CEEOL - Search Result

0.00 €

Political Participation of National Minorities: Standards and State Practice in the Implementation of Article 15 of the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities

Author(s): Kiran Auerbach / Language(s): English

In the European context, the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities (hereinafter: Framework Convention or FCNM) from 1998 is the chief treaty dealing with minority rights, and it has been adopted by more than forty state parties across the continent. The Framework Convention deals with the subject of participation of national minorities in public affairs as part of Article 15; however, the text itself is ambiguous and offers little guidance on its practical implementation. In response to the growing recognition of participation in public affairs as an important aspect of minority rights, in 2008 the Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities (hereinafter Advisory Committee or AC) - the expert body that monitors the implementation of the Convention - issued a detailed commentary. This Commentary on the Effective Participation of Persons Belonging to National Minorities in Cultural, Social and Economic Life and in Public Affairs offers its interpretation of fundamental standards for the realization of Article 15, reflecting its findings from the state reporting procedure. The Advisory Committee has without doubt made valuable contributions to the awareness of minority participation in decision-making and to the establishment of standards in this area. This report analyzes both its Commentary and the most current reporting cycles from each state party to the Framework Convention in order to elucidate the meaning of effective participation in decision-making and to identify models of best practice. As a framework encapsulating institutional mechanisms of participation and common issues that must be taken into consideration in designing them, the report looks at coordination between the mechanisms and on different levels of governance, including the local level, which has been prone to neglect in most of the relevant scholarship. Apart from its general purpose, the report particularly intends to promote and offer guidance for implementing minority inclusive governance in Bosnia and Herzegovina and other Balkan states. This latter dimension of orientation of this report is due to the often noted lack of understanding of the concept of political participation of minorities and often uncertain and winding routes towards truly multicultural governance that these states, to varying extents, are currently taking. The analysis also recognizes two factors that affect the work of the Advisory Committee in standard-setting and evaluating state practice. The first is the broad margin of appreciation afforded to state parties in designing systems of minority political participation as well as the individualized approach of the Advisory Committee, which takes contextual specificities (e.g. current level of minority inclusion, historical and socio-political factors) into account when evaluating these systems. The second factor is the Advisory Committee’s limited mandate, as the agenda of the reporting procedure is for the most part set up by the state parties themselves: the AC relies on the cooperation of states and lacks an enforcement mechanism to ensure compliance with its recommendations. This study therefore investigates the impact of these factors on standard-setting and on its individual opinions on state parties’ implementation of minority political participation. It incorporates illustrative examples from the state reporting procedure to highlight and further elucidate standards; however the analysis also aims to quell some of the optimism towards the AC’s work in light of noticeable gaps, influenced in part by the limitations to its mandate. Following the introductory section, Chapter 1 examines criteria commonly used by states to determine the existence of national minorities under domestic law against the AC’s prescriptions. The very term “national minority” is a primary example of the margin of appreciation, as there exists no common, universally accepted definition in the Convention. Despite this leeway, the AC stipulates basic principles by which state parties should abide; namely, this means maintaining an inclusive and flexible approach in granting national minority status. Arbitrary exclusion or differentiation between groups based on ancestral presence in a country, territorial ties to a geographic area, and numerical size are seen as unjustified by the AC. Importantly, it also insists that citizenship should not be grounds on which to exclude persons belonging to national minorities (although few states have incorporated this principle), as many articles of the FCNM, including Article 15, do not require a citizenship dimension. In particular, the AC is resolute that citizenship should not be a requirement to vote or run for office on local and regional levels. The findings of this section resound in subsequent chapters of the report, as official recognition as a national minority is directly linked to entitlements to special participatory rights reserved for persons belonging to national minorities. The next chapter analyzes the tripartite institutional structure of minority participation in political affairs. This includes representation in elected positions such as in parliament and local councils; consultative or advisory bodies; and employment in public administration. Representation in elected bodies and positions is generally the most direct means for minority representatives to take an active part in decision-making. Some of the principal measures that may be used to increase the representation of national minorities in elected bodies include allowing minority-specific political parties, electoral designs with separate voting lists, threshold exemptions, quotas and reserved seats, and special voting rights such as minority veto powers. Consultative bodies are another institutional mechanism, serving as forums where minority representatives may engage in dialogue with each other and governmental authorities. These bodies have an advisory function and may initiate and amend legislation affecting national minorities. Employment in public administration is another means of including minorities in public affairs, and the recruitment of national minorities has significant implications on raising general awareness of minorities in the state amongst majority and minority populations, and inspiring trust in government institutions from persons belonging to national minorities. Beyond these three principal mechanisms, the AC calls on specialized governmental bodies within the executive, such as ministries or departments for minority rights, to coordinate, monitor, and mainstream minority issues on all levels of governance. Specialized governmental bodies are tasked with coordinating a state’s policy towards national minorities and are in charge of monitoring implementation and results, as well as liaising with minority representatives, minority organizations, and relevant bodies where minorities participate in order to facilitate communication. In this sense, specialized governmental bodies mainstream minority issues throughout the entire institutional framework and state apparatus. Lastly, decentralized forms of government such as regional autonomy and self-government can be a useful means to give national minorities control over their interests, especially on local and regional levels. The second part of Chapter 2 elaborates upon overlapping issues concerning the effectiveness of the institutional mechanisms. This includes the legitimacy and pluralism of national minority representatives and additional interlocutors (such as relevant NGO representatives, scholars, or other experts) to advocate on behalf of persons belonging to national minorities; the range of issues beyond culture, education, and language in which representatives may be involved in decision-making, including budget allocation; their impact and voice in decision-making, which highlights the importance of being able to substantively participate as opposed to having a mere presence in governmental bodies; and mainstreaming minority issues into state policies and governmental institutions. These issues form the core standards of participation and must be incorporated into the structure of a state’s institutional framework to ensure that participatory mechanisms have the effect of empowering persons belonging to national minorities to participate in decision-making. These standards are then questioned in Chapter 3, as the study evaluates the consistency of the Advisory Committee's performance. One foremost gap is the disjointedness between explicit criticisms and amorphous recommendations that the AC issues in its opinions. Chapter 3 links the two previously-mentioned factors - margin of appreciation and individualized approach; limited mandate and reactive approach - to account for some of this disparity. Observations of additional gaps are also explored, including: common criticisms towards states with different practices; inconsistencies and leniency; promising alternative methods for coordination and mainstreaming of minority policy displayed by selected states that contrast with the prescriptions of the AC’s own Commentary; and inconsistencies in the Advisory Committee’s reaction towards trade-offs whereby a state party displays unequal development in the three types of participatory institutions or in different levels of governance.

More...

0.00 €

Politička participacija nacionalnih manjina u lokalnoj vlasti u BiH: aktuelno stanje, perspektive i putevi napretka

Author(s): Edin Hodžić / Language(s): Bosnian

Pitanje participacije pripadnika nacionalnih manjina, kao dijela ustavne kategorije ’ostalih’, u političkom i javnom životu Bosne i Hercegovine (BiH), redovno izaziva zabrinutost međunarodnih organizacija i institucija. Kako ovi međunarodni akteri rječito navode, etnička raspodjela vlasti kroz složene mehanizme kolektivne političke jednakosti tri dominantne etničke grupe u državi (Srba, Hrvata i Bošnjaka – koji se u Ustavu nazivaju konstitutivnim narodima) jedna je od glavnih prepreka za ravnopravnu participaciju u javnim poslovima pripadnika nacionalnih manjina i drugih osoba koje ne pripadaju konstitutivnim narodima. Diskriminacija i isključenost heterogene ustavne kategorije ’ostalih’ u BiH, koja uključuje i pripadnike nacionalnih manjina, zaista su evidentni u različitim institucijama i oblastima. Primjer isključenosti manjinskih etnokulturnih grupa iz javnih poslova koji se najčešće spominje jeste ekskluzivno etnički koncipiran Ustav Bosne i Hercegovine, koji, između ostalog, sprječava izbor pripadnika manjina u tročlano Predsjedništvo BiH i njihovo delegiranje u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, čini se da su ove izričite mehanizme isključenosti koji su ugrađeni u Ustav potpuno zasjenili složeniji i suptilniji mehanizmi na nivou zakona i politika koji se odnose na postupke donošenja odluka na lokalnom, općinskom nivou. Iako takva isključenost ’ostalih’ zasigurno predstavlja diskriminaciju, isključenost iz političkog života jedne kategorije iz ove heterogene grupe – kategorije nacionalnih manjina – predstavlja kršenje drugog važnog prava – prava pripadnika nacionalnih manjina da učestvuju u političkom životu, u skladu s novijim međunarodnim instrumentima manjinskih prava. Naime, tokom posljednje decenije prošlog vijeka, doneseni su novi međunarodni instrumenti grupnih i manjinskih prava, kojima se priznaje i potvrđuje identitet i status manjina u nacionalnim ustavnim i političkim sistemima. Iznimno važna, čak prijelomna osobina ovih novih međunarodnih pravnih standarda jest izričito priznanje prava manjina da učestvuju u javnim poslovima. Ovaj novi standard političke participacije manjina formuliran je kao njihovo pravo da se očituju o javnim „pitanjima koja ih se tiču”. Na osnovu ovih novih standarda, regionalne institucije za ljudska prava, među njima prvenstveno Savjetodavni odbor (u daljnjem tekstu: SO) za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija), su interpretirali pravo manjina na kolektivnu političku participaciju kao prilično „snažno” pravo, koje su stoga počele primjenjivati bezuvjetno, prenoseći manjinski kulturni identitet direktno u domen politike. Ovo je donekle iznenađujuće, jer su čak i optimističniji stručnjaci isprva bili skeptični u pogledu mogućnosti i dometa Okvirne konvencije, između ostalog, zbog njenog statusa okvirnog međunarodnog instrumenta. Međutim, kako tvrde pojedini utjecajni komentatori, SO za Okvirnu konvenciju pokazao se veoma uspješnim u osiguranju kolektivne političke participacije manjina u skladu sa odgovarajućim odredbama ovog instrumenta. Državni izvještaji i mišljenja SO u kontekstu okvirne konvencije, kao i razni drugi politički dokumenti evropskih institucija, sugeriraju da se koncept političke participacije manjina već duboko ukorijenio u panevropski političko-pravni poredak. Efikasna participacija manjina u javnim poslovima širok je koncept. Prvo, ona se može tumačiti kao participacija u užem smislu, kao postojanje predstavnika u izabranim tijelima na različitim nivoima vlasti, u izvršnim organima, ili u savjetodavnim tijelima, odborima i javnim vijećima. Participacija također može značiti članstvo u „poludržavnim tijelima, kao što su privredne i industrijske komore, u tijelima koja predstavljaju privredu i rad, u tijelima socijalnog osiguranja, u sindikatima, udruženjima poslodavaca i tripartitnim tijelima, te u odborima javnih radiotelevizijskih preduzeća”. Pored toga, participacija u javnim poslovima može obuhvatati različite oblike autonomije – od teritorijalnih i federalnih aranžmana do kulturne autonomije. Praksa SO za Okvirnu konvenciju, međutim, pokazuje da je pažnja ponajviše usmjerena na predstavljanje manjina u izabranim tijelima i u različitim oblicima konsultacija, dok su mehanizmi participacije u izvršnoj vlasti, u javnoj upravi, te u pravosudnim i drugim organima gotovo zanemareni. U svom posljednjem Mišljenju o Bosni i Hercegovini, Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju potvrdio je da ovaj dvostruki mehanizam predstavljanja i konsultacija s manjinama na različitim nivoima vlasti nije na odgovarajući način zaživio u političkom sistemu i praksi u Bosni i Hercegovini. U ovom istraživačkom projektu upravo se istražuje koliko se ovo važno pravo koje se razvija provodi u složenom pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i u podjednako složenoj praksi odlučivanja u državi, s fokusom na lokalni nivo vlasti. Drugim riječima, u ovoj studiji se istražuju mehanizmi isključenosti i uključenosti manjina u postupke odlučivanja na nivou općinskih vlasti. Važno je istaći da se čak i pripadnici konstitutivnih naroda u određenom kontekstu (tj. u pojedinim dijelovima države) mogu nalaziti u situaciji manjine i da se kao takvi mogu smatrati manjinama u smislu međunarodnih instrumenata manjinskih prava. Međutim, prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH, manjina je definirana kao „dio stanovništva – državljana BiH koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja”. Ovaj istraživački projekat bavi se nacionalnim manjinama samo u ovom drugom smislu. U strukturi ove studije, najprije je ukratko izložen konceptualni i međunarodnopravni okvir. Nakon ovih uvodnih razmatranja, istražujemo pravni okvir, kao i praksu participacije pripadnika manjina u odlučivanju na lokalnom nivou u BiH. Iako su političko predstavljanje i mehanizmi konsultacija analizirani odvojeno, i u različitim poglavljima, svjesni smo međusobne povezanosti ova dva mehanizma, koji se prepliću kroz cijelu studiju.

More...

0.00 €

Politička participacija nacionalnih manjina: Standardi i praksa država u implementaciji člana 15 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope

Author(s): Kiran Auerbach / Language(s): Bosnian

U evropskom kontekstu, najvažniji ugovor koji se bavi pravima manjina je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (Framework Convention for the Protection of National Minorities) (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija ili FCNM) Vijeća Evrope iz 1998. godine, koju je usvojilo više od 40 država članica širom kontinenta. Okvirna konvencija se u članu 15. bavi pitanjem participacije nacionalnih manjina u javnim poslovima, ali je sam tekst neodređen i nudi premalo pojašnjenja za praktičnu implementaciju. Kao odgovor na sve veće priznanje participacije u javnim poslovima kao važnog aspekta prava manjina, stručno tijelo koje prati implementaciju Konvencije – Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor ili SO) – 2008. godine je objavio detaljan Komentar o efikasnoj participaciji pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom i ekonomskom životu i javnim poslovima (Commentary on the Effective Participation of Persons Belonging to National Minorities in Cultural, Social and Economic Life and in Public Affairs), koji nudi tumačenje osnovnih standarda za provedbu člana 15. i predstavlja odraz izvještaja koje podnose države. Nema sumnje da je Savjetodavni odbor dao veliki doprinos podizanju svijesti o participaciji manjina u odlučivanju i uspostavljanju standarda u ovoj oblasti. U ovom izvještaju analizira se njegov Komentar, kao i najaktuelniji ciklusi podnošenja izvještaja svake države članice Okvirne konvencije, kako bi se pojasnilo značenje efikasne participacije u odlučivanju i kako bi se identifikovali modeli najbolje prakse. Kao okvir koji obuhvata institucionalne mehanizme participacije i zajednička pitanja koja treba uzeti u obzir prilikom njihovog oblikovanja, ovaj izvještaj posvećuje pažnju koordinaciji među mehanizmima, te koordinaciji na različitim nivoima vlasti, uključujući lokalni nivo, koji je često zanemaren u stručnim analizama. Pored ove opće svrhe, poseban je cilj izvještaja da posluži za pojašnjenje, promoviranje i pružanje smjernica u implementaciji vladavine koja uključuje nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Balkana. Ova druga dimenzija izvještaja rezultat je često primijećenog nerazumijevanja koncepta političke participacije manjina, te često neizvjesnih i kompliciranih puteva ka istinski multietničkoj vlasti kojima ove zemlje, u različitoj mjeri, trenutno idu. U analizi se također uvažavaju dva postojeća faktora koja utječu na rad Savjetodavnog odbora u postavljanju standarda i u ocjenjivanju prakse država. Prvi je široka sloboda procjene koja se daje državama u oblikovanju sistema političke participacije manjina, kao i individualizirani pristup Savjetodavnog odbora, koji uzima u obzir specifične kontekste različitih država (kao što su trenutni nivo uključenosti manjina, historijski i društveno-politički faktori) prilikom ocjenjivanja ovih sistema. Drugi je faktor ograničeni mandat Savjetodavnog odbora, jer o dnevnom redu u proceduri podnošenja izvještaja u najvećoj mjeri odlučuju same države potpisnice, a SO se oslanja na saradnju država i ne posjeduje mehanizam provedbe kojim bi osigurao ispunjavanje svojih preporuka. Ova studija, dakle, istražuje i utjecaj tih faktora na postavljanje standarda i na pojedinačna mišljenja SO-a o implementaciji političke participacije manjina koju provode države potpisnice. Ona nudi slikovite primjere iz postupka podnošenja izvještaja samih država kako bi se istaknuli i dodatno pojasnili relevantni standardi. Međutim, analiza također ima za cilj da reducira dio optimizma prema radu SO-a u svjetlu primjetnih nedostataka, na koje dijelom utječu i postojeća ograničenja njegovog mandata. Nakon uvodnog dijela, u prvom poglavlju se ispituju kriteriji koje države obično koriste za priznavanje postojanja nacionalnih manjina prema domaćim zakonima i porede se sa uputama SO-a. Sam termin „nacionalna manjina” pravi je primjer slobode tumačenja u pojedinim zemljama, jer u Konvenciji ne postoji zajednička, općeprihvaćena definicija. Uprkos ovom slobodnom prostoru, SO predviđa osnovne principe kojih države članice treba da se pridržavaju a koji se odnose na zauzimanje inkluzivnog i fleksibilnog pristupa u dodjeljivanju statusa nacionalne manjine. SO smatra neopravdanim proizvoljno isključenje ili razlikovanje grupa na osnovu njihovog dugotrajnog prisustva u zemlji, teritorijalnih veza sa geografskim područjem i brojčane zastupljenosti. Ono što je važno jeste da Odbor insistira i na tome da državljanstvo ne treba predstavljati osnov za isključivanje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama (mada su malobrojne države koje su usvojile ovaj princip), jer mnogi dijelovi Konvencije, uključujući član 15, ne zahtijevaju dimenziju državljanstva. SO je naročito odlučan u tome da državljanstvo ne treba predstavljati uslov za glasanje ili kandidiranje na izborima na lokalnom i regionalnom nivou. Nalazi ove sekcije imaju odjeka i u narednim poglavljima izvještaja, jer je zvanično priznanje nacionalnih manjina direktno povezano sa dodjeljivanjem posebnih participatornih prava rezerviranih za pripadnike nacionalnih manjina. U narednom poglavlju analizira se trodijelna institucionalna struktura participacije nacionalnih manjina u političkim aktivnostima. Ona obuhvata predstavljanje u kontekstu izabranih funkcija, kao što su one u parlamentima i lokalnim vijećima, konsultativna ili savjetodavna tijela, te zapošljavanje u javnoj upravi. Predstavljanje u kontekstu izabranih tijela i pozicija obično je najdirektniji način na koji predstavnici manjina aktivno učestvuju u odlučivanju. Među ključnim mjerama koje se mogu koristiti za povećanje prisustva pripadnika nacionalnih manjina u izabranim tijelima jesu: dozvola djelovanja političkih stranaka manjina, oblik izbora sa odvojenim glasačkim listama, izuzeća od izbornog praga, kvote i rezervirana mjesta, te posebna prava kao što je pravo manjinskog veta. Konsultativna tijela još su jedan institucionalni mehanizam i služe kao mjesto gdje predstavnici manjina mogu učestvovati u međusobnom dijalogu kao i u dijalogu sa organima vlasti. Ova tijela imaju savjetodavnu funkciju i mogu predlagati i dopunjavati zakone koji se tiču nacionalnih manjina. Zaposlenje u javnoj upravi još je jedan način uključivanja manjina u javne poslove, a angažiranje nacionalnih manjina u tom segmentu ima veliki utjecaj na podizanje opće svijesti o manjinama u državi i kod većinskog i kod manjinskog stanovništva, kao i na ulijevanje povjerenja u institucije vlasti kod pripadnika nacionalnih manjina. Osim ova tri osnovna mehanizma, SO poziva specijalizirane organe izvršnih vlasti, kao što su ministarstva i odjeli za prava manjina, da koordiniraju, prate i uključuju manjinska pitanja na svim nivoima vlasti. Specijalizirani organi vlasti imaju zadatak da koordiniraju državnu politiku prema nacionalnim manjinama i zaduženi su za praćenje implementacije i rezultata, kao i za povezivanje sa predstavnicima manjina, manjinskim organizacijama, te odgovarajućim tijelima u kojima učestvuju manjine u cilju olakšavanja komunikacije. U ovom smislu, specijalizirani organi vlasti uključuju manjinska pitanja u cjelokupni institucionalni okvir i državni aparat. I na kraju, decentralizirani oblici vlasti, kao što su regionalna autonomija i samouprava, mogu predstavljati korisno sredstvo da se nacionalnim manjinama omogući kontrola nad njihovim interesima, naročito na lokalnom i regionalnom nivou. Drugi dio drugog poglavlja bavi se zajedničkim pitanjima koja se tiču efikasnosti institucionalnih mehanizama. Tu se ubrajaju legitimitet i pluralizam predstavnika nacionalnih manjina i ostalih sagovornika (kao što su relevantni predstavnici nevladinih organizacija, istraživači i drugi stručnjaci) da zastupaju pripadnike nacionalnih manjina; raspon tema pored kulture, obrazovanja i jezika u pogledu kojih predstavnici mogu učestvovati u odlučivanju, uključujući i raspodjelu budžeta; njihov utjecaj i glas u odlučivanju, pri čemu se naglašava značaj suštinske participacije, za razliku od pukog prisustva u organima vlasti; kao i uključivanje pitanja koja se tiču manjina u državnu politiku i institucije vlasti. Ova pitanja predstavljaju suštinske standarde participacije i moraju se uključiti u strukturu institucionalnog okvira kako bi se osiguralo da mehanizmi participacije omoguće pripadnicima nacionalnih manjina pravo da učestvuju u odlučivanju. Ovi standardi se zatim ispituju u trećem poglavlju, gdje se procjenjuje dosljednost djelovanja Savjetodavnog odbora. Među značajnijim prazninama u njegovom radu je nedovoljna povezanost direktnih kritika i dosta apstraktnih preporuka koje SO nudi u svojim mišljenjima. U trećem poglavlju se povezuju dva ranije spomenuta faktora – sloboda procjene i individualizirani pristup; ograničeni mandat i reaktivni pristup – da bi se objasnio dio ovih nedosljednosti. Istražuju se i drugi primijećeni propusti, kao što su: jednake kritike prema državama koje imaju različitu praksu; nedosljednosti i blagost; predlaganje alternativnih metoda koordinacije i uključivanja politika prema manjinama u pojedinim državama, a koje se razlikuju od uputa iz Komentara samog Savjetodavnog odbora; te nedosljednosti u reagiranju Odbora na izbor mehanizama participacije kada država članica iskazuje neujednačen razvoj tri vrste participatornih kanala ili njihov neujednačen razvoj na različitim nivoima vlasti.

More...

0.00 €

Procesuiranje kaznenih djela počinjenih iz mržnje u Bosni i Hercegovini: perspektiva tužitelja

Author(s): Marija Lučić-Ćatić,Amir Bajrić / Language(s): Bosnian

Zločini iz mržnje, shvaćeni kao kaznena djela motivirana mržnjom, odnosno predrasudom prema određenoj skupini, iznimno su štetni jer narušavaju temelje društva i povjerenje među zajednicama. No, u bosanskohercegovačkom kontekstu, takva su djela osobito opasna jer imaju potencijal da multipliciraju već postojeće napetosti, te da otežaju uspostavljanje povjerenja i istinski oporavak društva u cjelini. S druge strane, naslijeđe ratnog sukoba tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, podijeljenost društva, dominacija kolektivnih identiteta, svakodnevno medijsko propagiranje netrpeljivosti (i mržnje), dovode do percepcije sveprisutnosti, ali i općeprihvaćenosti i “normalnosti” incidenata motiviranih mržnjom u bosanskohercegovačkom društvu. Imajući u vidu značaj i ozbiljnost reperkusija zločina iz mržnje, sveobuhvatne mjere i aktivnosti na njihovoj prevenciji i unaprjeđenju kaznenog zakonodavstva u tom segmentu nameću se kao imperativ. I zaista, u posljednjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini zabilježena je intenzivna zakonodavna aktivnost na tom planu. Međutim, za uspješno procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini nije dovoljno samo usvojiti odgovarajući pravni okvir, nego je potrebno riješiti i niz konkretnih problema kako bi se osigurala njegova provedba i unaprijedilo procesuiranje zločina iz mržnje. S tim u svezi, a uzimajući u obzir postojeći zakonski okvir u ovoj oblasti u sve četiri jurisdikcije u Bosni i Hercegovini, ova studija nastoji utvrditi koji su ključni problemi sa kojima se tužitelji suočavaju prilikom procesuiranja, odnosno donošenja odluka o procesuiranju zločina iz mržnje, te što je potrebno učiniti da se oni prevaziđu. Drugim riječima, temeljni je cilj studije utvrditi temeljne probleme u ovoj oblasti i ponuditi preporuke na temelju kojih bi se stvorili preduvjeti za uspješnije i adekvatnije procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Po svom metodološkom i konceptualnom pristupu, ovo istraživanje razlikuje se od većine dosadašnjih analiza i studija koje su se bavile problematikom zločina iz mržnje, osobito u Bosni i Hercegovini, a koje su prvenstveno bile bazirane na analizi regulative, njezine usklađenosti sa međunarodnim standardima ili razlozima njezina uvođenja. Studija koncipirana na ovakvom istraživačkom pristupu primarno je namijenjena zakonodavnim i tijelima izvršne vlasti, tužiteljstvima i policiji, Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću BiH, te centrima za edukaciju sudaca i tužitelja, ali i svim stručnjacima i praktičarima koji se bave problematikom procesuiranja zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Sukladno navedenoj orijentaciji istraživanja, studija najprije prezentira konceptualni i pravni okvir, te analitički i metodološki pristup istraživanja. Nakon toga je prezentirana analiza regulative o zločinima iz mržnje u svim jurisdikcijama u Bosni i Hercegovini kroz prizmu njezine primjene u praksi. Naredno poglavlje studije analizira probleme sa kojim se tužitelji susreću u svojoj praksi, a rasvijetljeni su i određeni strukturalni problemi od značaja za (ne)procesuiranje zločina iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Sve navedeno pružilo je adekvatnu osnovu za izradu završnog dijela studije, u kojem su, uz zaključna razmatranja, prezentirane i preporuke za unaprjeđenje procesuiranja zločina iz mržnje u bosanskohercegovačkom kontekstu.

More...

0.00 €

Procjena budžetske transparentnosti u općinama u Bosni i Hercegovini

Author(s): Mirna Jusić / Language(s): Bosnian

Uzimajući u obzir važnost koncepta budžetske transparentnosti na lokalnom nivou, ali i angažmana građana u budžetskom procesu, koji se ističe u međunarodnoj literaturi, ova studija imala je za cilj odgovoriti na pitanje da li je i u kojoj mjeri lokalna uprava u BiH stvorila podsticajno okruženje za građansko učešće u budžetskom procesu kroz institucionalizaciju procedura, formata i mehanizama budžetske transparentnosti. Preciznije, pokušali smo pružiti odgovor na pitanja da li su budžeti na lokalnom nivou transparentni i da li je lokalni budžetski proces otvoren u smislu da dozvoljava nadzor i učešće građana. Kako bi se odgovorilo na spomenuta pitanja, u okviru istraživanja primijenjeni su međunarodni kriteriji ili standardi dobre prakse iz međunarodne literature o budžetskoj transparentnosti, poput za lokalni nivo modificiranog Upitnika otvorenog budžeta (Open Budget Questionnaire) International Budget Partnershipa (IBP), koji definira kriterije za otvorenost budžeta. Na osnovu tih kriterija analiziran je domaći zakonski okvir relevantan za budžetski proces, ali i prakse na lokalnom nivou u BiH. Studijom su tako obuhvaćeni različiti aspekti budžetske transparentnosti, te ona ukazuje na interdisciplinarnu prirodu ovog popularnog koncepta. U okviru istraživanja, primijenjen je pristup studije tipičnih slučajeva na šest odabranih općina iz oba entiteta u BiH. Za svaku od općina analiziran je sadržaj izvještaja o izvršenju budžeta za 2009. i usvojenog godišnjeg budžeta za 2010. Osim toga, analiziran je i sam budžetski proces, koji podrazumijeva četiri koraka: pripremu, usvajanje, izvršenje i nadzor budžeta. Također, u skladu sa entitetskim zakonima o slobodi pristupa informacijama, u sve 141 općine u BiH poslani su zahtjevi koji su se odnosili na godišnji plan izvršenja budžeta općina. Službeni web-sajtovi svih bosanskohercegovačkih općina analizirani su kako bi se ocijenilo u kojoj mjeri općine objavljuju budžetske dokumente na internetu. Istraživanje je pokazalo da je transparentnost u odnosu na pristup budžetskim dokumentima u BiH donekle zadovoljavajuća. Kada je u pitanju poštivanje Zakona o slobodi pristupa informacijama, oko 82% bosanskohercegovačkih općina odgovorilo je na zahtjev poslan u okviru istraživanja do ili nakon zakonskog roka, a oko 18% općina nije odgovorilo na zahtjev. Studije slučajeva pokazale su da su skoro svi analizirani budžetski dokumenti objavljeni ili dostupni na zahtjev u šest općina. S druge strane, analiza zakonskog okvira pokazala je da relevantni entitetski zakoni ne propisuju u potpunosti pripremu svih relevantnih dokumenata, kao ni njihovo pravovremeno objavljivanje, što je svakako neophodno za lakši pristup dokumentima. Bilo bi posebno važno propisati obavezu pripreme i pravovremenog objavljivanja budžetskih informacija koje su prilagođene građanima, poput građanskih budžeta. Analiza službenih web-sajtova općina ukazuje na to da su općine počele koristiti internet kao sredstvo za informiranje javnosti o budžetskom procesu. Ipak, općine uglavnom ne koriste prednosti interneta kako bi budžetske dokumente učinile dostupnim: samo 26% bosansko-hercegovačkih općina objavilo je budžet za 2010. i izvještaj o izvršenju za 2009. na službenom web-sajtu; 32% na sajtu je objavilo samo budžet; 30% općina koje imaju sajt nije objavilo ove budžetske dokumente, a 11% je općina koje nemaju funkcionalan sajt. Obaveza objavljivanja budžetskih dokumenata na službenim web-sajtovima treba biti propisana relevantnim zakonima i propraćena izgradnjom kapaciteta na lokalnom nivou u oblasti e-uprave i podrške općinama na razvoju i upravljanju sajtovima prilagođenim korisnicima. Trenutno izostaje transparentnost budžetskog sadržaja, a sam sadržaj budžetskih dokumenata nije prilagođen građanima. Neprecizan zakonski okvir ne osigurava zadovoljavajući obim informacija koje bi budžet učinile razumljivijim i sveobuhvatnijim kada je u pitanju ono što lokalna vlast planira uraditi ili je već uradila. Informacije o učinku i informacije usmjerene ka građanima trenutno nisu zakonska obaveza niti dio lokalne prakse. Pored toga, u praksi se često ne poštuje u potpunosti relevantan zakonski okvir, što dodatno otežava razumijevanje dokumenata. Zakon o budžetskom sistemu RS-a mora preciznije definirati sadržaj budžeta i sadržaj izvještaja o izvršenju, koji se dostavljaju SO, a oba entitetska zakona i relevantni pravilnici trebaju biti detaljniji u pogledu narativnog dijela budžeta i izvještaja o izvršenju budžeta, u skladu sa međunarodnom dobrom praksom. Entitetski zakoni o budžetima/budžetskom sistemu trebaju propisati obavezu uspostavljanja veze između lokalnih politika i prihoda i rashoda u budžetskim dokumentima i u godišnjim izvještajima o izvršenju. Zakon o budžetima FBiH trebao bi biti eksplicitniji u pogledu toga da li su programske informacije kao dio budžetskih dokumenata obavezne ili ne. Potencijalnom uvođenju programskog budžetiranja treba prethoditi zakonski propisana programska klasifikacija. Budući da programsko budžetiranje i budžetiranje zasnovano na učinku podrazumijevaju niz promjena na lokalnom nivou u pogledu ljudskih, materijalnih resursa, strateškog razmišljanja i političke i administrativne volje, neophodne su analize modaliteta za uvođenje ovih reformi na lokalnom nivou. Između ostalog, trebalo bi analizirati provedivost takvih reformi, uzimajući u obzir faktore poput kapaciteta, troška, smjernica viših nivoa vlasti i slično. Transparentnost budžetskog procesa trenutno je ograničena. Za razliku od RS-a, javne rasprave o nacrtu budžeta trenutno nisu obavezne u FBiH, a dio općina ne organizira javne rasprave u okviru kojih se građanima predstavljaju nacrti budžeta za narednu fiskalnu godinu. Relevantni entitetski zakoni o budžetu/budžetskom sistemu trebaju propisati obavezu javnih konsultacija sa građanima o nacrtu budžeta i trebaju biti usklađeni sa zakonima o lokalnoj samoupravi. Također, sve općine trenutno nemaju transparentne kriterije za odabir kapitalnih projekata ili projekata NVO, iako neke općine trenutno rade na uspostavi ovih praksi. Takvi kriteriji trebaju biti institucionalizirani lokalnim propisima i javno dostupni. Pozitivno je što općine imaju aktivne budžetske komisije pri općinskom vijeću/skupštini općine (OV/SO), koje razmatraju i pružaju mišljenja o budžetskim dokumentima; ipak, njihov kapacitet i kvalitet rada nije razmatran u ovom istraživanju. Istraživanje je također pokazalo da Ured za reviziju FBiH, odnosno Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a ne vrše redovno i dovoljno često reviziju na lokalnom nivou, što umanjuje transparentnost samog budžetskog procesa i može pogodovati smanjenju fiskalne odgovornosti općina. Eksterna revizija godišnjeg izvršenja budžeta treba biti redovnija, a za najučinkovitije rješenje neophodno je razmotriti različite modalitete za eksternu reviziju. Istovremeno, treba biti propisana obaveza da tijelo nadležno za reviziju i OV/SO redovno prate korektivne mjere koje su lokalne vlasti preduzele u skladu sa nalazima ili preporukama eksterne revizije. Također, treba propisati obavezu pripreme i objavljivanja izvještaja o mjerama koje nadležni općinski organi planiraju preduzeti u skladu sa izvještajima revizije, te mjerama koje su preduzete.

More...

0.00 €

Prosecution of Hate Crimes in Bosnia and Herzegovina - The Prosecutors’ Perspective

Author(s): Marija Lučić-Ćatić,Amir Bajrić / Language(s): English

Hate crimes, understood as offenses motivated by hatred or prejudice against a particular group, are extremely damaging because of their harmful effect on the very foundation of society and trust between communities. In Bosnia and Herzegovina (BiH) these offenses are particularly dangerous because of their substantial potential to increase the existing tensions and negatively affect the trust building process and genuine recovery of the whole society. On the other hand, the legacy of the local war in the nineties of the last century, the existing fragmentation of the society, the dominance of collective identities and the media propagation of intolerance (and hatred) on a daily basis all contribute to the perception that in BiH society incidents motivated by hatred are not only ubiquitous, but generally accepted as “normal”. Bearing in mind how important and serious the repercussions of hate crimes may be, it is imperative to introduce comprehensive preventive measures and activities and improve criminal legislation in this area. However, the successful prosecution of hate crimes in BiH requires much more than adopting an appropriate legal framework. The efficient implementation of the legal framework and the improvement of hate crime prosecution are subject to solving a number of concrete problems. In this regard, while taking into account the existing legal framework in this field in all of the four BiH jurisdictions, this study seeks to identify the key problems that prosecutors may face in bringing charges of hatred or deciding whether to classify a crime as a hate crime, and to establish how to overcome these problems. In other words, the fundamental objective of the study is to determine the underlying issues in this area and offer recommendations that would serve as a basis for creating the necessary conditions for the successful and adequate prosecution of hate crimes in BiH. The methodological and conceptual approach used in this study differs from that of most previous analyses and studies dealing with the issue of hate crimes, especially in BiH, which have primarily focused on analysis of the legislation, its compliance with international standards, and the reasons it was introduced. This study, with its particular approach, is primarily intended for the legislative and executive bodies, the prosecution services and the police, the BiH High Judicial and Prosecutorial Council (HJPC), training centers for judges and prosecutors, as well as for all experts and practitioners who deal with the issue of prosecuting hate crimes in BiH. In accordance with the specified orientation, the study first presents the conceptual and legal framework, as well as the analytical and methodological approach to the research. After this an analysis of the implementation of hate crimes legislation in each of the BiH jurisdictions is presented. In the next section of the study specific problems which prosecutors face in their practice are analyzed, and the specific structural problems that are important to the (non) prosecution of hate crimes in BiH are clarified. All of the above provide a sound basis for the final part of the study, where, together with the concluding remarks, recommendations are given for improving the prosecution of hate crimes in the BiH context.

More...

0.00 €

Public Legal Education in Bosnia and Herzegovina: Overview of Needs, Opportunities, and Capacities

Author(s): Dženana Hrlović / Language(s): English

A number of countries in the world have initiated various programs aimed at realization of public legal education (PLE), which may be defined as systemic and continuous dissemination of information about the legal system for purpose of better understanding thereof by the citizens, building confidence in justice institutions, and better coping by the citizens in the maze of legislation, rights, and responsibilities. Education of general public about the legal system offers potentially important contribution to addressing a number of societal problems, especially improvement of the status of various marginalized and vulnerable groups. Thus, for example, the report of the UN General Secretary for 2009 emphasizes the importance of legal education for the poor as one of the necessary conditions in order to create sustainable living and eradicate poverty. This study, completed in the period September – December 2011, confirms that there is considerable need for such educational programs in Bosnia and Herzegovina. Some of the fundamental reasons why PLE is especially relevant for Bosnia and Herzegovina (hereinafter BiH) are the post-conflict, transitional, and reform contexts marked by a myriad of new legal institutes and regulations, as well as the complicated network of judicial and other institutions, and often unclear competences at different levels of organization of the government in Bosnia and Herzegovina. Creating relevant programs for public legal education is especially important for young people who are usually not aware of the legislation that relates to them, or available mechanisms of exercising their rights. Research in other countries demonstrates that it is exactly the young people who are most likely to face a legal problem. In addition, it is important to keep in mind that organizing such programs is especially fitting for a group of young people, given the fact that the formal education system, encompassing the great majority of the young people, may be used for the purpose. The goal of this present research was to assess the nature and scope of current activities in public legal education, with special focus on the youth, as well as the needs and capacities for their development within the specific context of BiH. To that end, a comparative analysis of PLE programs was conducted, mainly based on secondary sources about the programs and activities in this field of public education in Bosnia and Herzegovina, countries of the region, Europe, and beyond. In that context, experiences from Canada, United States of America, and United Kingdom were especially important, for these are the countries where such programs are the most advanced. In addition, the data for assessment was collected through primary research, which included 14 interviews with the representatives of competent ministries and other governmental institutions, as well as international and domestic organizations dealing with these issues at least to a certain extent. With respect to the current situation in the PLE domain, the first thing to highlight is that most of the past efforts in Bosnia and Herzegovina have been directed towards education about human rights, with inconsequential engagement in awareness raising and providing information and knowledge on certain judicial institutions, their powers, and roles they play in the society, as well as the legal rights and responsibilities of citizens. The analysis shows that current efforts towards public legal education in BiH are also insufficient, and that Bosnia and Herzegovina is one of the countries where PLE programs are underdeveloped, though there are also substantial initiatives in this field. Some of the major problems in this domain are weak collaboration between key players, especially governmental and non-governmental sector, and the fact that projects in this area do not sufficiently encompass important aspects of the law and legal system, such as family law, employment and labor rights, social care rights, as well as available mechanisms for protection of rights. Another problem is presented by the lack of appropriate platforms for strategic partnerships between non-governmental sector and justice institutions and other governmental institutions in this area, as well as inadequate integration of PLE segments within the strategic documents of the justice sector and other sectors relevant to certain target groups (e.g. youth strategy at different levels of government). In addition to the above, another problem is presented by inadequate representation of the PLE in formal education, which lacks permanent institutional solution, continuity of education, and of educators in this field. Most of our interlocutors think that a significant problem is presented by the lack of financing or human resources for organization and coordination, as well as for the very implementation of activities aimed at public legal education and information. Implementation of such educational programs for general population is a complex task in any environment because it requires a larger number of participants and communication channels to encompass the broadest population possible. Nonetheless, according to relevant comparative experiences and available literature, in order to fulfill their purpose, PLE programs should reflect five key principles: accessibility (information should be written in plain language, and accessible to all, regardless of obstacles like cultural differences, life in isolated areas etc.), decentralization (forming of networks and partnerships among service providers in PLE at the level of the entire state improves efficiency and encompasses the majority of population), coordination, continuity, and sustainable financing. Of course, different target groups also lend themselves to different options for implementation of PLE programs. In that regard, it is estimated that these educational programs are especially easy to organize for a group of young people given their accessibility through educational institutions, as well as due to the fact that, because of their inexperience, they are exposed to additional risk. Options for development and institutionalization of PLE programs for youth are primarily identified in expansion of the existing PLE elements within the educational system (i.e. primarily civil education subjects) aiming to include as many young people as possible, and education in this field would be implemented even before they start encountering specific legal problems. In that context, it is especially important to address introduction of curriculum contents that develop competences, as well as creating interesting educational programs to entice the interest of this population. However, one should not neglect options for implementation of PLE programs for general population, such as the activities planned in various strategic documents of competent institutions, primarily those operating in the justice sector, or the potential in the domain of PLE offered by legal aid agencies, as well as the coordinated activities by non-governmental organizations. Some of the possible solutions include intensifying activities of relevant departments of various, primarily judicial institutions (e.g. public relations departments) in the domain of PLE or long-term PLE programs implemented through the media, as well as utilizing different educational mechanisms such as seminars, printed materials, free info lines etc. Examples of the best practice in the world have served us as a framework for the analysis, as well as the source of inspiration in formulating proposals for possible future steps in the domain of PLE in Bosnia and Herzegovina. Within such comparative framework, and based on the analysis of accessible sources and practices, as well as the assessment of needs and capacities for enhancement and institutionalization of PLE programs in Bosnia and Herzegovina, the following recommendations were formulated: 1. It is necessary to create an appropriate framework, i.e. strategic documents, for implementation of PLE in Bosnia and Herzegovina. They should adhere to and reflect the five key PLE principles identified, and they are as follows: accessibility, decentralization, coordination, continuity, and sustainable financing. 2. It is necessary to create detailed and long-term PLE programs for the youth in Bosnia and Herzegovina, with a broad scope of topics, and explore options for their institutionalization. An integral part those programs should include continuous evaluation systems, which would ensure that the contents correspond to expressed needs, as well as to changes in the legal system. 3. Necessary steps should be taken towards establishment of a network or partnerships between organizations and institutions that would take active part in implementation of PLE programs. 4. It is necessary to establish an appropriate resource center, where legal professionals, as well as trainers from other professions would be able to obtain required information, training, materials, and whatever they need to conduct various activities and PLE programs. 5. Scarcity of human capacities and resources for implementation of PLE programs could be overcome by establishment of institutional mechanisms to create incentives for legal professionals to volunteer in this field. Another possible solution is to focus the education on future trainers in this field, such as teachers in elementary and secondary schools, activists in various non-governmental organizations, or to engage a number of unemployed lawyers or law students from BiH universities on a voluntary basis in realization of PLE programs.

More...

0.00 €

Sud kao kreator politika?: Uloga i efekti Ustavnog suda BiH u demokratskoj tranziciji i konsolidaciji

Author(s): Nedim Kulenović / Language(s): Bosnian

Činjenica jeste da je Bosna i Hercegovina (BiH) još uvijek, dvadeset godina nakon završetka rata, zemlja u tranziciji – od konfliktnog prema stabilnom postkonfliktnom društvu, ali i od “umjerenog autoritarnog socijalizma” ka demokratskom obliku vladavine sa drukčijim ekonomskim sistemom. Prema riječima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (USBiH ili Sud), tranzicija kao činjenica je “neporeciva”. Nadalje, zbog toga zemlja pokazuje “dominantnu tendenciju da se uključi u opće tokove internacionalizacije (prvenstveno s ciljem pridruživanja Evropskoj uniji), što implicira visok stepen demokratije u svim segmentima društva”. Štaviše, način izražavanja USBiH svjedoči jednom još konkretnijem značenju tranzicije, koje denotira da je prošlo dovoljno vremena da se učini otklon od diskriminatornih mehanizama dijeljenja moći, koji su na početku pravdani nužnošću, te pomak ka “pluralizaciji etnokracije”, ili, čak, njenom nadilaženju. Koja je adekvatna uloga Suda u tom procesu tranzicije? Još 1996. godine, u zoru nove ere Suda, prvi predsjednik postdejtonskog USBiH zapisao je tu opću dilemu napominjući da se od Suda očekuje da doprinese “zaštiti i daljnjem razvoju demokratskog, socijalno-političkog i pravnog jedinstva u zemlji”, ali da sâm pritom nikad ne postane “pisac ustava i zakona”. Ovaj izraz opće zabrinutosti iz prvih godina postojanja Suda nije bio popraćen istinskom debatom o pravoj ulozi USBiH u ustavnom sistemu BiH, što je začuđujuće, s obzirom na problematičnu prirodu Ustava, koji je rezultat Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum). Štaviše, Ustav je uspostavio duboko decentraliziranu i nestabilnu državu, koju je jedan bivši sudija Suda nazvao “najslabijim federalnim sistemom na svijetu”, a drugi istinskom konfederacijom. Također je institucionalizirao nešto što Yee naziva “etničkim suverenitetom”, a to je određeni broj mehanizama dijeljenja vlasti koji su, zbog svoje često diskriminatorne prirode, u očitoj koliziji sa sveobuhvatnim i ukorijenjenim mehanizmima zaštite ljudskih prava. Fokusiran na takav ustav, koji je pružio okvir za sistem vladavine u kojem vlada “krhka demokratija”, USBiH se suočavao sa krupnim izazovom: s jedne strane, eksplicitno je bio zadužen za “podržavanje” tog i takvog ustava (član VI/3), a, s druge, čini se da je postojalo implicitno razumijevanje – s obzirom na sastav Suda, njegove ovlasti i pozicioniranje – da će Sud dati “lijek za potencijalne slabosti u strukturi vlasti” do kojih je doveo sâm ustav. Uloga USBiH u tim procesima transformacije većim je dijelom neispitana, a zanimljivijom je čini Ustav BiH kao činjenica: unatoč svim svojim nedostacima, on se pokazao kao žilav. Iako je primijećeno da se uspostavljanje “trajnog ustavnog rješenja čini veoma teškim, naročito u novim demokratijama izvan zapadne Evrope i Sjeverne Amerike”, BiH ima jedan od najstarijih ustava u regionu, koji je za dvadeset godina svog postojanja dobio samo jedan zvanični amandman, neznatne važnosti. Usprkos činjenici da zemlju i dalje odlikuje duboko podijeljeno društvo i nestabilan politički sistem, za te dvije decenije njen ustavni sistem se značajnije promijenio. Iako USBiH i dalje odbija definirati oblik strukture vlasti, uporno se držeći stava prema kojem “kompleksnost ustavnog poretka u BiH indicira sui generis sistem”, broj prenesenih i preuzetih ovlasti na državnom nivou, te prateće uspostavljanje brojnih novih institucija sugerira da je BiH danas jedna robusnija asimetrična federacija. Politički režim konsocijacijske demokratije, naročito na nižim nivoima vlasti je – da se poslužimo terminologijom jednog od vodećih stručnjaka za Ustav BiH – također prošao značajnu transformaciju od “ekskluzivne” u “participatornu etnokraciju”. U tekstu koji slijedi iznosimo tvrdnju da je USBiH igrao važnu ulogu u toj neformalnoj ustavnoj transformaciji, uglavnom putem ovlasti za apstraktnu ocjenu ustavnosti, i to na dvije osi: u odnosu na strukturu države i u odnosu na politički režim u zemlji. Takav će fokus pomoći u ispitivanju Suda kao političke institucije i kreatora politika. U ispitivanju doprinosa koji je USBiH dao procesu demokratske tranzicije, konsolidacije i socijalne transformacije u BiH, koristimo se pristupom studije slučaja na više nivoa, pri čemu s jedne strane gledamo Sud kao instituciju, a s druge se fokusiramo na njegove konkretne odluke. Imajući to na umu, u prvom dijelu članka istražujemo ovlasti, sastav i pozicioniranje USBiH, te pokušavamo utvrditi na koji su način institucionalne značajke Suda utjecale na njegov ukupni rad. U drugom dijelu naročito se fokusiramo na pitanje: u kojoj se mjeri može reći da je Sud bio aktivistički, te također pokušavamo karakterizirati prirodu njegovog aktivizma i razumijevanje samog tog pojma u bosanskohercegovačkom kontekstu. To činimo širokim pregledom prakse USBiH na relevantnim poljima, ali, u trećem dijelu članka, i putem detaljne analize njegovih kapitalnih odluka. Na kraju, koncentriramo se na učinke aktivizma i njegove posljedice po legitimitet Suda.

More...

0.00 €

Sudska zaštita od diskriminacije u Bosni i Hercegovini - Analiza zakonskih rješenja i prakse u svjetlu prvih predmeta u ovoj oblasti

Author(s): Adrijana Hanušić / Language(s): Bosnian

Bosna i Hercegovina je usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije 2009. godine napravila veliki korak na zacrtanom putu unapređenja zaštite ljudskih prava. Tri godine od dana stvaranja normativne pretpostavke za zaštitu od diskriminacije, međutim, sudska praksa po ovom pitanju ostaje još uvijek izuzetno oskudna. Statistika organizacije Vaša prava, koja se, pored ostalog, bavi i pravnim zastupanjem žrtava diskriminacije i strateškim parničenjem, svakako je indikativna. U periodu finaliziranja ovog izvještaja, u decembru 2012. godine, poznata su samo tri tužbena zahtjeva koja su usvojena primjenom Zakona o zabrani diskriminacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZDBiH) – pravosnažna presuda Općinskog suda u Mostaru, nepravosnažna presuda Općinskog suda u Livnu , te nepravosnažna presuda Općinskog suda u Mostaru. Istovremeno, pet tužbenih zahtjeva je odbijeno, a u dva predmeta tužba je odbačena. S obzirom na navedeno, u ovom je momentu teško izvući čvrsto utemeljene zaključke o primjeni mnogih pravnih instituta i inovacija koje Zakon predviđa, kao i o problemima koji se s tim u vezi mogu pojaviti u daljnjoj sudskoj praksi. Pravosuđu Bosne i Hercegovine tek predstoji važan i izazovan zadatak njihovog tumačenja i pravilne primjene. U nedostatku razvijene sudske prakse, kako ističe sudija Općinskog suda u Livnu, koja je postupala u jednom od ovih predmeta, i sudije se bore “svoje nedoumice riješiti sukladno stečenom iskustvu i praksi iz drugih vrsta postupaka, a sve u duhu i smislu zakonskih odredbi”. U međuvremenu, upravo iz tog razloga vrijedi izvršiti analizu, prvenstveno, proceduralnih pravnih instituta specifičnih za sudsku zaštitu od diskriminacije uvedenih Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, sa posebnim fokusom na one čija se primjena već pokazala ili bi se, pak, na osnovu komparativnih iskustava i prirode procesnih pravila u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini, tek mogla pokazati problematičnom. U ovom izvještaju, ključni antidiskriminacijski procesni instituti i njihova primjena u Bosni i Hercegovini razmatraju se iz perspektive relevantnih standarda uspostavljenih kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i standarda Evropske unije, te zakonskih rješenja i iskustava iz drugih država. Osnovna je ideja tako postavljenog analitičkog okvira ponuditi orijentir za eventualno unapređenje i pravilno tretiranje pojedinih specifičnosti koje ZZDBiH uvodi u pravni sistem Bosne i Hercegovine, a sve u cilju osiguranja ostvarivanja njihove svrhe – privilegirane zaštite pojedinca koji se nađe u poziciji žrtve diskriminacije. Polazimo od pretpostavke da se iz analize zakonskog okvira i početnih primjera sudske prakse već mogu izvući zaključci o nekim od ključnih izazova koji mogu biti prepreka efikasnoj sudskoj zaštiti pojedinaca od diskriminacije. Izvještaj je zasnovan na analizi specifičnosti ZZDBiH, raspoloživim podacima o situaciji u području borbe protiv diskriminacije u praksi u Bosni i Hercegovini (kao što su rele vantna statistika, te informacije o toku i ishodu pojedinih sudskih predmeta), na analizi relevantnih sudskih presuda, te na intervjuima sa nekoliko kompetentnih sagovornika. Važno je istaći da je obavljeno i komparativno istraživanje koje je imalo za cilj da identificira primjere dobre prakse po pojedinim problemskim oblastima i identificiranim preprekama za efikasnu implementaciju ZZDBiH iz perspektive sudske zaštite. Zemlje koje su uključene u komparativno istraživanje prije svega su zemlje Evropske unije i zemlje regiona koje dijele naše probleme. Dodatni zanimljivi slučajevi su također uključeni ukoliko je to zahtijevala analiza specifičnih pitanja obuhvaćenih ovom studijom. Na osnovu identifikacije i analize izazova i problema koji su se već pojavili u procesuiranju slučajeva diskriminacije pred sudovima u Bosni i Hercegovini, te na osnovu kontekstualizirane analize aktualnih zakonskih rješenja u Bosni i Hercegovini i komparativnih iskustava, nastojali smo doći do preporuka o tome kako unaprijediti efikasnost sudske zaštite žrtava diskriminacije u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj svakako nije iscrpan i sveobuhvatan, ali jeste fokusiran na ključne probleme koje smo, na osnovu dostupnih izvora – a prije svega prvih antidiskriminacijskih sudskih predmeta – identificirali u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini. Naravno, nadamo se da će naredna istraživanja posvetiti dužnu pažnju i onim aspektima sudske zaštite od diskriminacije kojima se, zbog konceptualnih i tehničkih ograničenja, nismo mogli baviti u ovoj studiji. Analizu smo koncipirali i prezentirali u skladu sa pojedinim stadijima postupka – od prepoznavanja i prijave diskriminacije do pravosnažne presude. Nakon uvodnih razmatranja o sudskoj zaštiti od diskriminacije u Bosni i Hercegovini, izvještaj se bavi analizom pojedinih specifičnih elemenata ovog vida zaštite i s njima povezanim karakterističnim problemima, te završava zaključnim razmatranjima i preporukama usmjerenim ka njihovom eliminiranju.

More...

0.00 €

The Ombudsman in The System of Protection Against Discrimination in Bosnia and Herzegovina: Situation Analysis and Characteristic Problems

Author(s): Adrijana Hanušić / Language(s): English

The Law on the Prohibition of Discrimination of Bosnia and Herzegovina (hereinafter referred to as LPD) accords the Ombudsman of B&H the status of “central institution competent for protection against discrimination” and for that purpose prescribes the establishment of a special department with the sole task of considering cases of alleged discrimination committed by any legal or natural person, in any sphere of life. The law envisions a broad spectrum of competences for the Ombudsman, ranging from promotional activities, through surveys in the field of discrimination, to acting on complaints filed by individuals alleging to be victims of discrimination and taking an active role in misdemeanor proceedings for protection against discrimination. In this regard, the legislative competences of the Ombudsman of B&H in the field of protection against discrimination to large extent conform with international standards relevant for the operation of equality bodies. However, for combating discrimination efficiently it is not enough only to adopt legislative solutions harmonized with these standards. The key is to ensure efficient and proper implementation of the Law, which is currently qualified as poor in Bosnia and Herzegovina, primarily through strengthening institutions that are able to respond to the new important task of anti-discrimination protection accorded to them by the Law and through continuous support to their activities by other key actors. At the same time, in light of some existing legislative innovations, it is important at the earliest possible stage of implementation of the Law to ensure a more precise formulation of certain vague or incomplete provisions which provide the framework for the role of the Ombudsman Institution in the system of anti-discrimination protection, to precisely define and strengthen its concrete competences and conduct on particular issues, as well as to urge its maximum internal engagement in dealing with the problem of discrimination in line with generally accepted standards and obligations. In line with that, the goal of this research, along with providing an overview of international standards and comparative practice related to equality bodies, is to identify some of the obstacles that stand in the way of more efficient fulfilment of the Ombudsman’s role in protection of individuals against discrimination, as well as to offer potential solutions for overcoming them. The report is based on an analysis of the legislative framework, available data on the situation in the field of combating discrimination in practice in B&H (such as relevant statistics, information on the course and outcome of individual cases before the Office of the Ombudsman), analysis of relevant recommendations made by the Ombudsman, and interviews with several competent interlocutors. In addition, a comparative survey was carried out with the aim of identifying examples of good practice related to different problem areas and identified obstacles to efficient implementation on the Law on the Prohibition of Discrimination from the perspective of the Institution of the Ombudsman of B&H. Although the countries included in the comparative survey were defined in advance – using as the basic criterion the existence of an Ombudsman or an equivalent institution in the system of protection against discrimination and aiming to encompass primarily European Union countries and countries in the region that share our problems – additional interesting cases were also included if required by a specific aspect of the survey. In this connection, bearing in mind the still insufficient practice in this field, we focused on analyzing structural conditions and processes in which the Ombudsman of B&H is involved in order to identify the fundamental structural obstacles. Based on contextualized analysis and comparative experience, we produced recommendations on how to advance the position and maximize the contribution of the Ombudsman in efficient implementation of the Law on the Prohibition of Discrimination. Bearing in mind the numerous roles accorded to this institution by the Law, we focused on institutional aspects and on the key competence of the Ombudsman in this field – i.e. on fundamental problems and possible solutions related to acting on individual discrimination complaints. It is important to emphasize that the final draft of this publication was sent to a large number of experts, Institution of the Ombudsman of B&H and Serbian Commissioner for Protection of Equality, as well as to a wide circle of relevant actors in this field. Their comments and suggestions were integrated into the final version of the report. The report is structured as follows: relevant international standards related to ombudsman institutions and equivalent equality bodies are presented first. After these introductory considerations, the position and role of the Institution of the Ombudsman of B&H is briefly presented in the context of the Law on Protection against Discrimination of B&H, specifically focusing on the procedure for individual complaints. The third, key part of the report lays out the fundamental legislative, institutional and procedural problems and obstacles that make it difficult for the Ombudsman of B&H to effectively exercise the function of central institution for protection against discrimination in B&H. Recommendations elaborated in detail and aimed at eliminating the identified problems constitute the closing section of this report.

More...

0.00 €

Transparency of Public Procurement in Bosnia and Herzegovina - Between Theory and Practice

Author(s): Nermina Voloder / Language(s): English

Transparency is often singled out as one of the key indicators of a just and functional public procurement system, and it refers to the availability of all relevant information that enables stakeholders to become familiar with the rules and procedures applied in the public procurement process. If a public authority fails to ensure a sufficient level of transparency, it is impossible to ascertain whether the public procurement procedure was conducted impartially and in line with the rules. In that context, transparency in the implementation of public procurement contributes to increasing the accountability of public authorities and more efficient control of public spending. Contracting authorities in Bosnia and Herzegovina (BiH) are under the obligation to transparently conduct public procurement procedures and ensure fair and equal treatment of all tenderers in order to achieve the best value for public money. These principles are stipulated in the Law on Public Procurement in Bosnia and Herzegovina (hereinafter: LPPBiH) adopted in April 2014 as part of the public procurement system reforms and harmonisation of domestic legislation with European Union acquis. The new, modernised legal framework was established in BiH ten years after the adoption of the first Law on Public Procurement in 2004, which had shown numerous shortcomings in practice, including some to do with transparency. Although the new law introduced better norms for the aspect of transparency in public procurement, shortcomings that may have significant implications in practice are still evident. One of the aims of this analysis is to assess the extent to which the legal framework ensures an adequate level of transparency in public procurement in BiH, and how transparency could be improved. The analysis offers insight into the main obstacles to transparency in public procurement, especially in light of international standards and comparative practices, focusing primarily on existing legal and institutional solutions in this domain. It should be noted that the new Law on Public Procurement of BiH has been in force only since November 2014, and that certain bylaws relevant to transparency have not yet been adopted. That is why at this stage of research, insight into the practice of public procurement is still limited. This report focuses on the obligations of public institutions stipulated under the Law on Public Procurement of BiH to independently publish key information on public procurement that will enable the public procurement procedure and provide public insight into the process for awarding contracts. Access to all public information in the possession of any institution in BiH, including specific information on public procurement, may also be requested in line with the laws on free access to information adopted at the state and entity level, but this aspect of transparency is not the subject of the present analysis. This report takes into account the main conceptual discussions of transparency in public procurement processes. It then gives an overview of international standards in this area, focusing on European Directives for conducting public procurement procedures, and on decisions of the European Court of Justice. It also presents comparative practices in transparent public procurement in European Union countries with innovative approaches to improving the public procurement system, such as Slovakia and Portugal. The legal frameworks and practices of Western Balkan countries that have in the past few years made innovations to their legal and institutional frameworks for public procurement as part of the European Union approximation process are subject to a separate analysis. This primarily pertains to the experiences of Croatia, Serbia and Slovenia. Past reports on these issues, as well as the old and new legislative and institutional framework are also analysed. Finally, interviews were conducted with representatives of key institutions, including the Public Procurement Agency (hereinafter: PPA) and the Procurement Review Body (hereinafter: PRB), as well as with representatives of the business community in BiH.

More...

0.00 €

Transparentnost javnih nabavki u Bosni i Hercegovini - Između teorije i prakse

Author(s): Nermina Voloder / Language(s): Bosnian

Transparentnost se često izdvaja kao jedan od ključnih pokazatelja pravednog i funkcionalnog sistema javnih nabavki, a podrazumijeva dostupnost svih relevantnih informacija koje omogućavaju zainteresiranim subjektima da budu upoznati sa pravilima i procedurama koje se primjenjuju u procesu javnih nabavki. Ukoliko javni organ ne osigura adekvatan nivo transparentnosti, nije moguće provjeriti da li je postupak javne nabavke proveden nepristrasno i u skladu sa procedurama. U tom kontekstu, transparentno provođenje javnih nabavki doprinosi većoj odgovornosti javnih organa i efikasnijoj kontroli trošenja javnih sredstava. Ugovorni organi u Bosni i Hercegovini (BiH) dužni su transparentno provoditi postupke javne nabavke, osigurati jednak i fer tretman svih ponuđača, a sve sa ciljem postizanja najbolje vrijednosti za javni novac. Ovi principi propisani su Zakonom o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZJNBiH), koji je usvojen u aprilu 2014. godine, kao dio reforme sistema javnih nabavki i usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa legislativom Evropske unije. Novi, modernizirani zakonski okvir u BiH uspostavljen je deset godina nakon usvajanja prvog Zakona o javnim nabavkama iz 2004. godine, koji je u praksi pokazao brojne manjkavosti, između ostalog, i u domenu transparentnosti. Iako je novim zakonom bolje normiran aspekt transparentnosti u javnim nabavkama, i dalje su uočljivi nedostaci koji bi mogli imati značajne implikacije na praksu. U ovoj analizi upravo je jedan od ciljeva procijeniti u kojoj mjeri zakonski okvir osigurava adekvatan nivo transparentnosti u javnim nabavkama u BiH, te na koji bi se način transparentnost mogla unaprijediti. Analiza nudi uvid u glavne prepreke transparentnosti u oblasti javnih nabavki, posebno u svjetlu međunarodnih standarda i komparativnih praksi, prvenstveno se fokusirajući na postojeća zakonska i institucionalna rješenja u ovoj oblasti. Potrebno je napomenuti da se novi Zakon o javnim nabavkama BiH primjenjuje tek od novembra 2014. godine te određeni podzakonski akti relevantni za transparentnost još nisu doneseni. Iz tog je razloga uvid u praksu javnih nabavki ograničen u ovoj fazi istraživanja. Ovaj izvještaj stavlja fokus na obaveze javnih institucija da, u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama BiH, samoinicijativno objavljuju ključne informacije o javnim nabavkama, koje omogućavaju provođenje postupka javnih nabavki, ali i uvid javnosti u proces dodjele ugovora. Također, pristup svim javnim informacijama u posjedu bilo koje institucije u BiH, uključujući i specifične informacije o javnim nabavkama, moguće je zahtijevati u skladu sa zakonima o slobodnom pristupu informacijama, koji su usvojeni na državnom i entitetskom nivou, no taj aspekt transparentnosti nije predmet ove analize. Za potrebe ovog izvještaja u obzir su uzete glavne rasprave konceptualne prirode kada je u pitanju transparentnost u procesima javnih nabavki. Potom je urađen pregled međunarodnih standarda u ovoj oblasti, sa fokusom na Direktive Evropske unije o provođenju postupaka javne nabavke, kao i na presude Evropskog suda pravde. Također, predstavljene su komparativne prakse u domenu transparentnih javnih nabavki u zemljama Evropske unije, koje imaju inovativne pristupe unapređenju sistema javnih nabavki, poput Slovačke i Portugala. Posebno su analizirani zakonski okviri i prakse zemalja regije zapadnog Balkana, koje su u posljednjih nekoliko godina inovirale svoj zakonski i institucionalni okvir u ovom domenu, kao dio procesa približavanja članstvu u Evropskoj uniji. Ovdje se prije svega misli na iskustva Hrvatske, Srbije i Slovenije. Analizirani su i dosadašnji izvještaji u ovoj oblasti, te stari i novi zakonski i institucionalni okvir. Konačno, urađeni su intervjui sa predstavnicima ključnih institucija, uključujući Agenciju za javne nabavke (u daljnjem tekstu: AJN) i Ured za razmatranje žalbi (u daljnjem tekstu: URŽ), kao i sa predstavnicima poslovne zajednice u BiH.

More...

0.00 €

Uloga religije u društvima Zapadnog Balkana - Izvještaj s konferencije

Author(s): Lejla Hodžić / Language(s): Bosnian

Konferencija “Uloga religije u društvima Zapadnog Balkana” je regionalna konferencija koju su organizovali Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) iz Albanije, Centar za društvena istraživanja “Analitika” iz Bosne i Hercegovine, Beogradska otvorena škola iz Srbije i Institut za društvene i humanističke nauke Skoplje (ISSHS) iz Republike Sjeverne Makedonije. Cilj konferencije je istražiti izazove i mogućnosti kada je u pitanju uloga religije u društvima Zapadnog Balkana, te doprinijeti jačanju društvenih mehanizama i politika kako bi se na što bolji način odgovorilo budućim izazovima u ovom domenu. Pored toga, konferencija je pružila priliku da se prezentiraju rezultati istraživanja koje je provedeno u zemljama Zapadnog Balkana, a koje se bavilo ulogom religije u društvu. Konferencija je okupila lidere vjerskih zajednica, predstavnike akademske zajednice i medija, vladine zvaničnike i predstavnike civilnog društva sa Zapadnog Balkana, ali i otvorila i širu raspravu među njima o potencijalu za jačanje uloge religije u ovim društvima. U svjetlu općih izazova s kojima se suočavaju zemlje Zapadnog Balkana, kao što su nizak ekonomski razvoj, spora tranzicija i problemi sa vladavinom prava, učesnici su poseban naglasak stavili na implikacije i doprinos religije ovim pitanjima. Konferencija je organizovana uz velikodušnu podršku Ministarstva vanjskih poslova Holandije i uz učešće predsjednika Republike Albanije, Njegove ekselencije gospodina Ilira Mete.

More...

0.00 €

Unused Potential - The Role and Importance of Non-Governmental Organizations in Protection against Discrimination in Bosnia and Herzegovina

Author(s): Boris Topić / Language(s): English

With the passing of the Law on the Prohibition of Discrimination (hereinafter referred to as: LPD) in July 2009, the existing anti-discrimination framework in Bosnia and Herzegovina was supplemented. Thus Bosnia and Herzegovina joined a broad circle of countries trying to ensure the elimination of discrimination by adopting comprehensive anti-discrimination legislation that provides legal protection against discrimination committed both by the state and its bodies and by private persons. This important law, among other things, recognizes the significant role that non-governmental organizations are able to play in the field of combating discrimination by according them, among other things, certain procedural roles in the judicial proceeding for protection against discrimination. In the international and comparative field, one of the most important activities of non-governmental organizations that stands out in the area of combating discrimination is their role in proceedings for protection against discrimination. The reason why organizations of civil society are allowed to participate in proceedings for protection against discrimination basically lies in the fact that suppression of discrimination is a public interest activity and that any well-regulated anti-discrimination system should contain different modalities of participation of non-governmental organizations in proceedings for protection against discrimination. Therefore, we may characterize NGO activities in proceedings for protection against discrimination as a specific form of public interest litigation. Special significance to NGOs in this field, at least in European Union countries, was accorded by directives in the discrimination field, which require, for the purpose of ensuring efficient protection against discrimination, that the states in their judicial systems allow non-governmental organizations to act on behalf of victims of discrimination or in support of these individuals in proceedings for protection against discrimination. These procedural roles of non-governmental organizations are regulated differently in different legal systems. Yet, possible forms of activities of nongovernmental organizations on behalf of the victim that we might single out are filing a lawsuit in the name and on behalf of the victim – i.e. legal representation, the option for a non-governmental organization to appear as co-plaintiff together with the victim or the option to appear as an independent plaintiff with the consent of the victim. In addition, a specific form of action on behalf of victims of discrimination that stands out are activities of non-governmental organizations on filing a collective or group lawsuit. A very important form of support to victims of discrimination in anti-discrimination proceedings is certainly the participation of organizations of civil society as interveners in proceedings on the side of the victim or as friends of the court (amici curiae). Finally, a key contribution of non-governmental organizations in the field of combating discrimination is undoubtedly their role in so-called strategic lawsuits instigated to provide support to the implementation of anti-discrimination laws or to clarify various concepts contained in anti-discrimination legislation. Bearing in mind the above, this report attempts to analyze the existing legislative solutions in light of comparative experience and to point out the obstacles standing in the way of more active engagement of non-governmental organizations in judicial proceedings for protection against discrimination. In addition, the report attempts to offer specific solutions that will additionally motivate nongovernmental organizations to actively use the procedural roles accorded to them by the LPD, in the best interest of victims of discrimination. The report is mainly based on secondary, comparative research focusing on the role, activities and best practice of organizations of civil society in judicial proceedings for protection against discrimination. In addition, relevant legislative solutions related to the procedural role of non-governmental organizations in judicial proceedings for protection against discrimination were analyzed, as well as the first court judgments in discrimination cases in Bosnia and Herzegovina. Analysis of adopted legislative solutions in Bosnia and Herzegovina was performed in light of comparative experiences, primarily experiences of neighboring countries, considering that they share with Bosnia and Herzegovina a similar legal tradition and similar problems, as well as countries of the European Union which Bosnia and Herzegovina is trying to join. The analysis also encompassed other cases when needed to provide answers to specific questions. Finally, available sources on the current situation in the non-governmental sector in Bosnia and Herzegovina were also consulted, with particular focus on organizations working on protection of human rights. In the first section, the report analyzes solutions prescribed by the Law on the Prohibition of Discrimination of Bosnia and Herzegovina pertaining to the procedural role of non-governmental organizations in anti-discrimination proceedings. The second section focuses on obstacles that prevent organizations of civil society from taking a more active part in judicial proceedings for protection against discrimination. Through an overview of comparative experiences, effort is made to point to the most important requirements and criteria for efficient use of the option of participation of non-governmental organizations in antidiscrimination proceedings in Bosnia and Herzegovina. Finally, the concluding observations sum up the observations from the analysis and formulate specific recommendations related to legislative and practical solutions in this field in Bosnia and Herzegovina.

More...

Series:Analitika - Report