Keywords: Croatia; ARK; antiwar campaign; 90s; 2000s; politics; activism; source material; conference transcripts; interviews;
More...
Keywords: NGO; memory; information storage and retrieval; archiving; MAV;
Još od osnutka, 1948. g. pod okriljem UNESCO-a, Međunarodno arhivsko vijeće (MAV, International Council on Archives - ICA) pruža značajnu tehničku i stručnu podršku arhivima i arhivskim institucijama diljem svijeta. Putem studija, savjetovanja, misija stručnjaka, elaborata, normi i standarda, kao i razmjenom informacija, MAV ima bitnu ulogu u podizanju svijesti vlada, civilnog društva i međunarodne zajednice o važnosti arhivskog gradiva. Ovaj je priručnik praktični vodič kojim se želi privući pažnju predstavnika, osoblja i volontera nevladinih organizacija (NVO) na vrijednost njihovih dokumenata i zapisa, te dati savjete o njihovu upravljanju i čuvanju. Neki od zapisa uistinu imaju krucijalnu važnost kako za povijest samih organizacija tako i za društva na koje se odnose. Prednosti dobrog uredskog poslovanja privatnih ili javnih institucija su dobro poznate: uštede vremena i prostora, pravna i administrativna memorija, utemeljno shvaćanje prošlih odluka i transparentnost informacija. Čuvanje zapisa na srednji i dugi rok u elektroničkom je okruženju postalo kompleksnije; a intervencije uredskih djelatnika moraju početi u ranoj fazi životnog ciklusa dokumenta kako bi se osiguralo njihovo čuvanje. Stoga, da bi zadovoljio takve potrebe, vodič daje jednostavne i djelotvorne savjete. U zemljama u kojima NVO-i obavljaju aktivnosti kojima se država ne bavi, arhivsko gradivo NVO-a postaje neophodno za rekonstruiranje povijesti pojedinaca, institucija i populacije. U bivšim represivnim zemljama, gdje su javni arhivi nestali ili „očišćeni” , gradivo NVO-a je među rijetkim izvorima informacija koje žrtvama omogućuju bolje razumijevanje mehanizama represije i traženje prava na istinu i pomirenje. Vodič je realizacija preporuka ravnatelja državnih arhiva i predsjednika stručnih arhivskih udruga, koji su se 2001. g. okupili u Reykjaviku na XXXV. CITRA-i (International Conference of the Round Table on Archives), održanoj na temu sakupljanja i odabiranja gradiva suvremenog društva. U svjetlu rastuće uloge koju civilno društvo ima na međunarodnoj razini, i u svjetlu opasnosti za sigurno čuvanje zapisa NVO-a, briga i inicijativa MAV-a u potpunosti su opravdane i vrijedne hvale. Iza jedne naoko skromne ambicije krije se istinska odlučnost služenja građanima svijeta, radeći za veću transparentnost, dobru upravu i bolje očuvanje memorije ljudske vrste. Posebno mi je zadovoljstvo pozdraviti ovaj vodič kao izraz kontinuiranih napora MAV-a da sačuva pamćenje svijeta u svim njegovim neizmjernim raznolikostima.
More...
Keywords: Yugoslavia; post-yugoslav countries; BiH; Croatia; Serbia; Kosovo; Montenegro; justice; transition; transitional justice; truth; war crimes; education system; reparation; lustration;
Ovaj izveštaj je rezultat sistematskog praćenja uspostavljanja tranzicione pravde u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koje sprovode organizacije za ljudska prava Fond za humanitarno pravo (Beograd) i Documenta (Zagreb). Dezintegraciju jugoslovenske federacije obeležila su tri oružana sukoba visokog intenziteta: u Hrvatskoj (1991-95.), Bosni i Hercegovini (1992-95.), i na Kosovu (1998-99.), u kojima je najmanje 130.000 ljudi izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Uz to, do kraćih oružanih sukoba, sa relativno malim brojem žrtava, došlo je u Sloveniji (jun-jul 1991.) i Makedoniji (januar-novembar 2001). Više od 1.300 Srba, Roma i Albanaca, prepoznatih u albanskoj javnosti kao srpski saradnici, ubijeno je nakon oružanih sukoba i dolaska međunarodnih snaga na Kosovo, u vremenu od 12. juna 1999. do kraja 2000. godine. Sudbina oko 17.000 nestalih u regionu još uvek je nepoznata. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja s ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme. U toku 2007. godine, u Bosni i Hercegovini i, u manjoj meri, u Hrvatskoj, napravljen je pozitivan korak u snaženju kapaciteta za suđenja za ratne zločine; u Srbiji, aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale su na nivou onih iz prethodnih godina, a u Crnoj Gori i na Kosovu bile su neznatne. Ni u jednoj post-jugoslovenskoj državi vlasti nisu pokazivale interes za uspostavljanje državnih komisija za istinu ili drugih tela za utvrđivanje činjenica o teškim kršenjima ljudskih prava u ratu, niti za reforme čiji bi cilj bio uklanjanje iz institucija pojedinaca koji su kršili ljudska prava pre, u toku, ili u periodu nakon oružanih sukoba. Dobijanje reparacija, na osnovu zakona ili sudskim putem, i dalje je za brojne kategorije žrtava bilo teško ostvarivo. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su u 2007. godini, kao i ranije, predstavljala onaj segment tranzicione pravde koji je u post-jugoslovenskim zemljama izazivao najviše pažnje javnosti, i u kom su vlasti bile naročito preduzimljive. U Hrvatskoj je pred županijskim sudovima tokom godine održano ukupno 35 suđenja, za trećinu više nego u prethodnoj godini. Nepravosnažnim presudama završilo je 15 prvostepenih postupaka. Ranija pristrasnost po etničkom osnovu, u radu istražnih i tužilačkih organa, imala je odraza i u 2007. utoliko što se mnogim optuženim Srbima – njih više od polovine – sudilo u odsustvu, a osim toga samo se pripadnicima ove etničke grupe, a ne i Hrvatima, sudilo i za dela koja nisu uključivala smrtnu posledicu (pljačka i uništavanja imovine, i drugo). Sudovi u BiH su doneli ukupno 29 prvostepenih presuda (šest više nego u 2006.), a uz to je na kraju godine 19 suđenja bilo u toku. Specijalizovano Odeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH, kao i Veće za ratne zločine Suda BiH, sve više su snažili svoje kapacitete za procesuiranje ratnih zločina, tako da je u toku godine Veće izreklo deset presuda, a na kraju godine u toku je bilo devet suđenja. S druge strane, rad redovnih sudova i tužilaštava na lokalnom nivou bio je ograničen nedovoljnim kapacitetima za uspešno procesuiranje zločina. Etnički sastav optuženih pred Odeljenjem za ratne zločine i lokalnim sudovima bio je veoma raznolik, što bi moglo da ukazuje na povećanu spremnost bosansko-hercegovačkog pravosuđa da goni osumnjičene za zločine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U Srbiji su aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale na nivou onih iz prethodnih godina, odnosno održan je relativno mali broj suđenja (šest) i donete su samo dve prvostepene presude. Na Kosovu su 2007. godine održana samo dva suđenja za ratne zločine, a u Crnoj Gori 2007. godine nije održano nijedno. Ipak, istražni organi su vodili nekoliko istraga koje su crnogorski mediji i najšira javnost pažljivo pratili, tako da je krajem godine izgledalo da će u predstojećem periodu u tim predmetima biti podignute optužnice. U svim delovima bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Crne Gore, uspostavljene su tokom decenije specijalizovane strukture za procesuiranje ratnih zločina, i bio je primetan pozitivan efekat njihovog rada, naročito u smislu veće profesionalnosti i ozbiljnijeg pristupa predmetima ratnih zločina nego ranije. Nastavljena je i saradnja tužilaštava iz BiH, Hrvatske i Srbije, a korisnu komunikaciju uspostavila su i tužilaštva Hrvatske i Crne Gore. S druge strane, većina problema koja je prethodnih godina ograničavala efikasnost napora da se privedu pravdi odgovorni za ratne zločine, nije otklonjena. Podrška političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost bila je nedovoljna. Vlasti nisu stvorile uslove u kojima bi se svedoci osećali slobodnim da potpunim i istinitim iskazima pomognu utvrđivanju istine o zločinima i ulozi osumnjičenih. Ostao je nerešen problem nekažnjivosti za mnoge počinioce zločina u BiH koji sada žive, i stekli su državljanstvo, u Srbiji i Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje, dok BiH nije voljna da prepusti suđenja tim licima pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA I KAZIVANJE ISTINE: Ni u jednoj od zemalja naslednica SFR Jugoslavije nije u 2007. godini bilo ozbiljnijih rasprava o mogućem uspostavljanju komisija za istinu. Još uvek ne postoji neko zvanično telo u post-jugoslovenskim zemljama koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili više država, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95, osnovana odlukom Saveta ministara BiH u junu 2006. godine, nije u 2007. godini ostvarila nikakav napredak u prikupljanju podataka, prvenstveno zbog neslaganja među članovima Komisije o njenom mandatu. U parlamentarnim raspravama i u udžbenicima, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, preovladavalo je prikazivanje samo svog naroda kao žrtve. Krajem 2007. godine, u regionu je bilo oko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Broj identifikovanih u toku godine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu smanjio se u odnosu na prethodne godine, što je među udruženjima porodica nestalih povećalo bojazan da će proces nalaženja posmrtnih ostataka trajati još jako dugo, ili će dobrim delom ostati nezavršen. Prestanak rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), objektivna ograničenja nacionalnih sudova u procesuiranju ratnih zločina (duga suđenja, smrtnost počinilaca i svedoka), minimiziranje zločina protiv drugih, kao i sporost u rešavanju sudbine nestalih lica, naveli su Fond za humanitarno pravo, Documentu i Istraživačko-dokumentacioni centar (Sarajevo), da u maju 2006. godine pokrenu inicijativu koja bi krajem decenije trebalo da rezultira osnivanjem zvanične komisije za utvrđivanje činjenica na regionalnom nivou o događajima iz devedesetih. Pomenute organizacije pažljivo su i postepeno tokom 2006. i 2007. godine stvarale prostor za jačanje podrške inicijativi unutar civilnog društva, pre prelaska u završnu fazu, odnosno pre no što zatraže od vlasti u post-jugoslovenskim zemljama da svojim autoritetom stanu iza osnivanje regionalne komisije. INSTITUCIONALNE REFORME: Ni u jednom delu bivše Jugoslavije u toku 2007. godine nije sprovedena “lustracija” niti šira institucionalna reforma čiji bi smisao bio da umanji mogućnost da državni organi u budućnosti krše ljudska prava. Jedine sveobuhvatne reforme institucija koje su preduzete u nekoj zemlji sa prostora bišve Jugoslavije, a čiji je deklarisani cilj bio uklanjanje sa položaja pojedinaca odgovornih za kršenje prava u devedesetim, jesu reforme policije i pravosuđa u BiH, provedene u periodu između 1999-2002. odnosno 2002-2004. godine. Srbijanski Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, iz 2003. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru, i u zemlji je jačalo uverenje da je vreme za “lustraciju” prošlo. U Hrvatskoj i Crnoj Gori ni u jednom periodu posle rata ključne političke grupacije nisu zahtevale slične reforme, zbog toga što su političke partije koje su bile na vlasti u devedesetim nastavile da dominiraju političkim životom, ili zato što postoji rasprostranjeno mišljenje u javnosti da je postupanje ondašnjih vlasti bilo generalno ispravno te stoga nema razloga za detaljnom proverom načina na koji su, sa stanovišta ljudskih prava, pojedini predstavnici vlasti delovali. Opoziciona Liberalna partija Crne Gore predala je predlog Zakona o lustraciji Skupštini Crne Gore 16. marta 2007. godine, ali se vladajuća Demokratska partija socijalista, koja drži vlast neprekidno od početka devedesetih, usprotivila usvajanju zakona. Na Kosovu, u pitanje se dovodi samo postojanje konteksta za eventualnu primenu lustracionih mera, jer su učesnici u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj i administrativnoj vlasti iz devedesetih nakon 1999. godine u velikom broju napustili Kosovo, ili iz drugih razloga više ne participariju u vladajućim strukturama. REPARACIJE: U toku 2007. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivale su se sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka); restitucija (povrat i obnova imovine); utvrđivanje sudbine nestalih; utvrđivanje činjenica i njihovo javno iznošenje; uvođenje činjenica o kršenjima prava u obrazovne materijale; i, podizanje spomen-obeležja. Naknade i restitucija su prethodnih godina uglavnom obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno za žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, a negde je na samom početku. Spomen-obeležja se podižu gotovo isključivo u znak sećanja na žrtve-pripadnike većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. Broj tužilaca je bio relativno mali, zbog neizvesnosti u pogledu mogućeg dobijanja spora, nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i nepostojanja zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora.
More...
Keywords: Yugoslavia; post-yugoslav countries; BiH; Croatia; Serbia; Kosovo; Montenegro; justice; transition; transitional justice; truth; war crimes; education system; reparation; lustration;
U oružanim sukobima u Hrvatskoj (1991.-95.), Bosni i Hercegovini (1992.-95.), i na Kosovu (1998.-99.), najmanje 130,000 ljudi je izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja sa ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme (lustracija). Ovaj izveštaj se bavi suočavanjem s posledicama ratnih događanja i zločinima počinjenim u periodu od 1991. do 1999. godine. Izveštaj je nastao na inicijativu Fonda za humaritarno pravo (FHP), u saradnji s Istraživačko dokumentacionim centrom (IDC-BiH) i Documentom (Hrvatska). Odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Kosovo, i Crnu Goru – u daljem tekstu “post-jugoslovenske zemlje“. U toku 2006. godine, u skoro svim post-jugoslovenskim zemljama suđenja za ratne zločine su dobila na zamahu, ali u drugim oblastima tranzicione pravde jedva da je bilo značajnijih pomaka u odnosu na prethodni period. Nedostajali su konkretni koraci vlasti koji bi vodili ka uspostavljanju tela za utvrđivanje činjenica, na državnom ili regionalnom nivou. Vrlo malo je urađeno kako bi se lica koja pretenduju da obavljaju javnu funkciju podvrgla ispitivanju njihovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Napokon, dolazak do reparacija –bilo na osnovu zakona ili sudskim putem – još uvek je teško ostvarivo za mnoge žrtve kršenja prava iz devedesetih godina. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su od samog završetka rata predstavljala najvažniji oblik tranzicione pravde koji se primenjuje u post-jugoslovenskim zemljama. U ranom posleratnom periodu nosilac procesuiranja ratnih zločina u regionu bio je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), prvenstveno zbog toga što nacionalna pravosuđa nisu zatakav zadatak bila spremna. Iako svojim osnivanjem i delovanjem nije uspeo da spreči neka od teških i masovnih kršenja ljudskih prava, kao što je zločin u Srebrenici u julu 1995. godine, tribunal je doprineo obuzdavanju nasilja u još nedovršenom procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, procesuiranju odgovornih na najvišim vojnim i političkim funkcijama, te pripremi pravosuđa i javnosti u regionu zasuđenja za ratne zločine. Uspostavljanje specijalnih tužilaštava za ratne zločine, odnosno specijalizovanih veća ili sudova za ovu vrstu slučajeva, u periodu 2003.-05., dovelo je do poboljšanja istraga i suđenja za ratne zločine, u Hrvatskoj, Srbiji, i Bosni i Hercegovini (BiH). U 2006. godini je nastavljen pozitivan trend iz prethodnih godina, naročito potcrtan daljnjim napretkom u saradnji tužilaštava iz BiH,Hrvatske, i Srbije. Ipak, u sve tri zemlje bili su vidljivi značajni problemi u procesuiranju ratnih zločina,uključujući nedovoljnu podršku političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost, kao i neadekvatne mere za podršku i zaštitu svedoka. U Hrvatskoj su pred županijskim sudovima tokom godine održana ukupno 23 suđenja, od čega 18 protiv pripadnika srpskih snaga, a pet protiv pripadnika vojno-policijskih snaga Republike Hrvatske. Doneseno je pet nepravosnažnih presuda, a tri presude su potvrđene od strane Vrhovnog suda RH. Sudovi u BiH su doneli 23 presude u prvom stepenu, i 17 pravnosnažnih (drugostepenih) presuda. Broj započetih i predstojećih suđenja pred Većem za ratne zločine pri Sudu BiH nadmašio je broj suđenja pred svim drugim sudovima. Procesuiranje za ratne zločine započelo je i u Republici Srpskoj, u kojoj je prethodno vladala nekažnjivost za počinioce ratnih zločina. U Srbiji su 2006. godine održana suđenja za ratne zločine u sedam predmeta. Na Kosovu je 2006. godine održano samo jedno suđenje za ratne zločine, protiv šestorice kosovskih Albanaca optuženih za zločine protiv drugih Albanaca. U avgustu je veće, sastavljeno isključivo od međunarodnih sudija, osudilo trojicu bivših oficira Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)na sedmogodišnje kazne zatvora, a sud je nakon izricanja presude doneo odluku o puštanju osuđenih na slobodu do pravnosnažnosti. U Crnoj Gori 2006. godine nije održano nijedno suđenje za ratne zločine, kao ni u prethodne četiri godine. Velika praznina u kažnjavanju ratnih zločina proističe iz činjeni-ce da mnogi počinioci ratnih zločina u BiH sada žive i stekli su državljanstvo u Srbiji o Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje. Istovremeno, BiH nije voljna da prepusti suđenja ovih lica pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA: U post-jugoslovenskim zemljama ne deluje nijedno zvanično telo koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili država naslednica bivše Jugoslavije, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. U 2006. godini, parlamentarne stranke u BiH su po prvi put uzele učešće u konkretnim aktivnostima koje potencijalno vode ka osnivanju državne komisije za istinu, tako što je radna grupa sačinjena od stranačkih predstavnika napravila nacrt zakona o komisiji. Vlada BiH je u junu osnovala Komisiju za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95. Iako je vlada utvrdila jednogodišnji rok za završetak rada ove komisije, u periodu između njenog osnivanja i kraja 2006. godine nije otpočeo rad na prikupljanju informacija. U drugim post-jugoslovenskim zemljama nije bilo ozbiljnijih rasprava unutar parlamenta ili vlada o osnivanju bilo kog tipa komisije za istinu. Umesto toga, na skupovima nevladinih organizacija učesnici su razmatrali moguće osnivanje regionalnog tela koje bi utvrđivalo činjenice o prošlosti i omogućilo žrtvama da neposredno iznose svoja iskustva. U 2006. godini, u raspravama koje su u parlamentima Srbije i Hrvatske vođene o događajima iz vremena rata, dominirala je jednostrana nacionalistička interpretacija ratnih događanja. Naročito je ovo bilo primetno u Srbiji, gde predstavnici umerenih stranaka nisu reagovali na brojne istupe nacionalističkih ekstremista. Krajem 2006. godine, u regionu je bilooko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Odnosi između predstavnika raznih komisija za nestala lica, na nivou post-jugoslovenskih zemalja još su opterećeni nepoverenjem. Još su češće i oštrije kritike koje udruženja porodica nestalih javno upućuju na račun državnih tela. Sve ovo doprinosilo je utisku o ispolitizovanosti jednog eminentno humanitarnog pitanja, i umanjivalo je efikasnost napora za traženje nestalih lica. Komisija za traženje nestalih Federacije BiH je 2006. godine ekshumirala oko 2.250 posmrtnih ostataka ne području Republike Srpske, a Kancelarija Republike Srpske zatraženje nestalih i zarobljenih lica je ekshumirala 126 tela. U Hrvatskoj je u toku 2006. godine ekshumirano 180 tela. Krajem godine još uvek se 2.050 državljana Republike Hrvatske vodilo kao nestalo, a uz to vlasti Srbije su tražile nešto više od 400 svojih državljana koji su nestali tokom sukoba u Hrvatskoj. Na Kosovu je krajem 2006. godine bilo 2,137 lica za kojima se i dalje traga, a nadležne agencije su u toku godine ekshumirale 59 tela. LUSTRACIJA: Bosna i Hercegovina ostaje jedina od post-jugoslovenskih zemalja u kojoj je, iako u ograničenom obimu, mogućnost da lice obavlja javnu funkciju uslovljena ispitivanjem njegovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Između 1999. i 2002. godine, Misija Ujedinjenih nacija je ispitivala postupanje 24.000 aktivnih policajaca u prethodnom (ratnom) periodu; 4 odsto policajaca je kao rezultat procesa uklonjeno iz službe. Između 2002. i 2004. godine u BiHje sprovedena sudska reforma, u toku koje je Visoki sudski i tužilački savet odlučio da oko 200 sudija i tužilaca, od 1.000, ne treba da budu ponovo izabrano. Iako u Srbiji postoji zakon koji na sveobuhvatan način predviđa utvrđivanje činjenica o aktivnostima lica za vreme oružanih sukoba i u periodu komunizma, zakon nikada nije bio primenjen. U periodu 2004.-06., većinu poslanika u parlamentu činili su poslanici Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, i Socijalističke partije Srbije, koje su u vreme donošenja zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (2003.) bile protiv njegovog usvajanja. REPARACIJE: U toku 2006. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivane su sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka), restitucija, utvrđivanje sudbine nestalih, i otkrivanje spomen-obeležja. Povrat i obnova imovine, te novčane reparacije suuglavnom najpre obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, ili tek treba da počne (u Hrvatskoj je desetinama hiljada Srba sudskim putem oduzeto stanarsko pravo s obrazloženjom da su napustili stanove, a vlada nije pokazala spremnost da im obezbedi pravičnu restituciju ili kompenzaciju). Spomen-obeležja se takođe podižu u znak sećanja na žrtve većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. U Srbiji su, u njihovo ime, nevladine organizacije za ljudska prava podnosile tužbe za naknadu štete, i u većini slučajeva sudovi su presudili u korist žrtava. U drugim zemljama,broj tužilaca je bio relativno mali, zbog nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora. U svim post-jugoslovenskim zemljama karakter spomen-obeležja i način na koji se podižu jasno reflektuje političku i društvenu klimu u datoj sredini. U Srbiji, spomen-obeležja izražavaju potrebu većinskog dela društva da interpretira ulog u Srbije u ratovima 1990-ih, inače žestoko kritikovanu u međunarodnoj zajednici i u drugim delovima bivše Jugoslavije, kao jednoznačno pozitivnu. U Hrvatskoj i na Kosovu, gotovo potpuno odsutstvo spomen-obeležja o stradanjima manjinskog (srpskog) naroda izražava rasprostranjen stav da uloga pravedne žrtve isključivo pripada većinskom (hrvatskom, odnosno albanskom) narodu. U Bosni i Hercegovini postoji nešto veća spremnost da se,kroz simboličku formu spomenika, prihvate svedočanstva o stradanju “druge strane”, iako takvi primeri predstavljaju izuzetak pre nego pravilo. U Crnoj Gori, tenzija između vlasti koja je zagovarala samostalnost Crne Gore, s jedne strane, i onih sektora u društvu koji su naklonjeni Srbiji, s druge strane, prelama se i kroz praksu podizanja spomen-obeležja. Ono što je zajedničko spomen-obeležjima u svim delovima bivše Jugoslavije je prihvatanje, na simboličkom nivou, privilegovanog položaja vojnih žrtava u odnosu na civilne.
More...
Keywords: Croatia; state administration; institutions; independence; EU accession; offices; ministries; parliament; government; 90s;
The subject of this book is the history of the Republic of Croatia state administration institutions, in the period between1990, when Croatia gained its independence, until June 18, 2004, when European Council promoted Croatia’s status to official candidate for the European Union membership. The book covers institutions of Croatian political system: the Parliament, President of the Republic of Croatia, the government and state administration bodies. The introduction explains basic terms and the reasons why the book covers only, strictly speaking, state administration bodies. The book includes neither public sector bodies nor civil defence and military forces and the police. Familiarity with the history and scope of activities of an institution is the starting point of archives’ and archivists’ overall work, and of providing precise and meaningful scientific information to users of archival records as well. The task of archival science is to study the organization and functions of those bodies the work and actions of which created archival and current records. Knowledge about the history of institutions is a precondition for any archival professional work. Croatian archival science produced almost no papers on this subject up until now. Some data can be found at the Croatian Information Documentation Referral Agency (HIDRA) web pages. The second chapter discusses, on the basis of published legal sources and literature, the context in which Croatian state administration institutions work. The process of Croatia’s gaining of independence is also explained, as well as the state’s development and changes in the Constitution, which directly determine names of the highest institutions and scope of their jurisdiction. System and changes of the state administration, changes of organization and domains of ministries and state administrative organizations are presented in theirs totality on the basis of published, relevant legal regulations, as well as regulations on high officials, officers and employees. The third chapter analyses the development, legislative and jurisdiction of the Croatian Parliament and its chambers or councils, the government and each of its offices and some of its commissions, the Presidency/President of the Republic of Croatia, their organization and theirs organizational bodies. The exact dates of changes of institution’s names, relevant laws, jurisdictions and changes of jurisdictions are determined, as well as organizational bodies and theirs changes, their founding and abolition. The fourth chapter analyses the development, relevant legislative and jurisdiction of ministries, theirs organization and their organizational bodies. Each existing ministry is discussed separately, exact dates of changes of ministry’s names, its founding and abolition, relevant laws, jurisdictions and changes of jurisdictions are determined, as well as organizational bodies and their changes, founding and abolition. The fifth chapter analyses each state administration organizations and central state offices, exact dates of changes of institution’s names, their founding and abolition, relevant laws, jurisdictions and changes of jurisdictions are determined, as well as organizational bodies and their changes, founding and abolition. The sixth chapter analyses state administration in counties, towns and municipalities, as well as various bodies which are not central state administration bodies or government offices, but perform executive or administrative authority tasks. Local and regional government and self-government, counties, towns and municipalities and, at a certain period, districts, their changes and relevant laws are presented in their entirety, as well as their jurisdictions. General conclusion regarding Croatian state administration institutions is that state organization is developed or complex. Special conditions of gaining independence and Croatia’s development as a state influenced the development and growth of state administration institutions. Establishment of Croatia as an independent state, faced Croatia, for the very first time, with the task to create its own, integral state administration system. Since independence presupposes the necessity to form and consolidate all units of the administrative system which are typical for an independent state, after it was constituted, Croatia founded those institutions, which did not existed in up-to-then Socialistic Republic of Croatia, and which do exist in other modern states. Development of Croatia is extremely dynamic. When considering the overall situation, as well as particular periods, there are many diver sified institutions. The very number of ministries and bureaus/directorates varies a lot, due to frequent changes: with ministries from fourteen to nineteen, and with bureaus from three to twelve. State administration institutions are created as a direct answer to new circumstances or as a form of overcoming vital tasks. Certainly, when the activates they performed is not so important any more so as to be performed by an independent body, certain institution cease to exist. With the development of a society, state administration objectives, its organization and manner of performing tasks change. There is a shift from objectives of power to objectives of service, that is to the activities that serve to accomplish and fulfil the citizens’ interests. Administrative functions become differentiated in the course of time. From tasks that were unique at the beginning and performed by a single administrative institution, certain parts are divided into individual tasks performed by separate organizations, which leads to vertical and horizontal differentiation of administration. There has been, up to now, no work that would deal with the history of institutions and Croatian state administration organization in its entirety, from 1990, the year when Croatia gained its independence, until June 18, 2004. For this reason, description of Croatian political system, the Parliament, the President of the Republic, the government and state administration bodies, will serve as systematized knowledge and understanding to all who participate in administration work, to archivists, administrative lawyers, historians, political scientists, sociologists, to students and scholars of the mentioned sciences, as well as to present and future users of archival records. The book offers materials relevant for a more comprehensive study of a large number of questions which constitute the issue of development of the Republic of Croatia and removes the need for future research to deal with the overall history of Croatian institutions, enabling that research to only deal with narrower areas which are more significant in practice. It also enables and provides a starting point for studying the rest of the bodies financed from the state budget – primarily public sector institutions or all bodies through which Croatia fulfils its rights and duties. The book provides the starting point for further work on compilation, whether in a classical or in the form of a data base, of lists of all sources significant for the history of institutions. History of state administration institutions reflects the creation and specific development of Croatia in a specific socio-historical and economic context. Meeting the criteria which are preconditions for Croatia’s EU accession in a certain way means suspension of domain and authorities of political system and state administration institutions which existed from 1900 to 2004, which is why they can be considered historical. The book includes footnotes, appendices – such as indexes of institutions, diplomatic missions and consular representations, high officials and commissioners, lists of abbreviations, bibliography and legal sources. The index of institutions lists both abolished and existing councils, commissions, committees and other bodies which are not separately analysed in the text.
More...
Keywords: war; civilian victims; Croatia; rights; human rights; international law; humanitarian law; reparation; family member loss; ECHR; UN;
Žrtvama se smatraju osobe koje su, pojedinačno ili unutar skupine, pretrpjele štetu koja uključuje fizičku ili mentalnu povredu, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili ozbiljnu povredu njihovih temeljnih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, u skladu s Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 60/147 Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Gdje je to primjereno te u skladu s unutarnjim pravom, pojam žrtva uključuje i članove uže obitelji ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju.
More...
Keywords: Croatia; state administration; institutions; independence; EU accession; offices; ministries; parliament; government; 2000s;
The subject of this book are state administration institutions of the Republic of Croatia from June 18th 2004 to July 1st 2014, from the time of gaining official candidacy for membership to becoming a member of the European Union. The book consists of a foreword, seven chapters and appendixes: index of institutions, index of diplomatic missions and consular offices, index of officials, a bibliography and a list of legal sources.
More...
Keywords: civil society; Documenta; war crimes; trials; monitoring; trauma; remembrance; culture of remembrance; dealing with the past; methodology; education; workshops; oral history; archives; documentation process; activist mental health; psychology;
Ovaj priručnik nudi samo neke od mogućih praktičnih odgovora na pitanje kako produbiti raspravu o prošlosti u polariziranim društvima gdje je poricanje i/ili relativizacija zločina svakodnevna praksa u kojim a se puno češće od pitanja drugom čovjeku "Što se dogodilo tebi i tvojim najbližima, kako vam je bilo?", čuje povik "Jedna je istina!". Stranice pred vama napisane su za sve koji sumnjaju i propituju jednostavnu crno bijelu sliku 'bolje prošlosti', eventualno podložnu dotjerivanju i prekrajanju kako bi 'nas' pokazala u što ljepšem svjetlu, a 'njih' ocrnila. Priručnik se bavi nekim mogućim putovima prema stvaranju podrške za dokumentiranje svih činjenica, priznavanju patnje svake žrtve i preživjelog te uvažavanju dostojanstva svakog čovjeka. Ideja za priručnik rodila se na putu u Kanadu gdje sam trebala predstaviti proces suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj i susjednim zemljama kolegama iz obje Amerike i drugih kontinenata, iz svoje perspektive. Zanimanje za naša iskustva, kako nasljednika djece koja su "s najboljim namjeram a boljeg obrazovanja" otimana iz plemenskih rezervata u blizini Vancouvera, tako i umjetnika koji u Kolumbiji rade s traumatiziranim obiteljima ubijen ih i nestalih te svećenika koji u Burundiju priprema osnivanje Komisije za istinu, kao i pozitivne reakcije iz Bjelovara, Pakraca, Osijeka i Sarajeva, ohrabrilo nas je na pisanje. Tekstovi opisuju iskustva ljudi koji su desetljećima tražili načine progovaranja o skrivenim neugodnim činjenicama i zločinima iz susjedstva. Autori/ce su se okupljali u inicijativama poput prosvjeda za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu ili Antiratnoj kampanji Hrvatske i pokretali organizacije poput Centra za mirovne studije, Delfina, Pravde i MIRamiDA Centra. Neki od njih su u nastojanju da potaknu proces suočavanja s prošlošću i ustanovljenje činjenične istine o ratu te pridonesu pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama prema dijalogu o interpretacijama, osnovali su Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću (u daljnjem tekstu Documenta) kako bi se sustavno bavili nasilnim naslijeđem od početka Drugog svjetskog rata. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih država/društava. U tijeku svoga rada otvarali su svima mučna i važna pitanja. Iskustva koja su zabilježili nisu univerzalno primjenjiva, ali možda mogu poslužiti kao inspiracija za otvaranje dijaloga o prošlosti i primjerenim načinima pamćenja ubijen ih u različitim sredinama. Svjesni da u razmišljanju o naslijeđu prošlosti i izboru načina otvaranja teških pitanja u javnosti nema recepata, ponekad su polazili od sebe i vlastite obitelji, a ponekad su upirali prstom na globalne probleme. U vašem izboru neće biti važan redoslijed. Bez obzira hoće li vaše prvo pitanje dotaknuti osobni, obiteljski, institucionalni ili društveni krug, vodit će vas k zauzimanju stava prema nasilju i to u svim sferama. Pošto još uvijek živimo u isključivim društvima u kojima se sigurnost prečesto gradi na zatvaranju u skupine sunarodnjaka i/ili sumišljenika kojima nije stran ni radikalni nacionalizam ni ideološka isključivost ni ponižavanje ljudi druge nacionalnosti, kao ni ismijavanje ideoloških oponenata ili negiranje činjenica o počinjenim zločinima, u svom smo radu kretali od priznavanja i isticanja ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. Možda s te vrijednosne platforme krenete i vi. Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih prava temelj slobode, pravde i mira, sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, stoji u Preambuli i Članku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948.. Dok je još uvijek u tijeku borba za priznavanje u nju zapisanih prava možemo se zapitati koliko će nam desetljeća trebati da ‘nova ’ prava na istinu, pravični sudski postupak, reparacije i garanciju neponavljanja zločina, koja se u tijeku posljednjih desetak godina postupno afirmiraju unutar Ujedinjenih naroda, postanu standard priznat od strane većine svjetskih država? Čak i ako je riječ o stoljeću zagovaranja, ne bi nas smjela obeshrabriti sporost pomaka, jer svakodnevno zauzimanje stava prema nasilju puno znači povrijeđenima. Čak i u vrijeme diktature sudbina stradalog postaje vidljiva kad je prepoznaju drugi, izvan neposrednog obiteljskog kruga. Izgradnja povjerenja poslije rata i sukoba neodvojivo je povezana s priznavanjem patnje žrtava iz prošlosti, a u Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama još uvijek žive suvremenici tri vala nasilja, Drugog svjetskog rata, poslijeratnog vremena nasilja nad političkim neistomišljenicima i ratova devedesetih. Odluka koliko daleko u prošlost će vas odvesti propitivanja i istraživanja za koja se odlučite nije jednostavna. U društvenim procesima prorade teškog naslijeđa nasilja nije lako, a katkada ni moguće, izdvojiti samo jednu grupu zločina, posebno u prepirkama koje dotiču traumatična iskustva samih sudionika. Svaka će inicijativa za produbljivanje dijaloga o prošlosti odlučiti što bi bilo relevantno razdoblje rada u kontekstu svoje zemlje. U zemljama s naslijeđem kolonijalizma ili ropstva bit će primjerice neophodno voditi računa o još više slojeva prošlosti. U ovom priručniku autori/ce će pretežno koristiti primjere iz Hrvatske u vezi tri sloja prošlosti čiji su suvremenici još uvijek živi. U drugim će se zemljama možda biti moguće usredotočiti samo na zadnji val nasilja ili će pak biti neophodno pogledati i nekoliko stoljeća unatrag, primjerice u vrijeme početaka kolonizacije. U dosadašnjem radu pokazalo se da osobno, obiteljsko, institucionalno i društveno suočavanje s prošlošću nije važno samo zbog zaštite prava pripadnika skupina stradalih u ratovima ili političkom nasilju, već je značajno i u procesu civiliziranja društva u cjelini. Otvorena, ukljućiva društva u kojima se ohrabruje horizontalna komunikacija o svim pa i neugodnim temama su uspješnija u svim pogledima. Proradom traume kroz suočavanje s prošlošću afirmiramo ukljućivost i otvorenost društva kao opće dobro koje treba štititi. Kako god krenuli u proces suočavanja s prošlošću to će od nas iziskivati osudu raspirivanja mržnje. Hoćemo li odabrati kao svoj put unutarnje razgovore u tišini vlastitog doma ili kritično sagledavanja najvažnijih odluka vladinih institucija, prvi bi korak dakle mogla biti osuda nasilja. Hoće li ta osuda prije svega utjecati na naš odnos prema sebi i našim najbližima ili ćemo pronaći način da je izrazimo u kritičkom komentiranju funkcioniranja svijeta oko nas, manje je važno od bitnog koraka osude svakog nasilja. Doseg vaše željene intervencije, istraživanje ili akcija ovisit će o vašoj mogućnosti uključivanja i motiviranja drugih. Nije nevažno hoće li inicijativa krenuti od želje jedne osobe da zabilježi svoja sjećanja za buduće generacije, razgovora dvoje zabrinutih ili od dugogodišnjih priprema iskusnih organizatora na pokretanje istraživaćko-dokumentacijskog centra koji će moći sustavno pratiti suđenja i dokumentirati ljudske gubitke. U trenucima revolta zbog gaženja vama važnih vrijednosti odluke o nekim akcijama će biti donesene praktično u trenu, a za odluke o pokretanju novih organizacija možda će trebati više godina. No prije nego uronimo u propitivanje metoda, ipak je na mjestu pitanje svrhe, čemu uopće suočavanje s prošlošću? Jedan mogući odgovor, koji se iskristalizirao u radu organizacija za ljudska prava, je da bi smanjili teret prošlosti koji onemogućava pun razvoj stvaralaštva u ratom i političkim nasiljem obilježenim društvima. Tek otkivanjem sustavno sakrivanih i prešućivanih podataka o stradanju te postupnim prihvaćanjem činjenica o zločinima stvaramo priliku za osobno i društveno iscjeljenje, a i prostor za ostvarivanje prava mladih na učenje povijesti utemeljene na činjenicama. Priručnik su uredili Emina Bužinkić, Igor Roginek, Goran Božičević, Ana Bitoljanu i Vesna Teršelič. Sadrži tekstove o faktografiji stradanja, snimanju osobnih sjećanja, priprem i javnog zagovaranja, i praćenju suđenja. Priručnik smatramo bogatim u njegovoj različitosti stilova, pristupa, jezika i iskustava. Nadamo se da će vam biti od pomoći.
More...
Keywords: Croatia; former Yugoslavia; war; war crimes; 90s; 2000s; 2010s; hate speech; media; ICTY; court practices; penal policy; Vukovar; Storm; civilian victims; reparation; munuments destruction; rape; court cases; amnesty;
Knjiga Procesuiranje ratnih zločina - jamstvo procesa suočavanja s prošlošću nastala je s namjerom sumiranja osnovnih tokova u sferi pravne prakse koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije u ratnim sukobima 90-ih. Brojnost i težina koja se očitovala analizom počinjenih ratnih zločina ukazuje na njihovu sustavnost i upućuje na zaključak da su počinjeni ratni zločini vrlo često imali podršku viših instanci, tzv. političkih elita. S obzirom na izgled današnje geopolitičke karte regije, neizbježno nam se nameće zaključak da je krajnji ratni cilj bio stvaranje etnički homogenih političkih zajednica i da je provođenje etničkog čišćenja, kao ratne strategije, bilo za to prikladna metoda. Nijekanje te očite činjenice, unatoč svim saznanjima koja danas imamo o zločinima koji su se u ratu 90-ih dogodili, počevši od zatvaranja u logore i ubojstava pa do deložacija i raznih drugih oblika kršenja ljudskih prava, nanosi golemu štetu novonastalim zajednicama. Breme onoga što se događalo 90-ih, osobito odbijanje suočavanja s tim, plodno je tlo za perpetuiranje potisnutih frustracija za koje se ne može sa sigurnošću predvidjeti koji smjer u određenom trenutku mogu uzeti, a ‘’put k održivom miru’’ i dalje ostaje u području imaginacije. Proces suočavanja s prošlošću nužno mora teći na više razina istodobno. Temelj njegove provedbe stvaranje je zakonskih preduvjeta za procesuiranje zločina koji su se dogodili i osiguranje standardizirane primjene ustanovljenih zakona. Ne samo da su takvi postupci činjenično teški i pravno kompleksni nego su i izrazito politički osjetljivi, no jedino je na taj način moguće individualizirati kaznenu odgovornost, dati temeljni doprinos otkrivanju istine o ratnim događajima i različitim oblicima kršenja ljudskih prava te postići pravdu za žrtve. Nasuprot tome, pravosuđa u zemljama sljednicama SFRJ nisu se pokazala doraslima situaciji koja je nastupila nakon ratnih sukoba. Njihove su reakcije bile spore i neadekvatne, a procesuiranje ratnih zločina vrlo se često onemogućavalo i opstruiralo zahvaljujući političkim pritiscima pa mnogi počinitelji ratnih zločina i danas mirno hodaju ulicama diljem zemlje, pritom katkad susrećući svoje žrtve. Iako se u javnosti počela nazirati ideja da čin ratnog zločina zahtijeva nedvojbenu moralnu osudu, ta misao u društvu još nije zaživjela. Rasap društvenih vrijednosti koji je nastupio, uz ostale elemente i uzroke koje u sebi nosi, uključuje i problematiku odnosa prema nasljeđu iz 90-ih. Još uvijek ostaje pitanje zašto je tako teško prepoznati i razumjeti da je zločin zločin, a žrtva žrtva. Ovom smo knjigom nastojali dati svoj doprinos procesu suočavanja s prošlošću i razrješenju društvene napetosti koju odbijanje suočavanja s počinjenim greškama i vlastitom odgovornošću nosi te predočiti čitateljstvu i javnosti što se sve od osamostaljenja Hrvatske činilo kako bismo živjeli u zemlji u kojoj postoji vladavina prava i u kojoj su svi državljani pred zakonom jednaki.
More...
Keywords: Croatia; 90s; war crimes; civilian victims; rights; reparation; compensation; judicial procedure; ECHR;
1. Priznanje patnje i naknada štete. Put do iscjeljenja žrtava i društva; 2. Prava civilnih žrtava rata; 3. Kako ostvariti pravo na zaštitu kao civilna žrtva rata u Republici Hrvatskoj kroz upravni postupak?; 4. Kako pokrenuti postupak proglašenja nestale osobe?; 5. Kako ostvariti pravo na reparaciju kao civilna žrtva rata kroz sudski postupak u Republici Hrvatskoj?; 6. Sudski postupak za naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliskog srodnika tijekom Domovinskog rata; 7. Žrtve ratnih zločina; 8. Odgovornost Republike Hrvatske za usmrćenje civila tijekom Domovinskog rata; 9. Zastara pokretanja građanskog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (ZOO, NN 35/05, 41/08); 10. Pokretanje sudskog postupka; 11. Presude Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske kojima je utvrđena povreda prava na život; 12. Korisni kontakti u ostvarivanju prava civilnih žrtava rata
More...
Keywords: Croatia; 90s; war crimes; civilian victims; rights; reparation; legislation; report; 2013; needs and experiences; sexual violence; ECHR; human rights; exercise of rights; civil invalids; case studies;
1. Bez političkih i pravosudnih pomaka nakon više od 20 godina. • Civilna stradanja – neutvrđen broj • Odsustvo zakonodavnih rješenja • Postupci za naknadu štete pred hrvatskim sudovima i Europskom sudu za ljudska prava - tek poneki usvojen tužbeni zahtjev • Troškovi izgubljenih parnica – prvi slučaj otpisanog parničnog troška; 2. Potrebe i iskustva civilnih žrtava rata • Ciljevi i metodologija istraživanja; 3. Ostvarenje prava na obeštećenje • Ostvarena prava kroz upravni i sudske postupke; 4. Podrška civilnim žrtvama rata; 5. Iskustva specifičnih skupina civilnih žrtava rata • Žrtve terorističkih napada Studija slučaja • Osobe kojima je zbog ratnih djelovanja poginuo, umro ili nestalo član obitelji Studija slučaja • Civilni invalidi rata Studija slučaja • Žrtve seksualnog nasilja Studija slučaja; 6. Preporuke Korišteni izvori
More...
Keywords: shrinking cities; population loss; youth work; activism; demography; good practices; Croatia; Spain; Portugal; Germany;
A great deal has been written about the causes and impacts of shrinkage, as well as about policies and planning strategies. Nevertheless, the state of knowledge in a cross-national perspective is rather poor since studies have focused more on large cities with empirical evidence ignoring the contextual influence on local dynamics (Wolff, Wiechmann; 2017). A shrinking city is one that has experienced population loss, employment decline and social issues as symptoms of a structural crisis (Martinez-Fernandez; 2012). This shows how complex the shrinkage process is and thus requires a more detailed explanation of push factors. The idea that there is no future prospect for them in their place of residence seems to be the crucial push factor for people to leave their home. This project has focused on building new strategies of social inclusion and civic engagement for youth residing in Europe’s “shrinking cities” and is a result of a collaboration between eight partner organizations from four EU countries: Documenta and Croatian Youth Network from Croatia, EJBW and Culture Goes Europe from Germany, YouthCoop and UMAR from Portugal as well as Asociacion Caminos and ColPolSoc - Andalucia from Spain. In the planning process, the partner organizations conducted a preliminary research and provided information about shrinking cities and their relation to the youth in their countries. There has been a unanimous conclusion that the socio-economic problems cause the cities to shrink which in turn has enormous effects mainly on the youth. On the other hand, there is a great number of young people who believe that they can make a difference and change things for the better. For this, the youth needs access to the commonly accepted tools and improved practices that can be used in their own social and cultural contexts. Therefore, youth work should provide a bridge that strengthens young people at a personal level but also promotes public action as well as learning about translating key values of youth work into reality. Moreover, engagement in the wide variety of personal and social development activities will help young people to develop the knowledge and the skills that are needed in the labour market, given the fact that 3.5 million young people are unemployed in the EU (Eurostat, 2018). The organizations embraced the idea of conducting proper research as well as mapping that would ensure a better understanding of the similarities and differences between various problems while at the same time providing methods for learning how to deal with critical socio-economic dynamics at different local settings across the EU. It was also deemed important to investigate examples of successful youth work, to identify and document their innovativeness and then disseminate the results with a wider outreach.
More...
Keywords: personal memories; collective memory; war; violence; remembrance; politics; 20th century; WWII; postwar; SFRY; 90s; Croatia; camps; holocaust; Španovica; Novo selo; Stara Gradiška; identity;
U ovoj knjizi donosimo transkript nekoliko izlaganja sa konferencije koju je Documenta organizirala u Zagrebu u rujnu 2013. godine s ciljem predstavljanja višegodišnjeg snimanja i objave intervjua na web stranici www.osobnasjecanja.hr. Uz komentare i pitanja nekih od sudionika konferencije, u knjizi možete pročitati uvodni tekst koji je na konferenciji izložila urednica kolekcije Maja Dubljević, te transkript izlaganja Vesne Jakumetović iz Vukovara, Ane Raffai iz Zagreba, te Đorđa Gunjevića iz Pakraca. Predstavljamo vam i dvije studije slučaja u kojima su korišteni snimljeni intervjui - studiju slučaja publicistkinje i istraživačice, Vesne Kesić „Španovica / Novo selo / Španovica: Znalo se? Nije se znalo?“ te studiju slučaja povjesničara Marka Smokvine “Stara Gradiška kao paradigma hrvatske povijesti 20. stoljeća”.
More...
Keywords: Croatia; psychosocial service; providers; civil society; state institutions; list; 2014;
Popis pružatelja psihosocijalnih usluga je nastao sa ciljem informiranja civilnih žrtava rata o dostupnosti organizacija i ustanova koje nude psihosocijalnu pomoć i rehabilitacijske tretmane na području Republike Hrvatske. On je produkt sastanaka i suradnje sa različitim organizacijama i institucijama koje u svojem djelovanju pružaju psihosocijalnu podršku. Spomenuti sastanci sa pružateljima su održani u Vukovaru, Sisku, Zadru i Dubrovniku dok je trening za određeni broj pružatelja bio održan u Osijeku. Popis čine organizacije civilnog društva i državne institucije na području svih županija. Popis sadrži nama dostupne podatke, nije potpun te je podložan promjenama i nadopunama.
More...
Keywords: history; teaching; creative approach; methodology; Croatia; BiH; war; remembrance; politics; 90s;
Svjesni činjenice da živimo u društvu u kojem su još uvijek uvelike prisutne posljedice rata te da se pokazalo kako je tranzicija proces koji traje (ongoing process), Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, kroz svoje aktivnosti kontinuirano nastoji dati svoj doprinos unaprjeđenju nastave povijesti. Pristup koji društvo ima prema obrazovnom sustavu, s posebnim naglaskom na poučavanje povijesti, od osobitog je značaja te je kroz njega moguće iščitati postojeće socijalne tenzije i društvenu podijeljenost, a sastav razreda vrlo često oslikava društvo u malom.
More...
Keywords: regional cooperation; strategy; missing persons; legal framework; institutional mechanisms; international institutions; recommendations;
Nestanci osoba uključuju različita kršenja ljudskih prava; kršenje prava na sigurnost i slobodu, dostojanstvo osobe, prava na život, prava na zaštitu od nasilja ali i mnoga druga, te je zato temeljno polazište u rješavanju pitanja zatočenih i nestalih osoba pravo svakog pojedinca na život, nepovredljivost njegove slobode i zabrane zlostavljanja te pravo obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih. Problematika vezana uz pronalaženje nestalih osoba dio je implementacije procesa tranzicijske pravde. Pritom, moramo imati na umu da se u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, tranzicija odvijala, i još se odvija, na dva kolosijeka: 1) tranzicija iz ratnog društva u mirnodopsko društvo, posebno u pogledu standarda pravde i prihvaćanja međunarodnih kriterija za odgovornost u oružanim sukobima; 2) tranzicija iz jednostranačkog društva u pluralističko društvo tzv. zapadne demokracije.
More...
Keywords: Croatia; history; education; recent history; politics; textbook supplement; source material; Serbian language; identity politics; media; "separat";
The Supplement to Textbooks of Current Croatian History is a handbook for history lectures, which was ordered by the Croatian Ministry of Science, Education, and Sports after the five-year moratorium on teaching current history in the Podunavlje region expired in the 2002/2003 school year. This easternmost region of Croatia remained under the control of local Serbs after the end of the 1991-1995 conflict, and was returned to Croatian sovereignty in 1998 after a transitory period under UN administration and the signing of an agreement between the Croatian government and the local Serb population. Part of the agreement included the decision that instruction in Podunavlje for Croat and Serb children would take place in separate classrooms, and that a five-year moratorium on teaching contemporary Croatian history in classes taught in the Serbian language would be imposed. At the end of 2002, the Ministry, headed by Minister Vladimir Strugar, in cooperation with the representatives of the Serb community and several history teachers, decided to form the „Commission for developing proposals regarding the teaching of history of the former Yugoslavia since 1989 in the schools of the Croatian Podunavlje,“ as well as produce a handbook which would cover the period of contemporary Croatian history after 1989. It was concluded that the handbook needed to function as an appendix for existing textbooks, and that it would serve as the first step in eliminating the moratorium and as a temporary solution until new textbooks could be chosen that would be translated into the Serbian language and script. After failing to find a publishing company to produce the handbook during 2003, work continued in the fall of 2004, under Minister Dragan Primorac. The Commission chose Tvrtko Jakovina and Snježana Koren from the Department of History at the Philosophy Faculty, University of Zagreb, as well as Magdalena Najbar-Agičić, the author and editor of a number of elementary and high school history textbooks, to complete the handbook. The authors finished the handbook in April 2005. In the meantime, the Commission decided that the text would not only serve the students in Podunavlje, but other students across all of Croatia as additional material for studying contemporary history. Once the work was completed, the manuscript was given to reviewers who needed to evaluate the quality of the methodology as well as the historical content of the material. However, before the reviews — some of which were subsequently shown to be very positive while others were extremely negative — reached the authors of the handbook, the content of the negative reviews appeared in the media and sparked a public debate that lasted for several months. The actual text of the Supplement remained, for the most part, inaccessible to the public, and the content of the Supplement, other than what was posted on the internet site of the Croatian Information Center without the authors’ knowledge or permission, was available only to those interested individuals who showed initiative and directly contacted the authors to see the material. Only a few of the journalists who were writing about this issue at the time actually did this. The situation which ensued was symptomatic for the mentioned time period in Croatia. The issue was overtly politicized, especially because this all occurred within the context of the tenth anniversary of the military-police action „Operation Storm.“ The authors were subjected to newspaper articles in which the Supplement was often described in an explicitly sensationalistic manner. Moreover, the authors were most often called out for allegedly relativizing wartime events, because for some media, politicians, and veterans’ organizations, the multi-perspective approach to teaching about the conflict developed in the Supplement was considered to be „a distortion of the historical truth about the Serbian aggression“ and „an attempt to equalize guilt for the war.“ A number of the reviewers recruited by the Ministry were also involved in this campaign against the authors. Already in the actual process of reviewing the material it was clear that some of the reviewers did not hesitate to stray outside of academic boundaries or resort to using primarily political disqualifications in their negative evaluations. In the course of the polemics raised over this issue, it also became evident that a number of the participants involved in the debate were not ready for thoroughly coming to terms with the past, nor did they support a systematic and academically based investigation of the recent historical events in Croatia. Despite the fact that in 2003 the Croatian Parliament approved the „Textbook Standard“ in which a number of conditions, formulated as „ethic requirements,“ needed to be met by textbooks in order to achieve certain universal values (which include raising students in a spirit of peace, tolerance, and democracy, and teaching them to respect racial, ethnic, cultural, and religious, differences, etc.), the debate over the Supplement revealed various and mutually exclusive concepts about the purpose and goals of history education, especially because of its potential role in shaping a student’s identity. Along with the fact that the universal values mentioned above are consistent with the educational policies of the European Union, there exist serious and deep-seated reasons in the past and present of this region why these values need to become an integral part of Croatian educational policies and practice. A second, specific framework of values that needs to be met by textbooks, according to the „Textbook Standard,“ is that Croatian textbooks must „nurture Croatian national identity“ and „encourage patriotic feelings towards the Republic of Croatia as a community of equal citizens, regardless of ethnicity or religious affiliation.“ The authors of the handbook unquestionably expressed a tendency to include elements from the first group of „ethic values“ mentioned in the „Textbook Standard,“ as well as to apply new methodologies in teaching history in which the students are transformed from passive recipients of information into active participants who draw their own conclusions. These goals in contemporary methodologies can be achieved by applying, among other strategies, a multi-perspective approach, which is a precondition for history education free of ideology. Ultimately, the debate influenced the Ministry of Science, Education, and Sports’ decision to not publish the Supplement. We believe that our decision to place the Supplement to Textbooks of Current Croatian History in our publishing program follows our goals and activities tied to encouraging the public to come to terms with the past and objectivizing recent Croatian history.
More...
Keywords: Croatia; 90s; war; Croatian War of Independence; Pakrac; hospital evacuation; source material; memoir;
Dnevničko-memoarski zapisi Đorđa Gunjevića, ratnog pomoćnika povjerenika Vlade za Pakrac zaduženog za zdravstvo i socijalnu skrb, tekst je koji ukazuje na sudbinu pojedinca u vihoru Domovinskoga rata, ali i na sudbinu zajednice. Gunjević je svoj posao pomoćnika povjerenika, koji je potrajao nešto više od mjesec dana, radio u ekstremno teškim ratnim uvjetima u Pakracu. Glavna točka njegovog posla bio je Medicinski centar, velika i ugledna zdravstvena ustanova, koja je bila samo dvjestotinjak metara udaljena od položaja pobunjenih Srba. Tko je bio u Pakracu i vidio gdje je Medicinski centar, a gdje su bili položaji pobunjenika, zna da im je bolnica bila kao na dlanu, doslovce na puškomet, i zna da nisu morali ni nišaniti da bi je pogodili. Pakrac je od kraja kolovoza, pa sve do potpisivanja Sarajevskog primirja bio jedna od žarišnih točaka u Domovinskom ratu. Istina, nikad toliko pod lupom javnosti poput Vukovara ili Dubrovnika, ali kada je početkom 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje, Pakrac je, baš kao i obližnji Lipik, bio jedan od najrazrušenijih hrvatskih gradova. U takvim nemogućim okolnostima trebalo je nekako djelovati i koliko je to bilo moguće održavati red u Medicinskom centru u kojem je i pri kraju rujna 1991. godine još uvijek bilo više od 300 pacijenata, od toga njih 275 na Psihijatriji. Gunjević je osmislio, a u dogovoru s Ministarstvom zdravstva i svojim pakračkim suradnicima i suradnicama proveo važnu, rizičnu, humanu, ali i nužnu operaciju - evakuaciju Medicinskog centra. Nagrada za to bio mu je, zbog njegove nacionalne pripadnosti, „boravak“ u Pakračkoj Poljani, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, jednoj od najtamnijih i najsramotnijih točaka Domovinskog rata. Tako se je klatno sudbine u Gunjevićevu slučaju gibalo vrlo brzo: od vrhunca zbog uspješne evakuacije do propasti i razmišljanja o samouništenju na Pakračkoj Poljani u samo nekoliko dana. Gunjevićevi zapisi nisu, međutim, samo knjiga o njegovoj osobnoj sudbini. To je knjiga o tome koliko jedna zajednica može u ratu brzo propasti, odnosno, preciznije rečeno, koliko brzo može biti prisiljena na propast. U samo nekoliko dana Pakrac se našao na popisu mjesta u Hrvatskoj koja su krajem ljeta i početkom jeseni za vrijeme pobune i agresije na Hrvatsku, mimo svoje volje, civilizacijski propadala. U samo nekoliko dana stanovnici Pakraca morali su zaboraviti kakva je to civilizacijska tekovina tekuća voda iz vodovoda, što je to organizirani komunalni život, morali su naučiti što znači šištanje plina iz uništenih instalacija, kako izgleda život u gradu u kojemu ne funkcioniraju socijalne službe, u kojemu se broj zaposlenih u Medicinskom centru naglo smanjuje sedam puta, u kojem se više ne mogu isplaćivati mirovine, ne zato što nema novca, nego zato što to fizički nije moguće. U svemu tome, i u svojoj dramatičnoj osobnoj sudbini, Gunjević nalazi lijepe riječi i riječi poštovanja za mnoge svoje sugrađane. Nekima od njih bit će ugodno čitati ove zapise. Ima među njima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti. S poštovanjem se prisjeća svojih kolega iz zdravstva, primjerice Katice Bergman, dr. Nikole Zelića, dr. Luke Vrbana i Slave Jankovića, dr. Ivice Kosteckog. Sa sjetom se prisjeća svog kolege iz Povjereništva Stjepana Širca. Nekima, pak, vjerojatno neće biti ugodno čitati Gunjevićeve zapise. I opet, tu ima ljudi raznih struka, raznih nacionalnosti, kako „ njegovih“ Srba, tako i Hrvata. Začuđujuće je, međutim, da Gunjević pronalazi riječi poštovanja, pa i simpatije, čak i za neke ljude koji su ga držali u zatočeništvu u Pakračkoj Poljani. Gunjevićeva priča na kraju je ipak imala sretan završetak, koliko je to moguće u ratno doba. Ostao je živ, kuću je obnovio, a Grad Pakrac ga se sjetio i dodijelio mu priznanje. Njegovi zapisi isključivo su - njegovi. Rezultat su začudne, gotovo nevjerojatno činjenice da je rokovnik u kojemu je 1991. godine bilježio što je radio kojega dana uspio sve „preživjeti" i koji je poslužio kao temelj za rekonstrukciju događaja i prizivanje događaja iz sjećanja. Njegova sjećanja, zabilježena oporim stilom, lišenim lirike, točna su koliko sjećanja pojedinca, bez obzira na pomoćna sredstva, mogu biti. No, ona su, osim osobnog svjedočanstva jednog doba i jedne sudbine, i poziv svima drugima da pokrenu vlastita sjećanja i iza sebe ostave memoarski zapis na jedno burno, ratno doba.
More...
Keywords: Post-Yugoslav Countries; war crimes; human rights; fact finding; transitional justice; consultation process; report; REKOM; BiH; Serbia; Croatia; Kosovo; Montenegro;
Ni 14 godina nakon oružanih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i deset godina od kraja sukoba na Kosovu, žrtve još uvijek nisu imenovane niti priznate, a samo manji broj odgovornih izveden je pred lice pravde. Raspravu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o neposrednoj prošlosti započele su tri organizacije za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo (Srbija), Documenta (Hrvatska) i Istraživačko-dokumentacioni centar (Bosna i Hercegovina) u rujnu 2005. godine, uz učešće stručnjaka Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu. Sudionici i sudionice skupa, predstavnici 10 vodećih organizacija za ljudska prava iz regije, podržali su suđenja za ratne zločine kao jedini pravni mehanizam za utvrđivanje pojedinačne odgovornosti, posebno ukazujući da je suradnja između državnih odvjetništava, tužiteljstava i sudova u regiji utjecala da se čuje glas žrtava ratnih zločina iz drugih etničkih zajednica. Imajući u vidu da su kazneni postupci fokusirani na optužene, tri organizacije su pokrenule regionalnu raspravu o instrumentima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima, u čijem su fokusu žrtve, kako bi doprinijeli potpunijoj slici o svemu što se dogodilo u prošlosti. Rasprava (konzultacijski proces o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima) je osmišljena kao niz regionalnih, nacionalnih i lokalnih rasprava (konzultacija) u manjim grupama (oko 30 sudionika i sudionica) sa predstavnicima različitih grupa civilnog društva. Dio procesa postali su i regionalni forumi za tranzicijsku pravdu, skupovi sa većim brojem sudionika (oko 250), na koje se kao gosti pozivaju i predstavnici država i međunarodnih organizacija. Cilj konzultacijskog procesa je od početka stvaranje javne platforme na kojoj će žrtve i predstavnici civilnog društva iznositi svoje potrebe u odnosu na kršenje ljudskih prava i nepravde počinjene u prošlosti. Drugi, podjednako važan cilj je jačanje podrške za prihvaćanje inicijative o regionalnom pristupu u utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, kako bi bila prihvaćena u svim zemljama regije, i od građana i od vlasti. U svibnju 2008. godine inicijativa je prerasla u prijedlog za formiranje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava. Od tada, konzultacijski proces dobiva i treći cilj: izgradnja modela Regionalne komisije (REKOM).
More...
Keywords: Post-Yugoslav Countries; 90s; war; war crimes; consultation process; REKOM; Croatia; BiH; Serbia; Kosovo; Montenegro; report; 2009;
Konzultacije su organizirali Centar za građanske inicijative Poreč (Hrvatska) i Documenta (Hrvatska). Skupu je prisustvovalo 25 sudionika/ca iz organizacija za ljudska prava, udruga stradalih i obitelji nestalih, organizacija mladih, ženskih grupa, profesionalnih udruga i lokalnih vlasti u Istri. Amir Kulaglić iz Srebrenice (BiH), Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska) i Eugen Jakovčić (Documenta, Hrvatska) bili su predavači, dok su skup moderirali Bisera Momčinović (Centar za građanske inicijative Pula, Hrvatska) i Goran Božičević (MIRamiDA centar Grožnjan, Hrvatska). Radio Pula, Tv Nova izvještavali su sa događaja. Novi list i Glas Istre su objavili razgovor s Amirom Kulaglićem, autora Mladena Radića, kao i tekst „Prekinuti šutnju i poricanje“ autorice Tatjane Gromače.
More...
