Neformalne promene Ustava Republike Srbije – između nužnosti, evolucije i zloupotrebe

Author(s): Savo Manojlović / Language(s): Serbian

Every constitution has formal and informal life. Amendments are the instrument for formal change. On the other hand, constitutional customs and practices, Constitutional court reviews and judicial practices can de facto change a constitution. Informal change is the change in which the main institutions understand the meaning of a Constitution over a period of time. According to the constitutional text, those changes can be secundum constitutionem, praeter constitutionem and contra constitutionem. Those changes also can be a consequence of necessities, a chance for constitutional evolution or a product of abuse. In this paper, the author analyzes the examples of these three types of informal change. A missed opportunity for an evolutionary change was the incompatibility of the functions of president of the state and president of political party. Constitutional court decisions which established the principle of free parliamentary mandate dismissed constitutional provisions, because that was the only way for reestablishing one of the basic principles of modern constitutionalism. At the end, the Constitutional law which was the base for the illegal reelection of all judges was a typical example of abuse of informal change and constitutional deception.

Ustavna rigidnost i aporije revizione vlasti u Republici Srbiji

Author(s): Darko Simović / Language(s): Serbian

Although not characteristic of post-socialist states, Serbia is distinguished by strong constitutional rigidity. Aside from the adoption of the new Constitution in 2006, there have been no attempts made to revise the constitution since the first post-socialist constitution from 1990. The author aims to identify the reasons for constitutional rigidity in the first part of this paper. In the authors’ opinion, there are five relevant factors: the unresolved statehood issue, the primarily protective function of the Serbian post-socialist constitutions, authoritarian constitutional tradition, explicit formal rigidness of the constitution; and informal amendments to the constitution. The second part of the paper deals with the theory of rational amendment procedure in transitional societies. In the third part, the author analyses the amendment procedure as foreseen by the 2006 Constitution and identifies its shortcomings. The main flaw being that the framers of the constitution did not rationally utilize the escalating amendment rules, because the majority of the constitutional provisions are amended by way of the more difficult proceedings, which involve voting in a citizen’s referendum. The basic conclusion of this paper is that the amendment procedure must be changed, for the escalating system to be maintained, but for constitutional matter to be established logically and precisely as to which would be amended using the general and which, the more difficult amendment procedure and to clearly identify the fundamental core, or better said identity of the constitution.

Osnovna struktura Ustava Republike Srbije i dileme o mogućem ograničenju revizione vlasti

Author(s): Vladimir Mikić / Language(s): Serbian

The article, by taking into account the basic structure of the Constitution of the Republic of Serbia, examines possible amendments to it in the light of review procedure restrictions and its potential change. Since the constitutional system of Serbia has no provisions that cannot be subject to constitutional review, it is important to determine whether the existing limits of the review are appropriate in substance and form. It is suggested that the sheer number of provisions that can only be altered by an on obligatory referendum appears to reflect an overreaching approach of the constituent power, aiming to establish a more difficult way for amending almost three-quarters of the constitutional text. The conclusion of such procedural inadequacy is supported by examination of the content of many of those norms, which appear to be of no special significance for the constitutional identity, and therefore, ought to be changed via regular procedure, i.e. by the parliament, and not in the way that would necessarily include citizens' direct approval of the amendment. The author therefore makes a concrete proposal for amending the existing framework of constitutional review in Serbia.

Ustavne promjene u Crnoj Gori u kontekstu nastupajuće revizije Ustava Republike Srbije

Author(s): Petar Šturanović / Language(s): Serbian

The author in his work analyzes the need for revision of the Constitution of Serbia under the influence of the negotiation process with the European Union. He points to the shortcomings of the present Constitution so stylistically and in terms of the core. Comparing the experience of Montenegro, which is in similar circumstances changed its Constitution, the author indicates possible failures and errors. Critically reflects on the specific solutions provided by constitutional amendments in the Constitution of Montenegro, as well as the manner in which the revision was carried. Paid special attention to the constitutional changes relating to appointment procedures of the Supreme State Attorney and the judge of the Constitutional Court, assessing these solutions as experimental and deeply flawed. The need for new constitutional revision in that section is an arguments that the previous solutions were not appropriate. By supporting certain stylistic adjustments provided for under the constitutional changes, as well as solutions that have contributed to the autonomy of the judiciary, the author draws attention to issues that are not be subject to constitutional changes, and where there is a need for it.

Opravdanost postojanja Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH na primjeru korištenja nadležnosti u upravnom postupku i upravnom sporu

Author(s): Harun Išerić / Language(s): Bosnian

Nadležnosti Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (BiH) nisu samo sadržane u Zakonu o Ombudsmenu , već i u drugim zakonima, donesenim na različitim nivoima vlasti u BiH . Nadležnosti ove institucije mogu se grupisati u sljedeće: one koje se tiču pokretanja i učešća u upravnim postupcima i upravnim sporovima, sudskim postupcima i prekršajnim postupcima, potom pokretanje postupka medijacije, pristupa informacijama, izvršenja krivičnih sankcija, prigovora u postupku ministarskih, vladinih i drugih imenovanja i, u konačnici, provođenje istraga i izdavanje preporuka, sve u cilju zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadležnosti koje se tiču učešća u različitim postupcima (sudskim, upravnim i prekršajnim), najmoćnije su oružje koje Institucija ombudsmena ima za zaštitu ljudskih prava i sloboda u skladu sa svojim nadležnostima, zato što odluke donesene u ovim postupcima stiču kvalitet pravosnažnosti i izvršnosti, te su shodno tome provodive i pod prijetnjom upotrebe sile. Pokretanje i učešće u prekršajnim postupcima ograničeno je samo na slučajeve diskriminacije. Prema podacima dostupnim u godišnjim izvještajima o pojavama diskriminacije od 2011. do 2014. godine, ombudsmen je pokrenuo (samo!) dva prekršajna postupka. Pokretanje i učešće u sudskim i upravnim postupcima/sporovima nije ograničeno povredom nekog posebnog ljudskog prava ili slobode, te ombudsmen može u njima učestvovati kada god je to potrebno, radi zaštite ljudskih prava i sloboda i dostojanstva.

Zaštitnik građana, model u Republici Srbiji

Author(s): Jasmina Minić / Language(s): Serbian

Zaštitnik građana Republike Srbije je tokom deset godina svog postojanja uspeo, zahvaljujući čestim istupanjima u javnosti, predlozima za unapređenje položaja građana i svom internet sajtu koji je dostupan svima i na kojem se nalaze obrasci pritužbe, izveštaji o poštovanju prava i uočenim nedostacima u radu organa vlasti, da skrene pažnju na značaj institucije i postao dostupniji građanima, koji mu se, iz godine u godinu, u sve većem broju obraćaju. Tokom desetogodišnje prakse pokazalo se koji su to osnovni problemi u radu i funkcionisanju ove institucije, koji se izmenama zakona i pružanjem suštinske podrške od strane vlasti mogu prebroditi u interesu svih građana. Potrebno je, najpre, definisati pojmove zapaženo iskustvo i visoki moralni i stručni kvaliteti koji su uslov koji mora ispunjavati kandidat za Zaštitnika građana, pojmove nesavesno i nestručno obavljanje funkcije, koji mogu dovesti do njegovog razrešenja, kao i pojam političkih izjava čije davanje je Zaštitniku građana zabranjeno i koje, takođe, može dovesti do njegovog razrešenja, kako bi se sprečilo proizvoljno tumačenje i zloupotreba ovih pojmova. Mogućnost predlaganja kandidata za Zaštitnika građana treba dati građanima čime bi se unapredilo njihovo poverenje u instituciju, a predlaganje kandidata ne bi bilo isključivo u sferi podložnoj političkim uticajima, što poslaničke grupe svakako jesu. Kada su u pitanju uslovi koje moraju ispunjavati zamenici Zaštitnika građana, oni bi se morali u pogledu godina iskustva izjednačiti sa Zaštitnikom građana koji im prenosi ovlašćenja koja u punom obimu ostvaruju u odnosu prema subjektima čiji rad kontrolišu, posebno imajući u vidu da Zaštitnika građana, u slučaju odsutnosti ili sprečnosti da obavlja poslove, zamenjuje zamenik koga on odredi. Zakon predviđa pet specijalističkih oblasti Zaštitnika građana te bi se broj zamenika morao prilagoditi broju ovih oblasti ili eventualno, razmisliti o potrebi postojanja oblasti ravnopravnosti polova, u smislu postojanja Poverenika za zaštitu ravnopravnosti. Izmenama zakona je neophodno obezbediti punu nezavisnost Zaštitnika građana i to najpre finansijsku, koja je jedan od preduslova za postizanje organizacione i funkcionalne nezavisnosti. Zaštitnik građana mora imati mogućnost da budžetom koji je odobren za njegov rad samostalno raspolaže bez mogućnosti Vlade da bez saglasnosti Zaštitnika građana, obustavi, odloži ili ograniči izvršenje njegovog budžeta. Takođe, mogućnost Zaštitnika građana da, u okviru odobrenog budžeta, u skladu sa kadrovskim planom i aktom o sistematizaciji, samostalno zapošljava ili angažuje nova lica, ne sme biti uslovljena odobrenjem Administrativnog odbora Narodne skupštine, jer to utiče na efikasnost rada i predstavlja smetnju nezavisnosti. Posebnu pažnju treba posvetiti problemu koji se ogleda u tome što organi ne izvršavaju zakonom propisanu obavezu saradnje, odnosno izbegavaju je i postupak kontrole opstruišu na različite načine. Zbog toga je neophodno predvideti i sankcije za neizvršavanje obaveza koje su predviđene zakonom, a odnose se na saradnju sa Zaštitnikom građana, koji, za sada može samo snagom argumenata, ali i ličnim i institucionalnim autoritetom, uveriti u neophodnost otklanjanja propusta i unapređenja načina rada. Nepoštovanje i neprimenjivanje njegovih preporuka, mišljenja i inicijativa od strane subjekata kojima ih upućuje mora biti snabdeveno sankcijama koje poznaje pravni sistem, kao što je, na primer, novčana sankcija za organ i odgovorno lice u organu. Pored izmena koje bi doprinele nezavisnosti i efikasnijem radu Zaštitnika građana, potrebna je i izmena zakona koja bi doprinela očuvanju poverenja u ovu instituciju, a odnosi se na suspenziju Zaštitnika građana. U slučaju ispunjenja zakonskih uslova za suspenziju, ona bi trebalo da bude obavezna, a ne predviđena kao mogućnost, koja stoji na raspolaganju parlamentu.

Vrednovanje rada sudija u Republici Sloveniji

Author(s): Marjan Pogačnik / Language(s): Croatian

The purpose of this paper is to present legal framework for individual evaluation of judges in the Republic of Slovenia, criteria used for evaluation, bodies involved in these procedures and their powers and the consequences arising from a particular assessment of the judicial service. The aim of assessing the work of a judge, will be presented within the scope of this article as well. In the Republic of Slovenia, legal basis for the evaluation of judicial performance is set out in the provisions of the Law on the Judicial Service. Further and more detailed description is provided in the implementing act, issued by the High Judicial Council on the basis of the legal authority, i.e. Criteria for the quality of judicial work for the individual evaluation of judicial service. Criteria and measures for the evaluation comprise working skills and professional knowledge, personal characteristics, social and the ability to perform leadership functions. In 2016 the Republic of Slovenia finally abandoned the principle of so-called "judicial norms", according to which a check was made whether the judge solved the prescribed number of cases in the course of a year. In conclusion, the Republic of Slovenia is a state, where a system of formal individual evaluation is applied, wherein the assessment is not based on the scoring principle, but rather on explanation and argumentation of fulfilling each of the prescribed criteria in descriptive form.

Kako pratiti i ocjenjivati rad pravosuđa, ili: zašto treba napustiti sistem normiranja rada sudija

Author(s): Branko Perić / Language(s): Croatian

Praćenje rada sudija je dio naše pravne tradicije. U bivšoj državi orijentacione norme u pravosuđu donosili su Sekretarijati za pravosuđe i upravu (današnja ministarstva pravde). Po svemu sudeći, postojala su bar dva razloga za to: praćenje efikasnosti pravosuđa i definisanje kriterija za sistematizaciju nosilaca pravosudnih funkcija u institucijama pravosuđa. Nema dokumenata sa pokazateljima da je u odnosu na nosioce pravosudnih funkcija pojedinačno ocjenjivanje imalo posebnog značaja. Nakon posljednje reforme pravosuđa, praćenje i ocjenjivanje rada sudija je zadržano u nešto modifikovanom modelu. Napredovalo se u razradi mehanizama ocjenjivanja i upotrebnoj vrijednosti ostvarenja norme, o čemu će biti riječi u narednim poglavljima. Ostalo je otvoreno pitanje da li je nakon radikalne reforme pravosudnog sistema i dalje neophodno normiranje rada sudija? Šta opravdava normiranje i kakvi su njegovi ciljevi u sistemu koji se radikalno reformiše u svim pravcima? Da li se na osnovu pojedinačnog praćenja rada sudija može pratiti i ocjenjivati rad pravosuđa kao cjeline? Šta je primarni interes društva: praćenje rada pojedinih nosilaca pravosudnih funkcija ili praćenje rada pravosuđa? Ovo su danas najkontroverznija pitanja pravosudnog sistema. U pravosudnoj zajednici nije bilo rasprava na ovu temu.

Vrednovanje rada sudija i predsednika sudova u Republici Srbiji

Author(s): Miroljub Tomić / Language(s): Serbian

U Republici Srbiji primenjuje se model vrednovanja rada sudija i predsednika sudova kroz sistem ocenjivanja. Izuzetan je značaj uvođenja sistema vrednovanja rada sudija i predsednika sudova, jer je pre svega uspostavljen radi jačanja nezavisnosti sudstva, poboljšanja kvaliteta i efikasnosti rada sudija i jačanja poverenja javnosti u rad sudija i sudova u okviru sveobuhvatne reforme pravosudnog sistema. Odredbe o postupku vrednovanja obezbeđuju učešće sudije tokom celog postupka vrednovanja. Pravilnikom je predviđeno da sudija odnosno predsednik suda ima pravo da izvrši uvid u materijal za vrednovanje i da stavi primedbe, kao i obavezu komisija da pre ocenjivanja obave razgovor sa sudijom, odnosnom predsednikom suda. Pored toga, Komisija Visokog saveta sudstva za odlučivanje o prigovorima na postupak vrednovanja rada sudija i predsednika suda obavlja razgovor sa sudijom odnosno predsednikom suda, koji je podneo prigovor. Značajno je i što se u zapisnik unose aktivnosti sudije van suđenja kao što je učestvovanje sudije u nastavnim i naučnim delatnostima, objavljivanje stručnih radova i referata i dr. (član 36 stav 2 Pravilnika). Postupak vrednovanja rada sudija i predsednika sudova nije direktno povezan sa disciplinskim postupkom niti disciplinskim merama protiv sudija, već je svrha predloženih rešenja napredovanje sudija, njihovo usavršavanje i unapređenje stručnosti i osposobljenosti, podsticanje sudija i predsednika sudova u ostvarivanju najboljih rezultata rada, održavanje i jačanje poverenja javnosti u rad sudija i sudova i napredovanje u karijeri. U toku rada na izradi Pravilnika napušteni su neki od prvobitnih kriterijuma, kao npr. posvećenost u vršenju sudijske funkcije. Uvažavajući mišljenje sudije Rihtera, ali i mišljenje sudija u Srbiji, napušten je kriterijum posvećenost u vršenju sudijske funkcije, a zadržani su i precizirani kriterijumi kvalitet i kvantitet. Došlo se do zaključka da kriterijum posvećenost u vršenju sudijske funkcije nije u vezi sa radom sudije, ali prihvata stav da se ovakve „vansudske aktivnosti sudije“ pomenu opisno, u zapisniku o vrednovanju. Kao dobro, pokazalo se propisivanje obrazaca za vrednovanje rada sudija i predsednika sudova, koji predstavljaju sastavni deo Pravilnika, i koji imaju za cilj da olakšaju rad komisijama, ali i obezbede jednoobrazno postupanje komisija u radu. Kada je reč o primeni Pravilnika, Visoki savet sudstva do sada je sproveo postupak vrednovanja rada 27 sudija koji su izabrani na trogodišnji mandat, a radi njihovog izbora na stalnu sudijsku funkciju. Sve sudije su bile izabrane na sudijsku funkciju od strane Narodne skupštine i u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, Visoki savet sudstva bira ih na stalnu sudijsku funkciju. U ovom postupku vrednovanja, postoje dva perioda koja treba posmatrati. Prvi period je do 15. jula 2015. godine, jer nakon toga sledi vrednovanje rada sudija od strane obrazovanih Komisija u instanciono višim sudovima. U pogledu vrednovanja rada sudija u periodu od izbora na trogodišnje mandate pa do 15. jula 2015. godine, Visoki savet sudstva je pribavio njihove rezultate rada od sudova u kojima obavljaju sudijsku funkciju, te Visoki savet sudstva treba da ceni njihove rezultate rada koji su iskazani kroz izveštaje o radu, kao i ocene koje su dobijene od strane nadležnih Komisija u postupku vrednovanja, koje je usledilo od 15. jula 2015. godine. Svih 27 sudija Visoki savet sudstva izabrao je na stalnu sudijsku funkciju. Održano je dosta sastanaka da se ovaj sistem vrednovanja uspostavi, ali primena sistema vrednovanja tek treba da zaživi u svom punom kapacitetu, prilikom vrednovanja rada sudije na stalnoj sudijskoj funkciji i predsednika sudova.

Vrednovanje rada sudaca: iskustva iz prakse u Republici Hrvatskoj

Author(s): Damir Kontrec / Language(s): Croatian

Republika Hrvatska ima već duži niz godina propisano ocjenjivanje sudaca, pri čemu se uvijek postavlja pitanja po kojim kriterijima se to ocjenjivanje vrši, kakav učinak ocjena ima na profesionalnu karijeru suca (bilo u smislu napredovanja, imenovanja na viši sud, bilo u smislu provođenja stegovnih postupaka zbog neostvarivanja propisane „norme“). Isto tako, postavlja se pitanje može li se rad sudaca svesti na iskazivanje matematičkih podataka, kvantitativnih i kvalitativnih, bez da se vodi računa o tome da je posao suca kreativan, da se pojedini sudski predmeti, odnosno pojedine vrste predmeta ne mogu u potpunosti izjednačiti i da se po težini razlikuju. U ovom radu prikazana je postojeća zakonska regulativa koja se odnosi na vrednovanje rada sudaca u Republici Hrvatskoj, kao i rezultati koji su dobiveni u praksi prilikom ocjenjivanja sudaca u postupku izbora predsjednika sudova i sudaca žalbenih sudova u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 31. listopada 2016. godine. S obzirom na prikupljene podatke iznose se određene dileme koje se odnose na ocjenjivanje sudaca, s ciljem da se cijeli sustav vrednovanja rada sudaca unaprijedi i da ocjena obnašanja sudačke dužnosti bude u što moguće većoj mjeri objektivna.

Vrednovanje rada sudija u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (Beograd, Visoki savet sudstva Republike Srbije, 24. 11. 2016)

Author(s): Edin Šarčević,Smilja Spasojević / Language(s): Bosnian

Radnopravni status osoba na čiji se rad i zapošljavanje primjenjuje Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine

Author(s): Mehmed Hadžić / Language(s): Bosnian

Radnopravni status osoba na čiji se rad i zapošljavanje primjenjuje ZoR je determinisan pozicijom radnog zakonodavstva na nivou Bosne i Hercegovine, koje za razliku od radnih zakonodavstava u Bosni i Hercegovini nema teritorijalno važenje u smislu da se primjenjuje na čitavoj njenoj teritoriji. Ono se veže isključivo za institucije BiH kao poslodavce i druge pravne osobe, čiji su osnivači u pravilu opet institucije BiH, u ulozi poslodavaca koje su osnovane na nivou BiH, i koje da bi ispunile svoje primarne ciljeve djeluju na cjelokupnoj teritoriji BiH. Ovo je razlog zbog čega temeljni opći propis nosi naziv Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine - ZoR. Međutim, sam ZoR se primjenjuje i na one poslodavce koji nisu institucije BiH odnosno čiji osnivači nisu institucije BiH od kojih su neki javni poput međuentitetskih korporacija, a neki mogu biti privatni poput udruženja i fondacija. Imajući u vidu precizno imenovanje ili određenje poslodavaca na koje se primjenjuje ZoR, u kontekstu radnog zakonodavstva u BiH on jeste neka vrtsta lex specialisa, ali istovremeno u kontekstu institucija BiH i pravnih subjekata koje one osnivaju on predstavlja lex generalis propis. Druga specifičnost ZoR-a je ta što se on kao lex generalis propis primarno primjenjuje samo na one zaposlenike koji ne pripadaju nekoj od posebnih grupa kao što su državni službenici, policijski službenici, te pripadnici oružanih snaga. U okviru institucija BiH koje se finansiraju iz budžeta ZoR se primarno primjenjuje samo za zaposlenike sa višom stručnom spremom i niže, te sekundarno kao lex generalis za već pomenute posebne grupe zaposlenika. S obzirom na njegovu poziciju ZoR sadrži određene specifičnosti u pogledu radnog vremena i odmora, plaća, disciplinske i materijalne odgovornosti, i prestanka radnog odnosa. Puno radno vrijeme se, da li omaškom zakonodavca ili ne, za razliku od uobičajenog načina, računa na mjesečnom nivou. Ovakav način računanja punog radnog vremena dalje generira poteškoće u rasporedu radnog vremena, određivanju odmora, te računanju prekovremenog rada jer se oni prema ZoR-u računaju na sedmičnom nivou. Institut preraspodjele radnog vremena, opet omaškom zakonodavca, na način kako je uređen, je potpuno obesmišljen jer je u praksi nemoguće postići njegovu svrhu. Regulisanje plaće zaposlenika ovisi o tome da li je njihov poslodavac institucija BiH koja se finansira iz budžeta ili ne. Za sve kategorije zaposlenika kod poslodavaca budžetskih korisnika institut plaće je u potpunosti uređen lex specialis propisom Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH. Prema ovom Zakonu plaća se sastoji od fiksnog dijela kojeg čini osnovna plaća i dodatak na plaću, i varijabilnog dijela kojeg čini novčana nagrada, sa preciznim uređenjem koeficijenata i osnovice za osnovnu plaću, kategorija i poslova na kojima zaposlenici imaju pravo na određene dodatke, te kad i pod kojim uslovima se može isplatiti novčana nagrada. Za razliku od plaće koja je zakonski uređena za sve kategorije zaposlenika kod poslodavaca budžetskih korisnika, disciplinska i materijalna odgovornost za ove poslodavce, je pored ZoR-a dodatno, prije svega u procesnom smislu, uređena podzakonskim aktima-pravilnicima posebnim za zaposlenike, a posebnim za državne službenike. Ovdje je prisutna neusklađenost postojećeg pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenika sa ZoR-om u dijelu koji se odnosi na način izvršavanja novih vrsta sankcija propisanih izmjenama i dopunama ZoR-a. Utvrđujući osnove za prestanak radnog odnosa ZoR sadrži određene nedorečenosti u pogledu preciziranja osnova (prestanak po sili zakona), i uvođenja nepotrebnih dodatnih proceduralnih mehanizama kod otkazivanja ugovora o radu od strane poslodavca zbog povrede radnih obaveza i discipline ponašanja. I na kraju, radnopravni status osoba na koje se primjenjuje ZoR s aspekta obima primjene je uslovljen: 1) pripadnošću pojedinim posebnim kategorijama zaposlenika (državni službenik, policijski službenik, pripadnik oružanih snaga) kada on ima ulogu lex generalisa, 2) pozicijom poslodavca u smislu da li je on institucija BiH ili pravna osoba kojoj je institucija BiH osnivač, međuentitetska korporacija, ili udruženje odnosno fondacija i 3) ako je poslodavac institucija BiH da li se ona finansira iz budžeta ili ne.

Religijski simboli u sudovima u Republici Srbiji

Author(s): Dragić Radovanović,Miloš B. Stanić / Language(s): Serbian

Deluje da potrebe za nešto dužim zaključkom u ovoj temi nema. Pozitivno pravo u Republici Srbiji je jasno. Religijskim simbolima nije mesto u sudovima, jer oni ne oličavaju sekularnu državu. Naglasili bismo i da nam nije poznato da se u praksi desio pred srpskim sudovima nekakav slučaj u kojem je sporno pitanje bilo isticanje verskih simbola u sudovima. Zapravo,kada govorimo o ovoj temi, može se reći da Srbija sa svojim rešenjima, ali i praksom gde nijepoznat niti jedan primer o postavljenom pitanju upotrebe verskih simbola u samoj sudnici ili usudskom postupku, može predstavljati uzor ostalim državama. Možemo da zaključimo da je u Srbiji dosledno izvedeno načelo o svetovnoj državi.

Manifestacija vjerskih uvjerenja u pravosuđu: legitimno ograničenje ili diskriminacija?

Author(s): Sevima Sali-Terzić / Language(s): Bosnian

Iz svega slijedi da ni Zakonom o sudovima u FBiH, ali ni drugim propisima kojima se ograničava manifestovanje vjere ili uvjerenja za vrijeme obavljanja javne službe u pravosudnim institucijama, nije uvedena bilo kakva opća zabrana ispoljavanja vjere ili uvjerenja, pa tako ni zabrana hidžaba. Naročito, sporni zaključak VSTV-a ne predstavlja akt kojim se bilo šta zabranjuje u odnosu na sudije, tužioce i druge zaposlene u pravosuđu, jer je njime samo ukazano na ograničenja koja su propisana u relevantnim zakonima i etičkim kodeksima. Zato su navodi o tome da se propisima ili zaključkom VSTV-a zadire u pravo svih muslimanki koje nose hidžab da javno ispoljavaju svoja vjerska uvjerenja neosnovani i netačni, kao i navodi o tome da im se onemogućava bilo kakav rad u javnim službama. Kako je upravo pokazano, relevantnim zakonima i kodeksima koji se odnose na državne službenike na svim nivoima, jedino ograničenje se odnosi na javno ispoljavanje političkih uvjerenja za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Iz tog razloga su i stavovi o tome da svakome ko javno ispoljava vjersko uvjerenje treba ograničiti rad u bilo kojoj javnoj službi neutemeljeni u propisima, jer nadležni zakonodavci su to pitanje, poštujući zahtjeve pluralizma i demokratije, već uredili na određeni način. Naravno, zahtjev za potpunim onemogućavanjem učešća u javnoj službi onima koji otvoreno i jasno manifestuju svoju vjeru ili uvjerenje se može postavljati, ali kao ideja koju oni koji je zastupaju mogu promovirati u političkoj areni i kroz političke programe, dakle u demokratskoj političkoj utakmici. S druge strane, proglašavanjem od strane crkava i vjrerskih zajednica određenog načina oblačenja ili ponašanja vjerskom obavezom ili vjerskom zabranom, ne stvara nikakvu obavezu u sekularnoj, demokratskoj državi ni za javnu vlast niti za građane, pa čak ni za vjernike koji takvo tumačenje vjere ne prihvate. Ponašanje u skladu s tim obavezama i zabranama ostaje isključivo u sferi ličnih odluka onih koji se poistvojećuju s određenom vjerom ili uvjerenjem i nepovinovanje takvoj obavezi ne može biti sankcionirano u pravnom sistemu. Također, stav crkve ili vjerske zajednice o tome šta je vjerska obaveza unutar određene vjere ne može biti relevantan argument za tvrdnje o kršenju prava na slobodu manifestovanja vjere ili za postojanje diskriminacije u smislu Ustava BiH i Evropske konvencije. Naime, Bosna i Hercegovina je sekularna država u kojoj se Ustavom BiH garantuje najviši nivo zaštićenih ljudskih prava. To je također država u kojoj žive ljudi različitih svjetonazora, vjera i uvjerenja, a javna vlast svakome od njih mora na isti način osigurati pravo da to njegovo/njeno uvjerenje bude poštovano na jednak način u skladu sa principima sekularnosti, pluralizma i demokratije, javna vlast ima obavezu, prema Evropskoj konvenciji, Zakonu o slobodi vjere i međunarodnim standardima ljudskih prava, osigurati autonomiju crkava i vjerskih zajednica i postupati kao „neutralni i nepristrasni organizator upražnjavanja različitih religija, vjera i uvjerenja“, što joj daje ovlaštenje da pravo na manifestovanje vjere ograniči na propisani način. U odlučivanju koje će mjere preduzeti, država uživa određeno polje „slobodne procjene“ koje nije neograničeno i koje je u uređivanju djelovanja i rada javnih službenika, a naročito sudija i tužilaca šire, ali u svakoj državi članici Vijeća Evrope potpada pod nadzor Evropskog suda za ljudska prava. Svakako, država mora voditi računa o tome i da niko ne bude diskriminiran zbog svoje vjere ili uvjerenja ili njenog ispoljavanja, što opet znači da za različit tretman osoba koje javno ispoljavaju svoju vjeru i uvjerenje, javna vlast mora imati legitiman cilj i razumno i objektivno opravdanje u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, što u konkretnom slučaju svakako postoji.

Mešoviti izborni modeli – institucionalni odgovor na defekte izbornog sistema Srbije

Author(s): Dušan Vučićević / Language(s): Serbian

O posledicama i nedostacima izbornog sistema Srbije pisao je veliki broj autora. Kao glavne mane isticane su – fragmentiranost elektivnog i parlamentarnog stranačkog sistema, otežano formiranje parlamentarne većine i, posledično, široke koalicione i nestabilne vlade; slaba komunikacija birača i njihovih predstavnika, depersonalizovanost poslanika i neodgovornost prema izbornoj bazi; preveliki uticaj stranačkih organa i lidera prilikom formiranja izbornih lista što dovodi do toga da građani glasaju, a ne biraju poslanike; deformacija teritorijalnog predstavljanja, odnosno slaba geografska reprezentativnost srpskog parlamenta itd. Letimičan pregled liste defekata koje izborni instituti u Srbiji proizvode dovoljan je da se pretpostavi da važeći izborni sistem spada u red "ekstremnih i neefikasnih". Odnosno, da proporcionalni izborni sistem sa jednom izbornom jedinicom i zatvorenom blokiranom izbornom listom nije u stanju da uspostavi vezu između društvenih zahteva (preferiranih politika) i izbornog ishoda (politika koje će sprovoditi nova vlada). S jedne strane, na međupartijskoj dimenziji, aktuelni izborni model ne uspostavlja na efikasan način vezu između izbornih kampanja sa jasno prepoznatljivim akterima i vladajućih većina. Birači u Srbiji su pre izbora zbunjeni ogromnom i neprofilisanom ponudom na političkom tržištu. Osim toga, broj parlamentarnih partija nakon izbora je veliki, pri čemu ni jedna nema većinu za obrazovanje vlade, te je i čin njenog formiranja rezultat pregovora, ustupaka i nagodbi koje se odvijaju iza kulisa i na koje građani ne mogu da utiču. Ove odlike pokazuju da srpski izborni sistem spada u red hiperreprezentativnih sistema. Sa druge strane, sva tri indikatora pozicije izbornog sistema na unutarpartijskoj dimenziji – glasački listić, tip glasanja i izborna jedinica – pokazuju da Srbija spada u partijski predominantne sisteme u kojima partijsko vođstvo toliko dominira nad kandidatima da partije ne znaju šta su preferencije sopstvenih glasača u pogledu predloženih politika jer nema podsticaja za održavanjem bilo kakvih personalnih veza sa izbornom bazom. Najpre, na izbornu listu se dolazi voljom stranačke elite, a glasači ne mogu da izmene redosled kandidata na njoj. Drugo, glasa se samo za izborne liste. I treće, Srbija je konstituisana kao jedna izborna jedinica u kojoj se bira 250 poslanika. Dakle, ne samo da Srbija spada u red hiperreprezentativnih, već i hipercentralizovanih sistema, što njen izborni model čini neefikasnim i ekstremnim na obe dimenzije, interpartijskoj i intrapartijskoj. Uzevši u obzir istorijske i kontekstualne faktore, interese političkih partija i modne trendove u izbornim reformama u uporednoj praksi, Srbija bi teško u reformski proces mogla da uđe sa nekom od varijanti većinskog izbornog sistema, alternativnim glasanjem ili, na primer, sistemima pojedinačnog prenosivog ili neprenosivog glasa. Istorijska, kontekstualna, interesna i "modna" ograničenja nam, suštinski, ostavljaju nekoliko opcija, pri čemu treba voditi računa da nijedan izborni sistem ne može da udovolji svim zahtevima, da svaki pored prednosti ima i nedostatke, te da zbog toga nema savršenog izbornog sistema. Na reformskoj listi bi mogli da se nađu predlozi o uvođenju proporcionalnog sistema sa direktnim glasanjem za kandidate, stepenastog izbornog praga, otvaranju izbornih lista za birače, povećanju broja izbornih jedinica, implementaciji neke varijante mešovitog izbornog sistema – mešovitog proporcionalnog (personalizovanog proporcionalnog) ili mešovitog većinskog (rovovskog). Ovim modelima se lista najverovatnije i iscrpljuje. Predmet ovog rada je analiza posledica koje bi dva podtipa mešovitih izbornih sistema mogla da proizvedu u Srbiji. Naime, čini se da među političkim partijama u Srbiji ne postoji dovoljno jasan uvid da raličite varijante mešovitih modela imaju potpuno drugačije izborne ishode, te da je pre ozbiljnijih razgovora aktera o mogućim modelima reforme neophodno upoznati se sa konsekvencama do kojih bi oni doveli. O tome svedoči i Predlog reforme političkih institucija Nove stranke u kome se navodi "Želimo da smanjimo broj stranaka u vladi tako što ćemo uvesti mešoviti izborni model umesto proporcionalnog. Dve trećine poslanika biralo bi se po većinskom izbornom sistemu, a jedna trećina po proporcionalnom. Rezultat takvog sistema, koji uspešno funkcioniše u Nemačkoj, Izraelu, Novom Zelandu, Japanu i drugim zemljama, jeste manji broj stranaka u skupštini i, samim tim, u vladi". Nerazumevanje izbornih instituta u ovom slučaju je vidljivo jer podtip mešovitog modela kakav postoji u Nemačkoj i Novom Zelandu ne bi uticao na smanjivanje broja partija u parlamentu, a slučaj Izraela se teško može "ugurati" u kombinovani izborni sistem jer je od 120 poslanika Kneseta samo jedan, premijer, bio biran većinski. Uvođenje direktnih izbora za prurednika Vlade bilo je pre svega deo ustavne, a ne izborne reforme, kojom se želela ublažiti hiperreprezentativnost izbornog sistema Izraela (Rahat, 2001; Hazan, 2001; Rahat/Hazan, 2005; Kasapović, 2010). Ishod reforme nije ispunio namere te je i eksperiment sa direktnim izborom premijera napušten već 2001. godine, samo pet godina nakon uvođenja. Zbog svega navedenog u prvom delu rada bavim se pojmovnim određenjem i tipologijom mešovitih izbornih sistema, kao i razlozima za eksploziju kombinovanih izbornih modela krajem prošlog i početkom ovog veka, dok u drugom delu analiziram moguće političke posledice primene različitih podtipova mešovitih modela u Srbiji.

Općeprihvaćena načela kao kriterij za tumačenje pravne norme

Author(s): Andrej Abramović / Language(s): Croatian

Čovjek je društvena životinja (Aristotel), a društvo treba biti uređeno pravom. Da bi neko društvo bilo napredno i civilizirano, nije dovoljno da pravo postoji, već je potrebno i da ono vlada društvom. Vladavina prava, kao usklađenost odnosa u društvu s normama pozitivnog prava nije nešto što se samo po sebi razumije, posebno na ovim prostorima. To je ideal kojem treba težiti, a koji je – kao i svako savršenstvo – tako teško dostići. Postoje, međutim, svakom pravnom praktičaru dobro poznate situacije kada treba primijeniti pravo, ali nije sasvim izvjesno kako to učiniti. Često je norma insuficijentna, ponekad je uopće nema. Ali danas u takvoj situaciji nije više moguće izmaknuti se kroz formulaciju non liquet, već treba naći rješenje. Nomotehnički slabu normu treba moći protumačiti, a pravne praznine (barem privremeno) ispuniti. Pravna znanost poznaje više vrsta tumačenja zakona, od kojih su najvažnija gramatičko, logičko i teleološko. Teleološko tumačenje tj. tumačenje prema cilju/svrsi pravnog pravila zajednička je metoda kako kod tumačenja postojeće norme, tako i kod popunjavanja pravnih praznina – tada zajedno sa zakonskom ili pravnom analogijom (analogia legis i analogia iuris). To nas dovodi do ključnog pitanja za svakog pravnika, naime, pitanja o ciljevima prava. Ako pravo uređuje čovjekov svijet, onda je cilj prava da svijet bude svaki puta sve bolji, i sve bolje uređen. Kriterij za određenje pojma „bolji svijet“ treba biti općeprihvaćeno društveno shvaćanje i društveni interes prema općem mišljenju, jer je pravo nešto što je imanentno društvu. Dakle, moral društva – jer je to sinonim za općeprihvaćeno mišljenje – pokazuje se ključnim za razumijevanje aksiologije prava. To je razumljivo samo po sebi, budući da je moral – iako ne jedini – ipak glavni korijen prava. Pravo je nastalo (i) iz morala, i teži da cjelokupno moralom ponovno postane, jer bi u idealnom svijetu pravne norme njihovi adresati internalizirali, te bi ih shvaćali kao autonomne tj. svoje a ne nametnute. Katalog načela pravnog sistema najčešće – i u najvećem dijelu - nalazimo u Ustavu neke zemlje kao u najvišem pravnom aktu te zemlje. Tako Ustav RH , u čl. 3 određuje da su „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“ Ali, ne moraju sva općeprihvaćena načela biti negdje upisana. Neka mi na ovom mjestu bude dopuštena digresija, kako bih mogao objasniti gornju misao. Dakle, u principu možemo reći da pravo propisuje poželjno ponašanje. Nameće se zaključak da je nepoželjno ponašanje ono koje je protivno pravu. Ali, takav zaključak ne vrijedi za cijelu jednu važnu granu prava, za kazneno pravo. Tamo je upravo propisano ponašanje onakvo kakvo je zabranjeno. Struktura kaznene norme ne sadrži načelo/zabranu, nego kaznu za onoga koji (neizrečenu) zabranu prekrši. Tako Kazneni zakon (KZ) ne kaže „zabranjeno je ljude ubijati“, već „tko ubije drugoga, kaznit će se (…)“. Za neke norme Kaznenog zakona opća načela možemo pronaći u Ustavu, ili u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Tako npr. opće načelo za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110 KZ možemo pronaći u čl. 21 Ustava RH („Svako ljudsko biće ima pravo na život“) i u čl. 2.1 EKLJP uz Protokol 6 („Nitko ne smije namjerno biti lišen života […]“). Ali, bilo bi teško naći u Ustavu ili EKLJP princip za npr. čl. 291 KZ koji određuje da će se „službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu kazniti (…)“ – mislim da ne pretjerujem kada kažem da postoji društveni konsenzus (i moralno pravilo) da se javna služba ne smije vršiti na vlastitu korist. Ambicija je ovog rada da kazuistički, na nekoliko primjera, pokaže primjenu gore izloženih teorijskih postavki o tumačenju prava i pravne norme pomoću općeprihvaćenih načela tj. pravnih principa. Termin „općeprihvaćeni“ valja u kontekstu ovog rada shvatiti u njegovom širem smislu značenja, tj. kao „većinom prihvaćeni“, barem onolikom većinom kakva je potrebna za donošenje Ustava. Pravo, kao što znamo, ne mora (uvijek) biti pravedno, a pozitivisti i normativisti pravednost uopće niti ne drže bitnom karakteristikom prava, već iracionalnom idejom. Ius non est iustum, sed iussum (Hobbes). Usprkos tome, kod tumačenja norme, svaki će se praktičar držati principa da je ius ars boni et aequi. Nisu sva općeprihvaćena načela nekog pravnog sistema ujedno i moralni principi, ali su to najvećim dijelom. Tumačenje neke norme moguće je, naravno, i na drugi način, koji ne mora nužno biti povezan s moralnim principima. Međutim, kada se radi o popunjavanju pravnih praznina analogijom iuris, neizostavno će se to morati temeljiti na moralnim, i ni na kakvim drugim, principima. Oni su, naime, jedini općeprihvaćeni u pravom, najužem smislu tog pojma. Oni su u društvu autonomno važeći, a ostali moraju biti propisani – a ako su propisani, zna se za koji su konkretan slučaj propisani. Za kraj ovog uvoda, prilog ilustraciji rukovodeće ideje za obradu naslovne teme, iskoristit ću jednu slikovitu usporedbu. Pravni sustav je golema građevina koju su gradile generacije i generacije naših prethodnika, i koju smo zatekli u obliku i veličini u kojoj već jest. No, ako na toj građevini želimo dograditi balkon prema ulici, ili podići novi kat, nužno ćemo morati najprije propitati temelje zgrade: koliko su duboki, u kakvoj su zemlji iskopani, od kakvog su materijala, hoće li izdržati? Sve to treba najprije istražiti, i, na naše iznenađenje, upravo u tim temeljima naći ćemo sav potreban materijal za novu gradnju.

Ustavna načela u praksi Ustavnog suda Srbije

Author(s): Vladan Petrov,Savo Manojlović / Language(s): Serbian

„Vrednosti i načela su sastavni deo pejzaža ustavnosudskog presuđivanja, premda je njihov pravni status predmet značajnog sporenja, a njihovo značenje i značaj za sudove se vrlo razlikuju u zavisnosti od nacionalnih granica“. U svakom slučaju, koliko god da je status načela kao legitimnih izvora prava za sudsku interpretaciju sporan, sudije ih smatraju „nezaobilaznim i neophodnim elementom“ rešavanja sporova. U novije doba, krajem 20. veka i dalje, ustavna načela (i pravna načela uopšte) dobijaju nov status i ulogu u ustavnom sudovanju. Ova načela, kad nisu proklamovana ustavom, ustavni sudovi „pronalaze“, „otkrivaju“, „kreiraju“. Ona postaju merilo za ocenu ustavnosti podjednako kao i pozitivne ustavne norme, ali zbog svoje nedovoljne određenosti i fleksibilnosti stvaraju prostor za vrlo kreativna tumačenja ustava. Na taj način, širi se ustavno pravo, koje ne samo da nije sadržano isključivo u ustavnom tekstu i pratećim pravnim aktima ustavnog karaktera, već katkad nema ni neposredno uporište u ustavu – premda se ustavni sudovi trude da stvore fikciju o njihovoj fundiranosti u pozitivnom pravu. Tako se uspostavlja „trougao“ ustavni tekst – ustavni sud – ustavno načelo, u kojem se nije lako snaći, ali je to neophodno da bi se sačuvala celina i konzistentnost ustavnopravnog poretka. To ustavni sudovi stabilnih (Nemačka) ili relativno stabilnih starih i novih ustavnih demokratija (Francuska, Italija, Poljska itd.) čine već nekoliko decenija. U Srbiji, Ustavni sud je počeo da se bavi tumačenjem ustavnih (pravnih) načela u poslednjih nekoliko godina. Pristup Ustavnog suda u ovoj oblasti karakterišu: 1) fragmentarnost; 2) nedovoljno razvijena doktrina; 2) nedoslednost. Ustavni sud se još uvek, u najvećoj meri, zadržava na tumačenju onih načela koja su već definisana Ustavom (načelo podele vlasti – odeljak 4.1) ili onih koja su proklamovana, ali im Ustav ne određuje ni osnovnu sadržinu (načelo jedinstva pravnog poretka – deljak 4.2). Kad pokušava da ustanovi načelo kojeg u Ustavu nema, on to čini postepeno, ali, sa stanovišta pravne argumentacije koju daje, nedovoljno ubedljivo (načelo nadmoći sistemskih zakona – odeljak 4.2). Istina, i srpski Ustavni sud ima „svetle trenutke“ (lucida intervala), kao u slučaju spora o prirodi odborničkih (predstavničkih) mandata (odeljak 4.3). Kad preuzima ulogu „ustavotvorne vlasti“, Ustavni sud to mora činiti pravnom argumentacijom jakom kao „srednjevekovna tvrđava“. U suprotnom, Sud će (o)lako biti optužen za delovanje contra constitutionem. Umesto da štiti, Ustavni sud će povređivati ustavni poredak, a to je nešto što nijedan ustavni sud, bez obzira na okolnosti i sopstveni autoritet, ne sme da čini. To je ona mera sudskog aktivizma koju ne sme da pređe, a da se ne ogreši o osnovno načelo ustavnosudskog delovanja, načelo lojalnosti Ustavu.

Položaj pacijenata u Republici Hrvatskoj: legislativa i praksa

Author(s): Đula Rušinović-Sunara / Language(s): Croatian

The basis for the analysis of the current position of patients in Croatia and their problems are a huge experience of practices in dealing with patient's complaints. Also it was given an overview of legislation relating to areas that have a direct impact on the position of the patients, such as social relations, professional medical issues as well as health insurance. Based on the mentioned it was identified some important issues that have an impact on the position of the patient in Republic of Croatia and justified possible solutions, containing instructions about the need of improving the legislation on patient's rights, the introduction of information and educational content about the health care system at all levels, from preschool age to the highest experts in the field of medicine and to encourage their citizens to play an active role and participation in the creation of health policy.

Tenzije između pravosuđa i politike: Da li najavljene izmjene Zakona o VSTV rješavaju probleme?

Author(s): Branko Perić / Language(s): Bosnian

The author discusses the relations between the judiciary and the executive and legislative authorities, particularly pointing out the issues of independence and accountability of the judiciary. The analysis of the examples of public reaction in the article points to the growing tension between the judiciary and politics and to the need for dialogue between the judiciary and the executive and legislative authorities. The author concludes that the intention of the political forces to transfer the power to appoint prosecutors to the Parliament, through amendments to the law, does not resolve the issue of the democratic legitimacy of the judiciary and its accountability and argues that the participation of the executive authority (Ministers of Justice) in the structure of the regulator (HJPC) could establish the necessary balance between the political sphere and the judiciary and thus reduce the unwanted tension. As a mechanism necessary to eliminate the possible influence of executive authorities on independence and the status of judges and prosecutors, the author proposes the exclusion of the executive authority representatives (Ministers of Justice) from the decision-making on appointments and other status related rights of judges and prosecutors.

The Influence of Selected Consumers' Profile Variables on Online Shopping in Ghana

Author(s): Patrick Joel Turkson,Felix Amoah,Joseph Gyamfi Yeboah,Elizabeth Afia Primang Turkson,Laura Novienyo Abla Amoah / Language(s): English Publication Year: 0

This study examined online shopping by highlighting the variations in consumer profiles using selected variables such as gender, age, highest educational level, and marital status. Data was collected through an online survey sent via email to respondents. The online survey was conducted within four months in 2023. A convenience sampling technique was employed to select the total respondents of 437, which constituted the sample size of the study. A 100% response rate was attained. Descriptive statistics, comparing means, and the ANOVA test were employed to analyze the data collected. SPSS version 26 was the statistical tool used for the analysis of the collected data. The study revealed that males aged between 31 and 40, post-graduates, and single mothers mostly shop online frequently. Differences in gender, age, and marital status influence online shopping, however, the highest educational level does not influence online shopping.