EU Communication Policy in Its Neighbourhood in Light of Third-Party Propaganda

Author(s): / Language(s): English

Due to mounting Russian propaganda in the eastern neighbourhood and in the Baltic states, the EU set up a task force (East StratCom) in September to counter stereotypes about the Union disseminated by the Moscow apparatus. This is a step in the right direction, but a drop in the ocean of needs. The Union still allocates sparse resources to support independent media operating in Russian and in local languages. EU delegations face staff shortages in communication units, especially those covering social media, while the budgets of those units remain small in comparison to the countries covered by enlargement policy. This report examines the limitations of EU communication in the neighbourhood and draws on the experience of EU delegations to provide recommendations for building an image of the Union understandable to ordinary people.

Anti-corruption in Moldova and Ukraine: A V4 Handbook of Best Practices

Author(s): / Language(s): English

Corruption is the most oft-cited obstacle in relations between the EU and two of its eastern partners, Moldova and Ukraine. Seeping through public and private exchanges alike, systemic corruption impedes sectoral reforms—a crucial element of modernisation. The handbook offers concrete case studies from the Visegrad countries’ anti-corruption policy tracks and proposes solutions on how Moldova and Ukraine can best capitalise on the EU’s expertise, financial assistance and political momentum in anti-corruption reforms to minimise risk and optimise success.

Prilog pitanju javnosti rada Ustavnog suda

Author(s): Bojan Jović / Language(s): Serbian

Ustavni sud je organ vlasti koji je najmanje ograničen ustavom, koji je prema njemu „mek“ jer ga, pod plaštom zaštite, tumači u skladu sa svojim političkim i pravnim stavovima. U javnosti se lako može stvoriti predstava da se isključenjem javnosti, odnosno bitnim smanjenjem njenog prisustva u radu Suda, stvara jedna „superiorna nedodirljiva elitistička organizacija koja nikome ni za šta ne odgovara“, što može uticati na slabljenje poverenja građana ne samo u Ustavni sud, već i u sve demokratske institucije koje su pod njegovom kontrolom. Pored javnih rasprava, kojih skoro i nema u Srbiji, kratka, nerazumljiva i često nejasna saopštenja za javnost (ovde se mora imati u vidu i to da novinari najčešće nisu pravnici i da su nedovoljno obučeni za analizu i shvatanje ustavnosudskih odluka), selektivno objavljivanje odluka, održavanje samo godišnjih konferencija za novinare, doprinose tome da javnost nema valjani uvid u funkcionisanje ove institucije, pa samim tim ni mogućnost kontrole. Ustavni sud čine pojedinci koje biraju, sve tri grane vlasti individualno i ravnopravno (blagu prednost prilikom izbora sudija treba dati izvršnoj vlasti), te se ta individualnost, znanje i stručnost mora pretočiti u jedinstvo, koje će se manifestovati zajedničkom odlukom. Najveći izraz autonomije sudije pojedinca jeste upravo izdvojeno mišljenje, koje predstavlja čin lične promocije, hrabrosti, zadovoljenja sujete, ali možda i neslaganja među sudijskim kolektivom. Međutim, po mišljenju pojedinih autora ono može ukazati i na eventualni uticaj koji politički činioci vrše preko sudija na odlučivanje suda. Ipak, ovo bi se teško moglo prihvatiti jer je smisao izdvojenog mišljenja upravo mogućnost sudije da pokaže svoju nezavisnost i da zainteresuje javnost da se uključi u raspravu o nekom značajnom pitanju. Izdvojena mišljenja se, po pravilu, objavljuju uz odluke, te samim tim javnost ima svestraniji uvid u rad Ustavnog suda. Prisustvo javnosti na sednicama povećalo bi transparentnost odlučivanja, uz ozbiljniji i svestraniji pristup Suda svakom predmetu, došlo bi do kvalitetnije rasprave i izrade boljih odluka, kojima bi se neuporedivo bolje štitili opšti interesi. Osim boljeg upoznavanja sa nekom odlukom, javno mnjenje kroz izdvojeno mišljenje može videti i kako je sudija glasao u spornom predmetu. Pisanjem izdvojenog mišljenja sudija izražava istančani osećaj za javno mnjenje, jer je i pored nesaglasnosti sa određenom odlukom, sudija mogao uskratiti javnost za iskazivanje svog stava. Pošto je javnost skoro izopštena iz rada Suda, pisanje izdvojenih mišljenja može biti utoliko dobar, a možda i jedini valjan način, da sudije iskažu i učine dostupnim javnosti, svoje neslaganje sa nekom ustavnosudskom odlukom. U stabilnim i ozbiljnim demokratijama mišljenje i odluke ustavnih sudova, se neće nikada dovoditi u pitanje. Autoritet ovog organa je neretko neprikosnoven teoretičarima, političarima, ali i samoj javnosti i studentima koji se bave ustavnim pravom, koji diskutujući o donetim odlukama ne dovode u pitanje značaj i rad same institucije. Kako bi se i u Srbiji došlo do ovog nivoa, Ustavni sud prvo mora da donosi „velike odluke“, naravno ne u skladu sa očekivanjima javnog mnjenja, ali svakako u skladu sa shvatanjima struke, ubeđenjima samih ustavnih sudija i što manjim uplivom aktuelne politike. Na taj način će Ustavni sud krenuti putem ponovnog uspostavljanja demokratskih tekovina, uz veću transparentnost i javno prihvatljive kvalitetnije odluke. Zato nema sumnje da bi ponovno uključivanje javnosti u rad Suda, sigurno doprinelo svemu tome. S obzirom na to da je Sud suočen sa velikim brojem predmeta, malo je verovatno revitalizovanje javne rasprave kao oblika rada Ustavnog suda, sem kod najznačajnijih predmeta, gde se javna rasprava ne bi smela izostaviti. Zbog svih ostalih predmeta, bilo bi dobro ponovo uvesti javne sednice, jer bi faza većanja verovatno postala znatno kvalitetnija, a samo glasanje bi bilo zaštićeno, s obzirom na to da se u Sudu glasa putem elektronskog sistema, pa bi javnosti bio dostupan samo ishod, ali ne i način glasanja. Stoga se ne vidi zbog čega bi javnost bila uskraćena mogućnosti da kontroliše organ koji kasira zakone, kad je i organ koji ih donosi neprekidno pod budnim okom javnog mnjenja.

Dileme o domašaju načela javnosti u radu Ustavnog suda Srbije

Author(s): Darko Simović / Language(s): Serbian

Uporednopravno posmatrano dominira rešenje tajnosti faze većanja i odlučivanja u ustavnom sudu. Sagledano iz te perspektive, promene u praksi rada Ustavnog suda Srbije, u pogledu domašaja načela javnosti, mogu se tumačiti i kao prihvatanje uobičajenih standarda na polju ustavnog sudovanja uzornih demokratskih pravnih sistema. Ipak, premda postoje uverljivi razlozi da većanje i glasanje sudija treba da bude daleko od očiju javnosti čini se da, posmatrano iz vizure Ustavnog suda Srbije, pretežu argumenti za prihvatanje ekstenzivnog tumačenja domašaja javnosti rada ovog organa. Prvo, načelno govoreći, s obzirom na to da su dugi niz godina sve sednice Ustavnog suda Srbije bile dostupne oku javnosti, restriktivnije poimanje domašaja načela javnosti narušava princip stečenih prava. Naime, uskraćivanjem mogućnosti javnom mnjenju da se upoznaje sa tokom i kvalitetom većanja i odlučivanja sudija, umanjuje se kapacitet biračkog tela da na adekvatan način politički sankcioniše one koji su odgovorni za konstituisanje i sastav ustavnog suda. Drugo, sama priroda ustavnosudske funkcije opravdava poseban pravni režim načela javnosti. Ne postoji višestepenost ustavnog sudovanja i budući da su donete odluke konačne i izvršne, javno mnjenje je jedini mogući vid demokratskog nadzora nad ostvarivanjem ove državne funkcije. Osim toga, „predmet ustavnog spora je pitanje ustavnosti normativnog akta. Ustavni spor ne teži da udovolji zahtevu jednog ili drugog učesnika u sporu, već da prema načelu materijalne istine utvrdi ono što odgovara objektivnom pravu. Ustavni spor je, prema tome, objektivni spor u kome se za razliku od subjektivnog spora rešava pitanje objektivnog prava, pri čemu nije od presudne važnosti da se odbije ili prihvati zahtev predlagača ili inicijatora, već da se reši pitanje ustavnosti, odnosno zakonitosti”. Za razliku od redovnog pravosuđa, ustavni sud nije vezan razlozima koje navodi predlagač, već je njegov zadatak da na osnovu svih relevantnih činjenica, do kojih može i sam doći, konačno odgovori na pitanje da li je došlo do povrede Ustava ili ne. Ujedno, u pojedinim pravnim sistemima, kao i u Republici Srbiji, i ustavni sud može samoinicijativno da pokrene postupak kontrole ustavnosti. Istovremeno, javnost rada ovog organa treba da obezbedi odgovarajući legitimitet ustavnom sudu, budući da je njegova funkcija da kontroliše predstavničko telo koje raspolaže neposrednim političkim legitimitetom. Zadobijanje autoriteta u odnosu na nosioce zakonodavne i izvršne vlasti ne može se ostvariti ukoliko se sudije svesno sakrivaju od očiju javnosti, praveći od ovog organa svojevrsno ekskluzivno tajno društvo. Trend ka restriktivnijem poimanju načela javnosti rada se može tumačiti i kao gest slabosti aktuelnog sastava Ustavnog suda. Treće, dosledno sprovođenje načela javnosti u radu Ustavnog suda bi doprinosilo njegovoj postepenoj afirmaciji, budući da u političkom sistemu Srbije ovaj organ nije prepoznat kao autentičan i pouzdan zaštitnik Ustava. Mada su, gledano sa stanovišta normativnog okvira, ustanovljena snažna institucionalna jemstva za obezbeđivanje nezavisnosti i samostalnosti Ustavnog suda Srbije, ovaj organ, počev od povratka liberalno-demokratskom konstitucionalizmu, nije ostvarivao svoju misiju. „Politika je umesto ustava, uz preovlađujući uticaj izvršne vlasti, često bila vodilja ustavnom sudu i to kada se radilo o politički najvažnijim i pravno najzahtevnijim odlukama“. Umesto da bude lojalan ustavu, Ustavni sud Srbije je već poslovično preobražen u „uslužni sud“ (Marko Pavlović), jer „nisu izostajale ni manje ili više tihe kolaboracije, pa ni svojevrsno savezništvo ustavnog suda ili pojedinih njegovih sudija sa nosiocima političke vlasti, posebno sa organima koji ih predlažu ili odabiraju, ili u koje po isteku mandata očekuju da se vrate“. Četvrto, dosledno sproveden princip javnosti rada značajno bi pomogao obezbeđivanju nezavisnosti i samostalnosti sudija. Doduše, tako ne misli sudija Slijepčević koji apostrofira da „javno iznošenje argumenata i stavova o predlogu odluke nesumnjivo vodi uspostavljanju psihičkog stanja koje sputava sudiju da bez ikakvog tereta odgovornosti iznese svoje argumente za ili protiv prihvatanja“. Ipak, javnost može biti jedini delotvoran zaštitnik nezavisnosti Ustavnog suda. Nosioci političke vlasti po pravilu tajnovito, vaninstitucionalnim sredstvima utiču na rad sudija. Naivna je iluzija verovati da će tajnost sednica o većanju i glasanju onemogućiti zainteresovane nosioce političke vlasti da saznaju stavove pojedinih sudija o konkretnom ustavnom sporu. Budući da su sudije Ustavnog suda izrazile spremnost da čine neprobojnu branu od povreda Ustava, od njih se očekuje da, pored nužnih stručnih i moralnih kvaliteta, poseduju i nesvakidašnju građansku kuraž. Otuda, potpuno transparentan rad Ustavnog suda treba da podstiče vrline sudija, a ujedno i da odvraća potencijalne kandidate za buduće sudije ukoliko nisu spremni da pokažu nepokolebljivu doslednost i hrabrost u odbrani Ustava. Peto, javnost svih sednica Ustavnog suda bi trebalo da doprinese i podizanju kvaliteta rasprave, a ujedno i donetih odluka. Prema Kosti Čavoškom, Ustavni sud Srbije odlikuje „odsustvo svakog teorijskog rasuđivanja koje bi dovelo do uobličavanja odgovarajućih doktrina, koje bi obavezivale sam ustavni sud i omogućile stvaranje svojevrsnog precedentnog prava“. Skromno obrazloženje odluka zasnovano na metodu „objektivne interpretacije, pre svega, na doslovno jezičko značenje ustavnih normi“, navodilo je na kritike da vodi „samo do besplodnog `gomilanja ustavnih normi` (Vesna Rakić-Vodinelić), pukog `pozitivizma golih reči`, a ne do dubljeg, slojevitog i višedimenzionalnog utvrđivanja pravog značenja ustavnih normi“. Prema tome, bar kada je o Srbiji reč, budno oko javnosti bi trebalo da bude neprestana opomena sudijama da svojoj dužnosti pristupaju daleko odgovornije, savesnije i stručnije, da bi i odluke Ustavnog suda uistinu razvijale objektivno ustavno pravo. Šesto, potpuna transparentnost rada Ustavnog suda trebalo bi da doprinese i kvalitetnijem odabiru sudija. Političke institucije koje su nadležne za izbor sudija Ustavnog suda nisu na savestan i odgovoran način pristupile toj svojoj dužnosti, budući da su umesto ustavnog zahteva o „istaknutom pravniku“ kao uslovu za izbor sudija očigledno pretezali neki drugi razlozi. Uostalom, sam proces odabira sudija je proticao u znaku raspodele političkog plena. Primera radi, listu od deset kandidata Narodna skupština je sastavila tako što je svaka poslanička grupa predložila unapred dogovoreni broj kandidata. U ovom preraspodeljivanju kandidata nije učestvovala politička stranka predsednika Republike, tako da se opravdano pretpostavlja da su deset kandidata koje je predložio šef države zapravo predlog te političke stranke. Osim ove primedbe, primetno je da je čitav izborni postupak obeležila netransparentnost, jer se odabir kandidata odvijao daleko od očiju javnosti, a ovlašćeni predlagači se nisu ni najmanje potrudili da obrazlože na osnovu kojih to profesionalnih kvaliteta nominovani kandidati zaslužuju da budu okvalifikovani kao istaknuti pravnici. No, ukoliko se to moglo i očekivati od nosilaca političke vlasti, postojala je nada da će bar izbor pet sudija od strane Vrhovnog kasacionog suda proteći bez upliva politike i uz dosledno pridržavanje principa stručnosti kao najbitnijeg merila pri odabiru sudija. Međutim, ispostavilo se da je taj deo Ustavnog suda, koji je pri tome izabran bez ikakvog uvida javnosti, „stručno najsporniji, a politički najpodobniji (...) pošto su se prilikom njihovog izbora, pored stranačkih, uplele i rođačke veze“. Iznete konstatacije na pravi način potvrđuju i reči sudije, a u prvi mah i predsednice, Ustavnog suda Bose Nenadić (2007-2010): „Dosadašnja praksa izbora, odnosno imenovanja (ne samo u parlamentu) pokazuje da se za pojedine predložene kandidate, sem formalnih uslova (...), teško moglo reći da se radilo o ’istaknutom pravniku’, odnosno licu koje je, pre svega, pravničkoj javnosti, poznato po stručnosti i znanju. Bilo je i slučajeva da upravo otpadnu oni kandidati sa liste koji su ne samo u stručnoj, odnosno pravničkoj, već i opštoj javnosti prepoznatljivi kao pravni stračnjaci i za koje se osnovano, na osnovu objektivnih merila moglo ustvrditi da spadaju u vrhunske pravnike, odnosno da uživaju ugled priznatog pravnog stručnjaka u zemlji“. Aktuelni sastav Ustavnog suda nadahnjuje na uverenje da ustavno rešenje o reizbornosti sudija dodatno opravdava uvođenje opšte javnosti na sve sednice Ustavnog suda. Postojeće ustavno rešenje oslabilo je institucionalna jemstva nezavisnosti Ustavnog suda, jer kako se ističe u teoriji „pretnja nezavisnosti bila bi, naravno, kad bi postojalo pravo ponovnog izbora (...) Tada sudija može biti sklon tome da donosi odluke koje će pripomoći njegovom ponovnom izboru“. Umesto mogućnosti reizbora trebalo je predvideti duži, jednomandatni izbor sudija. Uostalom, komparativno iskustvo je ukazalo da ustavni sudovi imaju najviše uspeha kada se formiraju od sudija koji imaju visoke pravničke kvalifikacije i koji su imenovani na dug mandatni period, bez mogućnosti reizbora. S obzirom na to da ustavotvorac Srbije nije postupio dovoljno mudro i u skladu sa komparativnim iskustvom, opšta javnost svih sednica Ustavnog suda je način da se rad ovog organa u potpunosti učini transparentnim i da se tako neutrališu moguće negativne posledice reizbornosti sudija. Naime, otvaranjem za javnost sednica o većanju sudija, javnom mnjenju bi se omogućilo da sagleda u kojoj meri su izabrane sudije zaista „istaknuti pravnici“ koji su kadri da opravdavaju taj svoj kvalitet na delu. Sudije ne samo da će morati da budu pripremljenije za sednice, već će do punog izražaja doći i to koliko savesno i odgovorno pristupaju većanju, a u kojoj meri prihvataju već unapred dodeljenu im ulogu. Naime, „kada sudije ustavnog suda odlučuju o konformnosti neke norme sa ustavnom normom, često je dovoljno da to čine po vlastitoj savesti, znanju i sposobnosti; dakle, ne toliko prema ustavu, nego prema vlastitom razumevanju ustava“. Uostalom, to je prilika da se demistifikuje rad ustavnog suda i da se razotkriju stručni potencijali svakog sudije. Premda same sudije ne podležu odgovornosti, ukoliko se pokaže da neki od njih nisu dorasli funkciji na koju su imenovani, političku odgovornost će snositi nosioci vlasti koji su učestvovali u njihovom izboru. Ujedno, nosioci političke vlasti će biti prinuđeni da pažljivije pristupe odabiru sudija, odnosno da ne reizaberu one sudije koje su pokazale nestručnost ili koje su lojalnost ustavu zamenili za lojalnost aktuelnoj politici. Suština ustavnosudske funkcije je depolitizovanje, odnosno rešavanje ustavnih sporova, bez obzira na to koliko političkih elemenata nose u sebi, pravnim, a ne političkim rezonovanjem. Da je bilo valjane selekcije sudija ne bi se desilo da doskorašnji predsednik Ustavnog suda, Dragiša Slijepčević (2011-2014), dopusti sebi da oponente njegovog načina razmišljanja o načelu javnosti rada Ustavnog suda počasti tvrdnjom da su „svoj profesionalni kredibilitet stavili u službu nečasnih ciljeva“ i da je njihovo rezonovanje „zdravom umu nepojmljivo“. Ove reči svedoče o jednom rigidnom i netolerantnom duhu kome nije mesto u Ustavnom sudu. Upravo zbog takvih ispada, javnom mnjenju je neophodno omogućiti da neprestano bude u prilici da se upoznaje sa likom i delom ljudi kojima je na brigu poverena misija čuvara Ustava.

Nedostaci i dobre strane izvještaja Međunarodne krizne grupe pod nazivom: „Šta želi Republika Srpska?“

Author(s): Amela Kadrić / Language(s): Bosnian

Izvještaj Međunarodne krizne grupe određene oblasti obradio je jako dobro i skrenuo pažnju na niz značajnih problema koji su jasno uočljivi u ovom entitetu, poput snažne centralizacije ili problema sa aktuelnom vlašću u odnosu prema opoziciji. Ipak, Izvještaj sadrži niz manjkavosti. One se očituju u metodološkoj slabosti koja proizlazi iz anonimnih izvora i nejasnih referenci „sa terena“ koje ne pružaju osnov za vjeru u njihovu vjerodostojnost i autentičnost. Kontradiktornost u Izvještaju koja se očituje u činjeničnim utvrđenjima do kojih je ICG došao vršeći svoje istraživanje i Preporukama koje su u potpunosti suprotne tim utvrđenjima također su značajan nedostatak Izvještaja. Propusti sa preporukama za koje nije jasno zašto su upućene vladi RS ili predsjedniku RS, ili ilustruju naznačenu kontradiktornost veliki su nedostatak Izvještaja. Manjkavost Izvještaja je i u njegovoj jednostranosti koja je evidentna iz propusta da budu obrađene značajne oblasti poput pravosuđa, medija, statusa državne imovine, policije,...Posebno je zabrinjavajuće da je ICG podatke o problemima u ovim oblastima u toku istraživanja dobivao iz različitih izvora, od kojih su neki, kako je naznačeno, praktičari iz tih područja koji su prenosili svoja iskustva, a da na to uopće nije skrenuo pažnju javnosti. Također, falsificiranje stvarnosti koje se očituje u činjeničnim navodima koji se odnose na pitanje početka rata u BiH, trenutnih emocija građana RS prema BiH kao državi, navodima o nacionalizmu koji pogoduju secesionističkim motivima RS, predstavljaju vrlo značajan propust Izvještaja. Zaključno, Izvještaju generalno nedostaje koherentnost obrađenih cjelina koja onemogućava čitatelja da lako uprati sve probleme koje su analitičari sa terena uočili. Bilo bi dobro da su svi problemi iz određene oblasti naznačeni na jednom mjestu i da čitatelji ne moraju trošiti dodatno vrijeme da povezuju navode iz jedne oblasti sa drugom kako bi saznali barem dio informacija o nekom problemu koji je uočen. Tako npr. problem s medijima ili policijom postaje jasan tek kada se izvrši analiza svih navoda iz Izvještaja što može zbuniti ili dovesti do nejasnoća.

Uloga VSTV BiH u imenovanju nosilaca pravosudnih funkcija: stanje i perspektive

Author(s): Davor Trlin / Language(s): Bosnian

This paper analyzes the legal position of the judiciary in the system of government of Bosnia and Herzegovina and the lower the political-territorial units. The analysis presents a normative framework for the organization and functioning of HJPC the domain naming of the judiciary. In the analysis I put forward the view that HJPC's own normative acts prescribed insufficiently transparent procedure, which has not significantly improved or amended this acts. I critically commented on the appointment of holders of prosecutorial functions by the legislative authority. The analysis also includes some suggestions for reform de lege ferenda.

Tužilaštva u političkom sporazumu SDP/SNSD: Nezavisno ili političko pravosuđe?

Author(s): Sevima Sali-Terzić / Language(s): Bosnian

The Agreement between SDP and SNSD on programmatic/project cooperation in legislative and executive branch of government suggest changes in the process of appointment of prosecutors at all levels in BiH. Namely, the Agreement foresees, among other issues, that all chief prosecutors should be appointed by 14 different legislative bodies (State, entities, cantons and Brčko District of BiH), while other prosecutors should be appointed by respective chief prosecutors. This raised serious issues related to maintenance of prosecutor's independence since such proposal reduces significantly the role that the High Judicial and Prosecutorial Council has in relation to this issue. The author argues that international standards related to the independence of prosecutors differ from those related to independence of judges and that it is permissible that legislator or even executive level can appoint prosecutors. However, author notes a tendency both in the region and in other countries to form independent prosecutorial councils that will have an important role in the process of appointment of prosecutors. Also, there is a need for institutional safeguards against unacceptable outside interference in particular cases that have to be in place. Based on international standards and practice in some other countries, and taking into account the identified problems with the prosecutorial service in BiH, author argues that only State, Entity and Brčko District Chief Prosecutors should be appointed by the legislator – BiH Parliamentary Assembly. However, all deputies, Chief Prosecutors at cantonal levels, and all other prosecutors should be appointed by the Prosecutorial Chamber of the HJCP that should be established. Author also suggest a model of appointment that could be used to develop a process that would make prosecutor services at all levels more effective and accountable, but that will at the same time guarantee autonomy of the prosecutor's offices and independence of individual prosecutors.

Nepotizam – poseban oblik sukoba interesa javnih funkcionera (Mali osvrt na ustavni i zakonski okvir za sprečavanja nepotizma u zemljama zapadnog Balkana i praksu Agencije za borbu protiv korupcije u Srbiji)

Author(s): Dejan A. Milić / Language(s): Serbian

U zemljama u regionu i u Srbiji sukob interesa (i nepotizam, kao njegov kvalifikovani oblik) jeste, bez sumnje, ugrađen u temelj sistemske korupcije, zbog dostupnosti raznih mogućnosti i načina na koje javni funkcioneri privatni interes privileguju na štetu javnog interesa, zbog rasprostranjenosti „fenomena“, zbog tokom godina formirane „prokoruptivne“ svesti građana da se sukob interesa u raznim sferama odlučivanja „podrazumeva“, te zbog nedostatka delotvornih mehanizama za njegovo sprečavanje. Nepotizam je, pored svega dosad navedenog, kvalifikovani sukob interesa i zbog činjenice da su u njegovoj osnovi isprepletani interesi većeg broja međusobno povezanih lica, što dodatno doprinosi širenju „fenomena“. Navedeni primeri nepotizma u regionu, kao i razmatranje ustavnog i zakonskog okvira u pobrojane četiri države ukazuju na niz zajedničkih karakteristika nepotizma i odnosa države i društva prema ovoj koruptivnoj pojavi. Prva karakteristika nepotizma jeste, svakako, njegova rasprostranjenost. Druga karakteristika je utemeljenost nepotizma u svesti građana kao pojave „bez koje se ne može u današnjem vremenu“. Treća karakteristika je „zbunjenost“ države u reagovanju na nepotizam. Rasprostranjenost nepotizma posledica je, s jedne strane, višedecenijske krize i pada ekonomskog kvaliteta života u državama u regionu, i, sa druge strane, „burazersko-kumovskog“ mentaliteta ljudi na ovim prostorima, koji podrazumevaju „obavezu“ rođaka na važnim pozicijama da ispune očekivanja onih koji tu privilegiju nemaju. Utemeljenost ideje o „neophodnosti“ nepotizma u prokoruptivnoj svesti građana u regionu zasniva se, osim na „burazersko-kumovskom“ mentalitetu napredovanja, i na jasnim signalima koje građanima šalju društva krhke demokratije, nepotpuno utemeljena na vladavini prava u ovim državama, da je nepotizam „uslov“ bez koga je teško moguće rešiti ikoje značajno egzistencijalno pitanje, a da taj uslov nema jasnu i delotvornu alternativu, koja je u skladu sa zakonom i moralnim uzansama. Takav poražavajući zaključak kritične mase građana u svim državama sukcesorima socijalističke Jugoslavije čini neophodnim dugotrajno snaženje svesti o nužnosti izgradnje građanskog integriteta, koji će posledično dovesti i do izgradnje integriteta javnih funkcionera. Integriteta, koji ne smeju biti zasnovani na praznim pričama, nego na jasnim i u stvarnom životu ostvarivim propisima i ličnim primerima. „Zbunjenost“ države očituje se u nekonzistentnim zakonskim rešenjima, kao i u nedelotvornim mehanizmima borbe protiv nepotizma (sastavljenim od beznačajnih sankcija za funkcionera i teško sprovodljivih procedura njihovog izvršenja). Nekonzistentna, često zbunjujuća, zakonska rešenja posledica su oklevanja države da jasno predoči učesnicima u tom vidu korupcije (među kojima je veliki broj onih nosilaca funkcija, koji su „deo“ države, pa i onih koji donose zakone) da učešće u korupciji nosi rizik kršenja zakona i sankcije kao posledice tog kršenja. Činjenica da su nosioci javnih funkcija često „deo“ države, po svemu sudeći, je uzrok i stvaranju nedelotvornih mehanizama za izvršenje sankcija, inače skromnog dometa. Jednostavno rečeno, za efikasniju borbu države protiv sukoba interesa (i nepotizma) neophodna je jača i čvršća politička volja i onih na vlasti i onih koji su u opoziciji da postave i poštuju granice svojih htenja. Gde je svetlo u tunelu sukoba interesa i nepotizma, u kojem decenijama tumaramo? Na kraju tunela, naravno. Pred nama je dug put, koji mora imati dve podjednako izgrađene trake, obe u smeru svetla. Jedna je vezana za preveniranje sukoba interesa izgradnjom svesti o njegovoj štetnosti i izgradnjom i jačanjem integriteta nosilaca javnih funkcija. Druga se tiče jačanja volje države da se sukobu interesa kao vidu korupcije suprotstavi. Volje, koja se definiše jasnim, preciznim i u realnom životu primenljivim normama i delotvornim, „odvraćajućim“ sankcijama, koje će javnim funkcionerima predočiti svu dugoročnu štetnost sukoba interesa po njihov status, a povezanim licima iznova potvrditi tačnost i svevremenost stare narodne mudrosti „Preko – preče. Naokolo - bliže“.

INTERNATIONAL SCIENTIFIC CONFERENCE STRATEGIES XXI. The Complex and Dynamic Nature of the Security Environment - Volume 1

Author(s): Mirela Atanasiu / Language(s): English

The conference provides the appropriate academic exchange of ideas, opinions and communication of the latest results of scientific research in the field of security and strategy.

INTERNATIONAL SCIENTIFIC CONFERENCE STRATEGIES XXI. The Complex and Dynamic Nature of the Security Environment - Volume 2

Author(s): / Language(s): English

The conference provides the appropriate academic exchange of ideas, opinions and communication of the latest results of scientific research in the field of security and strategy.

Objavljivanjem ugovora do transparentnijih javnih nabava u Bosni i Hercegovini - Analiza pravnog okvira

Author(s): Stanka Pejaković / Language(s): Bosnian

Ugovori o javnoj nabavi nastaju kao rezultat potrebe za učinkovitim korištenjem proračunskih sredstava i poticanja slobodnog tržišnog natjecanja i instrument su za realizaciju javne nabave u praksi. Sklapanjem ugovora o javnoj nabavi započinje nova faza u ostvarivanju javne nabave (posttenderska faza), u kojoj se, također, mogu pojaviti zlouporabe koje negativno utječu na učinkovitost sustava javne nabave. Naime, negativni ekonomski učinci, poput korupcije, nepotizma ili pogodovanja, ne moraju biti nužno vezani za proceduru koja prethodi sklapanju ugovora, već se mogu pojaviti i u posttenderskoj fazi javne nabave. Te zlouporabe bi trebale spriječiti odgovarajuće pravne norme. U Bosni i Hercegovini (BiH) ugovori o javnoj nabavi su regulirani Zakonom o javnim nabavama (dalje u tekstu ZJN), koji uređuje procedure provođenja postupaka javne nabave. Međutim, taj Zakon ugovore o javnoj nabavi ne uređuje u cijelosti, tako da brojna pitanja u vezi sa sklapanjem i izvršavanjem ugovora ostaju izvan dosega regulacije. Zbog toga se na ugovore o javnoj nabavi supsidijarno primjenjuju relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima BiH (dalje u tekstu ZOO). Posljedično tome javlja se problem primjene načela dispozitivnosti kao temeljnog načela građanskog prava, odnosno slobode volje ugovornih strana pri sklapanju i izvršavanju ugovora o javnoj nabavi, a čiju primjenu je u postupcima javne nabave potrebno ograničiti imperativnim zakonskim odredbama. Objavljivanje ugovora o javnoj nabavi je jedno od pitanja koje ne treba prepustiti slobodnoj volji ugovornih strana i koje treba urediti imperativnim odredbama ZJN-a. Iako su u tekst ZJN-a unesene odredbe o objavljivanju ugovora o javnoj nabavi, te odredbe su nedovoljno precizirane i pojašnjene, a i nedovoljno usklađene s postojećim europskim standardima. Takva regulacija dovodi u pitanje i ispravnu realizaciju načela transparentnosti kao jednog od temeljnih načela u postupcima javne nabave. I prethodna istraživanja u ovom području ukazuju na to da je pitanje transparentnosti ugovora o javnoj nabavi neuralgična točka bosanskohercegovačkog sustava javne nabave. Polazeći od naprijed navedenog, predmet ove studije je podrobnija analiza pitanja objavljivanja ugovora o javnoj nabavi u cilju jačanja načela transparentnosti, koje prema važećoj legislativi u BiH nije na zavidnoj razini. Studija se prvenstveno temelji na analizi zakonskih i podzakonskih akata u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu, koji se odnose na objavljivanje sklopljenih ugovora o javnoj nabavi i objavljivanje izmjena takvih ugovora. Istodobno se razmatra i pitanje ograničenja načela transparentnosti načelom zaštite poslovne tajne. Analizirane su one odredbe ZJN-a koje su zbog specifičnosti uređene normama imperativnog karaktera, ali i odnos tih normi prema građanskopravnim normama koje proizlaze iz općeg propisa, tj. ZOO-a. Unatoč tendenciji da se ugovori o javnoj nabavi promatraju kroz prizmu ugovora građanskog prava, priroda specifičnih ugovornih odnosa iz ugovora o javnoj nabavi zahtijeva nešto drukčiji pristup izvršavanju ugovora o javnoj nabavi, a potpuno drukčiji pristup što se tiče objavljivanja ugovora o javnoj nabavi. Razmatrani su i relevantni standardi prava Europske unije (EU) i dobre prakse u pojedinim državama članicama. U nastavku studije predstavljene su glavne rasprave u ovom području, sa fokusom na širi značaj osiguranja transparentnosti ugovora o javnoj nabavi, ne gubeći pri tome iz vida instrumentalni karakter ovog načela. Predočen je pregled međunarodnih standarda u dijelu koji se odnosi na objavljivanje ugovora o javnoj nabavi, s naglaskom na relevantne direktive EU, kao i na komparativna iskustva država članica koje se ističu kao primjeri dobre prakse, sa posebnim osvrtom na zemlje u regiji koje su se pridružile EU (Hrvatska ili Slovenija). Analizira se zakonski okvir koji uređuje pitanje objavljivanja ugovora o javnoj nabavi i objavljivanja izmjena ugovora u BiH, a s ciljem isticanja ključnih aspekata – pozitivnih strana i nedostataka transparentnosti tih ugovora. Razmatraju se i moguća ograničenja načela transparentnosti u vezi sa zaštitom tajnih podataka poduzetnika – gospodarskih subjekata u postupcima javne nabave. U zaključku su sumirani rezultati analize, a u nastavku su ponuđene preporuke za unaprjeđenje postojećeg bosanskohercegovačkog normativnog okvira u dijelu koji se odnosi na objavljivanje ugovora o javnoj nabavi i objavljivanje izmjena toga ugovora tijekom njegovog izvršavanja.

Pravosuđe i sud javnosti

Author(s): / Language(s): Montenegrine

Odnos pravosuđa i javnosti u Crnoj Gori je ogledalo suštine demokratskih procesa i kapaciteta crnogorskog društva, posebno u dijelu borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Upravo u unaprijeđenju tog odnosa i u doprinosu smanjenju nivoa korupcije u Crnoj Gori kroz njeno efikasno procesuiranje značajno može pomoći komunikacija i saradnja pravosudnih organa i organizacija civilnog društva. Stoga je Centar za građansko obrazovanje (CGO), uvažavajući i sve dosadašnje napore praćenja suđenja, cijenio da je posebno bitno osvrnuti se na procesuiranje slučajeva korupcije, kako kroz postojeći zakonodavni okvir i mogućnosti institucija sistema, tako I kroz obradu ovakvih slučajeva ili indicija o takvim slučajevima u medijima, u uvjerenju da kroz jednu procjenu situacije može biti koristan korektiv i partner svim stranama, a sve u cilju borbe protiv korupcije, kao jedne od najvećih prepreka uspostavljanju vladavine prava, razvoju crnogorskog društva i usvajanju najboljih evropskih standarda i praksi.

ЗАШТИТЕНОТО ПРИЈАВУВАЊЕ КАКО НОВ МЕХАНИЗАМ ЗА БОРБА ПРОТИВ КОРУПЦИЈАТА И КРИМИНАЛОТ

Author(s): Aleksandra Deanoska - Trendafilova / Language(s): Macedonian Publication Year: 0

The author of this paper elaborates the issue of whistleblowing and first stresses the fact that the corruption is a serious and complex phenomenon and the effective fight against it is a prerequisite for successful Euro-integration of the country. The focus of interest is the whistleblowing as a new tool for fight against the crime and corruption. Without solid legal basis this system would not be implemented in a way to give expected results. The author elaborates in detail important aspects of the Macedonian legislation - the law and the by-laws, concluding that it has not been implemented although it has all the necessary elements covered. A short comparative legal overview is also conducted and ill practice is detected in some of the countries assessed to have best legislation and vice – versa, good practice has been detected in countries that regulate this issue usually the in anti-corruption act. In the concluding remarks, the author stresses out that a solid system needs to be set up in practice in order to provide successful whistleblowers protection.

Corporate Fraud and Liability Provisions in Albania

Author(s): Ledja Burnazi Mitllari / Language(s): English Publication Year: 0

PrEUgovor : Report on Progress of Serbia in Chapters 23 and 24

Author(s): Not Specified Author / Language(s): English

Over the past six months, the coalition PrEUgovor has been monitoring the state of play regarding the key policy areas in the process of Serbia’s accession to the EU. These areas include the political criteria and policies covered under chapters 23 and 24 of the European acquis in the negotiation process. The monitored period was marked by two key events: the release of Screening Reports for chapters 23 and 24 by the European Commission, and drafting of the Action Plans for these two chapters. Additionally, the Progress Report for Serbia for 2014 was released by the EC in October, so this report is envisaged as a commentary and an update to this document. This report presents concrete case studies, well researched and documented by the coalition’s members, in order to illustrate problems in the areas covered. Lastly, it also contains comments on the Action Plan draft for chapter 23. Generally, the progress in the areas covered by the PrEUgovor report can best be described as uneven and erratic. When it comes to normalization of relations between Serbia and Kosovo no progress was achieved, mostly due to elections and the inability to form the government in Pristina. Although there was change in legislation regarding civilian oversight of the security sector, the opportunity to systematically regulate this area was missed. The area of the fight against corruption witnessed partial progress with the adoption of new regulations, although the opportunity was missed to fulfil anti-corruption goals to a greater extent. In the area of the protection of women from gender-based violence, protection of children and protection of the victims of violence there was no further progress. In the migration and asylum policy areas no substantial progress was achieved. The same goes for the fight against human trafficking where there still exist numerous obstacles on the path towards full harmonization of domestic legal system with the European standards.

Parliaments on a Special Mission : Oversight of Implementation of Special Investigative Measures

Author(s): Katarina Đokić / Language(s): English

Special Investigative Measures (SIM) are tools used by security and intelligence actors for criminal investigations and national security protection. These measures, characterized by their secretive nature, include activities like covert surveillance of communications, monitoring public and private spaces, and accessing personal data records. While essential for addressing modern security threats such as terrorism and organized crime, SIM pose significant risks to privacy and human rights, necessitating robust legal regulation and external oversight to prevent abuse. The oversight of SIM varies across European countries, with legislative and institutional frameworks designed to monitor their application. However, European guidelines like the Council of Europe’s 2005 recommendations and EU directives emphasize judicial or independent body oversight without explicitly requiring parliamentary involvement. These measures advocate for legislative controls, approval by judicial or independent bodies, and continued oversight during and after SIM implementation to safeguard against misuse. This paper reviews European practices in SIM oversight, focusing on trends and factors affecting effectiveness without delving into exhaustive classifications or analyses. It highlights the need for balancing security objectives with the protection of fundamental rights.

Parliamentary Questions as a Mechanism for Oversight of the Security Sector

Author(s): Vladimir Erceg / Language(s): English

This document highlights the importance of tracking political party pledges to ensure democracy remains functional and accountable. Without such tracking, democracy risks being reduced to mere voter approval during elections, allowing political elites to focus solely on re-election strategies rather than serving the public will. Over time, this undermines democratic values and erodes confidence in institutions. The National Assembly of Serbia, as defined by the Constitution, is the supreme legislative body responsible for ensuring democratic checks and balances. It holds powers to oversee, control, and, if necessary, terminate the mandates of the government and individual ministers. This oversight is particularly crucial in the security sector due to its potential for power concentration, significant budget allocation, and its role in safeguarding citizens' rights. Parliament also serves as a critical intermediary between the public and executive power structures. The National Assembly employs several mechanisms to exercise its oversight role, including parliamentary questions, reports on government functioning, and interpellation. Parliamentary questions are a significant tool for scrutinizing government activities, particularly in the fields of security, defence, and internal affairs. These questions can address corruption and the management of resources within the security sector. An analysis of the eighth and ninth parliamentary terms (2008–2012) of Serbia's National Assembly reveals both the application and limitations of parliamentary questions in overseeing the executive. While this mechanism is widely used, shortcomings in its application were identified, prompting recommendations for improvement. The article underscores the necessity of enhancing these oversight tools to strengthen parliamentary control, especially in addressing corruption and ensuring transparency in the security sector.

Special Measures for Covert Data Collection : oversight handbook

Author(s): Predrag Petrović,Saša Đorđević,Katarina Đokić,Jelena Pejić / Language(s): English

Wiretapping and tailing of suspects are the traditional mainstays of security service activity. However, the multiplication and growing complexity of security threats and risks, as well as development of technology and communications has led to an increase in the number and variety of techniques used to covertly gather data, such as secretly accessing people’s communications. Additionally, the number of government bodies and institutions implementing such measures has grown beyond the police and security services to include, for example, the Administration for the Prevention of Money Laundering and has also come to include private detective and investigative agencies. Today such measures are no longer applied only for preventative intelligence gathering but also in the course of criminal proceedings. The situation is further confounded by the fact that these activities are governed by a vast number of (unintegrated) regulations and by decreasing understanding of this field, both by the general public and by professionals. This is best illustrated by the fact that lawmakers use a variety of terms to define such measures in legislation: “special procedures and measures” (Law on the VBA and VOA), “special measures infringing on the privacy of correspondence and other communications” (Law on the BIA) and “special investigative activity” (Criminal Procedure Code).

Public Procurement and Gender Equality : its impact on women in the Security Sector in Serbia

Author(s): Aurelijan Djan / Language(s): English

Despite the fact that public procurement systems in general bear a substantial impact on any given country’s economy, and, subsequently, on the everyday lives of their respective citizens, the social dimension of Serbia’s own public procurement system has been left neglected. Albeit that Serbia’s 2012 Public Procurement Law presents a positive step in its continuous effort to reform public procurement, the fact still remains that Serbia’s professional and academic community, as well as other parties involved in this process, have focused solely on the economic role of public procurements in terms of “procuring goods, services or labour assignments”.1 The result has been a serious lack of attention paid to the due impact of public procurements on social categories as a whole. Bearing in mind that gender perspectives are relevant to all sectors of society, it is important to understand how gender patterns differently affect the organization, implementation, and realization of public procurements as well as the consequences they produce. In this same unique regard, this paper takes as its focus public procurement in Serbia’s security sector in order to better understand the impact public procurements have on both women and men.

Politička kultura protiv evropeizacije - Ljudska prava u Srbiji 2014.

Author(s): Not Specified Author / Language(s): Serbian

Serbia is once again at a crossroads, which requires the involvement of the entire society. The steps taken by the government in the direction of joining the European Union (EU) are not enough, especially when it is taken into account that there is no complete agreement within itself. This is particularly reflected in the implementation of the Brussels Agreement. The vast majority of citizens know nothing or very little about what EU membership entails on an individual level. In addition, most of the most important national institutions, such as the Serbian Orthodox Church, partly the Serbian Academy of Sciences and Arts, SANU (which is trying to reorient itself), significant intellectuals, as well as parts of the civil sector do not support the values ​​on which the EU rests. Turbulence within the EU itself, as well as the disorientation of individual members, works to the advantage of those who oppose the EU and strengthens their resistance.