Series:Analitika - Report

0.00 €

Monitoring the Judiciary's Response to Corruption Report for 2016-2017

Monitoring odgovora pravosuđa na korupciju Izvještaj za 2016-2017. godinu

Author(s): Not Specified Author / Language(s): Bosnian

Keywords: monitoring; judiciary's response; corruption report for 2016-2017;

Cijeneći poseban značaj pravosuđa u borbi protiv korupcije, osnovni cilj ovog izvještaja, koji predstavlja nastavak aktivnosti Analitike u ovoj oblasti započetih 2017. godine, jeste da na sistematičan i metodološki rigorozan način ponudi neovisnu ocjenu kvaliteta odgovora pravosuđa na korupciju u Bosni i Hercegovini (BiH). Izvještaj se zasniva na rezultatima istraživanja provedenog tokom 2017. i 2018. godine, a čiji je osnovni cilj bio evaluirati rad pravosuđa na svim nivoima u BiH u postupanju povodom predmeta korupcije. Pored kvantitativnih podataka o procesuiranju korupcije u BiH iz zvaničnih izvora (VSTV BiH), ovaj izvještaj nudi uvid i u analizu sudske prakse iz oblasti koruptivnih krivičnih djela. Analizom sadržaja optužnica i pravosnažnih presuda u odabranim predmetima korupcije, ovaj dokument omogućava bolje i sistematičnije razumijevanje izazova s kojima se pravosudni sistem suočava u oblasti procesuiranja korupcije. Metodologija koju smo razvili i implementirali u ovom istraživanju stavlja naglasak na ukupni kvalitet odgovora pravosuđa na korupciju, koji za potrebe ovog izvještaja obuhvata četiri kategorije, i to: a) generalnu statistiku, b) kvantitativne pokazatelje rada pravosuđa u domenu koruptivnih krivičnih djela, c) kvalitet sadržaja sudskih i tužilačkih akata u domenu koruptivnih krivičnih djela, te d) transparentnost pravosudnih institucija u kontekstu procesuiranja korupcije. Generalna statistika u ovom kontekstu podrazumijeva numeričke pokazatelje obima posla pravosuđa u domenu koruptivnih krivičnih djela u toku jedne godine i zasniva se na zvaničnim administrativnim podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTVBiH) koji su nam dostavljeni. Kvantitativni pokazatelji rada pravosuđa u ovoj oblasti u kontekstu ove metodologije podrazumijevaju sagledavanje odnosa između pojedinih bitnih kategorija i bitnih aspekata rada tužilaštava i sudova u domenu koruptivnih krivičnih djela, a također se baziraju na podacima koje je dostavio VSTV. Kvalitet sadržaja sudskih i tužilačkih akata zasnovan je na analizi kvaliteta pravosudnih dokumenata koja je izvršena na slučajnom uzorku od 49 pravosnažno okončanih predmeta korupcije u BiH. Na kraju, kategorija transparentnosti za potrebe ovog izvještaja podrazumijeva fokus na dvije ključne dimenzije: proaktivnu transparentnost (objavljivanje dokumenata i relevantnih informacija na vlastitu inicijativu na web-stranicama pravosudnih institucija) i reaktivnu transparentnost (dostavljanje dokumenata i informacija na zahtjev). Ocjena i analiza prve dimenzije ove kategorije izvršena je na osnovu uvida u web-stranice pravosudnih institucija u BiH, dok je ocjena reaktivne transparentnosti, uz sva ograničenja, vezana prvenstveno za naša iskustva s pravosudnim institucijama u procesu prikupljanja dokumenata za potrebe ovog izvještaja. Preostale dvije kategorije predviđene našom sveobuhvatnom metodologijom – postupak, te nezavisnost i integritet – podrazumijevaju nešto drugačiji i zahtjevniji pristup, koji zbog tehničkih poteškoća i nedovoljne responsivnosti relevantnih aktera nismo mogli primijeniti u ovoj fazi implementacije projekta. No, u narednim izvještajima, odnosno u narednim godinama, istraživanjem će, nadamo se, biti obuhvaćeno svih šest kategorija ove metodologije, što će nam omogućiti sveobuhvatniji uvid u rad pravosuđa u ovoj oblasti, ali i unaprijeđenu prezentaciju rezultata našeg istraživanja. Važno je istaći i to da se ova metodologija uglavnom ne bavi zakonskim okvirom u BiH kao takvim, odnosno njegovim kvalitetom i usklađenošću sa međunarodnim standardima i najboljim komparativnim praksama. Zanima nas prvenstveno u kojoj mjeri i na koji način pravosuđe, u postojećem pravnom okviru, ispunjava svoju temeljnu funkciju u domenu procesuiranja korupcije. Pritom, i to je važno naglasiti, u definiranju kategorija i indikatora svjesno smo usvojili aspiracijski pristup: gdje god smo mogli identificirati relevantni međunarodni standard (uključujući i odgovarajuće smjernice relevantnih tijela i institucija) koji nije eksplicitno predviđen aktuelnim pravnim okvirom u BiH, dali smo prednost tom standardu. Paralelno s procesom analize optužnica i presuda koju su vršili eksperti, prikupljeni su administrativni podaci o procesuiranju koruptivnih krivičnih djela u 2016. godini. Ključni izvor za ovu vrstu podataka bio je Odjel za pravosudnu upravu VSTV-a, čiji su uposlenici, nakon prijema našeg zahtjeva, tražene podatke pripremili specifično za potrebe našeg istraživanja. Imajući u vidu da VSTV ne prikuplja niti sistematizira podatke o procesuiranju korupcije po kategorijama predviđenim našom metodologijom, razumljivo je da je za prikupljanje i dostavljanje takvih podataka bilo potrebno određeno vrijeme. Nakon dostavljanja traženih podataka, izvršene su odgovarajuće statističke analize, te vizuelno predstavljanje rezultata po relevantnim kategorijama i indikatorima. U nastavku izvještaja najprije slijedi prezentacija i analiza statističkih, odnosno kvantitativnih pokazatelja rada pravosuđa u BiH u domenu procesuiranja koruptivnih krivičnih djela. Nakon toga prezentirani su rezultati analize odabranih pravosudnih akata, uz odgovarajuće poređenje sa rezultatima našeg prethodnog istraživanja u ovoj oblasti. Četvrto poglavlje donosi analizu transparentnosti pravosuđa BiH u ovoj oblasti, s posebnim fokusom na dostupnost informacija o postupcima za koruptivna krivična djela. Zaključna razmatranja sumiraju ključne nalaze ovog ciklusa monitoringa odgovora pravosuđa u BiH na korupciju.

More...

0.00 €

Monitoring of Judical Response to Corruption in BiH: Report for 2017-2018

Monitoring odgovora pravosuđa na korupciju u BiH - Izvještaj za 2017-2018. godinu

Author(s): Not Specified Author / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; corruption; judiciary; response; monitoring;

U cilju izvještavanja o kvalitetu i efikasnosti pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine (BiH) u kontekstu procesuiranja koruptivnih krivičnih djela, sačinili smo i treći po redu monitoring izvještaj, koji donosi analizu odgovora pravosuđa na korupciju u 2017. godini. S obzirom na nedostatak zvaničnih analiza i procjena rada pravosudnih organa u ovoj oblasti, istraživačkim resursima Analitike nastoji se omogućiti bolje razumijevanje funkcionisanja pravosudnog sistema u procesuiranju korupcije. Ovaj izvještaj, koji predstavlja nastavak naših aktivnosti iz 2016. i 2017. godine, na sistematičan i metodološki rigorozan način daje neovisnu ocjenu odgovora pravosuđa na korupciju, nudeći i komparativni pregled nalaza monitoringa i analize od 2015. do 2017. godine. U skladu s prethodno utvrđenim metodološkim okvirom, ovaj izvještaj pruža uvid u kvalitet odgovora pravosuđa na korupciju u 2017. godini, te donosi komparativnu analizu statističkih, kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja rada bosanskohercegovačkog pravosuđa u toj oblasti u posljednje tri godine. Na osnovu podataka dostavljenih od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTVBiH), predstavljeni su opći statistički podaci o predmetima u pravosudnim institucijama u BiH koji su vezani za koruptivna krivična djela, a koji su procesuirani tokom 2017. godine. Opći statistički podaci za potrebe ovog izvještaja su, zapravo, numerički pokazatelji obima posla tužilaštava i sudova u BiH u oblasti koruptivnih krivičnih djela u periodu od godine, a koji su dobijeni na osnovu zvaničnih podataka koje su nam dostavili predstavnici VSTV-a BiH. Numerički pokazatelji su osnova za generiranje kvantitativnih pokazatelja, koji se, u skladu sa našim metodološkim okvirom, dobijaju analizom odnosa nekih od ključnih kategorija i aspekata rada tužilaštava i sudova BiH u ovoj oblasti. Ovo istraživanje polazi od pretpostavke da se analizom isključivo kvantitativnih pokazatelja rada pravosudnih institucija ne bi dobila kompletna slika o kvalitetu odgovora pravosuđa na korupciju. Stoga je neophodno i uključivanje kvalitativnih pokazatelja, koji su dobijeni analizom sadržaja optužnica i pravosnažnih presuda, koja je izvršena na slučajnom uzorku pravosnažno okončanih predmeta u 2017. godini. Ključni pokazatelji su upoređeni sa relevantnim nalazima iz 2015, odnosno 2016. godine, kako bi se uočili trendovi u ovom domenu, o kojima se svakako može govoriti nakon tri godine konzistentnog monitoringa. Važno je naglasiti da se metodologija na kojoj je ovo istraživanje zasnovano ne bavi zakonskim okvirom za procesuiranje koruptivnih krivičnih djela, niti njegovom usklađenošću sa međunarodnim standardima i najboljim praksama. Kao i prethodni izvještaji, i ovaj se bavi analizom odgovora pravosudnih organa na koruptivna krivična djela u aktuelnom zakonskom okviru. No, kada su u pitanju međunarodni standardi i prakse, bitno je naglasiti da metodološki okvir prema njima ima aspiracijski pristup. Naime, gdje god smo mogli identificirati relevantni međunarodni standard (uključujući i odgovarajuće smjernice relevantnih tijela i institucija) koji nije eksplicitno predviđen aktuelnim pravnim okvirom u BiH, dali smo prednost tom standardu. Kao i prethodnih godina, u prikupljanju podataka za izradu izvještaja koji se odnosi na 2017. godinu ključni izvor bio je Odjel za pravosudnu upravu VSTV-a. Prikupljanje i dostavljanje podataka zahtijevalo je određeni period, uzimajući u obzir da VSTV ne organizuje podatke prema metodološkom okviru predviđenom za ovo istraživanje. Na osnovu dostavljenih podataka izvršene su statističke analize i rezultati su prezentirani odgovarajućim grafikonima. U nastavku izvještaja najprije slijedi pregled administrativnih podataka o procesuiranju koruptivnih krivičnih djela u BiH, odnosno prezentacija općih statističkih podataka i kvantitativnih pokazatelja koji se odnose na taj segment rada pravosuđa, s komparativnim osvrtom na nalaze iz prethodnih izvještaja. Zatim slijedi predstavljanje nalaza kvalitativne analize odabranih pravosudnih akata, te njihovo poređenje sa rezultatima u tom dijelu koji su prezentirani u prethodnim izvještajima. U trećem dijelu prezentirani su nalazi koji se odnose na pitanje transparentnosti pravosudnih institucija, koje je posebno važno u kontekstu procesuiranja korupcije. Na kraju, predstavljeni su zaključci istraživanja za 2017. godinu, ali i ukupnog trogodišnjeg ciklusa monitoringa i analize odgovora pravosuđa na korupciju u BiH.

More...

0.00 €

The Role of Religion in the Societies of the Western Balkans - Report from the Conference

Uloga religije u društvima Zapadnog Balkana - Izvještaj s konferencije

Author(s): Lejla Hodžić / Language(s): Bosnian

Keywords: Western Balkans; religion; role; conference report;

Konferencija “Uloga religije u društvima Zapadnog Balkana” je regionalna konferencija koju su organizovali Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) iz Albanije, Centar za društvena istraživanja “Analitika” iz Bosne i Hercegovine, Beogradska otvorena škola iz Srbije i Institut za društvene i humanističke nauke Skoplje (ISSHS) iz Republike Sjeverne Makedonije. Cilj konferencije je istražiti izazove i mogućnosti kada je u pitanju uloga religije u društvima Zapadnog Balkana, te doprinijeti jačanju društvenih mehanizama i politika kako bi se na što bolji način odgovorilo budućim izazovima u ovom domenu. Pored toga, konferencija je pružila priliku da se prezentiraju rezultati istraživanja koje je provedeno u zemljama Zapadnog Balkana, a koje se bavilo ulogom religije u društvu. Konferencija je okupila lidere vjerskih zajednica, predstavnike akademske zajednice i medija, vladine zvaničnike i predstavnike civilnog društva sa Zapadnog Balkana, ali i otvorila i širu raspravu među njima o potencijalu za jačanje uloge religije u ovim društvima. U svjetlu općih izazova s kojima se suočavaju zemlje Zapadnog Balkana, kao što su nizak ekonomski razvoj, spora tranzicija i problemi sa vladavinom prava, učesnici su poseban naglasak stavili na implikacije i doprinos religije ovim pitanjima. Konferencija je organizovana uz velikodušnu podršku Ministarstva vanjskih poslova Holandije i uz učešće predsjednika Republike Albanije, Njegove ekselencije gospodina Ilira Mete.

More...

0.00 €

Quadrature of the Anti-discrimination Triangle in BiH Legal framework, Policies and Practices 2016-2018.

Kvadratura antidiskriminacijskog trougla u BiH Zakonski okvir, politike i prakse 2016-2018.

Author(s): Dženana Radončić,Midhat Izmirlija,Edin Hodžić / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; legal framework; discrimination; anti-discrimination; policies; practices; courts; politics; OHR;

Ovaj izvještaj predstavlja nastavak kontinuiranih aktivnosti Analitike – Centra za društvena istraživanja na monitoringu i analizi primjene Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), sa akcentom na funkcioniranje ključnih mehanizama zaštite i djelovanje ključnih institucija u sistemu borbe protiv diskriminacije. Prema ZZD-u, arhitekturu antidiskriminacijskog djelovanja u Bosni i Hercegovini (BiH) čine tri institucionalna aktera: sudovi, Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH, te Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Sudska zaštita od diskriminacije predviđena je prvenstveno kroz specifične antidiskriminacijske parnice, čija je osnovna intencija da u određenoj mjeri olakšaju položaj tužitelja u parničnom postupku. Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH djeluje kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije, čije su nadležnosti u ovoj oblasti brojne i kompleksne. U skladu sa ZZD-om, Institucija ombudsmena, pored ostalog, rješava pojedinačne i grupne žalbe u vezi sa diskriminacijom, prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima diskriminacije, informira javnost o ovim pojavama, poduzima vlastita istraživanja u ovoj oblasti, daje mišljenja i preporuke organima vlasti, podnosi godišnje i vanredne izvještaje o pojavama diskriminacije parlamentima BiH, entiteta i Brčko distrikta, predlaže zakone i druge akte nadležnim institucijama u BiH, prati relevantno zakonodavstvo i savjetuje organe zakonodavne i izvršne vlasti, te provodi promotivne i aktivnosti podizanja svijesti u kontekstu borbe protiv diskriminacije. Na kraju, nadležnost Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH u ovoj oblasti odnosi se na prikupljanje podataka i podnošenje izvještaja Parlamentarnoj skupštini BiH o pojavama diskriminacije, uspostavljanje i vođenje centralne baze podataka za djela diskriminacije, te praćenje provođenja ZZD-a. Prema već utvrđenom metodološkom pristupu, ovaj izvještaj nastoji odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri tri navedene institucije ispunjavaju svoje zakonom propisane nadležnosti u ovoj oblasti te, konkretnije govoreći, da li je od našeg posljednjeg izvještaja o ovoj problematici – dakle, u posljednje dvije godine – postignut napredak u njihovom radu. U prethodnom izvještaju konstatirani su brojni problemi u sva tri segmenta antidiskriminacijskog djelovanja, koji ozbiljno dovode u pitanje efektivnost zaštite od diskriminacije u BiH, pa i funkcioniranje ukupnog sistema. Kako je utvrđeno u prethodnom izvještaju, premda pokazuju trend blagog porasta, antidiskriminacijske parnice se još uvijek prečesto vode i okončavaju na način da se ne uvažavaju specifične procesne odredbe ZZD-a. Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH suočava se sa ozbiljnim kadrovskim i budžetskim ograničenjima, koja, u kombinaciji sa brojnim i kompleksnim nadležnostima u ovoj oblasti, gotovo nužno vode do iznevjerenih očekivanja u ispunjavanju zahtjevne uloge centralne institucije za zaštitu od diskriminacije. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH također predugo kasni sa ispunjavanjem vlastitih obaveza iz ZZD-a, pa je procijenjeno da će sistem prikupljanja podataka i izvještavanje o pojavama diskriminacije biti operativan tek krajem 2018. i početkom 2019. godine. Stoga se, dvije godine kasnije, postavlja pitanje kakvi su trendovi kada je riječ o djelovanju navedena tri stuba antidiskriminacijske zaštite u BiH, te u kojoj su mjeri problemi identificirani u prethodnom ciklusu izvještavanja prevaziđeni. Odgovor na ovo opće pitanje koje se odnosi na sva tri institucionalna aktera nastojali smo dati analizom spomenutih aktivnosti iz njihove nadležnosti, s fokusom na ključne rezultate njihovog rada, ili nedostatak istih, po tim aktivnostima. Analizirani su dostupni dokumenti i drugi primarni izvori, a konsultirani su i relevantni izvještaji, članci i drugi sekundarni izvori iz ove oblasti. Po prirodi stvari, nalazi prethodnog izvještaja su korišteni kao referentni okvir. Na kraju, obavljeni su i intervjui s predstavnicima nekih od najvažnijih aktera u domenu antidiskriminacijskog djelovanja u BiH, uključujući i institucije o kojima je prvenstveno riječ, kako bi se dobila što potpunija slika. Prvo poglavlje izvještaja bavi se sudskom zaštitom od diskriminacije. Dok je fokus prethodnog izvještaja u tom dijelu bio stavljen na tada netom usvojene izmjene i dopune ZZD-a, u ovom ciklusu analiza je usmjerena prvenstveno na sudsku praksu – i to kako na kvantitativne pokazatelje tako i na kvalitativnu dimenziju antidiskriminacijskih parnica koje su odabrane za podrobniju analizu. Posebna pažnja posvećena je dokazivanju diskriminacije u praksi u svjetlu brojnih problema i nekonzistentnosti u razumijevanju i interpretaciji specifičnosti dokazivanja u antidiskriminacijskim parnicama, pa i potpunog ignoriranja ovih odredbi od strane sudova, a koji su uočeni u prethodnom izvještaju. U drugom poglavlju tematizira se rad Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH. Ono što je svakako obilježilo protekli period jesu zakonodavne aktivnosti na izmjeni i dopuni zakonskog okvira koji regulira rad Institucije, pa je toj problematici posvećena dužna pažnja. Drugo bitno pitanje kojim se bavi ovo poglavlje jeste ostvarivanje balansa između različitih nadležnosti i obaveza Institucije ombudsmena, s posebnim fokusom na ulogu i značaj aktivnosti usmjerenih na promociju jednakosti i zaštite od diskriminacije u djelovanju Institucije. Budući da najbolje institucije ombudsmena za ljudska prava u pravilu dobro kombiniraju rad na individualnim žalbama, sa jedne, te sistemsko djelovanje, sa druge strane, ovo poglavlje nastoji utvrditi da li se i u kojoj mjeri Institucija pomjerila od gotovo isključivo reaktivnog rada na individualnim žalbama karakterističnog za prethodni period. Treće poglavlje posvećeno je analizi progresa Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH u uspostavljanju sistema prikupljanja podataka i izvještavanja o pojavama diskriminacije u BiH. Polazeći od pretpostavke da je ideal u ovom segmentu kreiranje svojevrsne “baze znanja” o diskriminaciji, ovo poglavlje nastoji utvrditi da li se Ministarstvo u proteklom periodu barem u određenoj mjeri približilo tom idealu. Pored toga, ponuđen je i kratak osvrt na aktivnosti Ministarstva na uspostavljanju strateškog okvira za djelovanje na suzbijanju i prevenciji diskriminacije u BiH. Izvještaj zaključuju preporuke upućene relevantnim akterima u sistemu zaštite od diskriminacije, sa ciljem njegovog unapređenja, naročito iz perspektive njegovog funkcioniranja u praksi. Činjenica da se mnoge preporuke u našim izvještajima u ovoj oblasti ponavljaju govori o tome da je potrebna kontinuirana aktivnost i kontinuirani pritisak širokog kruga aktera – od ekspertske i akademske zajednice, preko nevladinog sektora, do organizacija koje okupljaju marginalizirane grupe – kako bi se postigao stvarni napredak u pogledu efektivnosti sistema za zaštitu od diskriminacije u BiH. Monitoring i analiza našeg istraživačkog tima upravo je usmjerena ka tom cilju i slijedit će istu ideju i u godinama koje dolaze.

More...

0.00 €

Monitoring the Judicial Response to Corruption in Bosnia and Herzegovina - Pilot Report

Monitoring odgovora pravosuđa na korupciju u BiH - Pilot-izvještaj

Author(s): Dalida Burzić,Božidarka Dodik,Edin Hodžić,Selma Korlat,Amila Kurtović,Amra Mehmedić,Ermin Sarajlija / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; corruption; judicial response; monitoring; pilot report;

Uprkos postojanju normativnog i institucionalnog okvira za suzbijanje korupcije, istraživanja su pokazala da u posljednjih dvadeset godina ona ostaje sveprisutna pojava u bosanskohercegovačkom društvu. Rezultati Indeksa percepcije korupcije (CPI) Transparency Internationala, koji mjeri percipirani nivo korupcije u javnom sektoru u zemljama širom svijeta, u kontekstu Bosne i Hercegovine (BiH) kontinuirano su nezadovoljavajući. Prema podacima za 2016. godinu, BiH se, od ukupno 176 država obuhvaćenih istraživanjem, nalazi na 83. mjestu. Prostor za optimizam ne nude ni nalazi Globalnog barometra korupcije Transparency Internationala za 2016. godinu, prema kojem 82% građana BiH rad vlasti u borbi protiv korupcije ocjenjuje negativno, svrstavajući zemlju među četiri najgore ocijenjene države u ovoj kategoriji, zajedno sa Ukrajinom, Moldavijom i Španijom. Ovakva statistika ne ide u prilog zahtjevima za integraciju BiH u Evropsku uniju, posebno imajući u vidu proširenje strukturiranog dijaloga o pravosuđu i na oblast korupcije, a koji uključuju usklađivanje antikoruptivnih zakonskih akata sa međunarodnim dokumentima u ovoj oblasti, te jačanje institucija koje imaju ulogu i ovlaštenja u borbi protiv korupcije. U tom smislu, posebno je značajna uloga pravosuđa, koje ima zadatak da, pored ostalog, vrši nadzor nad zakonitim djelovanjem svih drugih javnih institucija. Iz tog su razloga brojne inicijative domaćih aktera i međunarodnih donatora u prethodnoj deceniji bile usmjerene na pružanje podrške pravosudnim institucijama u postupanju povodom najkompleksnijih oblika kriminala, uključujući i predmete korupcije. Uprkos tome, nalazi iz posljednja tri izvještaja Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine na putu eurointegracija ukazuju na to da je politička volja za borbu protiv korupcije i dalje nedostatna i uglavnom deklarativna. U tim izvještajima se također navodi da je ukupni nivo efikasnih istraga, krivičnih gonjenja i osuđujućih presuda za koruptivna krivična djela kontinuirano nizak, uz kaznenu politiku koja ne djeluje odvraćajuće na počinioce tih djela. Procesuiranje predmeta korupcije smatra se efikasnim ukoliko ih pravosudni sistem rješava na profesionalan i nezavisan način, bez nerazumnih odlaganja i zaostataka. Takvo postupanje i reagiranje pravosuđa u predmetima korupcije nužno je za ostvarivanje prava na pravično suđenje, ali je i preduslov za povjerenje građana u vladavinu prava i pravosudne institucije. No, to je istovremeno i dosta kompleksan zadatak. U Antikorupcijskom izvještaju Evropske unije navodi se da nedostatak kapaciteta, ali i odlučnosti pravosuđa u procesuiranju predmeta korupcije dovodi do pretjerano dugih postupaka, što u konačnici može rezultirati i zastarom tih predmeta. Osim toga, identificiran je i problem praktične primjene proceduralnih pravila na način koji može dovesti do značajnih odlaganja, koja su u nekim slučajevima usmjerena i na izbjegavanje okončanja sudskih postupaka. Efikasnost i kvalitet rada pravosuđa u postupanju povodom koruptivnih krivičnih predmeta u BiH je teško ocjenjivati, kada se uzme u obzir nedostatak pouzdanih, sveobuhvatnih i dostupnih podataka, te sistematične procjene kvalitativnog aspekta odgovora pravosuđa na korupciju. Godišnji izvještaji o radu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), koji su dostupni javnosti, nude uvid u broj podignutih optužnica u predmetima korupcije, dok drugi bitni podaci, kao što su npr. broj pokrenutih istraga, potvrđenih optužnica ili pravosnažnih presuda u predmetima korupcije izostaju. Iako je tim podacima moguće pristupiti formalnim putem, po osnovu važećih zakona o slobodi pristupa informacijama, takav je pristup nedostatan za procjenu efikasnosti institucija u procesuiranju korupcije. Osim toga, formalni proces pristupa informacijama nerijetko je dugotrajan, što dodatno komplicira činjenica da VSTV u pravilu ne prikuplja niti sortira podatke koji se odnose specifično na procesuiranje korupcije pred pravosudnim institucijama u BiH. Ovaj izvještaj nastao je upravo iz potrebe da se praznina u pogledu dostupnih pouzdanih podataka u ovoj oblasti popuni. Temeljni cilj izvještaja jest na sistematičan i metodološki rigorozan način utvrditi kvalitet odgovora pravosuđa na korupciju u BiH. Izvještaj se zasniva na rezultatima istraživanja provedenog tokom 2016. i 2017. godine, u kojem su učestvovali predstavnici pravosudne zajednice u BiH, te nezavisni eksperti u oblasti korupcije, a čiji je osnovni cilj bio evaluirati rad pravosuđa na svim nivoima u BiH u postupanju povodom predmeta korupcije. Pored upotrebe kvantitativnih podataka o procesuiranju korupcije u BiH iz zvaničnih izvora (VSTVBiH), ovaj izvještaj prvi put nudi komplementaran uvid u sudsku praksu iz oblasti koruptivnih krivičnih djela. Analizom sadržaja optužnica i pravosnažnih presuda u odabranim predmetima korupcije, ovaj dokument omogućava dublje i sistematičnije razumijevanje izazova s kojima se pravosudni sistem suočava u oblasti procesuiranja korupcije, a posebno u odnosu na vlastite kapacitete da se nosi s tom kompleksnom problematikom. Konačno, izvještaj nudi novi, sveobuhvatni metodološki pristup za procjenu kvaliteta odgovora pravosuđa na korupciju, koji nadograđuje postojeće istraživačke napore u ovoj oblasti u BiH i drugim zemljama. Ovaj dokument ujedno predstavlja i prvi pilot-izvještaj, kao svojevrsni uvod u planiranu seriju redovnih godišnjih izvještaja o ovoj tematici. U tom smislu, ovaj izvještaj treba shvatiti kao važan, ali ne i posljednji korak u razvoju metodologije i u sistematiziranju podataka relevantnih za razumijevanje i ocjenu odgovora pravosuđa u BiH na korupciju, te će i metodologija i prezentacija nalaza svakako postati sofisticiranija u narednim godinama. U nastavku izvještaja najprije slijede opća razmatranja o rijetkim dostupnim istraživanjima i metodologijama koje se bave odgovorom pravosuđa na korupciju u BiH. Nakon toga se predstavlja problematika transparentnosti pravosuđa u ovoj oblasti, s posebnim fokusom na dostupnost informacija o postupcima za koruptivna krivična djela. U četvrtom poglavlju predstavljeni su rezultati statističke obrade podataka o procesuiranju korupcije u BiH u 2015. godini, nakon čega su prezentirani i rezultati analize konkretnih pravosudnih akata. Na kraju, zaključna razmatranja sumiraju ambiciju i ograničenja ovog istraživanja, kao i njegove ključne nalaze, te upućuju na daljnja istraživanja i analize koje je u ovoj oblasti neophodno provesti kako bi se bolje sagledao rad pravosuđa u BiH u domenu borbe protiv korupcije.

More...

0.00 €

Judicial Protection from Discrimination in Bosnia and Herzegovina - Analysis of Legislative Solutions and Practice in Light of the First Cases in this Field

Judicial Protection from Discrimination in Bosnia and Herzegovina - Analysis of Legislative Solutions and Practice in Light of the First Cases in this Field

Author(s): Adrijana Hanušić / Language(s): English

Keywords: BiH; discrimination; judicial protection; laws; practices; cases;

With the passing of the Law on the Prohibition of Discrimination in 2009, Bosnia and Herzegovina (B&H) took a big step on the charted course of advancing the protection of human rights. Three years after the day the normative prerequisite for protection from discrimination was established, however, judicial practice regarding this matter remains very scanty. Statistics kept by the organization Vaša prava, which among other things deals with legal representation of victims of discrimination and strategic litigation, are certainly telling. At the time of finalizing this report, in December 2012, only three claims approved by applying the Law on the Prohibition of Discrimination of B&H (LPDB&H) were known of – a final judgment by Mostar Municipal Court, a first-instance judgment by Livno Municipal Court, and a first-instance judgment by Mostar Municipal Court. Meanwhile, five claims were rejected and lawsuits in two cases were dismissed. Considering the above, it is difficult at this time to draw firmly substantiated conclusions on the application of many legal institutes and innovations prescribed by the Law, as well as on problems that may appear in this regard in future court practice. The judiciary in Bosnia and Herzegovina yet faces the important and challenging task of their interpretation and proper application. In the absence of developed case-law, as a Livno Municipal Court judge who conducted one of these cases pointed out, judges are struggling to “resolve their dilemmas in line with the acquired experience and practice from other types of proceedings, in the spirit and meaning of the legal provisions”. In the meantime, it is precisely for this reason that it is worth making an analysis primarily of the procedural legislative institutes specific for judicial protection from discrimination which were introduced by the Law on the Prohibition of Discrimination of B&H, with particular focus on those whose application has already shown to be problematic, or may yet, based on comparative experience and the nature of the procedural rules in this field in Bosnia and Herzegovina, shown to be problematic. In this report, the key anti-discrimination procedural institutes and their application in Bosnia and Herzegovina are examined from the perspective of relevant standards established through European Court of Human Rights case-law and European Union standards, as well as legislative solutions and experience from other countries. The main purpose of such an analytical framework is to offer guidance on potential advancement and proper treatment of certain specificities introduced by the LPDB&H in the legal system of Bosnia and Herzegovina, with the goal of ensuring the attainment of their purpose – privileged protection of individuals who find themselves in the position of victims of discrimination. We are proceeding from the assumption that conclusions may already be reached from an analysis of the legislative framework and initial examples of court practice on some of the key challenges that may pose an obstacle to efficient judicial protection of individuals from discrimination. The report is based on an analysis of the specificities of the LPDB&H, available data on the situation in the area of combating discrimination in practice in Bosnia and Herzegovina (such as relevant statistics and information on the course and outcome of certain court cases), analysis of relevant court judgments and interviews with several competent interlocutors. It is important to point out that comparative research was carried out as well, with the goal of identifying examples of good practice in particular problem areas and identified obstacles to efficient implementation of the LPDB&H from the perspective of judicial protection. Countries included in the comparative research are mainly European Union countries and countries in the region that share our problems. Additional interesting cases were also included if required by the analysis of specific issues covered by this study. Based on the identification and analysis of the challenges and problems that have already appeared in the processing of discrimination cases before courts in Bosnia and Herzegovina, and based on a contextualized analysis of current legislative solutions in Bosnia and Herzegovina and comparative experience, we attempted to come up with recommendations on how to advance the efficiency of judicial protection of victims of discrimination in Bosnia and Herzegovina. This report is certainly not exhaustive and comprehensive, but it is focused on the key problems that we have identified, based on available sources – primarily the first anti-discrimination court cases – in this field in Bosnia and Herzegovina. Of course, we hope that future research projects will give due attention to those aspects of judicial protection from discrimination that we could not, due to conceptual and technical limitations, cover in this study. We conceived and presented the analysis in line with the different stages of the proceeding – from the identification and reporting of discrimination to the final judgment. After introductory considerations on judicial protection from discrimination in Bosnia and Herzegovina, the report analyzes the various specific elements of this form of protection and related characteristic problems and ends with concluding observations and recommendations aimed at their elimination.

More...

0.00 €

The Ombudsman in The System of Protection Against Discrimination in Bosnia and Herzegovina: Situation Analysis and Characteristic Problems

The Ombudsman in The System of Protection Against Discrimination in Bosnia and Herzegovina: Situation Analysis and Characteristic Problems

Author(s): Adrijana Hanušić / Language(s): English

Keywords: BiH; Ombudsman institution; human rights; discrimination; protection; situation analysis;

The Law on the Prohibition of Discrimination of Bosnia and Herzegovina (hereinafter referred to as LPD) accords the Ombudsman of B&H the status of “central institution competent for protection against discrimination” and for that purpose prescribes the establishment of a special department with the sole task of considering cases of alleged discrimination committed by any legal or natural person, in any sphere of life. The law envisions a broad spectrum of competences for the Ombudsman, ranging from promotional activities, through surveys in the field of discrimination, to acting on complaints filed by individuals alleging to be victims of discrimination and taking an active role in misdemeanor proceedings for protection against discrimination. In this regard, the legislative competences of the Ombudsman of B&H in the field of protection against discrimination to large extent conform with international standards relevant for the operation of equality bodies. However, for combating discrimination efficiently it is not enough only to adopt legislative solutions harmonized with these standards. The key is to ensure efficient and proper implementation of the Law, which is currently qualified as poor in Bosnia and Herzegovina, primarily through strengthening institutions that are able to respond to the new important task of anti-discrimination protection accorded to them by the Law and through continuous support to their activities by other key actors. At the same time, in light of some existing legislative innovations, it is important at the earliest possible stage of implementation of the Law to ensure a more precise formulation of certain vague or incomplete provisions which provide the framework for the role of the Ombudsman Institution in the system of anti-discrimination protection, to precisely define and strengthen its concrete competences and conduct on particular issues, as well as to urge its maximum internal engagement in dealing with the problem of discrimination in line with generally accepted standards and obligations. In line with that, the goal of this research, along with providing an overview of international standards and comparative practice related to equality bodies, is to identify some of the obstacles that stand in the way of more efficient fulfilment of the Ombudsman’s role in protection of individuals against discrimination, as well as to offer potential solutions for overcoming them. The report is based on an analysis of the legislative framework, available data on the situation in the field of combating discrimination in practice in B&H (such as relevant statistics, information on the course and outcome of individual cases before the Office of the Ombudsman), analysis of relevant recommendations made by the Ombudsman, and interviews with several competent interlocutors. In addition, a comparative survey was carried out with the aim of identifying examples of good practice related to different problem areas and identified obstacles to efficient implementation on the Law on the Prohibition of Discrimination from the perspective of the Institution of the Ombudsman of B&H. Although the countries included in the comparative survey were defined in advance – using as the basic criterion the existence of an Ombudsman or an equivalent institution in the system of protection against discrimination and aiming to encompass primarily European Union countries and countries in the region that share our problems – additional interesting cases were also included if required by a specific aspect of the survey. In this connection, bearing in mind the still insufficient practice in this field, we focused on analyzing structural conditions and processes in which the Ombudsman of B&H is involved in order to identify the fundamental structural obstacles. Based on contextualized analysis and comparative experience, we produced recommendations on how to advance the position and maximize the contribution of the Ombudsman in efficient implementation of the Law on the Prohibition of Discrimination. Bearing in mind the numerous roles accorded to this institution by the Law, we focused on institutional aspects and on the key competence of the Ombudsman in this field – i.e. on fundamental problems and possible solutions related to acting on individual discrimination complaints. It is important to emphasize that the final draft of this publication was sent to a large number of experts, Institution of the Ombudsman of B&H and Serbian Commissioner for Protection of Equality, as well as to a wide circle of relevant actors in this field. Their comments and suggestions were integrated into the final version of the report. The report is structured as follows: relevant international standards related to ombudsman institutions and equivalent equality bodies are presented first. After these introductory considerations, the position and role of the Institution of the Ombudsman of B&H is briefly presented in the context of the Law on Protection against Discrimination of B&H, specifically focusing on the procedure for individual complaints. The third, key part of the report lays out the fundamental legislative, institutional and procedural problems and obstacles that make it difficult for the Ombudsman of B&H to effectively exercise the function of central institution for protection against discrimination in B&H. Recommendations elaborated in detail and aimed at eliminating the identified problems constitute the closing section of this report.

More...

0.00 €

The Ombudsman in The System of Protection Against Discrimination in Bosnia and Herzegovina: Situation Analysis and Characteristic Problems

Ombudsmen u sistemu zaštite od diskriminacije u Bosni i Hercegovini: analiza situacije i karakteristični problemi

Author(s): Adrijana Hanušić / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; Ombudsman institution; human rights; discrimination; protection; situation analysis;

Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZD) povjerava Instituciji ombudsmena BiH status “centralne institucije nadležne za zaštitu od diskriminacije” i u tu svrhu predviđa osnivanje posebnog odjela sa isključivim zadatkom razmatranja predmeta navodne diskriminacije koju je poči nilo bilo koje pravno ili fizičko lice i u bilo kojoj oblasti života. Zakon predviđa široku lepezu nadležnosti Ombudsmena, koje sežu od promotivnih aktivnosti, preko istraživanja u oblasti diskriminacije, do postupanja po žalbama pojedinaca koji tvrde da su žrtve diskriminacije i preuzimanja aktivne uloge u prekršajnim postupcima za zaštitu od diskriminacije. U tom smislu, zakonske nadležnosti Ombudsmena BiH u oblasti zaštite od diskriminacije u velikoj mjeri prate me đunarodne standarde relevantne za rad tijela za zaštitu jednakosti. Međutim, za efikasnu borbu protiv diskriminacije nije dovoljno samo usvojiti zakonska rješenja usklađena s tim standardima. Ključno je osigurati efikasnu i pravilnu primjenu Zakona, koja je u Bosni i Hercegovini trenutno ocijenjena slabom, prije svega kroz jačanje institucija koje mogu odgovoriti novom važnom zadatku antidiskriminacijske zaštite koju im je Zakon povjerio i kroz kontinuiranu podršku njihovim aktivnostima od drugih ključnih aktera. Istovremeno, s obzirom na određene zakonske inovacije, u što ranijoj fazi primjene Zakona važno je osigurati i precizniju formulaciju pojedinih nejasnih ili nedorečenih odredaba koje pružaju okvir za ulogu Institucije ombudsmena u sistemu antidiskriminacijske zaštite, precizirati i ojačati njene konkretne ovlasti i način postupanja po pojedinim pitanjima, kao i podstaći njen maksimalan interni angažman u tretiranju problema diskriminacije u skladu sa općeprihvaćenim standardima i obavezama. U skladu s tim, cilj ovog istraživanja jeste da se, uz pregled međunarodnih stan darda i komparativne prakse koji se odnose na tijela za zaštitu jednakosti, identificiraju neke od prepreka koje stoje na putu ka efikasnijem ispunjavanju uloge Institucije ombudsmena u zaštiti pojedinaca od diskriminacije, te ponude potencijalna rješenja za njihovo prevazilaženje. Izvještaj je zasnovan na analizi zakonskog okvira, raspoloživim podacima o trenutnoj situaciji u borbi protiv diskriminacije u Bosni i Hercegovini (kao što su relevantna statistika, informacije o toku i ishodu pojedinih predmeta pred Insti tucijom ombudsmena), analizi relevantnih preporuka Ombudsmena, te na intervjuima sa nekoliko kompetentnih sagovornika. Pored toga, izvršeno je kompa rativno istraživanje koje je imalo za cilj da identificira primjere dobre prakse po pojedinim problemskim oblastima kao i prepreke za efikasnu implementaciju ZZD-a iz perspektive Institucije ombudsmena BiH. Iako su zemlje koje su uključene u komparativno istraživanje bile unaprijed definirane – pri čemu je temeljni kriterij bio postojanje institucije ombudsmena ili ekvivalentne institucije u sistemu zaštite od diskriminacije a istovremeno smo željeli obuhvatiti prije svega zemlje Evropske unije i zemlje regiona koje dijele naše probleme – zanimljivi slučajevi izvan tih okvira također su uključeni ukoliko je to zahtijevao specifični aspekt ovog istraživanja. Pri tome, imajući u vidu još uvijek nedovoljnu praksu u ovoj oblasti, fokusirali smo se na analizu strukturalnih uslova i procesa u koje je Institucija ombudsmena BiH uključena kako bismo identificirali temeljne strukturalne prepreke i, na temelju kontekstualizirane analize i komparativnih iskustava, došli do preporuka o tome kako unaprijediti poziciju i maksimizirati doprinos Ombudsmena u efikas nom provođenju ZZD-a. Također, imajući u vidu brojne uloge koje su ovoj instituciji Zakonom povjerene, fokusirali smo se na institucionalne aspekte, te na ključnu nadležnost Ombudsmena u ovoj oblasti – odnosno na temeljne probleme i moguća rješenja u domenu postupanja po individualnim žalbama u vezi sa diskriminacijom. Važno je naglasiti da je finalni nacrt ove publikacije upućen većem broju eksperata, Instituciji ombudsmena BiH i Povjereniku za zaštitu ravnopravnosti Srbije, te širokom krugu relevantnih aktera u ovoj oblasti. Njihovi komentari i sugestije integrirani su u konačnu verziju izvještaja. Izvještaj je strukturiran na sljedeći način: najprije su predstavljeni relevantni međunarodni standardi koji se odnose na institucije ombudsmena i ekvivalentna tijela za zaštitu jednakosti. Nakon tog uvodnog razmatranja, ukratko je pred stavljena pozicija i uloga Institucije ombudsmena BiH u kontekstu ZZD-a BiH, sa posebnim fokusom na postupak po individualnim žalbama. U trećem, ključnom dijelu izvještaja izloženi su temeljni zakonski, institucionalni i proceduralni problemi i prepreke koji Instituciji ombudsmena BiH otežavaju efikasno obavljanje funkcije centralne institucije za zaštitu od diskriminacije u Bosni i Hercegovini. Detaljno elaborirane preporuke usmjerene na uklanjanje identificiranih problema čine zaključni odjeljak ovog izvještaja.

More...

0.00 €

Public Legal Education in Bosnia and Herzegovina: Overview of Needs, Opportunities, and Capacities

Public Legal Education in Bosnia and Herzegovina: Overview of Needs, Opportunities, and Capacities

Author(s): Dženana Hrlović / Language(s): English

Keywords: BiH; education; public legal education; law; needs; opportunities; capacities;

A number of countries in the world have initiated various programs aimed at realization of public legal education (PLE), which may be defined as systemic and continuous dissemination of information about the legal system for purpose of better understanding thereof by the citizens, building confidence in justice institutions, and better coping by the citizens in the maze of legislation, rights, and responsibilities. Education of general public about the legal system offers potentially important contribution to addressing a number of societal problems, especially improvement of the status of various marginalized and vulnerable groups. Thus, for example, the report of the UN General Secretary for 2009 emphasizes the importance of legal education for the poor as one of the necessary conditions in order to create sustainable living and eradicate poverty. This study, completed in the period September – December 2011, confirms that there is considerable need for such educational programs in Bosnia and Herzegovina. Some of the fundamental reasons why PLE is especially relevant for Bosnia and Herzegovina (hereinafter BiH) are the post-conflict, transitional, and reform contexts marked by a myriad of new legal institutes and regulations, as well as the complicated network of judicial and other institutions, and often unclear competences at different levels of organization of the government in Bosnia and Herzegovina. Creating relevant programs for public legal education is especially important for young people who are usually not aware of the legislation that relates to them, or available mechanisms of exercising their rights. Research in other countries demonstrates that it is exactly the young people who are most likely to face a legal problem. In addition, it is important to keep in mind that organizing such programs is especially fitting for a group of young people, given the fact that the formal education system, encompassing the great majority of the young people, may be used for the purpose. The goal of this present research was to assess the nature and scope of current activities in public legal education, with special focus on the youth, as well as the needs and capacities for their development within the specific context of BiH. To that end, a comparative analysis of PLE programs was conducted, mainly based on secondary sources about the programs and activities in this field of public education in Bosnia and Herzegovina, countries of the region, Europe, and beyond. In that context, experiences from Canada, United States of America, and United Kingdom were especially important, for these are the countries where such programs are the most advanced. In addition, the data for assessment was collected through primary research, which included 14 interviews with the representatives of competent ministries and other governmental institutions, as well as international and domestic organizations dealing with these issues at least to a certain extent. With respect to the current situation in the PLE domain, the first thing to highlight is that most of the past efforts in Bosnia and Herzegovina have been directed towards education about human rights, with inconsequential engagement in awareness raising and providing information and knowledge on certain judicial institutions, their powers, and roles they play in the society, as well as the legal rights and responsibilities of citizens. The analysis shows that current efforts towards public legal education in BiH are also insufficient, and that Bosnia and Herzegovina is one of the countries where PLE programs are underdeveloped, though there are also substantial initiatives in this field. Some of the major problems in this domain are weak collaboration between key players, especially governmental and non-governmental sector, and the fact that projects in this area do not sufficiently encompass important aspects of the law and legal system, such as family law, employment and labor rights, social care rights, as well as available mechanisms for protection of rights. Another problem is presented by the lack of appropriate platforms for strategic partnerships between non-governmental sector and justice institutions and other governmental institutions in this area, as well as inadequate integration of PLE segments within the strategic documents of the justice sector and other sectors relevant to certain target groups (e.g. youth strategy at different levels of government). In addition to the above, another problem is presented by inadequate representation of the PLE in formal education, which lacks permanent institutional solution, continuity of education, and of educators in this field. Most of our interlocutors think that a significant problem is presented by the lack of financing or human resources for organization and coordination, as well as for the very implementation of activities aimed at public legal education and information. Implementation of such educational programs for general population is a complex task in any environment because it requires a larger number of participants and communication channels to encompass the broadest population possible. Nonetheless, according to relevant comparative experiences and available literature, in order to fulfill their purpose, PLE programs should reflect five key principles: accessibility (information should be written in plain language, and accessible to all, regardless of obstacles like cultural differences, life in isolated areas etc.), decentralization (forming of networks and partnerships among service providers in PLE at the level of the entire state improves efficiency and encompasses the majority of population), coordination, continuity, and sustainable financing. Of course, different target groups also lend themselves to different options for implementation of PLE programs. In that regard, it is estimated that these educational programs are especially easy to organize for a group of young people given their accessibility through educational institutions, as well as due to the fact that, because of their inexperience, they are exposed to additional risk. Options for development and institutionalization of PLE programs for youth are primarily identified in expansion of the existing PLE elements within the educational system (i.e. primarily civil education subjects) aiming to include as many young people as possible, and education in this field would be implemented even before they start encountering specific legal problems. In that context, it is especially important to address introduction of curriculum contents that develop competences, as well as creating interesting educational programs to entice the interest of this population. However, one should not neglect options for implementation of PLE programs for general population, such as the activities planned in various strategic documents of competent institutions, primarily those operating in the justice sector, or the potential in the domain of PLE offered by legal aid agencies, as well as the coordinated activities by non-governmental organizations. Some of the possible solutions include intensifying activities of relevant departments of various, primarily judicial institutions (e.g. public relations departments) in the domain of PLE or long-term PLE programs implemented through the media, as well as utilizing different educational mechanisms such as seminars, printed materials, free info lines etc. Examples of the best practice in the world have served us as a framework for the analysis, as well as the source of inspiration in formulating proposals for possible future steps in the domain of PLE in Bosnia and Herzegovina. Within such comparative framework, and based on the analysis of accessible sources and practices, as well as the assessment of needs and capacities for enhancement and institutionalization of PLE programs in Bosnia and Herzegovina, the following recommendations were formulated: 1. It is necessary to create an appropriate framework, i.e. strategic documents, for implementation of PLE in Bosnia and Herzegovina. They should adhere to and reflect the five key PLE principles identified, and they are as follows: accessibility, decentralization, coordination, continuity, and sustainable financing. 2. It is necessary to create detailed and long-term PLE programs for the youth in Bosnia and Herzegovina, with a broad scope of topics, and explore options for their institutionalization. An integral part those programs should include continuous evaluation systems, which would ensure that the contents correspond to expressed needs, as well as to changes in the legal system. 3. Necessary steps should be taken towards establishment of a network or partnerships between organizations and institutions that would take active part in implementation of PLE programs. 4. It is necessary to establish an appropriate resource center, where legal professionals, as well as trainers from other professions would be able to obtain required information, training, materials, and whatever they need to conduct various activities and PLE programs. 5. Scarcity of human capacities and resources for implementation of PLE programs could be overcome by establishment of institutional mechanisms to create incentives for legal professionals to volunteer in this field. Another possible solution is to focus the education on future trainers in this field, such as teachers in elementary and secondary schools, activists in various non-governmental organizations, or to engage a number of unemployed lawyers or law students from BiH universities on a voluntary basis in realization of PLE programs.

More...

0.00 €

Public Legal Education in Bosnia and Herzegovina: Overview of Needs, Opportunities, and Capacities

Obrazovanje javnosti o pravnom sistemu u Bosni i Hercegovini: Pregled potreba, mogućnosti i kapaciteta

Author(s): Dženana Hrlović / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; education; public legal education; law; needs; opportunities; capacities;

Brojne zemlje u svijetu pokrenule su različite programe usmjerene na obrazovanje javnosti o pravnom sistemu (OJPS), koje se može definirati kao sistemsko i kontinuirano pružanje informacija o pravnom sistemu s ciljem njegovog boljeg razumijevanja od strane građana, stjecanja povjerenja u pravosudne institucije, te boljeg snalaženja građana u labirintima pravnih akata, prava i obaveza. Obrazovanje šire javnosti o pravnom sistemu nudi potencijalno važan doprinos rješavanju brojnih društvenih problema, a naročito poboljšanju položaja različitih marginaliziranih i rizičnih grupa. Tako se, npr., u izvještaju generalnog sekretara UN-a iz 2009. godine posebno naglašava značaj pravnog obrazovanja siromašnih kao jedan od uvjeta neophodnih za kreiranje održive egzistencije i iskorjenjivanje siromaštva. Ova studija, realizirana u periodu septembar – decembar 2011. godine, potvrđuje da postoji značajna potreba za provođenjem ovakvih obrazovnih programa u Bosni i Hercegovini. Neki od temeljnih razloga za posebnu relevantnost programa OJPS-a u Bosni i Hercegovini su postkonfliktni, tranzicijski i reformski kontekst obilježen mnoštvom novih pravnih instituta i propisa, kao i komplicirana mreža pravosudnih i drugih relevantnih institucija, te često nejasne nadležnosti na različitim nivoima organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini. Kreiranje odgovarajućih programa obrazovanja javnosti o pravnom sistemu posebno je značajno za mlade ljude, koji najčešće ne poznaju zakonske propise koji se na njih odnose, kao ni mehanizme za ostvarivanje njihovih prava. Istraživanja u drugim zemljama pokazuju kako upravo za mlade ljude postoji veća vjerovatnoća da će biti suočeni sa nekim pravnim problemom. Pored toga, važno je imati na umu i činjenicu da je organiziranje ovakvih programa posebno pogodno za grupu mladih ljudi s obzirom na to da se u tu svrhu može koristiti sistem formalnog obrazovanja, kojim je velika većina obuhvaćena. Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti prirodu i obim trenutnih aktivnosti na obrazovanju javnosti o pravnom sistemu, sa posebnim fokusom na mlade, ali i potrebe i kapacitete za njihov razvoj u specifičnom kontekstu Bosne i Hercegovine. U nastojanju da se taj cilj ostvari, izvršena je komparativna analiza programa OJPS-a, uglavnom zasnovana na sekundarnim izvorima informacija o programima i aktivnostima u ovom području obrazovanja javnosti u Bosni i Hercegovini, zemljama regiona, Evrope, ali i šire. Od posebnog značaja u tom kontekstu bila su iskustva iz Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, kao zemalja u kojima su ovi programi najbolje razvijeni. Također, podaci za procjenu prikupljeni su i primarnim istraživanjem, koje je obuhvatilo ukupno 14 intervjua sa predstavnicima nadležnih ministarstava i drugih državnih institucija, ali i međunarodnih i domaćih organizacija koje se, barem u određenoj mjeri, bave ovim pitanjima. Kada je riječ o aktuelnoj situaciji u domenu OJPS-a, najprije treba istaći da je većina dosadašnjih nastojanja u Bosni i Hercegovini bila usmjerena na educiranje o ljudskim pravima, sa neznatnim angažmanom na podizanju svijesti, te pružanju informacija i znanja o pojedinim pravosudnim institucijama i funkcijama, njihovim nadležnostima i ulogama koje imaju u funkcioniranju društva, kao i zakonskim pravima i obavezama građana. Rezultati analize pokazuju i da trenutna nastojanja usmjerena na obrazovanje bosanskohercegovačke javnosti o pravnom sistemu nisu dovoljna, te da se Bosna i Hercegovina može ubrojati u red zemalja u kojima su programi OJPS-a slabo razvijeni, iako postoji nezanemariv broj inicijativa u ovoj oblasti. Neki od najznačajnijih problema u ovom domenu jesu slaba saradnja između ključnih aktera, naročito vladinog i nevladinog sektora, te činjenica da projektima u ovoj oblasti nisu dovoljno obuhvaćeni značajni aspekti prava i pravnog sistema, poput porodičnog prava, prava iz oblasti zapošljavanja i radnih odnosa, prava iz oblasti socijalne zaštite, ali i dostupnih mehanizama za zaštitu prava. Problem predstavlja i nepostojanje odgovarajućih platformi za strateška partnerstva nevladinog sektora i pravosudnih i drugih državnih institucija u ovoj oblasti, kao i nedovoljno uključivanje segmenta OJPS-a u strateške dokumente u sektoru pravosuđa i drugim sektorima relevantnim za pojedine ciljne grupe (kao što su, npr., strategije za mlade na različitim nivoima vlasti). Osim navedenog, problem je i nedovoljno prisustvo OJPS-a u formalnom obrazovanju, gdje u pravilu nedostaju trajno institucionalno rješenje, kontinuitet obrazovanja i stručni edukatori u ovoj oblasti. Većina naših sagovornika značajnim problemom smatra i nedostatak finansijskih sredstava i ljudskih kapaciteta kako za organizaciju i koordinaciju, tako i za samo provođenje aktivnosti usmjerenih na informiranje i obrazovanje javnosti o pravnom sistemu. Provođenje ovakvih obrazovnih programa za opću je populaciju u svim sredinama složen zadatak s obzirom na to da on zahtijeva uključivanje većeg broja aktera i kanala komunikacije kako bi se programom obuhvatila što šira populacija. Ipak, prema relevantnim komparativnim iskustvima i literaturi, programi OJPS-a, da bi ispunili svoju svrhu, trebaju reflektirati pet ključnih principa: dostupnost (informacije trebaju biti napisane jednostavnim jezikom, te pristupačne svima bez obzira na prepreke poput kulturalnih razlika, života u izoliranom području itd.), decentralizaciju (formiranjem mreža i partnerstava pružalaca usluga OJPS-a na nivou cijele države unapređuje se efikasnost i obuhvata veći dio populacije), koordinaciju, kontinuitet i održivo finansiranje. Naravno, različite ciljne grupe nude i različite mogućnosti za provođenje programa OJPS-a. U tom smislu, procjenjuje se da je ove obrazovne programe posebno jednostavno organizirati za grupu mladih ljudi s obzirom na njihovu laku dostupnost kroz obrazovne institucije, ali i zbog činjenice da su, usljed neiskustva, izloženi dodatnim rizicima. Mogućnosti za razvoj i institucionalizaciju programa OJPS-a za mlade ponajprije se ogledaju u proširivanju postojećih elemenata OJPS-a unutar obrazovnog sistema (odnosno, prvenstveno, predmeta građansko obrazovanje) s ciljem obuhvatanja što većeg broja mladih ljudi, a obrazovanje u ovoj oblasti realiziralo bi se i prije nego se oni počnu susretati sa konkretnim pravnim problemima. U tom kontekstu, posebno je važno obratiti pažnju na uvođenje sadržaja koji bi razvijali kompetencije, ali i na kreiranje zanimljivih edukativnih programa koji bi izazvali interes ove populacije. Ipak, ne treba zanemariti ni opcije za realizaciju programa OJPS-a za opću populaciju, poput aktivnosti predviđenih različitim strateškim dokumentima nadležnih institucija, prije svega onih u oblasti pravosuđa, ili pak potencijal koji u domenu OJPS-a mogu ponuditi službe za besplatnu pravnu pomoć, te koordinirane aktivnosti nevladinih organizacija. Neka od mogućih rješenja su i intenziviranje aktivnosti relevantnih odjela različitih, prvenstveno pravosudnih, institucija (npr. službi za odnose sa javnošću) u domenu OJPS-a ili dugoročni programi OJPSa realizirani putem medija, ali i korištenje različitih mehanizama edukacije poput seminara, štampanih materijala, besplatnih informativnih linija itd. Primjeri najbolje prakse u svijetu poslužili su nam kao okvir za analizu, ali i kao izvor inspiracije za formuliranje prijedloga mogućih daljnjih koraka u domenu OJPS-a u Bosni i Hercegovini. U takvom komparativnom okviru, a na osnovu analize dostupnih izvora i praksi, te procjene potreba i mogućnosti za snažniji razvoj i institucionalizaciju programa OJPS-a u Bosni i Hercegovini, formulirane su slijedeće preporuke: 1. Potrebno je kreirati odgovarajući okvir, odnosno strateške dokumente, za provođenje OJPS-a u Bosni i Hercegovini. Oni bi trebali uvažavati i reflektirati pet identificiranih ključnih principa OJPS-a, a to su: dostupnost, decentralizacija, koordinacija, kontinuitet i održivo finansiranje. 2. Potrebno je kreirati detaljne i dugoročne programe OJPS-a za mlade u Bosni i Hercegovini, sa širokim rasponom tema, te ispitati opcije za njihovu institucionalizaciju. Sastavni dio tih programa trebali bi biti i sistemi kontinuirane evaluacije, kojima bi se osiguralo da sadržaji prate iskazane potrebe, ali i promjene u pravnom sistemu. 3. Potrebno je poduzeti neophodne korake u pravcu uspostavljanja mreže ili partnerstva organizacija i institucija koje bi aktivno bile uključene u provođenje programa OJPS-a. 4. Potrebno je kreirati odgovarajući resursni centar, u kojem će pravni profesionalci, ali i edukatori iz drugih profesija moći dobiti potrebne informacije, treninge, materijale i sve što im je potrebno za provođenje različitih aktivnosti i programa OJPS-a. 5. Nedostatak ljudskih kapaciteta i resursa za provođenje programa OJPS-a mogao bi se prevazići uspostavljanjem institucionalnih mehanizama kojima bi se pravosudni profesionalci motivirali za volonterski rad u ovom području. Moguće je rješenje i to da se edukacija posebno usmjeri na buduće edukatore u ovoj oblasti, poput nastavnika u osnovnim i srednjim školama, aktivista različitih nevladinih organizacija ili da se u realizaciji programa OJPS-a na volonterskoj osnovi angažira i jedan broj nezaposlenih pravnika ili studenata pravnih fakulteta u Bosni i Hercegovini.

More...

0.00 €

Political Participation of National Minorities in Local Governance in Bosnia and Herzegovina: State of the Art, Prospects and Ways Forward

Political Participation of National Minorities in Local Governance in Bosnia and Herzegovina: State of the Art, Prospects and Ways Forward

Author(s): Edin Hodžić / Language(s): English

Keywords: BiH; political participation; minorities; Constitution; representation of minorities;

The issue of participation of members of national minorities, as part of the constitutional category of “Others”, in the political and public life of Bosnia and Herzegovina (BiH) has been a recurring topic of concern of international organizations and institutions. As these international actors eloquently show, ethnic power-sharing arrangements related to the elaborate mechanisms of collective political equality of the three dominant ethnic groups in the state (Serbs, Croats and Bosniaks - constitutionally termed as constituent peoples) have been one of the main obstacles to equal participation of members of national minorities and other persons not belonging to constituent peoples in public affairs. Discrimination and exclusion of the heterogeneous constitutional category of “Others” in BiH, including persons belonging to national minorities, indeed takes place in a variety of institutions and settings. The most cited example of exclusion of minority ethno-cultural groups from public affairs is the ethnically exclusivist Constitution of BiH, which prevents, inter alia, persons belonging to minorities from being elected to the three-member Bosnian Presidency and delegated to the upper chamber of the Bosnian Parliament. However, these explicit, constitutionally entrenched mechanisms of exclusion seem to have completely obscured the more complex and subtle ones operating at the level of laws and policies related to decision-making processes at the local, municipal level. While such exclusion of “Others” is a matter of discrimination, the exclusion from political life of one category from this heterogeneous group – national minorities – is a violation of another important right – the right of persons belonging to minorities to participate in public affairs, in accordance with the more recent international minority rights instruments. Namely, during the last decade of the past century, new international group and minority rights instruments have been devised, recognizing and affirming the identity and status of minorities in national constitutional and political systems. A particularly important, even ground-breaking feature of these new international legal developments is the explicit recognition of the right of minorities to participate in public affairs. This new standard of political participation of minorities is formulated as them having a say in public “matters affecting them”. Based on these new standards, regional human rights institutions - most notably, the Advisory Committee (hereinafter AC) on the Framework Convention for the Protection of National Minorities (hereinafter FCNM) have interpreted the minority right to collective political participation as a rather “strong” right and started implementing it in unqualified terms, translating the minority cultural identity directly into the political plane. This is somewhat surprising, as even the more optimistic experts have initially been skeptical of the potential and reach of the FCNM, not least because its status as a framework convention. However, as some influential commentators have argued, the AC on the FCNM has proven to be very successful in ensuring collective political participation of minorities in accordance with the relevant provisions of this instrument. State reports and the opinions of the AC issued under FCNM, as well as various other policy documents of European institutions, suggest that the concept of political participation of minorities already has deep roots in the pan-European polity. Effective participation of minorities in public affairs is a broad concept. First, it can be interpreted as participation in a narrow sense: having representatives in elected bodies at different levels of governance, in the executive, or in advisory bodies, committees or public councils. Participation can also mean membership in “semi-state bodies, such as chambers of commerce and industry, in bodies representing agriculture and labor, in social insurance bodies, in trade unions, employers’ unions and tripartite bodies, and in boards of public broadcasting companies.” Additionally, participation in public affairs can include various forms of autonomy, ranging from territorial and federal arrangements to cultural autonomy. The practice of the AC on the FCNM, however, has shown that the focus is mostly placed on representation of minorities in elected bodies and on various forms of consultation, whereas mechanisms of participation in the executive, public administration, judicial and other bodies are almost neglected. In its last Opinion on BiH, the AC on the FCNM has confirmed that this dual avenue of representation and consultation of minorities at different levels of governance has not been adequately entrenched in the political system and practice of BiH. This research project examines precisely how this important emerging right plays out in the complex legal system of BiH and the equally complex decision-making practice in the country, focusing on the local level of governance. In other words, this study examines mechanisms of inclusion and exclusion of minorities in decision-making processes at the level of municipal governance. It is important to note that even persons belonging to constituent peoples can also in certain (sub-national) contexts be in minority situations and as such be considered minorities for the purpose of international minority rights instruments. However, according to the BiH Law on the Protection of Rights of Persons Belonging to National Minorities, a minority is defined as “part of the population-citizens of BiH who do not belong to any of the three constituent peoples, and is composed of persons of the same or similar ethnic origin, the same or similar tradition, custom, belief, language, culture and spirituality, and closely related history and other traits.” This research project focuses on national minorities in the latter sense only. The structure of the study is as follows: first, the conceptual and international legal framework is briefly elaborated. Following these introductory considerations, we examine both the legal framework and the practice of participation of persons belonging to minorities in decision-making at the local level in BiH. Although political representation and consultation mechanisms are treated separately, and in different chapters of the study, we are aware of the interconnections between the two mechanisms, which figurate prominently throughout the study.

More...

0.00 €

Political Participation of National Minorities in Local Governance in Bosnia and Herzegovina: State of the Art, Prospects and Ways Forward

Politička participacija nacionalnih manjina u lokalnoj vlasti u BiH: aktuelno stanje, perspektive i putevi napretka

Author(s): Edin Hodžić / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; political participation; minorities; Constitution; representation of minorities;

Pitanje participacije pripadnika nacionalnih manjina, kao dijela ustavne kategorije ’ostalih’, u političkom i javnom životu Bosne i Hercegovine (BiH), redovno izaziva zabrinutost međunarodnih organizacija i institucija. Kako ovi međunarodni akteri rječito navode, etnička raspodjela vlasti kroz složene mehanizme kolektivne političke jednakosti tri dominantne etničke grupe u državi (Srba, Hrvata i Bošnjaka – koji se u Ustavu nazivaju konstitutivnim narodima) jedna je od glavnih prepreka za ravnopravnu participaciju u javnim poslovima pripadnika nacionalnih manjina i drugih osoba koje ne pripadaju konstitutivnim narodima. Diskriminacija i isključenost heterogene ustavne kategorije ’ostalih’ u BiH, koja uključuje i pripadnike nacionalnih manjina, zaista su evidentni u različitim institucijama i oblastima. Primjer isključenosti manjinskih etnokulturnih grupa iz javnih poslova koji se najčešće spominje jeste ekskluzivno etnički koncipiran Ustav Bosne i Hercegovine, koji, između ostalog, sprječava izbor pripadnika manjina u tročlano Predsjedništvo BiH i njihovo delegiranje u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, čini se da su ove izričite mehanizme isključenosti koji su ugrađeni u Ustav potpuno zasjenili složeniji i suptilniji mehanizmi na nivou zakona i politika koji se odnose na postupke donošenja odluka na lokalnom, općinskom nivou. Iako takva isključenost ’ostalih’ zasigurno predstavlja diskriminaciju, isključenost iz političkog života jedne kategorije iz ove heterogene grupe – kategorije nacionalnih manjina – predstavlja kršenje drugog važnog prava – prava pripadnika nacionalnih manjina da učestvuju u političkom životu, u skladu s novijim međunarodnim instrumentima manjinskih prava. Naime, tokom posljednje decenije prošlog vijeka, doneseni su novi međunarodni instrumenti grupnih i manjinskih prava, kojima se priznaje i potvrđuje identitet i status manjina u nacionalnim ustavnim i političkim sistemima. Iznimno važna, čak prijelomna osobina ovih novih međunarodnih pravnih standarda jest izričito priznanje prava manjina da učestvuju u javnim poslovima. Ovaj novi standard političke participacije manjina formuliran je kao njihovo pravo da se očituju o javnim „pitanjima koja ih se tiču”. Na osnovu ovih novih standarda, regionalne institucije za ljudska prava, među njima prvenstveno Savjetodavni odbor (u daljnjem tekstu: SO) za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija), su interpretirali pravo manjina na kolektivnu političku participaciju kao prilično „snažno” pravo, koje su stoga počele primjenjivati bezuvjetno, prenoseći manjinski kulturni identitet direktno u domen politike. Ovo je donekle iznenađujuće, jer su čak i optimističniji stručnjaci isprva bili skeptični u pogledu mogućnosti i dometa Okvirne konvencije, između ostalog, zbog njenog statusa okvirnog međunarodnog instrumenta. Međutim, kako tvrde pojedini utjecajni komentatori, SO za Okvirnu konvenciju pokazao se veoma uspješnim u osiguranju kolektivne političke participacije manjina u skladu sa odgovarajućim odredbama ovog instrumenta. Državni izvještaji i mišljenja SO u kontekstu okvirne konvencije, kao i razni drugi politički dokumenti evropskih institucija, sugeriraju da se koncept političke participacije manjina već duboko ukorijenio u panevropski političko-pravni poredak. Efikasna participacija manjina u javnim poslovima širok je koncept. Prvo, ona se može tumačiti kao participacija u užem smislu, kao postojanje predstavnika u izabranim tijelima na različitim nivoima vlasti, u izvršnim organima, ili u savjetodavnim tijelima, odborima i javnim vijećima. Participacija također može značiti članstvo u „poludržavnim tijelima, kao što su privredne i industrijske komore, u tijelima koja predstavljaju privredu i rad, u tijelima socijalnog osiguranja, u sindikatima, udruženjima poslodavaca i tripartitnim tijelima, te u odborima javnih radiotelevizijskih preduzeća”. Pored toga, participacija u javnim poslovima može obuhvatati različite oblike autonomije – od teritorijalnih i federalnih aranžmana do kulturne autonomije. Praksa SO za Okvirnu konvenciju, međutim, pokazuje da je pažnja ponajviše usmjerena na predstavljanje manjina u izabranim tijelima i u različitim oblicima konsultacija, dok su mehanizmi participacije u izvršnoj vlasti, u javnoj upravi, te u pravosudnim i drugim organima gotovo zanemareni. U svom posljednjem Mišljenju o Bosni i Hercegovini, Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju potvrdio je da ovaj dvostruki mehanizam predstavljanja i konsultacija s manjinama na različitim nivoima vlasti nije na odgovarajući način zaživio u političkom sistemu i praksi u Bosni i Hercegovini. U ovom istraživačkom projektu upravo se istražuje koliko se ovo važno pravo koje se razvija provodi u složenom pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i u podjednako složenoj praksi odlučivanja u državi, s fokusom na lokalni nivo vlasti. Drugim riječima, u ovoj studiji se istražuju mehanizmi isključenosti i uključenosti manjina u postupke odlučivanja na nivou općinskih vlasti. Važno je istaći da se čak i pripadnici konstitutivnih naroda u određenom kontekstu (tj. u pojedinim dijelovima države) mogu nalaziti u situaciji manjine i da se kao takvi mogu smatrati manjinama u smislu međunarodnih instrumenata manjinskih prava. Međutim, prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH, manjina je definirana kao „dio stanovništva – državljana BiH koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja”. Ovaj istraživački projekat bavi se nacionalnim manjinama samo u ovom drugom smislu. U strukturi ove studije, najprije je ukratko izložen konceptualni i međunarodnopravni okvir. Nakon ovih uvodnih razmatranja, istražujemo pravni okvir, kao i praksu participacije pripadnika manjina u odlučivanju na lokalnom nivou u BiH. Iako su političko predstavljanje i mehanizmi konsultacija analizirani odvojeno, i u različitim poglavljima, svjesni smo međusobne povezanosti ova dva mehanizma, koji se prepliću kroz cijelu studiju.

More...

0.00 €

Political Participation of National Minorities: Standards and State Practice in the Implementation of Article 15 of the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities

Political Participation of National Minorities: Standards and State Practice in the Implementation of Article 15 of the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities

Author(s): Kiran Auerbach / Language(s): English

Keywords: BiH; minorities; political participation; political representation of minorities; Constitution; Article 15;

In the European context, the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities (hereinafter: Framework Convention or FCNM) from 1998 is the chief treaty dealing with minority rights, and it has been adopted by more than forty state parties across the continent. The Framework Convention deals with the subject of participation of national minorities in public affairs as part of Article 15; however, the text itself is ambiguous and offers little guidance on its practical implementation. In response to the growing recognition of participation in public affairs as an important aspect of minority rights, in 2008 the Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities (hereinafter Advisory Committee or AC) - the expert body that monitors the implementation of the Convention - issued a detailed commentary. This Commentary on the Effective Participation of Persons Belonging to National Minorities in Cultural, Social and Economic Life and in Public Affairs offers its interpretation of fundamental standards for the realization of Article 15, reflecting its findings from the state reporting procedure. The Advisory Committee has without doubt made valuable contributions to the awareness of minority participation in decision-making and to the establishment of standards in this area. This report analyzes both its Commentary and the most current reporting cycles from each state party to the Framework Convention in order to elucidate the meaning of effective participation in decision-making and to identify models of best practice. As a framework encapsulating institutional mechanisms of participation and common issues that must be taken into consideration in designing them, the report looks at coordination between the mechanisms and on different levels of governance, including the local level, which has been prone to neglect in most of the relevant scholarship. Apart from its general purpose, the report particularly intends to promote and offer guidance for implementing minority inclusive governance in Bosnia and Herzegovina and other Balkan states. This latter dimension of orientation of this report is due to the often noted lack of understanding of the concept of political participation of minorities and often uncertain and winding routes towards truly multicultural governance that these states, to varying extents, are currently taking. The analysis also recognizes two factors that affect the work of the Advisory Committee in standard-setting and evaluating state practice. The first is the broad margin of appreciation afforded to state parties in designing systems of minority political participation as well as the individualized approach of the Advisory Committee, which takes contextual specificities (e.g. current level of minority inclusion, historical and socio-political factors) into account when evaluating these systems. The second factor is the Advisory Committee’s limited mandate, as the agenda of the reporting procedure is for the most part set up by the state parties themselves: the AC relies on the cooperation of states and lacks an enforcement mechanism to ensure compliance with its recommendations. This study therefore investigates the impact of these factors on standard-setting and on its individual opinions on state parties’ implementation of minority political participation. It incorporates illustrative examples from the state reporting procedure to highlight and further elucidate standards; however the analysis also aims to quell some of the optimism towards the AC’s work in light of noticeable gaps, influenced in part by the limitations to its mandate. Following the introductory section, Chapter 1 examines criteria commonly used by states to determine the existence of national minorities under domestic law against the AC’s prescriptions. The very term “national minority” is a primary example of the margin of appreciation, as there exists no common, universally accepted definition in the Convention. Despite this leeway, the AC stipulates basic principles by which state parties should abide; namely, this means maintaining an inclusive and flexible approach in granting national minority status. Arbitrary exclusion or differentiation between groups based on ancestral presence in a country, territorial ties to a geographic area, and numerical size are seen as unjustified by the AC. Importantly, it also insists that citizenship should not be grounds on which to exclude persons belonging to national minorities (although few states have incorporated this principle), as many articles of the FCNM, including Article 15, do not require a citizenship dimension. In particular, the AC is resolute that citizenship should not be a requirement to vote or run for office on local and regional levels. The findings of this section resound in subsequent chapters of the report, as official recognition as a national minority is directly linked to entitlements to special participatory rights reserved for persons belonging to national minorities. The next chapter analyzes the tripartite institutional structure of minority participation in political affairs. This includes representation in elected positions such as in parliament and local councils; consultative or advisory bodies; and employment in public administration. Representation in elected bodies and positions is generally the most direct means for minority representatives to take an active part in decision-making. Some of the principal measures that may be used to increase the representation of national minorities in elected bodies include allowing minority-specific political parties, electoral designs with separate voting lists, threshold exemptions, quotas and reserved seats, and special voting rights such as minority veto powers. Consultative bodies are another institutional mechanism, serving as forums where minority representatives may engage in dialogue with each other and governmental authorities. These bodies have an advisory function and may initiate and amend legislation affecting national minorities. Employment in public administration is another means of including minorities in public affairs, and the recruitment of national minorities has significant implications on raising general awareness of minorities in the state amongst majority and minority populations, and inspiring trust in government institutions from persons belonging to national minorities. Beyond these three principal mechanisms, the AC calls on specialized governmental bodies within the executive, such as ministries or departments for minority rights, to coordinate, monitor, and mainstream minority issues on all levels of governance. Specialized governmental bodies are tasked with coordinating a state’s policy towards national minorities and are in charge of monitoring implementation and results, as well as liaising with minority representatives, minority organizations, and relevant bodies where minorities participate in order to facilitate communication. In this sense, specialized governmental bodies mainstream minority issues throughout the entire institutional framework and state apparatus. Lastly, decentralized forms of government such as regional autonomy and self-government can be a useful means to give national minorities control over their interests, especially on local and regional levels. The second part of Chapter 2 elaborates upon overlapping issues concerning the effectiveness of the institutional mechanisms. This includes the legitimacy and pluralism of national minority representatives and additional interlocutors (such as relevant NGO representatives, scholars, or other experts) to advocate on behalf of persons belonging to national minorities; the range of issues beyond culture, education, and language in which representatives may be involved in decision-making, including budget allocation; their impact and voice in decision-making, which highlights the importance of being able to substantively participate as opposed to having a mere presence in governmental bodies; and mainstreaming minority issues into state policies and governmental institutions. These issues form the core standards of participation and must be incorporated into the structure of a state’s institutional framework to ensure that participatory mechanisms have the effect of empowering persons belonging to national minorities to participate in decision-making. These standards are then questioned in Chapter 3, as the study evaluates the consistency of the Advisory Committee's performance. One foremost gap is the disjointedness between explicit criticisms and amorphous recommendations that the AC issues in its opinions. Chapter 3 links the two previously-mentioned factors - margin of appreciation and individualized approach; limited mandate and reactive approach - to account for some of this disparity. Observations of additional gaps are also explored, including: common criticisms towards states with different practices; inconsistencies and leniency; promising alternative methods for coordination and mainstreaming of minority policy displayed by selected states that contrast with the prescriptions of the AC’s own Commentary; and inconsistencies in the Advisory Committee’s reaction towards trade-offs whereby a state party displays unequal development in the three types of participatory institutions or in different levels of governance.

More...

0.00 €

Political Participation of National Minorities: Standards and State Practice in the Implementation of Article 15 of the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities

Politička participacija nacionalnih manjina: Standardi i praksa država u implementaciji člana 15 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope

Author(s): Kiran Auerbach / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; minorities; political participation; political representation of minorities; Constitution; Article 15;

U evropskom kontekstu, najvažniji ugovor koji se bavi pravima manjina je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (Framework Convention for the Protection of National Minorities) (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija ili FCNM) Vijeća Evrope iz 1998. godine, koju je usvojilo više od 40 država članica širom kontinenta. Okvirna konvencija se u članu 15. bavi pitanjem participacije nacionalnih manjina u javnim poslovima, ali je sam tekst neodređen i nudi premalo pojašnjenja za praktičnu implementaciju. Kao odgovor na sve veće priznanje participacije u javnim poslovima kao važnog aspekta prava manjina, stručno tijelo koje prati implementaciju Konvencije – Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor ili SO) – 2008. godine je objavio detaljan Komentar o efikasnoj participaciji pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom i ekonomskom životu i javnim poslovima (Commentary on the Effective Participation of Persons Belonging to National Minorities in Cultural, Social and Economic Life and in Public Affairs), koji nudi tumačenje osnovnih standarda za provedbu člana 15. i predstavlja odraz izvještaja koje podnose države. Nema sumnje da je Savjetodavni odbor dao veliki doprinos podizanju svijesti o participaciji manjina u odlučivanju i uspostavljanju standarda u ovoj oblasti. U ovom izvještaju analizira se njegov Komentar, kao i najaktuelniji ciklusi podnošenja izvještaja svake države članice Okvirne konvencije, kako bi se pojasnilo značenje efikasne participacije u odlučivanju i kako bi se identifikovali modeli najbolje prakse. Kao okvir koji obuhvata institucionalne mehanizme participacije i zajednička pitanja koja treba uzeti u obzir prilikom njihovog oblikovanja, ovaj izvještaj posvećuje pažnju koordinaciji među mehanizmima, te koordinaciji na različitim nivoima vlasti, uključujući lokalni nivo, koji je često zanemaren u stručnim analizama. Pored ove opće svrhe, poseban je cilj izvještaja da posluži za pojašnjenje, promoviranje i pružanje smjernica u implementaciji vladavine koja uključuje nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Balkana. Ova druga dimenzija izvještaja rezultat je često primijećenog nerazumijevanja koncepta političke participacije manjina, te često neizvjesnih i kompliciranih puteva ka istinski multietničkoj vlasti kojima ove zemlje, u različitoj mjeri, trenutno idu. U analizi se također uvažavaju dva postojeća faktora koja utječu na rad Savjetodavnog odbora u postavljanju standarda i u ocjenjivanju prakse država. Prvi je široka sloboda procjene koja se daje državama u oblikovanju sistema političke participacije manjina, kao i individualizirani pristup Savjetodavnog odbora, koji uzima u obzir specifične kontekste različitih država (kao što su trenutni nivo uključenosti manjina, historijski i društveno-politički faktori) prilikom ocjenjivanja ovih sistema. Drugi je faktor ograničeni mandat Savjetodavnog odbora, jer o dnevnom redu u proceduri podnošenja izvještaja u najvećoj mjeri odlučuju same države potpisnice, a SO se oslanja na saradnju država i ne posjeduje mehanizam provedbe kojim bi osigurao ispunjavanje svojih preporuka. Ova studija, dakle, istražuje i utjecaj tih faktora na postavljanje standarda i na pojedinačna mišljenja SO-a o implementaciji političke participacije manjina koju provode države potpisnice. Ona nudi slikovite primjere iz postupka podnošenja izvještaja samih država kako bi se istaknuli i dodatno pojasnili relevantni standardi. Međutim, analiza također ima za cilj da reducira dio optimizma prema radu SO-a u svjetlu primjetnih nedostataka, na koje dijelom utječu i postojeća ograničenja njegovog mandata. Nakon uvodnog dijela, u prvom poglavlju se ispituju kriteriji koje države obično koriste za priznavanje postojanja nacionalnih manjina prema domaćim zakonima i porede se sa uputama SO-a. Sam termin „nacionalna manjina” pravi je primjer slobode tumačenja u pojedinim zemljama, jer u Konvenciji ne postoji zajednička, općeprihvaćena definicija. Uprkos ovom slobodnom prostoru, SO predviđa osnovne principe kojih države članice treba da se pridržavaju a koji se odnose na zauzimanje inkluzivnog i fleksibilnog pristupa u dodjeljivanju statusa nacionalne manjine. SO smatra neopravdanim proizvoljno isključenje ili razlikovanje grupa na osnovu njihovog dugotrajnog prisustva u zemlji, teritorijalnih veza sa geografskim područjem i brojčane zastupljenosti. Ono što je važno jeste da Odbor insistira i na tome da državljanstvo ne treba predstavljati osnov za isključivanje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama (mada su malobrojne države koje su usvojile ovaj princip), jer mnogi dijelovi Konvencije, uključujući član 15, ne zahtijevaju dimenziju državljanstva. SO je naročito odlučan u tome da državljanstvo ne treba predstavljati uslov za glasanje ili kandidiranje na izborima na lokalnom i regionalnom nivou. Nalazi ove sekcije imaju odjeka i u narednim poglavljima izvještaja, jer je zvanično priznanje nacionalnih manjina direktno povezano sa dodjeljivanjem posebnih participatornih prava rezerviranih za pripadnike nacionalnih manjina. U narednom poglavlju analizira se trodijelna institucionalna struktura participacije nacionalnih manjina u političkim aktivnostima. Ona obuhvata predstavljanje u kontekstu izabranih funkcija, kao što su one u parlamentima i lokalnim vijećima, konsultativna ili savjetodavna tijela, te zapošljavanje u javnoj upravi. Predstavljanje u kontekstu izabranih tijela i pozicija obično je najdirektniji način na koji predstavnici manjina aktivno učestvuju u odlučivanju. Među ključnim mjerama koje se mogu koristiti za povećanje prisustva pripadnika nacionalnih manjina u izabranim tijelima jesu: dozvola djelovanja političkih stranaka manjina, oblik izbora sa odvojenim glasačkim listama, izuzeća od izbornog praga, kvote i rezervirana mjesta, te posebna prava kao što je pravo manjinskog veta. Konsultativna tijela još su jedan institucionalni mehanizam i služe kao mjesto gdje predstavnici manjina mogu učestvovati u međusobnom dijalogu kao i u dijalogu sa organima vlasti. Ova tijela imaju savjetodavnu funkciju i mogu predlagati i dopunjavati zakone koji se tiču nacionalnih manjina. Zaposlenje u javnoj upravi još je jedan način uključivanja manjina u javne poslove, a angažiranje nacionalnih manjina u tom segmentu ima veliki utjecaj na podizanje opće svijesti o manjinama u državi i kod većinskog i kod manjinskog stanovništva, kao i na ulijevanje povjerenja u institucije vlasti kod pripadnika nacionalnih manjina. Osim ova tri osnovna mehanizma, SO poziva specijalizirane organe izvršnih vlasti, kao što su ministarstva i odjeli za prava manjina, da koordiniraju, prate i uključuju manjinska pitanja na svim nivoima vlasti. Specijalizirani organi vlasti imaju zadatak da koordiniraju državnu politiku prema nacionalnim manjinama i zaduženi su za praćenje implementacije i rezultata, kao i za povezivanje sa predstavnicima manjina, manjinskim organizacijama, te odgovarajućim tijelima u kojima učestvuju manjine u cilju olakšavanja komunikacije. U ovom smislu, specijalizirani organi vlasti uključuju manjinska pitanja u cjelokupni institucionalni okvir i državni aparat. I na kraju, decentralizirani oblici vlasti, kao što su regionalna autonomija i samouprava, mogu predstavljati korisno sredstvo da se nacionalnim manjinama omogući kontrola nad njihovim interesima, naročito na lokalnom i regionalnom nivou. Drugi dio drugog poglavlja bavi se zajedničkim pitanjima koja se tiču efikasnosti institucionalnih mehanizama. Tu se ubrajaju legitimitet i pluralizam predstavnika nacionalnih manjina i ostalih sagovornika (kao što su relevantni predstavnici nevladinih organizacija, istraživači i drugi stručnjaci) da zastupaju pripadnike nacionalnih manjina; raspon tema pored kulture, obrazovanja i jezika u pogledu kojih predstavnici mogu učestvovati u odlučivanju, uključujući i raspodjelu budžeta; njihov utjecaj i glas u odlučivanju, pri čemu se naglašava značaj suštinske participacije, za razliku od pukog prisustva u organima vlasti; kao i uključivanje pitanja koja se tiču manjina u državnu politiku i institucije vlasti. Ova pitanja predstavljaju suštinske standarde participacije i moraju se uključiti u strukturu institucionalnog okvira kako bi se osiguralo da mehanizmi participacije omoguće pripadnicima nacionalnih manjina pravo da učestvuju u odlučivanju. Ovi standardi se zatim ispituju u trećem poglavlju, gdje se procjenjuje dosljednost djelovanja Savjetodavnog odbora. Među značajnijim prazninama u njegovom radu je nedovoljna povezanost direktnih kritika i dosta apstraktnih preporuka koje SO nudi u svojim mišljenjima. U trećem poglavlju se povezuju dva ranije spomenuta faktora – sloboda procjene i individualizirani pristup; ograničeni mandat i reaktivni pristup – da bi se objasnio dio ovih nedosljednosti. Istražuju se i drugi primijećeni propusti, kao što su: jednake kritike prema državama koje imaju različitu praksu; nedosljednosti i blagost; predlaganje alternativnih metoda koordinacije i uključivanja politika prema manjinama u pojedinim državama, a koje se razlikuju od uputa iz Komentara samog Savjetodavnog odbora; te nedosljednosti u reagiranju Odbora na izbor mehanizama participacije kada država članica iskazuje neujednačen razvoj tri vrste participatornih kanala ili njihov neujednačen razvoj na različitim nivoima vlasti.

More...

0.00 €

The Court as a Policy Maker?: The Role and Effects of The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina in The Democratic Transition and Consolidation

Sud kao kreator politika?: Uloga i efekti Ustavnog suda BiH u demokratskoj tranziciji i konsolidaciji

Author(s): Nedim Kulenović / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; judiciary; court; policy making; Constitutional court; role and effects;

Činjenica jeste da je Bosna i Hercegovina (BiH) još uvijek, dvadeset godina nakon završetka rata, zemlja u tranziciji – od konfliktnog prema stabilnom postkonfliktnom društvu, ali i od “umjerenog autoritarnog socijalizma” ka demokratskom obliku vladavine sa drukčijim ekonomskim sistemom. Prema riječima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (USBiH ili Sud), tranzicija kao činjenica je “neporeciva”. Nadalje, zbog toga zemlja pokazuje “dominantnu tendenciju da se uključi u opće tokove internacionalizacije (prvenstveno s ciljem pridruživanja Evropskoj uniji), što implicira visok stepen demokratije u svim segmentima društva”. Štaviše, način izražavanja USBiH svjedoči jednom još konkretnijem značenju tranzicije, koje denotira da je prošlo dovoljno vremena da se učini otklon od diskriminatornih mehanizama dijeljenja moći, koji su na početku pravdani nužnošću, te pomak ka “pluralizaciji etnokracije”, ili, čak, njenom nadilaženju. Koja je adekvatna uloga Suda u tom procesu tranzicije? Još 1996. godine, u zoru nove ere Suda, prvi predsjednik postdejtonskog USBiH zapisao je tu opću dilemu napominjući da se od Suda očekuje da doprinese “zaštiti i daljnjem razvoju demokratskog, socijalno-političkog i pravnog jedinstva u zemlji”, ali da sâm pritom nikad ne postane “pisac ustava i zakona”. Ovaj izraz opće zabrinutosti iz prvih godina postojanja Suda nije bio popraćen istinskom debatom o pravoj ulozi USBiH u ustavnom sistemu BiH, što je začuđujuće, s obzirom na problematičnu prirodu Ustava, koji je rezultat Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum). Štaviše, Ustav je uspostavio duboko decentraliziranu i nestabilnu državu, koju je jedan bivši sudija Suda nazvao “najslabijim federalnim sistemom na svijetu”, a drugi istinskom konfederacijom. Također je institucionalizirao nešto što Yee naziva “etničkim suverenitetom”, a to je određeni broj mehanizama dijeljenja vlasti koji su, zbog svoje često diskriminatorne prirode, u očitoj koliziji sa sveobuhvatnim i ukorijenjenim mehanizmima zaštite ljudskih prava. Fokusiran na takav ustav, koji je pružio okvir za sistem vladavine u kojem vlada “krhka demokratija”, USBiH se suočavao sa krupnim izazovom: s jedne strane, eksplicitno je bio zadužen za “podržavanje” tog i takvog ustava (član VI/3), a, s druge, čini se da je postojalo implicitno razumijevanje – s obzirom na sastav Suda, njegove ovlasti i pozicioniranje – da će Sud dati “lijek za potencijalne slabosti u strukturi vlasti” do kojih je doveo sâm ustav. Uloga USBiH u tim procesima transformacije većim je dijelom neispitana, a zanimljivijom je čini Ustav BiH kao činjenica: unatoč svim svojim nedostacima, on se pokazao kao žilav. Iako je primijećeno da se uspostavljanje “trajnog ustavnog rješenja čini veoma teškim, naročito u novim demokratijama izvan zapadne Evrope i Sjeverne Amerike”, BiH ima jedan od najstarijih ustava u regionu, koji je za dvadeset godina svog postojanja dobio samo jedan zvanični amandman, neznatne važnosti. Usprkos činjenici da zemlju i dalje odlikuje duboko podijeljeno društvo i nestabilan politički sistem, za te dvije decenije njen ustavni sistem se značajnije promijenio. Iako USBiH i dalje odbija definirati oblik strukture vlasti, uporno se držeći stava prema kojem “kompleksnost ustavnog poretka u BiH indicira sui generis sistem”, broj prenesenih i preuzetih ovlasti na državnom nivou, te prateće uspostavljanje brojnih novih institucija sugerira da je BiH danas jedna robusnija asimetrična federacija. Politički režim konsocijacijske demokratije, naročito na nižim nivoima vlasti je – da se poslužimo terminologijom jednog od vodećih stručnjaka za Ustav BiH – također prošao značajnu transformaciju od “ekskluzivne” u “participatornu etnokraciju”. U tekstu koji slijedi iznosimo tvrdnju da je USBiH igrao važnu ulogu u toj neformalnoj ustavnoj transformaciji, uglavnom putem ovlasti za apstraktnu ocjenu ustavnosti, i to na dvije osi: u odnosu na strukturu države i u odnosu na politički režim u zemlji. Takav će fokus pomoći u ispitivanju Suda kao političke institucije i kreatora politika. U ispitivanju doprinosa koji je USBiH dao procesu demokratske tranzicije, konsolidacije i socijalne transformacije u BiH, koristimo se pristupom studije slučaja na više nivoa, pri čemu s jedne strane gledamo Sud kao instituciju, a s druge se fokusiramo na njegove konkretne odluke. Imajući to na umu, u prvom dijelu članka istražujemo ovlasti, sastav i pozicioniranje USBiH, te pokušavamo utvrditi na koji su način institucionalne značajke Suda utjecale na njegov ukupni rad. U drugom dijelu naročito se fokusiramo na pitanje: u kojoj se mjeri može reći da je Sud bio aktivistički, te također pokušavamo karakterizirati prirodu njegovog aktivizma i razumijevanje samog tog pojma u bosanskohercegovačkom kontekstu. To činimo širokim pregledom prakse USBiH na relevantnim poljima, ali, u trećem dijelu članka, i putem detaljne analize njegovih kapitalnih odluka. Na kraju, koncentriramo se na učinke aktivizma i njegove posljedice po legitimitet Suda.

More...

0.00 €

With Publishing of Contracts leads towards More Transparent Public Procurement in Bosnia and Herzegovina - Analysis of the Legal Framework

Objavljivanjem ugovora do transparentnijih javnih nabava u Bosni i Hercegovini - Analiza pravnog okvira

Author(s): Stanka Pejaković / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; public procurement; contracts transparency; legal framework;

Ugovori o javnoj nabavi nastaju kao rezultat potrebe za učinkovitim korištenjem proračunskih sredstava i poticanja slobodnog tržišnog natjecanja i instrument su za realizaciju javne nabave u praksi. Sklapanjem ugovora o javnoj nabavi započinje nova faza u ostvarivanju javne nabave (posttenderska faza), u kojoj se, također, mogu pojaviti zlouporabe koje negativno utječu na učinkovitost sustava javne nabave. Naime, negativni ekonomski učinci, poput korupcije, nepotizma ili pogodovanja, ne moraju biti nužno vezani za proceduru koja prethodi sklapanju ugovora, već se mogu pojaviti i u posttenderskoj fazi javne nabave. Te zlouporabe bi trebale spriječiti odgovarajuće pravne norme. U Bosni i Hercegovini (BiH) ugovori o javnoj nabavi su regulirani Zakonom o javnim nabavama (dalje u tekstu ZJN), koji uređuje procedure provođenja postupaka javne nabave. Međutim, taj Zakon ugovore o javnoj nabavi ne uređuje u cijelosti, tako da brojna pitanja u vezi sa sklapanjem i izvršavanjem ugovora ostaju izvan dosega regulacije. Zbog toga se na ugovore o javnoj nabavi supsidijarno primjenjuju relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima BiH (dalje u tekstu ZOO). Posljedično tome javlja se problem primjene načela dispozitivnosti kao temeljnog načela građanskog prava, odnosno slobode volje ugovornih strana pri sklapanju i izvršavanju ugovora o javnoj nabavi, a čiju primjenu je u postupcima javne nabave potrebno ograničiti imperativnim zakonskim odredbama. Objavljivanje ugovora o javnoj nabavi je jedno od pitanja koje ne treba prepustiti slobodnoj volji ugovornih strana i koje treba urediti imperativnim odredbama ZJN-a. Iako su u tekst ZJN-a unesene odredbe o objavljivanju ugovora o javnoj nabavi, te odredbe su nedovoljno precizirane i pojašnjene, a i nedovoljno usklađene s postojećim europskim standardima. Takva regulacija dovodi u pitanje i ispravnu realizaciju načela transparentnosti kao jednog od temeljnih načela u postupcima javne nabave. I prethodna istraživanja u ovom području ukazuju na to da je pitanje transparentnosti ugovora o javnoj nabavi neuralgična točka bosanskohercegovačkog sustava javne nabave. Polazeći od naprijed navedenog, predmet ove studije je podrobnija analiza pitanja objavljivanja ugovora o javnoj nabavi u cilju jačanja načela transparentnosti, koje prema važećoj legislativi u BiH nije na zavidnoj razini. Studija se prvenstveno temelji na analizi zakonskih i podzakonskih akata u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu, koji se odnose na objavljivanje sklopljenih ugovora o javnoj nabavi i objavljivanje izmjena takvih ugovora. Istodobno se razmatra i pitanje ograničenja načela transparentnosti načelom zaštite poslovne tajne. Analizirane su one odredbe ZJN-a koje su zbog specifičnosti uređene normama imperativnog karaktera, ali i odnos tih normi prema građanskopravnim normama koje proizlaze iz općeg propisa, tj. ZOO-a. Unatoč tendenciji da se ugovori o javnoj nabavi promatraju kroz prizmu ugovora građanskog prava, priroda specifičnih ugovornih odnosa iz ugovora o javnoj nabavi zahtijeva nešto drukčiji pristup izvršavanju ugovora o javnoj nabavi, a potpuno drukčiji pristup što se tiče objavljivanja ugovora o javnoj nabavi. Razmatrani su i relevantni standardi prava Europske unije (EU) i dobre prakse u pojedinim državama članicama. U nastavku studije predstavljene su glavne rasprave u ovom području, sa fokusom na širi značaj osiguranja transparentnosti ugovora o javnoj nabavi, ne gubeći pri tome iz vida instrumentalni karakter ovog načela. Predočen je pregled međunarodnih standarda u dijelu koji se odnosi na objavljivanje ugovora o javnoj nabavi, s naglaskom na relevantne direktive EU, kao i na komparativna iskustva država članica koje se ističu kao primjeri dobre prakse, sa posebnim osvrtom na zemlje u regiji koje su se pridružile EU (Hrvatska ili Slovenija). Analizira se zakonski okvir koji uređuje pitanje objavljivanja ugovora o javnoj nabavi i objavljivanja izmjena ugovora u BiH, a s ciljem isticanja ključnih aspekata – pozitivnih strana i nedostataka transparentnosti tih ugovora. Razmatraju se i moguća ograničenja načela transparentnosti u vezi sa zaštitom tajnih podataka poduzetnika – gospodarskih subjekata u postupcima javne nabave. U zaključku su sumirani rezultati analize, a u nastavku su ponuđene preporuke za unaprjeđenje postojećeg bosanskohercegovačkog normativnog okvira u dijelu koji se odnosi na objavljivanje ugovora o javnoj nabavi i objavljivanje izmjena toga ugovora tijekom njegovog izvršavanja.

More...

0.00 €

Analysis of The E-Procurement System in Bosnia and Herzegovina

Analiza sistema e-nabavki u Bosni i Hercegovini

Author(s): Ivan Kutleša / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; public procurement; e-procurement; policy; transparency;

Razvoj novih tehnologija i sve veći pristup internetu stvorili su uvjete za transformaciju načina na koji javna uprava funkcionira. Rezultat toga je uvođenje elektronske uprave (u daljem tekstu: e-uprava), koja se bazira na upotrebi informacijsko-komunikacijskih tehnologija radi boljeg i efikasnijeg pružanja javnih usluga. Upotrijebljen u širem značenju, termin e-uprava podrazumijeva cjelokupnu reorganizaciju upravljanja u javnom sektoru, kako bi se povećala efikasnost, transparentnost te učešće građana u donošenju odluka, koristeći pritom prednosti informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Važan segment razvoja e-uprave predstavlja uspostavljanje sistema elektronskih javnih nabavki, koji se koristi kao alat za unapređenje efikasnosti procesa nabavke roba, usluga i radova te ostvarivanje ušteda u javnom sektoru. Elektronske nabavke (u daljem tekstu: e-nabavke) sveobuhvatan su naziv za primjenu elektronskih sredstava komunikacije u postupcima javne nabavke, kao zamjena za postupke koji se temelje na papirnatim dokumentima. Konkretnije, e-nabavka podrazumijeva uvođenje elektronskih procesa kao podrške različitim fazama nabavnog procesa i sastoje se od sljedećih modula: E-obavještenje (E-Notification), koje podrazumijeva obavještenja o nabavkama, E–dostava (E-tendering), koja podrazumijeva objavljivanje i preuzimanje tenderske dokumentacije, podnošenje i ocjenjivanje ponuda i dokumentacije, E-dodjela (E-Awarding) inkorporira dodjelu ugovora ili naručivanje, izdavanje računa i plaćanje. Paralelno s modulima, e-nabavke se upotpunjuju različitim mehanizmima i alatima. Jedan od njih je i e-katalog (E-Catalogues), koji podrazumijeva elektronsku formu ponude za određene vrste postupaka. E-aukcija/ dražba (E-Auction) je mehanizam pomoću kojeg se može završiti postupak e-nabavke (otvoreni, ograničeni, pregovarački postupak sa objavom obavještenja o nabavci i konkurentski zahtjev za dostavu ponuda). E-nabavke nisu samo važan segment reforme e-uprave unutar Evropske unije, nego je njihov razvoj i nivo usklađenosti predmet monitoringa i evaluacije izvještaja o napretku na tranzicijskom putu Bosne i Hercegovine (BiH) prema članstvu. U Izvještaju o napretku za BiH za 2015. godinu naglašeno je kako je informacijski sistem za e-nabavke stavljen u funkciju krajem 2014. godine, ali da je još u vrlo ranoj fazi razvoja. Ova rana faza podrazumijeva da su realizirani uvjeti za primjenu e-obavještenja, jer se obavještenja o nabavci iz čl. 35 Zakona o javnim nabavkama objavljuju na jedinstvenom portalu za javne nabavke (www.ejn.gov.ba/), a također je kreirana i osnova za razvoj e-dostave, tako što je za pojedine nabavke omogućen elektronski pristup tenderskoj dokumentaciji. Međutim, ostaje još mnogo toga da se implementira kako bi BiH imala potpuno funkcionalan sistem e-nabavki. Polazeći od navedenog, glavna svrha rada je sistematska analiza trenutnog stepena razvoja elektronskih javnih nabavki u BiH. Cilj studije je ponuditi odgovor na pitanje koji izazovi postoje u razvoju sistema e-nabavki u BiH te koja su moguća unapređenja u ovoj oblasti kako bi sistem e-nabavki sasvim zaživio. Konačno, cilj analize je ponuditi detaljan pregled ključnih aspekata sistema e-nabavki i tako kreirati osnovu za praćenje progresa u tom sektoru, te definirati jasne smjernice za unapređenje funkcionalnosti sistema e-nabavki u BiH. Kako bi se odgovorilo na istraživačka pitanja i napravila procjena stepena razvoja sistema e-nabavki u BiH, ovaj izvještaj zasniva se na analitičkim kategorijama i standardima za procjenu razvoja e-nabavki iz studije “e-Procurement, Golden Book of Good Practice”, a koja, između ostalog, definira niz parametara za procjenu sistema javnih nabavki i ukazuje na mnoštvo dobrih praksi u zemljama članicama Evropske unije. U tom kontekstu strukturu rada će činiti presjek stanja e-nabavki u Evropskoj uniji, gdje će se predstaviti pravni izvori, trenutno stanje, razvoj i izazovi s kojima se suočava Evropska unija u tom domenu. Nakon toga predstavit će se razvojni put e-nabavki te trenutni pravni i institucionalni okvir u BiH. Nastavak studije analizira stepen do kojeg sistem e-nabavki korespondira sa principima i standardima dobre prakse, identificiranim u “e-Procurement: Golden Book of Good Practice”. Nakon komparacije, studija donosi zaključak i preporuke za daljnji razvoj sistema e-nabavke u BiH.

More...

0.00 €

Mapping of Key Obstacles for Equal Participation of Business Entities in Public Procurement in Bosnia and Herzegovina

Mapiranje ključnih prepreka za ravnopravno učešće privrednih subjekata u javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini

Author(s): Nermina Voloder / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; public procurement; business entities; equal participation; transparency; key obstacles;

Sistem javnih nabavki u Bosni i Hercegovini (BiH) karakteriziraju brojne slabosti i nedostaci. Tokom deset godina primjene Zakona o javnim nabavkama BiH uočeno je niz nepravilnosti u provođenju postupaka javne nabavke, kao što su favoriziranje određenih ponuđača putem diskriminirajućih kriterija i tehničkih specifikacija u tenderskoj dokumentaciji, dijeljenje vrijednosti nabavke na niz manjih kako bi se izbjeglo provođenje odgovarajućeg postupka predviđenog za javne nabavke veće vrijednosti, nabavka roba, usluga ili radova bez provedenog postupka javne nabavke, pribjegavanje zaključivanju aneksa postojećih ugovora kojim se povećava vrijednost nabavke ili na drugi način mijenjaju uvjeti ugovora sklopljenog na osnovu postupka javne nabavke. Nepravilnosti i zloupotrebe u oblasti javnih nabavki, između ostalog, u velikoj mjeri su pogodovale širenju korupcije i otežanom poslovanju privatnog sektora u BiH. Istraživanja su pokazala da korupcija predstavlja jednu od značajnih smetnji za rad privatnih preduzeća i ukupni ekonomski razvoj ne samo u BiH već i u zemljama regiona. Također, izvještaji međunarodnih i nevladinih organizacija i predstavnika poslovnog sektora u BiH unazad nekoliko godina ukazuju na propuste i nezakonitosti u sistemu javnih nabavki, koje narušavaju osnovne principe pravične i aktivne konkurencije, transparentnosti, jednakog tretmana ponuđača te efikasnog i odgovornog trošenja javnih sredstava. Ovaj izvještaj nastao je kao rezultat potrebe da se identificiraju ključni problemi u oblasti javnih nabavki na osnovu anketiranja reprezentativnog uzorka predstavnika poslovne zajednice koji su imali neposredno iskustvo u javnim nabavkama u BiH. Izvještaj se bazira na rezultatima istraživanja, provedenog tokom 2014. godine, čiji je osnovni cilj bio mapiranje glavnih prepreka s kojima se privredni subjekti u BiH suočavaju u postupcima javnih nabavki u BiH. U istraživanju su učestvovali predstavnici privatnih preduzeća različitih veličina (mikro, mala, srednja i velika preduzeća) i iz različitih grana privrede iz čitave BiH. Istraživanje daje uvid u stavove i percepcije, ali i stvarna iskustva predstavnika poslovnog sektora u BiH kada su u pitanju različiti aspekti i faze javnih nabavki. U tom kontekstu, ovo je prvo anketno istraživanje u BiH u kojem se identificiraju ključni problemi u oblasti javnih nabavki, oslanjajući se na stavove i iskustva predstavnika poslovnog sektora koji su sudjelovali u postupcima javnih nabavki. Za potrebe ovog izvještaja, u kojem se prezentiraju glavne prepreke za učešće privrednih subjekata u javnim nabavkama, ispitanici su okviru istraživanja odgovarali na pitanja koja se, između ostalog, odnose na dostupnost javnih poziva o nabavci, definiranje kvalifikacionih kriterija i tehničkih specifikacija, primjenu odgovarajuće vrste postupka, transparentnost ishoda postupaka, pravnu zaštitu, kontrolu realizacije ugovora o javnoj nabavci, percepciju stepena korupcije u javnim nabavkama, te povjerenje u fer i pravično provođenje postupaka javnih nabavki i dr. Ispitivanje praksi koje otežavaju efikasno tržišno poslovanje te identificiranje oblasti u kojima je rizik od pojave korupcije najizraženiji prepoznato je i u strateškim dokumentima vlasti u BiH kao neophodna mjera za kreiranje efikasnih politika usmjerenih ka suzbijanju korupcije u BiH. Ovo istraživanje se prirodno uklapa u takav normativni i strateški okvir. Naime, budući da su javne nabavke posebno ranjive na korupciju, podaci iz ovog izvještaja mogu poslužiti kao korisne smjernice donosiocima odluka u BiH za unapređenje regulatornog okvira i praksi u javnim nabavkama. U nastavku izvještaja prezentirane su osnovne odlike sistema javnih nabavki, kao i detaljne napomene o metodologiji istraživanja. Rezultati istraživanja koji reflektiraju iskustva predstavnika privatnog sektora u javnim nabavkama u BiH predstavljeni su četvrtom poglavlju, i to prema svim fazama ciklusa javnih nabavki. U zaključku se sumiraju ključni rezultati i upućuje na daljnja istraživanja i analize koje je u ovoj oblasti neophodno provesti.

More...

0.00 €

Prosecution of Hate Crimes in Bosnia and Herzegovina: The Prosecutor's Perspective

Procesuiranje kaznenih djela počinjenih iz mržnje u Bosni i Hercegovini: perspektiva tužitelja

Author(s): Marija Lučić-Ćatić,Amir Bajrić / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; hate crimes; criminal law; prosecution; court practice;

Zločini iz mržnje, shvaćeni kao kaznena djela motivirana mržnjom, odnosno predrasudom prema određenoj skupini, iznimno su štetni jer narušavaju temelje društva i povjerenje među zajednicama. No, u bosanskohercegovačkom kontekstu, takva su djela osobito opasna jer imaju potencijal da multipliciraju već postojeće napetosti, te da otežaju uspostavljanje povjerenja i istinski oporavak društva u cjelini. S druge strane, naslijeđe ratnog sukoba tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, podijeljenost društva, dominacija kolektivnih identiteta, svakodnevno medijsko propagiranje netrpeljivosti (i mržnje), dovode do percepcije sveprisutnosti, ali i općeprihvaćenosti i “normalnosti” incidenata motiviranih mržnjom u bosanskohercegovačkom društvu. Imajući u vidu značaj i ozbiljnost reperkusija zločina iz mržnje, sveobuhvatne mjere i aktivnosti na njihovoj prevenciji i unaprjeđenju kaznenog zakonodavstva u tom segmentu nameću se kao imperativ. I zaista, u posljednjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini zabilježena je intenzivna zakonodavna aktivnost na tom planu. Međutim, za uspješno procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini nije dovoljno samo usvojiti odgovarajući pravni okvir, nego je potrebno riješiti i niz konkretnih problema kako bi se osigurala njegova provedba i unaprijedilo procesuiranje zločina iz mržnje. S tim u svezi, a uzimajući u obzir postojeći zakonski okvir u ovoj oblasti u sve četiri jurisdikcije u Bosni i Hercegovini, ova studija nastoji utvrditi koji su ključni problemi sa kojima se tužitelji suočavaju prilikom procesuiranja, odnosno donošenja odluka o procesuiranju zločina iz mržnje, te što je potrebno učiniti da se oni prevaziđu. Drugim riječima, temeljni je cilj studije utvrditi temeljne probleme u ovoj oblasti i ponuditi preporuke na temelju kojih bi se stvorili preduvjeti za uspješnije i adekvatnije procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Po svom metodološkom i konceptualnom pristupu, ovo istraživanje razlikuje se od većine dosadašnjih analiza i studija koje su se bavile problematikom zločina iz mržnje, osobito u Bosni i Hercegovini, a koje su prvenstveno bile bazirane na analizi regulative, njezine usklađenosti sa međunarodnim standardima ili razlozima njezina uvođenja. Studija koncipirana na ovakvom istraživačkom pristupu primarno je namijenjena zakonodavnim i tijelima izvršne vlasti, tužiteljstvima i policiji, Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću BiH, te centrima za edukaciju sudaca i tužitelja, ali i svim stručnjacima i praktičarima koji se bave problematikom procesuiranja zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Sukladno navedenoj orijentaciji istraživanja, studija najprije prezentira konceptualni i pravni okvir, te analitički i metodološki pristup istraživanja. Nakon toga je prezentirana analiza regulative o zločinima iz mržnje u svim jurisdikcijama u Bosni i Hercegovini kroz prizmu njezine primjene u praksi. Naredno poglavlje studije analizira probleme sa kojim se tužitelji susreću u svojoj praksi, a rasvijetljeni su i određeni strukturalni problemi od značaja za (ne)procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Sve navedeno pružilo je adekvatnu osnovu za izradu završnog dijela studije, u kojem su, uz zaključna razmatranja, prezentirane i preporuke za unaprjeđenje procesuiranja zločina iz mržnje u bosanskohercegovačkom kontekstu.

More...

0.00 €

Flexible Work in an Inflexible Environment: Reforms of Labor Market Institutions in Bosnia and Herzegovina in a Comparative Perspective

Fleksibilan rad u nefleksibilnom okruženju: Reforme institucija tržišta rada u Bosni i Hercegovini u komparativnoj perspektivi

Author(s): Amar Numanović,Mirna Jusić / Language(s): Bosnian

Keywords: BiH; labour market; flexible work; reforms; comparative perspective; legislation; policy;

Tržište rada u Bosni i Hercegovini (BiH) suočava se sa ozbiljnim problemima: zaposlenost je vrlo niska i iznosi 31,7%, a nezaposlenost visoka, sa stopom od čak 27,5% za osobe u dobi od 15 i više godina u 2014. godini. Između ostalog, ratno razaranje industrijske infrastrukture, gubitak poslovnih veza usljed raspada Jugoslavije, neadekvatno prilagođavanje novom poslovnom i tehnološkom okruženju i neuspješni privatizacijski procesi u poslijeratnom tranzicijskom periodu negativno su utjecali na otvaranje novih, ali i na očuvanje postojećih radnih mjesta. Posljedice takvog stanja su, između ostalog, nizak udio aktivne radne snage u ukupnom radno sposobnom stanovništvu i visoka strukturna nezaposlenost, migracije stanovništva radnog uzrasta u druge zemlje, neriješen status radnika koji su “izgubljeni u tranziciji”, kao i socijalna nesigurnost i visoka stopa siromaštva. Iako u BiH postoji konsenzus o tome da je status quo neodrživ, reforme u oblasti tržišta rada do sada su bile spore i parcijalne i bez jasne vizije modela tržišta rada kojem bi se težilo. U posljednje vrijeme, reforme tržišta rada našle su se na agendi donosilaca odluka, prvenstveno zbog preuzetih obaveza BiH prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) u okviru stand-by aranžmana, kao i obaveza koje proizlaze iz “Reformske agende”, koja je “povezana s ciljevima novog pristupa EU ekonomskom upravljanju na Zapadnom Balkanu” i koju su, u kontekstu dobijanja kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji (EU), usvojile entitetske i državna vlast. Prijedlozi reformi u ovoj oblasti također su artikulirani u inicijativi “Sporazum za rast i zapošljavanje” (SRZ) Evropske delegacije u BiH, ali i u Nacionalnom programu ekonomskih reformi (engl. National Economic Reform Programme – NERP) za BiH za 2015. godinu Vijeća ministara BiH. Kako bi se potaklo zapošljavanje i otvaranje novih radnih mjesta, naglasak u reformskim prijedlozima prvenstveno je na povećanju fleksibilnosti radnih uvjeta kroz unapređenje zakona o radu i izmjene kolektivnih ugovora, te na smanjenju poreskog opterećenja na rad. Ponuđene reforme primarno se odnose na povećanje fleksibilnosti tržišta rada, ali se u manjoj mjeri osvrću i na pitanja zaštite radnika i njihove dohodovne sigurnosti u slučaju nezaposlenosti, te se marginalno bave pitanjem zapošljivosti (npr. kroz cjeloživotno učenje, aktivne mjere zapošljavanja itd.), što su, primjera radi, važni aspekti politike “fleksigurnosti” Evropske unije. Drugim riječima, važni su elementi tržišta rada u velikoj mjeri zapostavljeni u postojećem diskursu o promjeni politika u ovoj oblasti. S tim u vezi, postavlja se pitanje koliko su reformski prijedlozi uzeli u obzir postojeće institucionalno okruženje tržišta rada u BiH i način na koji bi se fleksibilizacija uvjeta rada kao njihov ključni aspekt odrazila na performanse tržišta rada u interakciji sa institucionalnim okruženjem. U skladu s tim, ova studija polazi od pretpostavke da se različite reformske opcije moraju razmatrati u širem institucionalnom kontekstu. To podrazumijeva ne samo stavljanje naglaska na utjecaj zakonodavstva o radu na performanse tržišta rada, već i na utjecaj koji institucije poput mehanizama kolektivnog pregovaranja, politika, programa i institucionalnog okvira za zapošljavanje, politika socijalnog osiguranja radnika, politika minimalnih plaća, oporezivanja rada i isplativosti rada, kao i postojeće konfiguracije institucija, imaju na performanse tržišta rada. Na osnovu uvida u politike i prakse u domenu tržišta rada u zemljama Evrope, prvenstveno Evropske unije, ova studija ima namjeru doprinijeti razumijevanju reformskih potreba i opcija i njihovih mogućih implikacija za BiH. Da bi se uopće moglo razmatrati stanje tržišta rada i reformske putanje u BiH, analiza je situirana u širi konceptualni okvir koji definira osnovne pojmove, ukazuje na bitne elemente tržišta rada, te daje pregled glavnih rasprava i njihovih implikacija na javne politike u ovom domenu. Pritom su detaljnije analizirani zakonska zaštita zaposlenja, cijena i oporezivanje rada, mehanizmi kolektivnog pregovaranja, te politike zapošljavanja. Komparativna iskustva drugih država u Evropi uzeta su u obzir kako bi se razmotrile moguće reformske putanje, ali i razumio utjecaj različitih institucionalnih i drugih kontekstualnih faktora na performanse tržišta rada. Evropske zemlje koriste se za komparaciju ne samo zbog srodnog institucionalnog okruženja i evropske perspektive BiH, već i zbog toga što se trenutni reformski prijedlozi u velikoj mjeri pozivaju na standarde EU i prakse u ovom domenu. U metodološkom smislu, riječ je o komparativnoj studiji koja kombinira više metoda prikupljanja podataka: pregled sekundarne literature i dostupnih statističkih pokazatelja, analizu institucionalnog i zakonskog okvira u BiH i zemljama EU, te polustrukturirane intervjue sa predstavnicima organizacija i institucija u BiH koje se bave različitim aspektima tržišta rada u BiH ili su uključene u reforme tržišta rada u BiH. S obzirom na to da je istraživanje ograničeno nedostatkom važnih statističkih podataka o tržištu rada u BiH, ali i s obzirom na činjenicu da je provedeno za potrebe studije koja nastoji informirati stručnu debatu u kontekstu donošenja javnih politika u ovom domenu u BiH, važno je istaći da ono nema namjeru objasniti utjecaj različitih kontekstualnih faktora na performanse tržišta rada u BiH. Takve bi analize svakako bile korisne za bolje razumijevanje tržišta rada u BiH, ali izlaze izvan okvira ovog istraživanja. U daljnjem tekstu najprije su predstavljene konceptualne rasprave u domenu tržišta rada i njegovih institucija. Nakon toga slijedi pregled dinamike i trendova na tržištu rada u BiH, pregled različitih institucija tržišta rada u BiH u komparativnoj perspektivi, te zaključna razmatranja.

More...