Općeprihvaćena načela kao kriterij za tumačenje pravne norme
Commonly accepted principles as a criterion for the interpretation of legal norms

Author(s): Andrej Abramović
Subject(s): Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, Evaluation research
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; constitution; legal principles; criterion; legal norm; interpretation; political discrimination; care of widows; righteousness; attorney;
Summary/Abstract: Čovjek je društvena životinja (Aristotel), a društvo treba biti uređeno pravom. Da bi neko društvo bilo napredno i civilizirano, nije dovoljno da pravo postoji, već je potrebno i da ono vlada društvom. Vladavina prava, kao usklađenost odnosa u društvu s normama pozitivnog prava nije nešto što se samo po sebi razumije, posebno na ovim prostorima. To je ideal kojem treba težiti, a koji je – kao i svako savršenstvo – tako teško dostići. Postoje, međutim, svakom pravnom praktičaru dobro poznate situacije kada treba primijeniti pravo, ali nije sasvim izvjesno kako to učiniti. Često je norma insuficijentna, ponekad je uopće nema. Ali danas u takvoj situaciji nije više moguće izmaknuti se kroz formulaciju non liquet, već treba naći rješenje. Nomotehnički slabu normu treba moći protumačiti, a pravne praznine (barem privremeno) ispuniti. Pravna znanost poznaje više vrsta tumačenja zakona, od kojih su najvažnija gramatičko, logičko i teleološko. Teleološko tumačenje tj. tumačenje prema cilju/svrsi pravnog pravila zajednička je metoda kako kod tumačenja postojeće norme, tako i kod popunjavanja pravnih praznina – tada zajedno sa zakonskom ili pravnom analogijom (analogia legis i analogia iuris). To nas dovodi do ključnog pitanja za svakog pravnika, naime, pitanja o ciljevima prava. Ako pravo uređuje čovjekov svijet, onda je cilj prava da svijet bude svaki puta sve bolji, i sve bolje uređen. Kriterij za određenje pojma „bolji svijet“ treba biti općeprihvaćeno društveno shvaćanje i društveni interes prema općem mišljenju, jer je pravo nešto što je imanentno društvu. Dakle, moral društva – jer je to sinonim za općeprihvaćeno mišljenje – pokazuje se ključnim za razumijevanje aksiologije prava. To je razumljivo samo po sebi, budući da je moral – iako ne jedini – ipak glavni korijen prava. Pravo je nastalo (i) iz morala, i teži da cjelokupno moralom ponovno postane, jer bi u idealnom svijetu pravne norme njihovi adresati internalizirali, te bi ih shvaćali kao autonomne tj. svoje a ne nametnute. Katalog načela pravnog sistema najčešće – i u najvećem dijelu - nalazimo u Ustavu neke zemlje kao u najvišem pravnom aktu te zemlje. Tako Ustav RH , u čl. 3 određuje da su „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“ Ali, ne moraju sva općeprihvaćena načela biti negdje upisana. Neka mi na ovom mjestu bude dopuštena digresija, kako bih mogao objasniti gornju misao. Dakle, u principu možemo reći da pravo propisuje poželjno ponašanje. Nameće se zaključak da je nepoželjno ponašanje ono koje je protivno pravu. Ali, takav zaključak ne vrijedi za cijelu jednu važnu granu prava, za kazneno pravo. Tamo je upravo propisano ponašanje onakvo kakvo je zabranjeno. Struktura kaznene norme ne sadrži načelo/zabranu, nego kaznu za onoga koji (neizrečenu) zabranu prekrši. Tako Kazneni zakon (KZ) ne kaže „zabranjeno je ljude ubijati“, već „tko ubije drugoga, kaznit će se (…)“. Za neke norme Kaznenog zakona opća načela možemo pronaći u Ustavu, ili u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Tako npr. opće načelo za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110 KZ možemo pronaći u čl. 21 Ustava RH („Svako ljudsko biće ima pravo na život“) i u čl. 2.1 EKLJP uz Protokol 6 („Nitko ne smije namjerno biti lišen života […]“). Ali, bilo bi teško naći u Ustavu ili EKLJP princip za npr. čl. 291 KZ koji određuje da će se „službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu kazniti (…)“ – mislim da ne pretjerujem kada kažem da postoji društveni konsenzus (i moralno pravilo) da se javna služba ne smije vršiti na vlastitu korist. Ambicija je ovog rada da kazuistički, na nekoliko primjera, pokaže primjenu gore izloženih teorijskih postavki o tumačenju prava i pravne norme pomoću općeprihvaćenih načela tj. pravnih principa. Termin „općeprihvaćeni“ valja u kontekstu ovog rada shvatiti u njegovom širem smislu značenja, tj. kao „većinom prihvaćeni“, barem onolikom većinom kakva je potrebna za donošenje Ustava. Pravo, kao što znamo, ne mora (uvijek) biti pravedno, a pozitivisti i normativisti pravednost uopće niti ne drže bitnom karakteristikom prava, već iracionalnom idejom. Ius non est iustum, sed iussum (Hobbes). Usprkos tome, kod tumačenja norme, svaki će se praktičar držati principa da je ius ars boni et aequi. Nisu sva općeprihvaćena načela nekog pravnog sistema ujedno i moralni principi, ali su to najvećim dijelom. Tumačenje neke norme moguće je, naravno, i na drugi način, koji ne mora nužno biti povezan s moralnim principima. Međutim, kada se radi o popunjavanju pravnih praznina analogijom iuris, neizostavno će se to morati temeljiti na moralnim, i ni na kakvim drugim, principima. Oni su, naime, jedini općeprihvaćeni u pravom, najužem smislu tog pojma. Oni su u društvu autonomno važeći, a ostali moraju biti propisani – a ako su propisani, zna se za koji su konkretan slučaj propisani. Za kraj ovog uvoda, prilog ilustraciji rukovodeće ideje za obradu naslovne teme, iskoristit ću jednu slikovitu usporedbu. Pravni sustav je golema građevina koju su gradile generacije i generacije naših prethodnika, i koju smo zatekli u obliku i veličini u kojoj već jest. No, ako na toj građevini želimo dograditi balkon prema ulici, ili podići novi kat, nužno ćemo morati najprije propitati temelje zgrade: koliko su duboki, u kakvoj su zemlji iskopani, od kakvog su materijala, hoće li izdržati? Sve to treba najprije istražiti, i, na naše iznenađenje, upravo u tim temeljima naći ćemo sav potreban materijal za novu gradnju.

• Details
• Contents