We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Serbia has no clearly defined model of secularism. The search for a lasting model of secularity is a consequence of a half-century long practice of aggressive atheism in the period of communism which ceased the natural process of evolution of the relations between the state and church. Although the 2006 Constitution of the Republic of Serbia had explicitly proclaimed the principle of secularism, the existing practice, as well as the standpoint of the Constitutional Court is that Serbia should accept the model of cooperative separation instead of clear and rigid separation of the state and church. At the same time, in effect is a strong process of descularization of the public space. Desecularization of the public space in a multi-confessional and multi-ethnic society bears a certain risk of an increase in stigmatizing and discriminatory practices, violence and intolerance. In that context, the introduction of religious instruction of a denominational type in Serbia should also be taken into consideration. The introduction of religious instruction in a transitional state, in which the national identity is being built on the dominant religious affiliation, is an additional factor in the disintegration of the unstable multi-confessional society.
More...
Deluje da potrebe za nešto dužim zaključkom u ovoj temi nema. Pozitivno pravo u Republici Srbiji je jasno. Religijskim simbolima nije mesto u sudovima, jer oni ne oličavaju sekularnu državu. Naglasili bismo i da nam nije poznato da se u praksi desio pred srpskim sudovima nekakav slučaj u kojem je sporno pitanje bilo isticanje verskih simbola u sudovima. Zapravo,kada govorimo o ovoj temi, može se reći da Srbija sa svojim rešenjima, ali i praksom gde nijepoznat niti jedan primer o postavljenom pitanju upotrebe verskih simbola u samoj sudnici ili usudskom postupku, može predstavljati uzor ostalim državama. Možemo da zaključimo da je u Srbiji dosledno izvedeno načelo o svetovnoj državi.
More...
Mnogo toga je došlo do izraza u osvrtima, analizama i reakcijama, u ukupnoj debati u bosanskohercegovačkoj javnosti, a u povodu Zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u sudskim institucijama. Neki sudionici u toj debati zauzimali su stavove o spomenutom Zaključku VSTV-a, a da uopće nisu bili obavješteni o njegovom sadržaju. Drugi su sudjelovali u raspravi gubeći iz vida činjenicu da je VSTV svojim Zaključkom zapravo zahtijevao od rukovodilaca sudskih institucija i organa primjenu već postojećih odredbi zakona o sudovima kojima se sudijama i službenicima suda zabranjuje ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti. U cjelini uzev, u javnoj debati o Zaključku VSTV-a BiH preovladava percepcija sadržaja tog zaključka koja kao njegov cilj vidi prvenstveno i gotovo isključivo zabranu ženama muslimankama koje nose maramu da obavljaju sudske i druge funkcije u bosanskohercegovačkim sudovima. I, iako takva percepcija nije formalno osnovana u samom tekstu Zaključka VSTV-a ona nije niti slučajna niti bezrazložna. Također je važno uočiti da se u reakcijama većine „pogođenih“ spomenutim zaključkom VSTV-a iznosi bojazan o opasnoj mogućnosti proširenja ograničavanja, odnosno diskriminiranja pokrivenih žena i u drugim područjima javnog djelovanja. Zanimljivo je također primjetiti i to da su se na jednoj strani, među onima koji podržavaju pravo žena na maramu u javnom prostoru kao njihovo ljudsko i vjersko pravo našle i neke nevjerske nevladine organizacije, dok je, na drugoj strani, bilo i onih u čijim je istupima do izraza dolazio govor mržnje. Neki stavovi i reakcije na Zaključak VSTV-a pokazuju nerazumijevanje složenih procedura koje pretpostavljaju entitetski i nacionalni, odnosno etnički politički konsenzus predviđen za donošenje odluka u ustavnopravnoj arhitekturi BiH kao i nerazumijevanje složenosti multietničke i multireligijske stvarnosti bh-društva u cjelini. Nije nevažno ni to da se u nekim elementima kampanje koja se vodila ili još uvijek vodi za pravo žena da mogu obavljati sudske funkcije s maramom kao i u nekim elementima kampanje protiv VSTV-a ide na ruku onima u BiH, ali i u zapadnoevropskoj političkoj javnosti koji iz različitih razloga i sa različitih polazišta sumnjiče muslimane u pogledu njihovog opredjeljenja za sekularnu i građansku Bosnu i Hercegovinu. U dosadašnjoj debati o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudskim i drugim državnim institucijama izneseni su i neki referentni pogledi koji se temelje na uvidima u međunarodne konvencije o ljudskim pravima, presude evropskih sudova, različite evropske modele sekularnosti kao i u američku praksu u pogledu prava na odijevanje u skladu s vjerskim uvjerenjima u sudskim institucijama. Pa ipak, u cjelokupnom dosadašnjem toku, sadržaju i karakteru rasprave o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudovima i drugim državnim organima i institucijama, pokazalo se, kako ja vidim, da temeljni izazov o kojem je potrebno voditi društveni dijalog na svim razinama predstavlja pitanje: kako nam se valja nositi s našim različitostima, posebo onim vjerskim, svugdje u društvu, a posebno u javnom prostoru?
More...
Iz svega slijedi da ni Zakonom o sudovima u FBiH, ali ni drugim propisima kojima se ograničava manifestovanje vjere ili uvjerenja za vrijeme obavljanja javne službe u pravosudnim institucijama, nije uvedena bilo kakva opća zabrana ispoljavanja vjere ili uvjerenja, pa tako ni zabrana hidžaba. Naročito, sporni zaključak VSTV-a ne predstavlja akt kojim se bilo šta zabranjuje u odnosu na sudije, tužioce i druge zaposlene u pravosuđu, jer je njime samo ukazano na ograničenja koja su propisana u relevantnim zakonima i etičkim kodeksima. Zato su navodi o tome da se propisima ili zaključkom VSTV-a zadire u pravo svih muslimanki koje nose hidžab da javno ispoljavaju svoja vjerska uvjerenja neosnovani i netačni, kao i navodi o tome da im se onemogućava bilo kakav rad u javnim službama. Kako je upravo pokazano, relevantnim zakonima i kodeksima koji se odnose na državne službenike na svim nivoima, jedino ograničenje se odnosi na javno ispoljavanje političkih uvjerenja za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Iz tog razloga su i stavovi o tome da svakome ko javno ispoljava vjersko uvjerenje treba ograničiti rad u bilo kojoj javnoj službi neutemeljeni u propisima, jer nadležni zakonodavci su to pitanje, poštujući zahtjeve pluralizma i demokratije, već uredili na određeni način. Naravno, zahtjev za potpunim onemogućavanjem učešća u javnoj službi onima koji otvoreno i jasno manifestuju svoju vjeru ili uvjerenje se može postavljati, ali kao ideja koju oni koji je zastupaju mogu promovirati u političkoj areni i kroz političke programe, dakle u demokratskoj političkoj utakmici. S druge strane, proglašavanjem od strane crkava i vjrerskih zajednica određenog načina oblačenja ili ponašanja vjerskom obavezom ili vjerskom zabranom, ne stvara nikakvu obavezu u sekularnoj, demokratskoj državi ni za javnu vlast niti za građane, pa čak ni za vjernike koji takvo tumačenje vjere ne prihvate. Ponašanje u skladu s tim obavezama i zabranama ostaje isključivo u sferi ličnih odluka onih koji se poistvojećuju s određenom vjerom ili uvjerenjem i nepovinovanje takvoj obavezi ne može biti sankcionirano u pravnom sistemu. Također, stav crkve ili vjerske zajednice o tome šta je vjerska obaveza unutar određene vjere ne može biti relevantan argument za tvrdnje o kršenju prava na slobodu manifestovanja vjere ili za postojanje diskriminacije u smislu Ustava BiH i Evropske konvencije. Naime, Bosna i Hercegovina je sekularna država u kojoj se Ustavom BiH garantuje najviši nivo zaštićenih ljudskih prava. To je također država u kojoj žive ljudi različitih svjetonazora, vjera i uvjerenja, a javna vlast svakome od njih mora na isti način osigurati pravo da to njegovo/njeno uvjerenje bude poštovano na jednak način u skladu sa principima sekularnosti, pluralizma i demokratije, javna vlast ima obavezu, prema Evropskoj konvenciji, Zakonu o slobodi vjere i međunarodnim standardima ljudskih prava, osigurati autonomiju crkava i vjerskih zajednica i postupati kao „neutralni i nepristrasni organizator upražnjavanja različitih religija, vjera i uvjerenja“, što joj daje ovlaštenje da pravo na manifestovanje vjere ograniči na propisani način. U odlučivanju koje će mjere preduzeti, država uživa određeno polje „slobodne procjene“ koje nije neograničeno i koje je u uređivanju djelovanja i rada javnih službenika, a naročito sudija i tužilaca šire, ali u svakoj državi članici Vijeća Evrope potpada pod nadzor Evropskog suda za ljudska prava. Svakako, država mora voditi računa o tome i da niko ne bude diskriminiran zbog svoje vjere ili uvjerenja ili njenog ispoljavanja, što opet znači da za različit tretman osoba koje javno ispoljavaju svoju vjeru i uvjerenje, javna vlast mora imati legitiman cilj i razumno i objektivno opravdanje u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, što u konkretnom slučaju svakako postoji.
More...
The author analyzes the conclusion of an independent regulator of the Judicial System in Bosnia and Herzegovina prohibiting the display of religious symbols for judicial function holders and employees of judicial institutions, referring to the national and international regulatory framework as well as the judicial practice of European Court of Human Rights and national courts. Pointing to the controversy of the conclusion and lack of regulation, the author proposes that the limitations concerning the use of religious symbols be extended to the prosecutorial part of the judicial system, but leaves the possibility that a part of the administrative staff, which has no direct link with the courtroom, be exempted from the prohibition by the courts as well as a part of staff in the prosecutor's offices, which does not participate in the exercise of prosecutorial powers. In terms of manifestation of religious feelings during working hours, the author proposes that a ban be imposed, by law, for all employees in the Judicial System as to ensure that judicial institution function is unhindered and religiously neutral.
More...
Roy S. Moore iz države Alabama (SAD), postao je okružni sudac 1992. godine. Odlučio je da zasjedanja suda počinje s molitvom, a na zid sudnice je pričvrstio drvenu ploču s izrezbarenih deset božjih zapovijedi „da popuni prazan zid“. Na inicijativu ACLU (American civil liberties union) državni sud je zabranio najprije molitvu u sudnici, a zatim naredio i uklanjanje duboreza. Godine 2001. sudac Moore se natjecao za Vrhovni sud Alabame i bio izabran. Nakon 6 mjeseci u zgradu suda je krišom noću unio granitni spomenik težak 2,5 tone (!?) na kojem je uklesan – naravno, Dekalog. Ponovno je sud naredio uklanjanje spomenika, ponovno Moore nije htio pokoriti se presudi, pa je naređeno njezino izvršenje. Zbog takvog ponašanja Moore je 2004. razriješen sudačke dužnosti. Nakon što se u međuvremenu dvaput neuspješno natjecao za mjesto guvernera Alabame, 2012. je ponovno izabran za suca Vrhovnog suda te savezne države. Poznat je pod nadimkom „ajatolah Alabame“. Iz priče o sucu Mooreu može se razabrati da je pitanje dopuštenosti i dopustivosti vjerskih obilježja u sudovima – aktualno pitanje, i to ne samo domaćeg i regionalnog, već i univerzalnog značaja. Ovaj rad ima ambiciju da na pitanje iz naslova pokuša dati argumentirani odgovor, ili da ga, barem, razmotri s različitih aspekata. Ako pokušamo zamisliti mjesta gdje bi bilo moguće naći vjerske simbole u sudovima ili drugim pravosudnim institucijama, možemo ustanoviti sljedeće: vjerska obilježja mogla bi biti a) postavljena negdje u zgradi suda ili sudnici, b) mogu biti dio opreme ili odjeće suca ili sudskih službenika, c) mogu biti dio opreme ili odjeće punomoćnika stranaka ili državnih odvjetnika, odnosno d) mogu biti dio odjeće stranaka. Razmotrit ću u nastavku svaku od nabrojanih mogućnosti, kako prema predviđenom zakonskom okviru, tako i s nekih drugih aspekata. Napominje se, radi boljeg razumijevanja navoda i citata, da su oni uzimani iz spisa triju abrahamskih religija, budući da one imaju najveći broj vjernika na ovom području, te budući da su potpisanom autoru koliko - toliko poznate, za razliku od ostalih.
More...
Analiza pokazuje da, u pogledu sudova i nosilaca sudijske funkcije, te službenika u sudskim organima, zaključak VSTV-a BiH dosljedno slijedi važeći normativni (sekularni) okvir FBiH/BiH. Prema osnovnom principu sekularne države – principu neutralnosti – zgrade i prostorije sudova moraju biti pošteđene od isticanja vjere i vjerskih simbola, te na jednak način, i na simboličkoj razini, jednako pripadati svim građanima BiH. U protivnom, nepoštivanje obaveze vizualne neutralnosti sekularne BiH može biti dovesti do, ne samo povrede prava stranaka na pravično suđenje, nego i (dodatno) destabilizirati sudski, odnosno cjelokupni pravni sistem u BiH. Prema važećem normativnom okviru jednako važi i za nosioce sudijske funkcije. Zasebno ostaje pitanje da li je važeća mjera sekularnosti opravdana u pogledu službenika u sudskim organima? Posebice u pogledu onih službenika koji nemaju kontakta sa strankama, a koji žele da konzumiraju pravo na slobodu vjere/uvjerenja, čime se ni na koji način ne bi narušavalo načelo neutralnosti i nepristrasnosti sudstva, odnosno pravo stranaka na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP-a. U pogledu tužilačkih organa i tužilaca moglo bi se istaći da važe jednaki principi kao i za sudove. S obzirom da referentni propisi koji se odnose na tužilačke organe i tužioce pitanja isticanja vjere i vjerskih ubjeđenja ostavljaju nedorečena, zaključak VSTV-a BiH se oslanja na Kodeks tužilačke etike i slijedi mjeru sekularnosti uspostavljenu u tački 4.4. U poglavlju 4.2. pokazano je da, u kontekstu normativne kvalitete, Kodeks tužilačke etike udovoljava uslovima afirmisanim kroz praksu ESLJP-a da ograničenje manifestacije vjerskih sloboda mora biti u „skladu sa zakonom“. Međutim, u pogledu uposlenika (službenika) u tužilačkim organima, indikativno je da je VSTV BiH zaključkom prekršilo načelo zakonitosti u materijalnom smislu. Imajući u vidu društveni značaj tužilačkih organa, a s obzirom na postojeće praznine u referentnim propisima (zakonima o tužilaštvima u BiH), zakonodavna vlast morala bi u što skorijem roku zakonskim izmjenama riješiti pitanje (de)sekularizacije ovih institucija, jednako na cijeloj teritoriji BiH. Tako bi se spriječile moguće zloupotrebe ovlaštenja i dosljedno uspostavio normativni okvir mjere sekularnosti u tužilačkim organima u BiH. U pogledu stranka, prema normativnom okviru FBiH (čl. 13 st. 3 Zakona o sudovima u FBiH) pokazano je da VSTV BiH nije imalo normativno uporište da dozvoli nosiocima pravosudnih funkcija pažljivo ispitivanje i eventualno ograničenje manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranka kao korisnika sudskog servisa. U tom kontekstu, jedan od nedostataka jeste činjenica da Zakon o sudu BiH, Zakon o sudovima RS i Zakon o sudovima BD ne propisuju (uopšte) dozvoljene granice ispoljavanja vjere u sudnici. S druge strane, jezička formulacija člana 13 Zakona o sudovima FBiH navodi na zaključak da stranke pred sudom uživaju neograničeno pravo na ispoljavanje vjerskih ubjeđenja u sudskom postupku, što je u suprotnosti sa sadržajem člana 9 st. 2 EKLJP! Imajući u vidu neodređenost pojma vjersko obilježje, ovakvim normativnim propustima ostavlja se širok prostor mogućim arbitrarnim i diskriminatornim postupanjima, te (ne)opravdanim ograničenjima manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranaka u postupku, što u konačnici može ugroziti njihovo ustavno jamstvo na uživanje punog opsega prava na pravično suđenje, odnosno, s druge strane, pravo na rad (advokati).
More...
This article is prepared as a contribution to comprehensive review of the legal framework for the status of churches and religious communities in Serbia. The author analyzes the main legal provisions, as well as challenges and dilemmas regarding the constitutionality of the Law on churches and Religious Communities, with particular reference to the decision of the Constitutional Court on the constitutionality of that Act. Although the author concludes that the statutory provisions are fully in accordance with the Constitution, he proposes a few measures to improve the legislative framework.
More...
Ne samo u ekskluzivnim znanstvenim krugovima društvenih humanističkih ili duhovnih znanosti nego i u javnim debatama (na kapitalu kako kulturno-političke baštine prosvjetiteljstva: na konceptu javnog i demokratskog oblikovanja političke volje, političkog pluralizma, sekularnog državno-pravnog ustrojstva, liberalnih tržišno-ekonomskih normi, emancipacijskom političkom konceptu autonomije slobodnog građanina, svjetonazornom i kulturnom pluralizmu modernih društava, – tako i uz potporu rapidne globalne ekstenzije tehničko-medijske „komunikacijske“ mreže) – u fokus kritičke dijagnoze epohe ili „duhovne situacije vremena“ ulaze i glasovi o krizi moderne, o navodnom kraju moderne, o nedovršenom projektu moderne, o pitanju „druge moderne“ (Ulrich Beck), o samokritici moderne, o „fundamentalizmu moderne“ (Helmuth Dubiel), o neispunjenim obećanjima i/ili teškoćama modernog projekta prosvjetiteljstva, etc. U vokabular ili u šlagvorte te kritičke dijagnostike spadaju i formulacije o „novoj nepreglednosti“ svijeta i modernih društava ili o njihovoj kompleksnosti, o „postnacionalnim“, „posthistorijskim“ konstelacijama, o „postsekularnim društvima“, o „posthistoriji“ o „postliberalnom karakteru društva“ itd.
More...
In this paper the short overview of the secularisation debate in sociology has been discussed from the early period (religion and modernisation), over the main arguments of the postsecularist (rational choice theory and religion) till the (neo-)secularist approach in understanding secularisation processes (secularisation as descriptive and not normative hypothesis). Further on, Phillip S. Gorski approach of “historicising the secularisation debate” has been applied on the case of Bosnia and Herzegovina in order to propose the possible agenda for the future research. Finally, an issue of political and/or religious identities has been discussed as one of the possible approach in problematising the secularisation processes in Bosnia and Herzegovina, but in modern world as well.
More...
Uvid u pravni okvir vjerskih sloboda u BiH i analiza odluka Ustavnog suda BiH, ukazuje da je BiH, u smislu karaktera pravnih propisa i praktičnog postupanja, sekularna država. Pravnim okvirom je uspostavljen model institucionalnog i funkcionalnog odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje u pitanjima od zajedničkog interesa. Država je odvojena od vjere u smislu da „niti jedna vjera ne može imati privilegovani status državne“, ali i u smislu da „pojedincima garantuje slobodu izbora vjere, a vjerskim zajednicama samostalnost u organiziranju, upravljanju i djelovanju.“ U skladu sa pretpostavkama člana 9 stav 2 EKLJP, BiH može ograničiti oblik i opseg ispoljavanja pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda. U skladu sa ustavnim i zakonskim propisima princip zabrane diskriminacije djeluje kao jedan od osnovnih postulata regulisanja odnosa države i vjere, te pravnih garancija uživanja vjerskih sloboda. Iz prikazane prakse Ustavnog suda BiH vidi se da u svakoj pojedinačnoj odluci Ustavni sud slijedi pozitivni pravni okvir. Zavisno od konkretnog predmeta, stavovi Ustavnog suda BiH, čvrsto stojeći na principima sekularnosti, teže modelu odvojenosti ili modelu saradnje. Odlukom U 5/98 potvrđena je osnovna karakteristika sekularnosti BiH - „odvojenost uz saradnju“. Međutim, važno je uočiti da je zaključak predmetnog pitanja ove odluke, formalno potvrđen tek sa donošenjem Zakona o slobodi vjere BiH. Odlukama U 19/14, U 62/01 i AP 286/06 zadovoljeni su principi sekularnosti da BiH garantuje uživanje pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda, ali i to da javne vlasti mogu, štiteći osnovne vrijednosti demokratskog društva, ograničiti njihovo ispoljavanje u skladu sa principom konkordancije. Zaključak odluke U 4/04 dodatno osnažuje model sekularnog uređenja BiH jer utvrđuje da u svim odnosima javne vlasti moraju djelovati u skladu sa načelom zabrane diskriminacije kako bi uspostavile religijsku hramoniju i međureligijsku toleranciju. Uzimajući u obzir historijski značaj vjere na tlu BiH, te aktivnu ulogu crkava i vjerskih zajednica u svakodnevnom društvenom i političkom životu, mišljenja sam da važeći model odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje odgovara BiH, ako čak nije i nužan. Ipak, otvorena pitanja odnosa između države i crkava i vjerskih zajednica koja čekaju na regulaciju, mogla bi prouzrokovati izmjene pozitivnog pravnog okvira. Afirmiracija drukčijeg shvatanja vjerskih sloboda mogla bi dovesti i do drukčijeg shvatanja standarda i principa pozitivnog modela sekularnog uređenja BiH. Pri tome je nužno da javne vlasti zauzmu i zadrže nepristrasnu poziciju koja u svakom odnosu sa „vjerskim faktorom“ ne smije rezultirati diskriminacijom i narušavanjem državne neutralnosti.
More...
This modern translation of all the surviving literary compositions ascribed to Liudprand, the bishop of Cremona from 962 to 972, offers unrivaled insight into society and culture in western Europe during the "iron century". Since Liudprand enjoyed the favor of the Saxon Roman emperor Otto the Great, and traveled to Constantinople more than once on official business, his narratives also reveal European attitudes toward the Byzantine Empire and the culture of its refined capital city. No other tenth-century writer had such privileged access to the high spheres of power, or such acerbic wit and willingness to articulate critiques of the doings of powerful people. Liudprand's historical texts (the Antapodosis on European events in the first half of the 900s, and his Historia Ottonison the rise to power of Otto the Great) provide a unique view of the recent past against a genuinely European backdrop, unusual in a time of localized cultural horizons. Liudprand's famous satirical description of his misadventures as Ottonian legate at the Byzantine court in 968 is a vital source of information on Byzantine ritual and diplomatic process, as well as a classic of medieval intercultural encounter. Readers interested in medieval European culture, the history of diplomacy, Italian and German medieval history, and the history of Byzantium will find this collection of translated texts rewarding. A full introduction and extensive notes help readers to place Liudprand's writings in context.
More...
Cele nedelje tropske vrućine, pa o čemu drugom nego o teologiji. Da bismo razumeli virus i kako se širi, zašto ugrožava zdravlje i, konačno, kako da se zaštitimo od njega – pitamo, da tako kažem, prirodu. Naučni metod je uglavnom to – postupak kojim se od prirode dobijaju odgovori koji objašnjavaju, pa možemo da uskladimo svoje ponašanje sa zakonima prirode, ako smem tako da kažem.
More...
Milliyetçi bir düşünce adamı olup kendi ifadesiyle “Sizi, kanayan vicdanınız olarak hiç rahat bırakmayacağım” (Hocaoğlu, 2006) diyen Durmuş Hocaoğlu, topluma, tarihe ve kültüre milliyetçilik hususunun gelişmesi için değerlendirmeler ve katkı yapmak için hayatı boyunca aralıksız çalışan, Kalkınmanın bir mühendislik meselesi olmadığını, tarihten siyasete fizikten felsefeye kadar geniş bir yelpaze içerisinde yoğun bir çalışma içerisinde olup bunu “Grand teori” ihtiyacıyla açıklayan bir bilim adamıdır (Bilgin, 2010, 57). Türkiye için bir “değer” ve “beyin” olan Hocaoğlu birçok gencin model şahsiyet olarak yazılarını takip ettiği bir şahsiyettir. Merdamert’in ifade ettiği üzere “28 Şubat’ın en büyük özelliği ‘Siyasi İslamcılar’la Batı’nın arasını düzeltmiş olması” tespitiyle, hedef olarak İslami Camiayı gösteren “28 Şubat Post Modern Darbe”nin asıl hedefini gözler önüne seren bir bilim adamıdır (Merdamert, 2010).
More...
Muhterem hocalarım, değerli arkadaşlarım! Müsadenizle önce hoş geldiniz demek istiyorum. Ben ilk defa sizinle mülâki oluyorum. Belki arkadaşlarım bahsetmişlerdir. Süleyman Demirel Üniversitesi İlâhiyat Fakültesinde İlâhiyat Fakültelerinin yeniden yapılandırılması ile ilgili bir sempozyum vardı. Oraya katılmam gerekiyordu, görevimiz vardı. Isparta’dan selâmlar getirdim. Müsadenizle oturumda tebliği olan değerli arkadaşlarımızı davet etmek istiyorum. Bu oturumda organizasyonun bana verdiği talimata göre tebliğler on beşer dakika. Arkadaşlarımız riayet ederlerse iyi olur. Özellikle bizi bekleyen çok yoğun bir program var, dediler.
More...
This article analyzes the etymology related to wine terminology and the previous researched approaches. In the last decades there have been sporadic researches on the etymology of wineterms and their evolution over time. We will shed light on the evolution of the wine lexicon, but also on172the current use of wine terminology. Although wine terms from various languages are used in the modernRomanian vocabulary, the weight of the Latin element in wine terminology is definitely highlighted.
More...
The Holocaust critically shook the foundations of monotheistic religion, revealing its failure to prevent mass atrocities and highlighting the urgent need for organized religion to become a voice of ethical responsibility and a safeguard of human dignity. The text emphasizes the role of hate speech as a precursor to violence and stresses that religion must actively engage in public discourse, confront cultural isolationism, and promote interreligious dialogue as a universal ethical mission. A holistic, empathetic approach to religious identity and communication is advocated as essential to resisting the misuse of religious language for ideological exclusion.
More...
The author reflects on their encounter with the Holocaust in the U.S. through visits to the Holocaust Museum in Washington and a Holocaust seminar in Serbia, highlighting the profound emotional impact of witnessing the horrors of genocide. They explore the theological implications of the Holocaust, emphasizing the tension between faith, suffering, and the role of God in such atrocities, while examining the psychological and religious consequences of trauma. The text also addresses the ethical and theological questions raised by such a tragedy, focusing on the importance of life, forgiveness, and the need to confront manipulation through fear and guilt in religious teachings.
More...
The materialism in Theodor Adorno's philosophy is a critical response to idealism, positioning materialism not as a strict opposition but as a corrective to idealism's abstraction, especially its detachment from the realities of suffering and the human condition. Adorno critiques the philosophical tradition that ignores the embodied experiences of pain and pleasure, insisting that materialism acknowledges these physical and existential realities, positioning the material world as fundamental to understanding the human subject. In his view, materialism, particularly in its negative dialectical form, disrupts the idealist framework and highlights the critical role of suffering in philosophical inquiry, rejecting the illusion of spiritual transcendence in favor of a philosophy grounded in lived experience.
More...