Milošević vs Jugoslavija. Knjiga I

Author(s): / Language(s): Serbian

Milošević vs Jugoslavija – Knjiga II

Author(s): / Language(s): Serbian

Srebrenica: Od poricanja do priznanja

Author(s): / Language(s): Serbian

Knjiga koja je pred čitaocem je pokušaj da se u potpunosti sagleda kontekst srebreničkog masakra, kao pojedinačno najvećeg i najmonstruoznijeg zločina počinjenog tokom jugoslovenskih ratova 1991- 1999. godine. Taj zločin ostaje kao opomena čovečanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike koja planira takve zločine. Do njih nikada ne dolazi preko noći. Uprkos činjenici da međunarodno humanitarno pravo i korpus ljudskih prava nikada nisu bili razvijeniji, do najvećeg stradanja nedužnih civilnih žrtava došlo je upravo u XX veku. Do masovnog stradanja civila došlo je čak i nakon holokausta nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu, što je međunarodnu zajednicu ponukalo na osnivanje dva ad hoc krivična suda, jedan za Jugoslaviju i drugi za Ruandu. Njihovo postojanje ubrzalo je i stvaranje stalnog Krivičnog suda, takođe u Hagu. Zločin u Srebrenici dogodio se pune četiri godine nakon početka rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Rat u Bosni i Hercegovini je od početka 1992. godine bio genocidan, jer je politika zvaničkog Beograda podrazumevala etničko čišćenje. Ono je kroz različite forme nasilja i zastrašivanja, odnosno terora, imalo za cilj da, Bošnjake, sa teritorija na kojima su stolećima živeli, prvenstveno onih duž reke Drine, otera, kako bi se stvorile čiste srpske etničke teritorije. Etničko čišćenje nisu izmislili Srbi. Međutim, uznemirava činjenica da se ono odvijalo, uprkos svim informacijama kojima se raspolagalo o masovnim ubistvima, maltretiranju, uništavanju kulturne baštine, pljačkama privatne imovine, masovnom nasilnom transferu ljudi i sl.

Etnologija svakodnevnog života

Author(s): Aleksandar Bošković / Language(s): Serbian

Tehnologija je oduvek zaokupljala ljude, bilo iz praktičnih razloga (kako da sebi život učine lakšim), bilo iz radoznalosti (u smislu proširivanja granica ljudskog znanja). Kako tvrde umetnici/kritičari iz kolektiva Critical Art Ensemble, razmišljanja o svrsi i budućnosti tehnologije su se povezivala sa promišljanjima budućnosti ljudskog roda uopšte, i ona se najčešće odvijaju u dva smera: s jedne strane, tehno-utopisti koji smatraju da razvoj nauke i tehnike čovečanstvu može doneti neslućena dobra, blagostanje i lek protiv svih zala, a sa druge, tehno-distopisti, koji smatraju da je tehnologija izvor svih zala, i da se od nje ne može očekivati ništa dobro. Tehno-utopisti pravi procvat doživljavaju sa industrijskom revolucijom, kada vera u provi đenje ustupa mesto veri u kapitalizam. (Božja ruka provi đenja je nešto kasnije amputirana i prišivena kiborgu kapitalizma Adama Smita.) Naravno, sa dolaskom industrijske revolucije, težište se definitivno pomera u korist nauke i tehnologije: mislioci sa levice (Kondorse, Sen-Simon, Marks), kao i sa desnice (Kont, Spenser) su delili optimizam u vezi svetle budućnosti, uprkos različitim pristupima – tako je Sen-Simon predvi đao socijalizam saveta, dok je Spenser očekivao pojavu buržoaskog Natčoveka.

Kovanje antijugoslovenske zavere – Knjiga 1

Author(s): Sonja Biserko / Language(s): Serbian

Poslednje dve decenije XX veka vratile su nacionalizam na evropsku političku pozornicu, pre svega u istočnu i centralnu Evropu. Pojava nacionalizma u postkomunističkim istočnoevropskim zemljama bila je rezultat krize identiteta kao posledica kolapsa komunizma i njegovog vrednosnog sistema na kojem je taj identitet počivao, te nesposobnosti i nespremnosti za transformaciju (Jugoslavije) i nespremnosti za tranziciju. Probuđeni nacionalizam u Srbiji bio je karakterističan, pre svega, po teritorijalnim aspiracijama, odnosno osvajačkim pohodima van granica Srbije. Instrumentalizacija vlastitog naroda u cilju mobilizacije za ratne pohode u Hrvatskoj i Bosni, a potom i na Kosovu, tehnologija i karakter ratovanja, srpski nacionalizam krajem XX veka čini najsličnijim nacionalsocijalizmu. Srpski nacizam je izraz palanke, kaže srpski filozof Radomir Konstantinović, pokušaj povratka duhu plemena, istorijska regresija. Svaka apsolutizacija mita, pa naravno i ksosovskog, vodi netrpeljivom nacizmu. Srpski nacizam s početka osmadesetih XX veka počeo je reaktiviranjem kosovskog mita, koji je "postao izvor i oblik zla sopstvenom apsolutizacijom". Ivo Banac ga definiše kao "novi oblik srpskog integralnog nacionalizma s naznakama fašističkih i komunističkih utjecaja. Premda prividno podupire parlamentarnu demokraciju, Miloševićeva ideologija povezuje protudemokratske ideje i s leva i s desna.

Kovanje antijugoslovenske zavere – Knjiga 2

Author(s): / Language(s): Serbian

Vukovarska tragedija 1991 – U mreži propagandnih laži i oružane moći JNA (Knjiga I)

Author(s): / Language(s): Serbian

Knjiga „Medijska priprema rata u Hrvatskoj“ predstavlja deo kontinuiranog nastojanja Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji da dokumentuje stvarne uzroke raspada Jugoslavije. Materijali i dokumenti sakupljeni u ovoj knjizi doprinose razumevanje političkog i društvenog konteksta koji je prethodio ratu. Zbog toga ovo izdanje Helsinškog odbora spada u korpus nezaobilaznih izvora za istraživače koji se bave aktuelnom istorijom balkanskog regiona. Presudom “Vukovarskoj trojci”, a pre toga presudom za Dubrovnik, te onoj Milanu Martiću, hrvatski rat je dobio i svoj sudski epilog. Posebna optužnica protiv Slobodana Miloševića podignuta 17. septembra 2002. godine i to za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je “nastao pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992”, nažalost, nije dobila svoj sudski epilog.

Vukovarska tragedija 1991 – U mreži propagandnih laži i oružane moći JNA (Knjiga II)

Author(s): Sonja Biserko / Language(s): Serbian

Cilj ove studije je analiza uloge Operativne grupe Jug Oružanih snaga SFRJ (Gardijske motorizovane brigade i dodatne jedinice) tokom dejstava u Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu u cilju zauzimanja Vukovara, i nakon tih operacija (od septembra do 24. novembra 1991). Dva su bitna aspekta ove analize. Prvo, u izveštaju se istražuje struktura oružanih snaga SFRJ, doktrina komande i kontrole (nad oružanim snagama i unutar njih), disciplina i ostali važni aspekti. Drugo, u izveštaju se analizira na koji način je Operativna grupa Jug oružanih snaga SFRJ u jesen 1991. izvodila operacije u Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu (i Vukovaru), uključujući odnose između Gardijske motorizovane brigade i drugih oružanih grupa koje su dejstvovale na vukovarskom području pre, za vreme i posle evakuacije vukovarske bolnice. Da bi postigla svoj cilj na najefikasniji način, studija je podeljena na dve velike celine. Svaka celina se sastoji od više delova. Da bi se olakašalo čitanje, svaki deo počinje sažetim prikazom. Skraćenice su navedene i objašnjene posebno u Glosaru.

Scenografija rata – Nova putovanja u Bosnu i Srbiju

Author(s): Jens-Martin Eriksen,Frederik Stjernfelt / Language(s): Serbian

Ova knjiga je nastala tokom dramatičnih godina za srpsku politiku. U martu 2003. ubijen je premijer Đinđić – sve ukazuje na to da je ubica poticao iz „Crvenih beretki“ pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova, uključujući njihove kontaktie u beogradskoj mafiji – pri čemu su možda bili uključeni i veći delovi državnog aparata. Posle više predsedničkih izbora bez rezultata, zbog premalog odziva birača, parlamentarni izbori od 28. decembra 2003. bili su iznenađenje za one koji su mislili da je Srbija na putu normalizacije. Pobednici su bile stranke koje su podržavale ranijeg predsednika Miloševića i još radikalnijeg Vojislava Šešelja – iako su obojica sedeli na optuženičkoj klupi u Hagu. Šešeljeva radikalna stranka postala je najjača, sa 28% glasova – i jedino ju je koalicija četnika, monarhista, liberalnih reformskih ekonomista i prethodnog predsednika, levičarskog nacionaliste Koštunice, sprečila da preuzme vlast; Koštunica se, pak, isključivo zahvaljujući goroj alternativi, predstavljao kao umeren.

Snaga lične odgovornosti

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

U oktobru 2008. godine Latinka Perović je napunila 75 godina života. Knjiga “Snaga lične odgovornosti”, zbirka članaka njenih prijatelja i saradnika, je izraz poštovanja njenom dugogodišnjem istraživačkom radu i zalaganju za razumevanje Srbije i njenog napora da se modernizuje. Ova knjiga je omaž njenom životnom zalaganju za istinu, toleranciju, individualno poštenje i hrabrost, odgovornost prema vlastitoj zemlji. Knjiga je takođe počast Latinki Perović – čoveku, istoričaru, političaru i, iznad svega, prijatelju i saradniku. Među srpskim istoričarima, Latinka Perović je verovatno uložila najveći trud da se pronikne u početke moderne istorije Srbije tokom XIX veka, bez čega se ne može razumeti ni aktuelna drama srbijanskog društva u pravljenju bilansa dvovekovnog lutanja. Isto tako, nije moguće dati odgovore na sve dileme sa kojima se Srbija na dramatičan način suočava bez uvida u suštinu dugotrajne političke opcije, Srbije kao hegemona na Balkanu, koja je završila u zločinu. U jednom razdoblju, dok je bila istaknuti političar, Latinka Perović je duboko uvažavala svu kompleksnost jugoslovenske federacije, suprotstavljajući se konstatntnom odbijanju Srbije da pristane na napor koji takva državna zajednica zahteva. Ona je u tom pogledu jedna od retkih koja je razumela tu složenu državnu zajednicu i potrebu za ravnopravnim odnosima između svih republika, bez čega takva zajednica nije moguća. Zato je i njeno razumevanje raspada Jugoslavije jedinstveno među, kako srpskim istoričarima, tako i među političarima. Ova knjiga, kao izraz našeg dubokog poštovanja za Latinku Perović, istovremeno je i pokušaj odupiranja marginalizaciji njene pojave, njenog rada i razumevanja Srbije. Bez takvog uvida i razumevanja, Srbija ne može istinski postati deo zajednice evropskih zemalja.

Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

Ova knjiga je izbor dokumenata i izveštaja sa suđenja Vojislavu Šešelju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Podeljena je na nekoliko poglavlja. Prvo poglavlje se odnosi na istorijat radikalne stranke i njen program Velike Srbije. Za potrebe Tužilaštva, Iv Tomić je priredio ekspertski izveštaj o velikosrpskoj ideji radikalne stranke koji obuhvata period od njenog osnivanja do sada. Sa tekstovima Latinke Perović i Olge Popović – Obradović, prvo poglavlje dešifruje suštinu tog programa i daje objašnjenja koja su neophodna za razumevanje drame srpskog naroda krajem XX veka.

Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2006. godinu

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

U oružanim sukobima u Hrvatskoj (1991.-95.), Bosni i Hercegovini (1992.-95.), i na Kosovu (1998.-99.), najmanje 130,000 ljudi je izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja sa ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme (lustracija). Ovaj izveštaj se bavi suočavanjem s posledicama ratnih događanja i zločinima počinjenim u periodu od 1991. do 1999. godine. Izveštaj je nastao na inicijativu Fonda za humaritarno pravo (FHP), u saradnji s Istraživačko dokumentacionim centrom (IDC-BiH) i Documentom (Hrvatska). Odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Kosovo, i Crnu Goru – u daljem tekstu “post-jugoslovenske zemlje“. U toku 2006. godine, u skoro svim post-jugoslovenskim zemljama suđenja za ratne zločine su dobila na zamahu, ali u drugim oblastima tranzicione pravde jedva da je bilo značajnijih pomaka u odnosu na prethodni period. Nedostajali su konkretni koraci vlasti koji bi vodili ka uspostavljanju tela za utvrđivanje činjenica, na državnom ili regionalnom nivou. Vrlo malo je urađeno kako bi se lica koja pretenduju da obavljaju javnu funkciju podvrgla ispitivanju njihovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Napokon, dolazak do reparacija –bilo na osnovu zakona ili sudskim putem – još uvek je teško ostvarivo za mnoge žrtve kršenja prava iz devedesetih godina. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su od samog završetka rata predstavljala najvažniji oblik tranzicione pravde koji se primenjuje u post-jugoslovenskim zemljama. U ranom posleratnom periodu nosilac procesuiranja ratnih zločina u regionu bio je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), prvenstveno zbog toga što nacionalna pravosuđa nisu zatakav zadatak bila spremna. Iako svojim osnivanjem i delovanjem nije uspeo da spreči neka od teških i masovnih kršenja ljudskih prava, kao što je zločin u Srebrenici u julu 1995. godine, tribunal je doprineo obuzdavanju nasilja u još nedovršenom procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, procesuiranju odgovornih na najvišim vojnim i političkim funkcijama, te pripremi pravosuđa i javnosti u regionu zasuđenja za ratne zločine. Uspostavljanje specijalnih tužilaštava za ratne zločine, odnosno specijalizovanih veća ili sudova za ovu vrstu slučajeva, u periodu 2003.-05., dovelo je do poboljšanja istraga i suđenja za ratne zločine, u Hrvatskoj, Srbiji, i Bosni i Hercegovini (BiH). U 2006. godini je nastavljen pozitivan trend iz prethodnih godina, naročito potcrtan daljnjim napretkom u saradnji tužilaštava iz BiH,Hrvatske, i Srbije. Ipak, u sve tri zemlje bili su vidljivi značajni problemi u procesuiranju ratnih zločina,uključujući nedovoljnu podršku političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost, kao i neadekvatne mere za podršku i zaštitu svedoka. U Hrvatskoj su pred županijskim sudovima tokom godine održana ukupno 23 suđenja, od čega 18 protiv pripadnika srpskih snaga, a pet protiv pripadnika vojno-policijskih snaga Republike Hrvatske. Doneseno je pet nepravosnažnih presuda, a tri presude su potvrđene od strane Vrhovnog suda RH. Sudovi u BiH su doneli 23 presude u prvom stepenu, i 17 pravnosnažnih (drugostepenih) presuda. Broj započetih i predstojećih suđenja pred Većem za ratne zločine pri Sudu BiH nadmašio je broj suđenja pred svim drugim sudovima. Procesuiranje za ratne zločine započelo je i u Republici Srpskoj, u kojoj je prethodno vladala nekažnjivost za počinioce ratnih zločina. U Srbiji su 2006. godine održana suđenja za ratne zločine u sedam predmeta. Na Kosovu je 2006. godine održano samo jedno suđenje za ratne zločine, protiv šestorice kosovskih Albanaca optuženih za zločine protiv drugih Albanaca. U avgustu je veće, sastavljeno isključivo od međunarodnih sudija, osudilo trojicu bivših oficira Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)na sedmogodišnje kazne zatvora, a sud je nakon izricanja presude doneo odluku o puštanju osuđenih na slobodu do pravnosnažnosti. U Crnoj Gori 2006. godine nije održano nijedno suđenje za ratne zločine, kao ni u prethodne četiri godine. Velika praznina u kažnjavanju ratnih zločina proističe iz činjeni-ce da mnogi počinioci ratnih zločina u BiH sada žive i stekli su državljanstvo u Srbiji o Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje. Istovremeno, BiH nije voljna da prepusti suđenja ovih lica pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA: U post-jugoslovenskim zemljama ne deluje nijedno zvanično telo koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili država naslednica bivše Jugoslavije, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. U 2006. godini, parlamentarne stranke u BiH su po prvi put uzele učešće u konkretnim aktivnostima koje potencijalno vode ka osnivanju državne komisije za istinu, tako što je radna grupa sačinjena od stranačkih predstavnika napravila nacrt zakona o komisiji. Vlada BiH je u junu osnovala Komisiju za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95. Iako je vlada utvrdila jednogodišnji rok za završetak rada ove komisije, u periodu između njenog osnivanja i kraja 2006. godine nije otpočeo rad na prikupljanju informacija. U drugim post-jugoslovenskim zemljama nije bilo ozbiljnijih rasprava unutar parlamenta ili vlada o osnivanju bilo kog tipa komisije za istinu. Umesto toga, na skupovima nevladinih organizacija učesnici su razmatrali moguće osnivanje regionalnog tela koje bi utvrđivalo činjenice o prošlosti i omogućilo žrtvama da neposredno iznose svoja iskustva. U 2006. godini, u raspravama koje su u parlamentima Srbije i Hrvatske vođene o događajima iz vremena rata, dominirala je jednostrana nacionalistička interpretacija ratnih događanja. Naročito je ovo bilo primetno u Srbiji, gde predstavnici umerenih stranaka nisu reagovali na brojne istupe nacionalističkih ekstremista. Krajem 2006. godine, u regionu je bilooko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Odnosi između predstavnika raznih komisija za nestala lica, na nivou post-jugoslovenskih zemalja još su opterećeni nepoverenjem. Još su češće i oštrije kritike koje udruženja porodica nestalih javno upućuju na račun državnih tela. Sve ovo doprinosilo je utisku o ispolitizovanosti jednog eminentno humanitarnog pitanja, i umanjivalo je efikasnost napora za traženje nestalih lica. Komisija za traženje nestalih Federacije BiH je 2006. godine ekshumirala oko 2.250 posmrtnih ostataka ne području Republike Srpske, a Kancelarija Republike Srpske zatraženje nestalih i zarobljenih lica je ekshumirala 126 tela. U Hrvatskoj je u toku 2006. godine ekshumirano 180 tela. Krajem godine još uvek se 2.050 državljana Republike Hrvatske vodilo kao nestalo, a uz to vlasti Srbije su tražile nešto više od 400 svojih državljana koji su nestali tokom sukoba u Hrvatskoj. Na Kosovu je krajem 2006. godine bilo 2,137 lica za kojima se i dalje traga, a nadležne agencije su u toku godine ekshumirale 59 tela. LUSTRACIJA: Bosna i Hercegovina ostaje jedina od post-jugoslovenskih zemalja u kojoj je, iako u ograničenom obimu, mogućnost da lice obavlja javnu funkciju uslovljena ispitivanjem njegovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Između 1999. i 2002. godine, Misija Ujedinjenih nacija je ispitivala postupanje 24.000 aktivnih policajaca u prethodnom (ratnom) periodu; 4 odsto policajaca je kao rezultat procesa uklonjeno iz službe. Između 2002. i 2004. godine u BiHje sprovedena sudska reforma, u toku koje je Visoki sudski i tužilački savet odlučio da oko 200 sudija i tužilaca, od 1.000, ne treba da budu ponovo izabrano. Iako u Srbiji postoji zakon koji na sveobuhvatan način predviđa utvrđivanje činjenica o aktivnostima lica za vreme oružanih sukoba i u periodu komunizma, zakon nikada nije bio primenjen. U periodu 2004.-06., većinu poslanika u parlamentu činili su poslanici Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, i Socijalističke partije Srbije, koje su u vreme donošenja zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (2003.) bile protiv njegovog usvajanja. REPARACIJE: U toku 2006. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivane su sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka), restitucija, utvrđivanje sudbine nestalih, i otkrivanje spomen-obeležja. Povrat i obnova imovine, te novčane reparacije suuglavnom najpre obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, ili tek treba da počne (u Hrvatskoj je desetinama hiljada Srba sudskim putem oduzeto stanarsko pravo s obrazloženjom da su napustili stanove, a vlada nije pokazala spremnost da im obezbedi pravičnu restituciju ili kompenzaciju). Spomen-obeležja se takođe podižu u znak sećanja na žrtve većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. U Srbiji su, u njihovo ime, nevladine organizacije za ljudska prava podnosile tužbe za naknadu štete, i u većini slučajeva sudovi su presudili u korist žrtava. U drugim zemljama,broj tužilaca je bio relativno mali, zbog nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora. U svim post-jugoslovenskim zemljama karakter spomen-obeležja i način na koji se podižu jasno reflektuje političku i društvenu klimu u datoj sredini. U Srbiji, spomen-obeležja izražavaju potrebu većinskog dela društva da interpretira ulog u Srbije u ratovima 1990-ih, inače žestoko kritikovanu u međunarodnoj zajednici i u drugim delovima bivše Jugoslavije, kao jednoznačno pozitivnu. U Hrvatskoj i na Kosovu, gotovo potpuno odsutstvo spomen-obeležja o stradanjima manjinskog (srpskog) naroda izražava rasprostranjen stav da uloga pravedne žrtve isključivo pripada većinskom (hrvatskom, odnosno albanskom) narodu. U Bosni i Hercegovini postoji nešto veća spremnost da se,kroz simboličku formu spomenika, prihvate svedočanstva o stradanju “druge strane”, iako takvi primeri predstavljaju izuzetak pre nego pravilo. U Crnoj Gori, tenzija između vlasti koja je zagovarala samostalnost Crne Gore, s jedne strane, i onih sektora u društvu koji su naklonjeni Srbiji, s druge strane, prelama se i kroz praksu podizanja spomen-obeležja. Ono što je zajedničko spomen-obeležjima u svim delovima bivše Jugoslavije je prihvatanje, na simboličkom nivou, privilegovanog položaja vojnih žrtava u odnosu na civilne.

Prava civilnih žrtava rata

Author(s): Vesna Teršelič,Milena Čalić-Jelić / Language(s): Croatian

Žrtvama se smatraju osobe koje su, pojedinačno ili unutar skupine, pretrpjele štetu koja uključuje fizičku ili mentalnu povredu, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili ozbiljnu povredu njihovih temeljnih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, u skladu s Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 60/147 Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Gdje je to primjereno te u skladu s unutarnjim pravom, pojam žrtva uključuje i članove uže obitelji ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju.

Moj zavičaj kroz vrijeme

Author(s): / Language(s): Croatian

Ne jednom smo si postavili pitanje zašto bi mladi ljudi trebali imati odnos prema prošlosti!? Većinu vremena tijekom našeg obrazovanja, nemamo velik interes za povijest. Često ju smatramo dosadnom i nepotrebnom. Međutim, dođe vrijeme kada si počnemo postavljati važna pitanja o kojima odgovore tražimo upravo u osobnim rukopisima i stranicama ispisanima povijesnim podacima koje nam mogu pomoći razumjeti uzroke sukoba, ratova i stalnih kršenja ljudskih prava. Uzroke i načine ljudskog stradanja koje nas vode traženju puteva solidarnosti i pozitivne društvene akcije, pamćenja i sjećanja. Zašto bi mlade prošlost trebala zanimati i kako danas dovodimo u vezu prošla zbivanja i život mladih danas? Vjerojatno se nećete iznenaditi, no mladi ljudi imaju odnos prema prošlosti, oni ga stvaraju i on se u njima stvara svakodnevno. Kroz obiteljske priče, iskustva naših susjeda, nastavne sadržaje, medije... Ključno je pitanje kakav je to odnos. Stvaramo li odnos prihvaćanja svega što čujemo ili ipak u tom odnosu spram prošlih zbivanja ima prostora kritičkom razmišljanju, selekciji sadržaja, korištenju kvalitetnih izvora informacija? Kakvom vidimo ulogu osobnih iskustava, kakvu priču o ratu i miru ona pričaju? Jeste li znali da su mladi najčešće korišteni instrument totalitarnih režima 20. stoljeća? Jeste li znali da mladi uglavnom nemaju pristup objektivnim interpretacijama povijesnih zbivanja utemeljenih na činjenicama? Jeste li znali da su mladi ljudi danas aktivni pronositelji isključivih političkih ideja i govora mržnje? Što mislite zašto je tome tako? Kako mladi mogu postati nositelji pozitivnih promjena, poruka solidarnosti i kulture mira? U pogledu na prošlost važnim ističemo suočavanje s istom, s bolnim posljedicama sukoba i ratova, s mnogobrojnim stradanjima nedužnih – djece, mladih, žena, staraca, muškaraca... Ističemo važnost suočavanja s istom jer se pokazuje da se povijest ponavlja. Važno je učiti iz nje. I sami poznajete izreku – povijest je učiteljica života! Čemu nas ona uči? Razmislite o nekim aspektima vašeg života danas, utjecajima koji su vas formirali – stavovima i iskustvima vaših baka i djedova. Kakvu odgovornost mladi ljudi imaju oko toga? Složit ćete se da je naša odgovornost kao mladih pripadnika/ica društva u kojemu živimo upravo način kako ćemo živjeti i graditi naša društva, na vrijednosnim temeljima ravnopravnog i uvažavajućeg odnosa spram svih ljudskih bića i njihovih prava i sloboda. Uz tu odgovornost, važna je i ona kako ćemo pričati povijesne priče i govoriti o prošlim zbivanjima, kako ćemo prenositi iskustva naših predaka. Naposljetku, važan je i naš stav prema teškim posljedicama ratova i svh oblika društvene isključivosti i političkoga nasilja koji nas i danas u modernim društvima okružuju. Upravo zato odlučili smo se na promišljen i sustavan doprinos dijalogu o prošlosti i kulturi sjećanja na stradanja i otpor nasilju kroz obogaćivanje nastave povijesti i nastavnih materijala. Željeli smo da taj dijalog unese kvalitetnije poznavanje i razumijevanje povijesnih zbivanja kod mladih, ali i da ih potakne na aktivno istraživanje povijesti njihova zavičaja – mjesta stradanja, mjesta sjećanja, mjesta otpora... Ove smo godine istražili zavičaje Osijeka, Zagreba i Opatijsko-liburnijskog kraja. U suradnji sa III. Gimnazijom Osijek, zagrebačkom Gimnazijom Lucijana Vranjanina i opatijskom Gimnazijom Eugen Kumičić kao i Volonterskim centrom Osijek i Muzejom Slavonije, Centrom za mirovne studije i Udrugom antifašističkih boraca i antifašista Opatije i Liburnije, u kasnim ljetnim, jesenskim i ranim zimskim mjesecima učili smo, razgovarali i istraživali ‘Moj zavičaj kroz vrijeme’ - kako smo i nazvali zajednički projekt – u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća te naslijeđe antifašizma na ovim prostorima. U tijeku istraživanja, suradnju smo ostvarili i sa nizom drugih vjerskih i manjinskih organizacija, koje su s nama podjelile njihova iskustva ovih teških događaja. Željeli bismo da nam se više srednjih škola u Hrvatskoj pridruži u otkrivanju povijesti krajeva koja su obilježila teška stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraća, ali i antifašističkog otpora za vrijeme i poslije rata koji je jednako tako ostavio duboke tragove u kulturi hrvatskoga društva.

Evakuiran u Pakračku poljanu

Author(s): Đorđe Gunjević / Language(s): Croatian

Dnevničko-memoarski zapisi Đorđa Gunjevića, ratnog pomoćnika povjerenika Vlade za Pakrac zaduženog za zdravstvo i socijalnu skrb, tekst je koji ukazuje na sudbinu pojedinca u vihoru Domovinskoga rata, ali i na sudbinu zajednice. Gunjević je svoj posao pomoćnika povjerenika, koji je potrajao nešto više od mjesec dana, radio u ekstremno teškim ratnim uvjetima u Pakracu. Glavna točka njegovog posla bio je Medicinski centar, velika i ugledna zdravstvena ustanova, koja je bila samo dvjestotinjak metara udaljena od položaja pobunjenih Srba. Tko je bio u Pakracu i vidio gdje je Medicinski centar, a gdje su bili položaji pobunjenika, zna da im je bolnica bila kao na dlanu, doslovce na puškomet, i zna da nisu morali ni nišaniti da bi je pogodili. Pakrac je od kraja kolovoza, pa sve do potpisivanja Sarajevskog primirja bio jedna od žarišnih točaka u Domovinskom ratu. Istina, nikad toliko pod lupom javnosti poput Vukovara ili Dubrovnika, ali kada je početkom 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje, Pakrac je, baš kao i obližnji Lipik, bio jedan od najrazrušenijih hrvatskih gradova. U takvim nemogućim okolnostima trebalo je nekako djelovati i koliko je to bilo moguće održavati red u Medicinskom centru u kojem je i pri kraju rujna 1991. godine još uvijek bilo više od 300 pacijenata, od toga njih 275 na Psihijatriji. Gunjević je osmislio, a u dogovoru s Ministarstvom zdravstva i svojim pakračkim suradnicima i suradnicama proveo važnu, rizičnu, humanu, ali i nužnu operaciju - evakuaciju Medicinskog centra. Nagrada za to bio mu je, zbog njegove nacionalne pripadnosti, „boravak“ u Pakračkoj Poljani, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, jednoj od najtamnijih i najsramotnijih točaka Domovinskog rata. Tako se je klatno sudbine u Gunjevićevu slučaju gibalo vrlo brzo: od vrhunca zbog uspješne evakuacije do propasti i razmišljanja o samouništenju na Pakračkoj Poljani u samo nekoliko dana. Gunjevićevi zapisi nisu, međutim, samo knjiga o njegovoj osobnoj sudbini. To je knjiga o tome koliko jedna zajednica može u ratu brzo propasti, odnosno, preciznije rečeno, koliko brzo može biti prisiljena na propast. U samo nekoliko dana Pakrac se našao na popisu mjesta u Hrvatskoj koja su krajem ljeta i početkom jeseni za vrijeme pobune i agresije na Hrvatsku, mimo svoje volje, civilizacijski propadala. U samo nekoliko dana stanovnici Pakraca morali su zaboraviti kakva je to civilizacijska tekovina tekuća voda iz vodovoda, što je to organizirani komunalni život, morali su naučiti što znači šištanje plina iz uništenih instalacija, kako izgleda život u gradu u kojemu ne funkcioniraju socijalne službe, u kojemu se broj zaposlenih u Medicinskom centru naglo smanjuje sedam puta, u kojem se više ne mogu isplaćivati mirovine, ne zato što nema novca, nego zato što to fizički nije moguće. U svemu tome, i u svojoj dramatičnoj osobnoj sudbini, Gunjević nalazi lijepe riječi i riječi poštovanja za mnoge svoje sugrađane. Nekima od njih bit će ugodno čitati ove zapise. Ima među njima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti. S poštovanjem se prisjeća svojih kolega iz zdravstva, primjerice Katice Bergman, dr. Nikole Zelića, dr. Luke Vrbana i Slave Jankovića, dr. Ivice Kosteckog. Sa sjetom se prisjeća svog kolege iz Povjereništva Stjepana Širca. Nekima, pak, vjerojatno neće biti ugodno čitati Gunjevićeve zapise. I opet, tu ima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti, kako „ njegovih“ Srba, tako i Hrvata. Začuđujuće je, međutim, da Gunjević pronalazi riječi poštovanja, pa i simpatije, čak i za neke ljude koji su ga držali u zatočeništvu u Pakračkoj Poljani. Gunjevićeva priča na kraju je ipak imala sretan završetak, koliko je to moguće u ratno doba. Ostao je živ, kuću je obnovio, a Grad Pakrac ga se sjetio i dodijelio mu priznanje. Njegovi zapisi isključivo su - njegovi. Rezultat su začudne, gotovo nevjerojatno činjenice da je rokovnik u kojemu je 1991. godine bilježio što je radio kojega dana uspio sve „preživjeti" i koji je poslužio kao temelj za rekonstrukciju događaja i prizivanje događaja iz sjećanja. Njegova sjećanja, zabilježena oporim stilom, lišenim lirike, točna su koliko sjećanja pojedinca, bez obzira na pomoćna sredstva, mogu biti. No, ona su, osim osobnog svjedočanstva jednog doba i jedne sudbine, i poziv svima drugima da pokrenu vlastita sjećanja i iza sebe ostave memoarski zapis na jedno burno, ratno doba.

Konzultacijski proces o Inicijativi za osnivanje REKOM - pregled mišljenja, prijedloga i preporuka - srpanj – prosinac 2009.

Author(s): / Language(s): Bosnian,Croatian,Serbian

Konzultacije su organizirali Centar za građanske inicijative Poreč (Hrvatska) i Documenta (Hrvatska). Skupu je prisustvovalo 25 sudionika/ca iz organizacija za ljudska prava, udruga stradalih i obitelji nestalih, organizacija mladih, ženskih grupa, profesionalnih udruga i lokalnih vlasti u Istri. Amir Kulaglić iz Srebrenice (BiH), Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska) i Eugen Jakovčić (Documenta, Hrvatska) bili su predavači, dok su skup moderirali Bisera Momčinović (Centar za građanske inicijative Pula, Hrvatska) i Goran Božičević (MIRamiDA centar Grožnjan, Hrvatska). Radio Pula, Tv Nova izvještavali su sa događaja. Novi list i Glas Istre su objavili razgovor s Amirom Kulaglićem, autora Mladena Radića, kao i tekst „Prekinuti šutnju i poricanje“ autorice Tatjane Gromače.

Sjećanja na rat - U Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Croatian

Publikacija Sjećanja na rat u Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima nastala je kao rezultat nastojanja Documente da se zabilježe sjećanja ljudi koji su preživjeli rat na području Pakraca, Lipika i okolnih mjesta. Cilj nam je bio zabilježiti nepisane priče iz ne tako davne prošlosti koja će nas, htjeli mi to ili ne, još dugo zaokupljati. Vjerovali smo da će pokušaj rekonstrukcije ratnih zbivanja na tom području i prenošenje subjektivnog iskustva ljudi koji nisu bili nositelji političke moći, ni kreatori političke povijesti, omogućiti uvid u naizgled skrivene aspekte života na području zapadne Slavonije i produbiti spoznaju o prirodi i tijeku ratnih sukoba 90-ih.

Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj - stavovi i mišljenja aktera i javnosti u Poraću

Author(s): Kruno Kardov,Dražen Lalić,Vesna Teršelič / Language(s): Croatian

Mnogi se pitaju, na prvi pogled logično i opravdano, koja je uopće svrha suočavanja s prošlošću. Prema njima, umjesto bolnoga i beskorisnoga pa i štetnoga suočavanja s minulim nasiljem i zločinima, pojedinci, narodi i društva trebaju ostaviti prošlost iza sebe i sasvim se okrenuti (boljoj) budućnosti. Iako prihvaćamo dobrohotnost većine tih kritičara, nas troje autora ove knjige spadamo među ljude koji se ne slažu s tvrdnjama o uzaludnosti ili štetnosti suočavanja s prošlošću, i to iz više razloga. Ponajprije ističemo razlog koji je po našem mišljenju najvažniji: suočavanje je ne samo potrebno nego i nužno zbog svih kojima prošlost uopće nije prošlost, već je traumatiziranost zbog neposredno ili posredno pretrpljenoga nasilja u ratnim i drugim sukobima osnovna odrednica njihove sadašnjosti, a nekima i budućnosti. Takav odnos prema prošlosti imaju milijuni ljudi koji žive u mnogim zemljama i na različitim kontinentima.

Nastava kontroverzne istorije za odgovorno obrazovanje - 15 radionica

Author(s): / Language(s): Montenegrine

Više od dvije decenije nakon završetka konflikta na prostoru bivše Jugoslavije, u crnogorskom društvu, ali i obrazovnom sistemu, i dalje postoji određeni otklon ka redovnom i detaljnom predavanju ovih tema. Iako su lekcije koje govore o periodu 1991-2001. zastupljene u našem obrazovnom sistemu, već duže od deceniju, istraživanja sprovedena kod svršenih srednjoškolaca/ki, ali i nastavnika/ca, ukazuju da se o ovim temama ili ne predaje ili da se predaju samo osnovne informacije.

Neizliječena trauma: rad na ozdravljenju i izgradnji mira

Author(s): / Language(s): Bosnian

Tokom konferencije održane u Sarajevu, ljeta 2016, pod nazivom “Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu i šire” i šetnje sa sinom uskim ulicama starog grada, bilo mi je teško pomiriti tihu ljepotu i nježnu prirodu okruženja sa svakodnevnim kopanjem po bolu, gubitku i traumi od prije dvije decenije. Prebirući po sjećanjima na eksploziju meteža i nasilja koja je odjeknula ovim područjem tokom devedesetih godina i to iz nečega što je ličilo skrivenom skladištu toksične energije, osjetio sam da i u sadašnjosti postoji opipljiv nemir koji odjekuje uobičajenom ljudskom dilemom koja nije nova niti svojstvena isključivo ovoj regiji.