao bi potpunu univerzalnu pokrivenost obaveznim zdravstvenim osiguranjem, pri čemu niko ne bi mogao ostati izvan tog sistema. U tom slučaju, u propisima bi se moralo na jasan i nedvosmislen način utvrditi ko su obveznici obračuna i uplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje za pojedine grupe osiguranih lica, a koje su trenutno izvan tog sistema. Na bilo koji od ovih načina svim pacijentima bio bi omogućen jednak i dostojanstven tretman uz puno poštivanje svih njihovih prava. Kada je u pitanju skupina prava pacijenata u vezi sa informacijama o njihovom zdravstvenom stanju i njihovim učešćem u donošenju odluka o toku liječenja, odnosno pristankom na medicinske mjere, rješenja de lege ferenda bi morala ići u pravcu što jasnijeg i preciznijeg definiranja obima i sadržaja tih prava. Takođe je neophodno da se standardiziraju pisani obrasci izjave o pristanku pacijenta na predloženu medicinsku mjeru, odnosno izjave o odbijanju pojedine medicinske mjere i to na nivou cijele BiH. Vezano za pitanje ostvarivanja prava pacijenata na naknadu štete zbog stručne greške, može se reći da odštetno pravo klasičnog tipa, kakvo je kod nas i još uvijek većini svjetskih zemalja, utemeljeno na subjektivnoj odgovornosti za nastalu štetu više ne služi svojoj svrsi. Naime, veliki broj sudskih postupaka i visoke svote isplaćenih odšteta prijete krahom zdravstvenog sistema, a iz perspektive oštećenog pacijenta put ka dobijanju naknade štete neizvjestan je i nadasve dugotrajan. Jedno od mogućih rješenja bilo bi, prema uzoru na neke druge djelatnosti i profesije, uvođenje sistema obaveznog osiguranja od odštetne odgovornosti u medicini. Uvođenjem ovakvog sistema, liječnici ne bi više obavljali tako tešku i zahtjevnu djelatnost kakva je medicinska bez zaštite u vidu osiguranja od odgovornosti, što je u svijetu nezamislivo, a pacijenti bi imali veću sigurnost i donekle olakšan put dobijanja naknade za pretrpljene štete, jer bi se u puno većoj mjeri nego je to sada slučaj mogli nagoditi s bolnicama i osiguravajućim društvima i na taj način izbjeći svima neugodne sudske postupke.

More...

Komisija za praćenje zaštite prava osoba sa duševnim smetnjama Federacije BiH – nadležnosti i praksa

Author(s): Ervin Mujkić / Language(s): Bosnian

Committee for monitoring the rights protection of persons with mental health disorders in the Federation of Bosnia and Herzegovina is an expert, independent, advisory body to the Federal Ministry of Health, which monitors the implementation of the protection of rights of persons with mental disorders in medical institutions of primary, secondary and tertiary health care, but also the protection of rights of persons with mental disorders placed in social care institutions. This paper analyses the legal frame for the establishment and work of the committee, its composition and organization. It also presents the results of the committee's work in the first year of its existence.

More...

Reforma javne uprave u Bosni i Hercegovini - ciljevi i ostvarenja

Author(s): Enver Išerić / Language(s): Bosnian

Govoriti o reformi javne uprave u Bosni i Hercegovini zahtijeva i kratak osvrt na sam pojam „javna uprava“ iz sljedećih razloga: Prvo, osnovni, odnosno polazni dokument koji se odnosi na ovo pitanje, a koji je Bosna i Hercegovina prihvatila, bio je dokument pod nazivom „Reforma javne uprave - Naš program“ . Program je donešen na zasjedanju Vijeća za implementaciju – 28. marta 2003. godine. Ovim je Bosna i Hercegovina preuzela obavezu provođenja reforme, što je jedan od uslova za njeno priključenje Evropskoj uniji. Nakon toga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o državnoj službi u institucijama BiH, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske 2002. godine, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine usvojio je Zakon o državnoj službi u FBIH 26. juna 2003. godine, a Skupština Brčko distrikta usvojila je Zakon o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta BiH...

More...

Državno sudbeno vijeće u pravnom sustavu Republike Hrvatske

Author(s): Dražen Jakovina / Language(s): Croatian

Normativna rješenja kojima je reguliran rad DSV-a od njegova uvođenja u pravni sustav Republike Hrvatske do danas često su mijenjana. Jedan od razloga brojnih zakonskih izmjena svakako valja potražiti i u nastojanju za uspostavljanjem takvog sustava koji bi u najvećoj mogućoj mjeri omogućio objektivan i transparentan izbor sudaca i pozicioniranje DSV-a kao nositelja i jamca samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti. Svakako bitna kvalitativna izmjena ogleda se u načinu izbora članova DSV-a iz redova sudaca. Članove iz redova sudaca biraju svi suci u Republici Hrvatskoj čime tako izabrani kandidati svakako uživaju povjerenje sudaca i sudstva u cjelini. U postupku izbora sudaca bitnu ulogu imaju sudačka vijeća kao izraz sudačke autonomije. Međutim, njihova je uloga sužena time što u ocjeni obnašanja sudačke dužnosti koju donose zapravo samo rezultatu rada suca pridružuju određene i Metodologijom propisane bodove bez mogućnosti davanja mišljenja o radu suca. Sudac ukupno u ocjeni može ostvariti 150 bodova, a na strukturiranom razgovoru pred DSV-om još 20 bodova. Tih 20 bodova u ukupnom mogućem broju bodova sudjeluje u iznimno malom postotku čime je otklonjena mogućnost arbitriranja pri izboru sudaca. Time je zapravo uspostavljeno kombinirano rješenje kojim se uz pridruživanje broja bodova rezultatu rada suca dopušta i bodovati dojam koji na strukturiranom razgovoru steknu članovi DSV-a u odnosu na kandidata. Čovjek po prirodi stvari nije i ne može biti lišen stvaranja dojma o određenoj osobi. Međutim, niti matematika pri izradi ocjene sudaca ne mora uvijek i nužno izražavati posve objektivnu sliku rada kandidata. Sadašnje normativno rješenje matematici ipak daje, čini se, preveliku prednost. Državna škola za pravosudne dužnosnike predstavlja tzv. zatvoreni model imenovanja sudaca prvoga stupnja.83 Do sada je državnu školu završila prva generacija dok se uskoro očekuje završetak i druge generacije. Međutim, pojavili su se stanoviti problemi oko prijava na oglas za imenovanje sudaca. Naime, kandidati se teško odlučuju, što je posve razumljivo i životno logično, prijaviti na oglas za suca na sud koji je bitno udaljen od mjesta njihova prebivališta. Zbog toga je nekoliko sudačkih mjesta ostalo nepopunjeno jer se na oglas nije javio nitko od kandidata ili se javilo premalo kandidata. Stoga bi u budućnosti valjalo razmisliti o uvođenju teritorijalnog principa kod upisa u Državnu školu. Svakako valja pozdraviti normativno rješenje prema kojem DSV imenuje i razrješeva predsjednike sudova. Time su ta tijela sudske uprave posve neovisna spram izvršne vlasti koja je u nekim ranijim razdobljima imenovala i razrješavala predsjednike sudova. U području stegovne odgovornosti sudaca učinjen je pomak time što je predviđen veći broj i vrsta stegovnih kazni čime se i stegovna djela mogu odgovarajuće sankcionirati. U ranijim razdobljima imovinske kartice sudaca bile su pohranjene u Ministarstvu pravosuđa. Sadašnje je rješenje znatno kvalitetnije i omogućuje samostalnost sudbene vlasti. Predviđeni su mehanizmi kontrole podataka iz imovinske kartice te je učinjena dobra ravnoteža između prava javnosti na uvid u imovinske kartice i prava sudaca na zaštitu privatnosti. Sadašnji sustav po kojem DSV djeluje relativno je dobro uređen i kao takav predstavlja bitan kvalitativan pomak u odnosu na ranija razdoblja. Valja očekivati da će se stanoviti problemi na koje se nailazi u praktičnoj primjeni zakonskih odredaba razmotriti u nekoj budućoj normativnoj izmjeni.

More...

Revizija Zakona o VSTV- u

Author(s): Sana Čengić / Language(s): Bosnian

This article provides comparative preview of the proposals made by Ministry of Justice of BiH (MoJ) and High Judicial and Prosecutorial Council of BiH (HJPC/Council), on new or amended legislation regulating the work of the HJPC. Relevant international documents and regional practice are taken into consideration together with recent Venice Commission Opinion on Draft Law on HJPC. Due attention has been given to the proposed composition of the Council and election of its members as issues of the decisive importance for the role of the HJPC and its capacity to act as judicial independence safeguard. MoJ’s proposal, empowering the Parliamentary Assembly of BiH to elect Council’s members, radically changes current system, undermines the autonomous position of the HJPC and derogates the practical value all other segments of the Law and functioning of the Council. The appointment of the chief prosecutors and their deputies and the reduction of the HJPCs competencies in this regard are also identified as a risk carrying proposals that would lead to the politicization of the appointment process, offering no effective answer for the issues such proposals are trying to respond. Concluding remarks of the preview are focused on the need to ensure that revision of the Law on the HJPC is in line with the standards accepted in judicial reform so far and directed to the improvement of such standards and their consistent implementation.

More...

Sudačka neovisnost u Republici Hrvatskoj

Author(s): Boris Ljubanović / Language(s): Croatian

According to modern conception judiciary independence means that judges judge pursuant only to their legal knowledge and tied only by the constitution, statutes and other applicable legal regulations. It also menas that judiciary needs to be kept away from any outside influence (executive power, political power etc). Personal independece of the judiciary means that judges have a safe and permanent personal position in the execution of his duties (status). It also means that impartial judges will resolve cases. Judges whose objective and/or subjective reasons raise doubt about their impartiality must be exempted. This paper displays Judgements and Decisions of the European Court of Human Rights concerning judiciary independence. It also examines Croatian constitutional and legal provisions for enforcement of judiciary independence, with emphasis on rules that regulates appointment, dismissal and professional career advancement of the judges, and exposes about evaluation of judges and presidents of the courts in the Republic of Croatia. That evaluation is given, according to criteria conferred by law, by the specially formed courts chambers, and argues about stricter requirements for appointments of judges of the first instance courts and about judiciary independence in the practice of the Croatian system of justice.

More...

Sloboda interpretacije ustavom propisanih uvjeta za izbor sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Author(s): Samir Zuparević / Language(s): Bosnian

U posljednjih nekoliko godina u Ustavni sud Bosne i Hercegovine imenovano je nekoliko sudaca značajne političke prošlosti. Zbog toga se u javnosti otvorila široka rasprava o pitanju da li su baš izabrani najkvalitetniji pravnici na ove visoke sudačke dužnosti. Glavni problem predstavlja pronalaženje način da se smanji uticaj stranačke politike, koja je prisutna gotovo u svim sferama javnog života, na Ustavni sud Bosne i Hercegovine. To se najbolje postiže uspostavljanjem sistema izbora ustavnih sudaca koji će zajamčiti njihovu nezavisnost i nepristrasnost. U okviru pravila procedure najprije se postavlja pitanje da li tražena obična većina za izbor ustavnih sudaca u entitetskim parlamentima pogoduje većem miješanju stranačke politike u odnosu na sistem kvalificirane većine. Neki autori kao Beyme i Podolnjak smatraju da je uvođenje modela kvalificirane parlamentarne većine za izbor ustavnog suca glavno jamstvo protiv pretjeranog upliva vladajuće stranačke politike u ovaj izbor. Po mom mišljenju to i nije toliko bitno u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da domaće sudije Ustavnog suda biraju entitetski parlamenti i da se izbor svaki put de facto rukovodi etničkom pripadnošću sudaca. Pri tome se izigrava ustavni propis koji zahtijeva izbor „pravnika visokog moralnog ugleda“ i biraju se srpske, hrvatske i bošnjačke sudije, monopol nad Srbima ima Republika Srpska, nad Hrvatima i Bošnjacima Federacija. Fiksirane pretpostavke za izbor ustavnih sudaca doduše postoje prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ali one nisu detaljno razrađene ni ustavom, ni zakonom o ustavnom sudu, poslovnikom ili posebnim etičkim kodeksom. Nepreciznost uvjeta “istaknuti pravnik” i “visoki moralni ugled” koji su postavljeni u Ustavu Bosne i Hercegovine pogoduje izboru ustavnih sudaca iz reda parlamentarnih zastupnika, preko kojih se ostvaruje stranački utjecaj na ustavni sud. Zbog toga se vremenom smanjio broj onih sudaca u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji su svoja iskustva prikupljali u pravosuđu ili profesorskom zanimanju. Nije znanstveno utemeljeno da se strožiji uvjeti traže za izbor redovnog suca, nego što se traže za izbor ustavnog suca. Na kraju, mora se postaviti i pitanje da li izbor „pravnika visokog moralnog ugleda“ podrazumijeva da ustavni sudac mora biti moralniji od drugih građana, posebice od sudaca redovnih sudova? Dosadašnja proučavanja se svode isključivo na dogmatsko ispitivanje sastava i izbornog modusa sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ademović naglašava da se od kandidata za suca traži pravna sprema i moralni ugled, što je uostalom i na tragu jugoslovenske ustavnosudske tradicije. Pri tom je nedefiniran sadržaj pojma „visok moralni ugled kandidata.“ U Bosni i Hercegovini treba posvetiti veliku pažnju demokratičnosti, transparentnosti i rigoroznosti postupka izbora sudaca ustavnog suda. Tu spadaju i rasprave o moralnom ugledu sudaca. Ova pitanja su dobila na važnosti u Republici Hrvatskoj u raspravama oko konkretnog ponašanja suca koji je naštetio ugledu suda i sudačkoj dužnosti. Tom prilikom je Ustavni sud precizirao kako sudac treba da se ponaša u vršenju profesionalne dužnosti, pa i u životu. Svako ponašanje koje izlazi izvan tog konteksta predstavlja ponašanje koje šteti ugledu suda i sudačke dužnosti. Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nametnuta je zabrana da nijedan organ u Bosni i Hercegovini ne može donositi zakone, druge propise i opće akte koji se tiču rada ustavnog suda i njegove uloge utvrđene ustavom. U nastavku rada ću pokazati da je nedemokratska i autoritarna politička kultura koja funkcionira prema načelu uzajamne stranačke potpore glavni razlog zbog kojeg se na prvo mjesto za izbor sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine stavlja politički ugled kandidata. Stoga, nikakvo jamstvo sudačke samostalnosti neće spriječiti vladajuće političke stranke da u političkoj trgovini sa oporbom izaberu za ustavne suce osobe koje njima odgovaraju.

More...

Zašto sudija ustavnog suda (ne)mora biti istaknuti pravnik? – analiza pojma „istaknuti pravnik“ u Ustavu Srbije od 2006.

Author(s): Vladan Petrov / Language(s): Serbian

Nema univerzalnog odgovora na pitanje da li sudija ustavnog suda mora biti istaknuti pravnik, čak i pravnik uopšte. Ipak, srpski ustavotvorac je dobro postupio što je predvideo da sudija Ustavnog suda mora biti istaknuti pravnik. Jasno je da će taj uslov još dugo biti teško ostvariv, kao i da će mnoge sudije još dugo biti daleko od istaknutih pravnika u pravom smislu. I da su petnaestoro „odabranih“ redom istaknuti pravnici, u pravnom i političkom okruženju koje se sporo menja u Srbiji, Ustavni sud bio bi organ u senci Vlade i predsednika Republike. Možda je i to razlog što se vrsni i iskusni pravnici, a naročito profesori prava, ne odriču mira koji im pruža kabinetski rad i ne prihvataju se funkcije koja bi, u izvesnom smislu, trebalo da bude „kruna“ njihove karijere. Ustavnu normu koja zahteva da sudija Ustavnog suda bude istaknuti pravnik ne treba dovoditi u pitanje. Nju samo treba ojačati odgovorajućim promenama Ustava, kako bi se stvorile solidnije normativne pretpostavke za nezavisnost Ustavnog suda i njegovih sudija. Prvo, trebalo bi Ustavom precizirati koje uslove mora ispunjavati istaknuti pravnik. Ta ustavna norma nikada neće biti do kraja precizna. Ona ne može iskazati svojstva koja mora imati istaknuti pravnik, a koja su neraskidivi deo ličnosti. U svakom slučaju, preciziranje pojma „istaknuti pravnik“ ne sme se izvršiti Zakonom, jer običan zakonodavac nema kapacitet da odredi šta je to istaknuti pravnik. To je pitanje za onog koji donosi ili menja Ustav. Drugo, preciziranje pojma „istaknuti pravnik“ podrazumevalo bi uvođenje zahteva za ravnomernom predstavljenošću više pravničkih profesija. Dakle, Ustav bi mogao da kaže koliko se najmanje sudija Ustavnog suda bira i imenuje iz reda sudija, visokih državnih službenika, profesora prava itd. Treće, trajanje mandata sudije Ustavnog suda ne treba menjati, ali bi trebalo uvesti zabranu ponovnog izbora. Sudija Ustavnog ne sme da vrši funkciju tako da se u toku prvog mandata priprema za još jedan. Četvrto, broj sudija Ustavnog suda treba redukovati. Umesto 15, bilo bi dovoljno da Ustavni sud ima devet sudija. Nije reč samo o tome da u Srbiji nema dovoljno istaknutih pravnika. Reč je o neophodnosti da Ustavni sud postane jezgro pravničke aristokratije, a ova je, po logici stvari, malobrojna. Dakle, smanjenje broja sudija nalaže izuzetnost institucije, ali i potreba da ovaj organ deluje kompaktnije. U manjem društvu, duh zajedništva se lakše stvara. Peto, smanjenje broja sudija mora pratiti i sažimanje pojedinih nadležnosti Ustavnog suda. Malo društvo uglednih pravnika mora se usredsrediti na najvažnije ustavne sporove, one o zaštiti ustavnosti i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Jednog dana, Ustavni sud može preuzeti i druge nadležnosti, ali treba se kloniti onih netipičnih, kao i onih koji nemaju težinu da o njima Ustavni sud odlučuje. Pravnička elita mora se baviti elitnim, u stvari, najtežim pravno-političkim pitanjima, a pitanja pravne svakodnevice ne smeju da budu na „stolu“ Ustavnog suda. Prema tome, uslov „istaknuti pravnik“ može se preciznije odrediti, ali to, samo po sebi, neće bitno uticati na nezavisnost i kvalitet rada Ustavnog suda, ukoliko se bolje ne „našteluju“ i drugi elementi ustavnopravnog položaja Suda i sudija. Sve to opet nije dovoljno. Bez ustavnog morala, koji najpre podrazumeva svest o ograničenju vlasti u sadržinskom i vremenskom smislu, elitni pravnici će, umesto čuvari Ustava, postati njegovi gospodari, a radi očuvanja privilegija, verne sluge aktuelnim političarima i politici. Jedan narodni poslanik, doktor pravnih nauka, u raspravi na sednici Narodne skupštine povodom izbora sudija Ustavnog suda, primetio je da će način na koji se pristupilo izboru prvih sudija Ustavnog suda po Ustavu od 2006. proizvesti „partijski, krnji, penzionerski (mislio je na kandidate sa liste predsednika Republike od kojih su neki bili pred penzijom, V. P.), laički i potpuno nekvalifikovan, nekompetentan i nestručan sud“. Da nije reč o proizvoljnoj, politički motivisanoj oceni, pokazala je praksa Ustavnog suda do danas. Premda je imao i druge ozbiljne zadatke, Ustavni sud je pao na najznačajnijem ispitu od kako je konstituisan 2007. Odbivši da se upušta u ocenu ustavnosti pravosudnih zakona, kojima je izvršena tzv. reforma pravosuđa u Srbiji, ne usvojivši na vreme ustavne žalbe i žalbe sudija kojima je prestala funkcija po sili zakona (u postupku tzv. opšteg reizbora sudija), zauzevši stav da nije nadležan za ocenu ustavnosti sprovedbenog ustavnog zakona (čl. 7 st. 2 bio je pravni osnov za opšti reizbor sudija kojim je pogaženo ustavno načelo o stalnosti sudijske funkcije), Ustavni sud je potvrdio da ustavni moral u Srbiji nema onu vrednost koju u ozbiljnoj ustavnoj državi mora imati. Kako su „istaknuti pravnici“ u Ustavnom sudu mogli tako da postupaju, oglušujući se o upozorenja ustavnopravne nauke i struke? Tako što nisu ni razmišljali „o svom ugledu i dobrom glasu u stručnoj i svekolikoj javnosti, jer ih nemaju niti ih mogu steći“. Nemoć ustavne norme nekada se čini poražavajućom. Ipak, uslov da sudija Ustavnog suda bude istaknuti pravnik ostaje kao jedna od smernica na putu izgradnje ustavne demokratije.

More...

Socijalna zaštita na državnom nivou: pravni osnov i potreba dopune (BiH)

Author(s): Aida Hunček-Pita / Language(s): Bosnian

We can agree that in the field of social protection in Bosnia and Herzegovina, confusion prevails because of lack of social policies at the state level, and misunderstanding the basic concepts of social protection, social insurance, social assistance and social needs. Contribution to this situation was made by laws that were enacted at different levels and also their disparity in the definition of rights, the categorization as well as the amount of financial benefits for the same categories of socially vulnerable citizens. By this manner, authorities at all levels contribute to further violations of civil rights and discrimination among citizens, particularly those socially most vulnerable.

More...

Socijalna zaštita u Republici Hrvatskoj: aktualno stanje i perspektive

Author(s): Vlado Puljiz / Language(s): Croatian

In the introduction the author defines social protection and its related terms. Also he is discussing about legacy of social protection in Croatia, about its beginnings in the 19th century, the expansion during socialist period, and development after acquisition of independence in the early nineties. The data show that the total expenditure on social protection in Croatia today are relatively lagging behind those in the European Union, and are approximately at the same level of social expenditure as in the transition countries of Central Europe. Then author is analyzing the main areas of social protection: system of pension, health care, protection of unemployed citizens, family protection and social assistance and social welfare. When it comes to the future development of social protection, the author predicts that Croatia will gradually leave the current passive, mainly distributed model and develop an active, inclusive social protection, which should contribute to the activation of marginalized individuals and social groups, which is consistent with the development paradigm of social protection of the European Union.

More...

Financiranje i efikasnost sustava socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini

Author(s): Nikolina Obradović / Language(s): Croatian

The financing and effectiveness of social protection in Bosnia and Herzegovina considering total spending on social protection system in Bosnia and Herzegovina, appropriations are tremendously. Expenditure on social sector through entity budgets and unbudgeted funds related significant portion of public funds, while the effects of these sub-systems of social protection is far from satisfactory. Despite the proclaimed aims of universality, a significant number of citizens, especially the poorest, are not covered by social benefits or social security. Above all, the system of uncontrolled compensations in both entities is an inherently regressive, meaning that it is directed mainly to the relatively good standing citizens. On the other hand the social security system, based on work and employment, and funded from the contributions of employees and employers in today's times of low employment, expressed moonlighting and the problems of non-payment of contribution scan not meet the aims of universality and comprehensiveness. The organization and financing of these systems do not contribute to their effectiveness, i.e. they are not in the service of the proclaimed aims and functions of these sub-systems.

More...

Treba li Bosni i Hercegovini jedan vrhovni sud: prilog raspravi

Author(s): Goran Marković / Language(s): Serbian

In the professional and scientific public, as well as among the political elite, for a long time there is a discussion about whether BH needs Supreme Court and what is the possibility to establish it. It is clear that the possible establishment of the mentioned institution can come out only by revision of BH Constitution, by which it have to be stipulated its jurisdiction and procedure of selection of judges. Discussion about establishment of Supreme Court of BH or modification of jurisdiction of existing BH court must start from determining the nature of state organization of Bosnia and Herzegovina. If we start form the compound state structure and its, basically federal government structure, it becomes clear that the judicial institution at state level needs to ensure harmony of applying laws and other state official documents. Due to the problem of the pluralism of legal system in BH, which is in harmony with principle of separation of powers and adopted Federal principle, it is clear that judicial authority on state level must ensure the protection of the state legal system, while the entities, trough the tree level structure judicial authorities, would continue to protect their legal system and harmonization of judicial practice regarding implementation of entities’ law.

More...