Publicity of the practice in the practice of the Constitutional Court of Serbia Cover Image

Javnost rada u praksi Ustavnog suda Srbije
Publicity of the practice in the practice of the Constitutional Court of Serbia

Author(s): Dragiša B. Slijepčević
Subject(s): Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, Evaluation research, Corruption - Transparency - Anti-Corruption
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; constitution; constitutional court; Republic of Serbia; publicity; transparency; evaluation;
Summary/Abstract: Javnost rada jeste i mora biti dosledno realizovana u svim sudskim postupcima. Ona se mora ticati ne samo stranačke već i opšte javnosti. To je ustavna obaveza primene ovog načela od strane Ustavnog suda, ali i način dodatnog jemstva u domenu ostvarenja nezavisnosti i samostalnosti njegovih sudija. Obzirom na Ustavom ustanovljene nadležnosti odlučivanja Ustavnog suda, jasno je da se samo kroz javno sprovedeni postupak može realizovati njegov Ustavom utvrđeni položaj, koji se materijalizuje kroz konkretno donete odluke. Da bi sudije Ustavnog suda bez straha od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti donosile odluke o ustavnosti njihovih akata potrebno je da postupci u kojima se takve odluke donose budu sprovedeni uz puno učešće i stranačke i opšte javnosti. Međutim, taj cilj, iako nesporan i primaran, ne može se realizovati na štetu, odnosno kao atak na nezavisnost i samostalnost sudija Ustavnog suda u postupku odlučivanja. Nezavisnost i samostalnost sudija Ustavnog suda u donošenju odluka je i njihovo pravo i Ustavom i zakonom proklamovano načelo. Nema nezavisnosti i samostalnosti u odlučivanju koje podrazumeva raspravu o predlogu odluke u prisustvu opšte, a u odsustvu stranačke javnosti. Zalaganje za takvu javnost rada Ustavnog suda nije protivna samo načelu nezavisnosti i samostalnosti sudija Ustavnog suda u donošenju odluka, već i izraz lažne slike o javnosti rada Ustavnog suda. Prisustvo opšte javnosti u postupku raspravljanja – većanja o predlogu odluke nije u funkciji obezbeđenja sudijske nezavisnosti i samostalnosti odlučivanja. Naprotiv, to je direktan atak upravo na takav Ustavom i zakonom zajemčeni položaj Ustavnog suda i njegovih sudija. Sudije Ustavnog suda, kao i svakog drugog suda, moraju imati isti status u postupku odlučivanja. Odluke se mogu donositi isključivo kao stav i opredeljenje svakog sudije pojedinačno o pravnoj utemeljenosti i validnosti pravnih argumenata koji idu u prilog ili se protive donošenju predložene odluke. Taj proces mora biti izraz pravničkog znanja i stručne sposobnosti svakog sudije, ali i njegovog psihičkog formiranja stava o predloženoj odluci od strane sudije izvestioca. Zato se taj postupak mora odvijati daleko i od opšte i od stranačke javnosti. Svakom sudiji se mora omogućiti da samostalno vaga argumente koji ga opredeljuju za ili protiv predloga odluke sudije izvestioca. Sudijska nezavisnost i samostalnost u donošenju odluke se mora realizovati u nejavnom postupku, a to znači u prisustvu samo drugih sudija koji učestvuju u donošenju odluke, kako bi svaki sudija pojedinačno bio u prilici da bez ikakvog ustručavanja o javnom razumevanju ili pravnoj utemeljenosti njegovih argumenata iznese svoj stav o predloženoj odluci sudije izvestioca. U protivnom, javno iznošenje argumenata i stavova o predlogu odluke nesumnjivo vodi uspostavljanju psihičkog stanja koje sputava sudiju da bez ikakvog tereta odgovornosti iznese svoje argumente za ili protiv prihvatanja predložene odluke. Jasno je da i samo razmišljanje sudije da li će prisutna javnost razumeti njegove stavove i pravnu utemeljenost iznetih argumenata uveliko sputava njegovu nezavisnost i samostalnost u odlučivanju. Sve to je prepoznato i u praksi Ustavnog suda Srbije. Stoga je važećim Poslovnikom dopuštena mogućnost prisustva opšte javnosti sednicama Ustavnog suda samo u fazi raspravljanja, a ne i odlučivanja o predmetu spora. Iz tih razloga je i ranije važećim Poslovnikom predviđena mogućnost prisustvovanja opšte javnosti redovnim sednicama Suda u praksi bila korigovana održavanjem radnih sednica suda. Radna sednica se saglasno odredbi člana 30 stav 1 ranije važećeg Poslovnika mogla zakazati u povodu razmatranja ustavno-pravnih pitanja sadržanih u predmetima predloženim za dnevni red redovne sednice Ustavnog suda, kao i u povodu drugih pitanja od značaja za rad i odlučivanje Ustavnog suda. Dakle, radna sednica je imala za predmet raspravu o spornim pitanjima u odnosu na predlog odluke sudije izvestioca u konkretnom predmetu koji je bio uvršten u dnevni red redovne sednice. Zato se, upravo na radnoj, a ne na redovnoj sednici vodila sudijska rasprava o predloženim odlukama sudija izvestilaca. Međutim, te sednice nisu bile dostupne ni opštoj ni stranačkoj javnosti. One su se odvijale iza zatvorenih vrata kao sednice na kojima su izneti argumenti i stavovi sudija o predloženim odlukama sudija izvestilaca imali tretman i karakter službene tajne. To praktično znači da su takve sednice, po svojoj pravnoj prirodi i suštini, bile sednice o većanju, odnosno razmatranju prihvatljivosti argumenata i predložene odluke sudije izvestioca. Iz tog razloga su redovne sednice Ustavnog suda, na kojima se po slovu Poslovnika morala voditi rasprava o predloženim odlukama sudije izvestioca, bile svedene na puko iščitavanje referata sudije izvestioca. Na tim sednicama nije bilo rasprave, niti se ona shodno odredbi člana 3 Zakona o Ustavnom sudu mogla sprovoditi u vidu iznošenja javnog mišljenja sudija o predloženoj odluci sudije izvestioca. Takva rasprava je isključivo i jedino vođena na radnim sednicama koje su držane u odsustvu javnosti. I da apsurd bude veći, a sve pod maskom opšte javnosti, u jednom vremenskom periodu rada Suda, na redovnim sednicama se, nakon čitanja referata sudije izvestioca, i javno odlučivalo dizanjem ruku sudija Ustavnog suda. Sve navedeno jasno ukazuje da zalaganje da se sednice Suda na kojima se vodi rasprava o predlogu odluke sudije izvestioca učine dostupne opštoj javnosti nema ni pravnog ni praktičnog opravdanja. Naprotiv, sednice na kojima se raspravlja o predlogu odluke sudije izvestioca su po svojoj pravnoj prirodi i suštinskom određenju sednice o većanju i glasanju koje se, kao i u svim drugim sudskim postupcima, moraju držati u odsustvu i stranačke i opšte javnosti. Sa druge strane, primena načela javnosti se mora obezbediti u postupcima pred Ustavnim sudom, ali se to ne može činiti na način kojim se obezbeđuje samo formalna a ne i stvarna javnost. Primena načela javnosti na način prepoznat u svim demokratskim društvima, moguća je samo kroz održavanje javnih rasprava kako u postupcima u kojima je po zakonu konstituisana takva obaveza Ustavnog suda, tako i u svim drugim slučajevima koji obzirom na značaj i složenost spornih ustavno-pravnih pitanja zahtevaju održavanje kontradiktorne rasprave. U postupku normativne kontrole održavanje javne rasprave mora biti pravilo, a ne izuzetak. Izostanak javne rasprave po slovu zakona bi bio moguć samo u najjednostavnijim slučajevima koji ne izazivaju spornost o činjeničnoj građi za presuđenje. Primera radi, to bi bio slučaj osporavanja Vladinih uredbi kojima se uređuju pitanja za koja je Ustavom izričito propisano da mogu biti predmet samo zakonskog uređenja. Osim u tim slučajevima održavanje javne rasprave je bespredmetno i u svim predmetima koji se zbog procesnih smetnji ne mogu meritorno rešiti. Naravno, javnu raspravu ne treba držati ni u slučaju kada je Sud o istoj stvari već doneo odluku a u novom predmetu nisu izneti novi razlozi za drugačije odlučivanje u toj stvari. I to je sve! U svim drugim predmetima u odnosu na koje se postupak okončava donošenjem meritorne odluke, a to su svakako svi predmeti u kojima je Sud rešenjem pokrenuo postupak, nema mesta neodržavanju javne rasprave. Naprotiv, u tim predmetima Sud mora odlučivati na osnovu prethodno sprovedenog kontradiktornog postupka u kome su javno raspravljena sva sporna ustavno-pravna pitanja. To je jedini ispravan pravni put kojim se u prisustvu i opšte i stranačke javnosti može doći do pravno perfektnih meritornih odluka Ustavnog suda. Naravno da održavanje javne rasprave ne isključuje i mogućnost prethodnog održavanja konsultativnog sastanka, koji se, takodje, može održati u prisustvu i opšte i stranačke javnosti. Nažalost, praksa održavanja javne rasprave pred Ustavnim sudom je više nego simbolična. Tako je u periodu od 2002. do 2007. godine Ustavni sud održao samo pet javnih rasprava iako je ukupno doneo 465 meritornih odluka. Ništa bolja situacija nije ni za period od 2008. do 2015. godine. I u tom periodu je održano svega devet javnih rasprava, iako je meritornom odlukom suda rešeno ukupno 433 predmeta iz domena normativne kontrole. Simbolično prisustvo javne rasprave u postupku meritornog odlučivanja Ustavnog suda u predmetima normativne kontrole je više nego problematično. U tome, a ne u odsustvu opšte javnosti na sednicama Suda o većanju i glasanju, se ogleda i potreba preispitivanja dosadašnje prakse rada Ustavnog suda, sa ciljem da se u svim postupcima meritornog presuđenja predmeta normativne kontrole direktno i dosledno primeni načelo javnosti. U tom cilju ima mesta i preispitivanju postojećih zakonskih rešenja na način da se pitanje održavanja javne rasprave u postupku pred Ustavnim sudom izuzme iz diskrecione vlasti samog Suda i zakonom konstituiše i bliže odredi obaveza održavanja javne rasprave u predmetima normativne kontrole u kojima se postupak okončava donošenjem meritorne odluke Ustavnog suda.

  • Page Count: 13
  • Publication Year: 2016
  • Language: Serbian