Cookies help us deliver our services. By using our services, you agree to our use of cookies. Learn more.
  • Log In
  • Register
CEEOL Logo
Advanced Search
  • Home
  • SUBJECT AREAS
  • PUBLISHERS
  • JOURNALS
  • eBooks
  • GREY LITERATURE
  • CEEOL-DIGITS
  • INDIVIDUAL ACCOUNT
  • Help
  • Contact
  • for LIBRARIANS
  • for PUBLISHERS

Filters

Content Type

Keywords (188)

  • 90s (14)
  • Croatia (13)
  • war crimes (12)
  • Croatia (11)
  • war (9)
  • reparation (7)
  • BiH (5)
  • civilian victims (5)
  • politics (5)
  • remembrance (5)
  • rights (5)
  • Montenegro (4)
  • Serbia (4)
  • human rights (4)
  • sexual violence (4)
  • 2000s (3)
  • ECHR (3)
  • dealing with the past (3)
  • education (3)
  • international law (3)
  • media (3)
  • methodology (3)
  • monitoring (3)
  • report (3)
  • source material (3)
  • transitional justice (3)
  • Kosovo (2)
  • Documenta (2)
  • EU accession (2)
  • ICTY (2)
  • Kosovo (2)
  • Pakrac (2)
  • REKOM (2)
  • WWII (2)
  • activism (2)
  • activist mental health (2)
  • archives (2)
  • civil society (2)
  • compensation (2)
  • consultation process (2)
  • criminal law (2)
  • culture of remembrance (2)
  • documentation process (2)
  • domestic violence (2)
  • education system (2)
  • equipment (2)
  • exercise of rights (2)
  • government (2)
  • hate crime (2)
  • hate speech (2)
  • history (2)
  • independence (2)
  • institutions (2)
  • justice (2)
  • lustration (2)
  • memories (2)
  • memory (2)
  • ministries (2)
  • offices (2)
  • oral history (2)
  • parliament (2)
  • post-yugoslav countries (2)
  • psychology (2)
  • state administration (2)
  • transition (2)
  • trauma (2)
  • trials (2)
  • truth (2)
  • victims (2)
  • workshops (2)
  • NGO (2)
  • Post-Yugoslav Countries (2)
  • Yugoslavia (2)
  • civil society (2)
  • archiving (1)
  • fond (1)
  • judicial procedure (1)
  • "separat" (1)
  • 2009 (1)
  • 2010s (1)
  • More...

Subjects (72)

  • Transformation Period (1990 - 2010) (22)
  • Present Times (2010 - today) (21)
  • Recent History (1900 till today) (20)
  • Wars in Jugoslavia (20)
  • History (19)
  • Studies in violence and power (16)
  • Politics / Political Sciences (15)
  • Social Sciences (15)
  • Law, Constitution, Jurisprudence (14)
  • Sociology (14)
  • Special Historiographies: (14)
  • Criminal Law (13)
  • Human Rights and Humanitarian Law (13)
  • Politics (12)
  • Law and Transitional Justice (12)
  • Political history (10)
  • Civil Society (8)
  • Social history (7)
  • Peace and Conflict Studies (7)
  • Education (6)
  • Library and Information Science (6)
  • International Law (6)
  • Military history (6)
  • Oral history (6)
  • Media studies (5)
  • Archiving (5)
  • Victimology (5)
  • Electronic information storage and retrieval (4)
  • Court case (4)
  • Psychology (3)
  • International relations/trade (3)
  • State/Government and Education (3)
  • Methodology and research technology (3)
  • Health and medicine and law (3)
  • Fascism, Nazism and WW II (3)
  • EU-Legislation (3)
  • Gender Studies (2)
  • General Reference Works (2)
  • Geography, Regional studies (2)
  • Cataloguing (2)
  • Classification (2)
  • Preservation (2)
  • Public Administration (2)
  • Communication studies (2)
  • Government/Political systems (2)
  • WW II and following years (1940 - 1949) (2)
  • Post-War period (1950 - 1989) (2)
  • History of the Holocaust (2)
  • EU-Accession / EU-DEvelopment (2)
  • Source Material (2)
  • Economy (1)
  • Museology & Heritage Studies (1)
  • Essay|Book Review |Scientific Life (1)
  • Constitutional Law (1)
  • Political Sciences (1)
  • Philosophy of Law (1)
  • Labor relations (1)
  • Welfare systems (1)
  • School education (1)
  • Evaluation research (1)
  • Social development (1)
  • Demography and human biology (1)
  • Welfare services (1)
  • Economic development (1)
  • Interwar Period (1920 - 1939) (1)
  • History of Communism (1)
  • Conference Report (1)
  • Inter-Ethnic Relations (1)
  • Socio-Economic Research (1)
  • Politics of History/Memory (1)
  • Politics and Identity (1)
  • Identity of Collectives (1)
  • More...

Authors (64)

  • Vesna Teršelič (24)
  • Emina Bužinkić (7)
  • Maja Dubljević (6)
  • Milena Čalić-Jelić (6)
  • Živana Heđbeli (5)
  • Miren Špek (4)
  • Nikola Mokrović (3)
  • Tamara Banjeglav (3)
  • Eugen Jakovčić (3)
  • Veselinka Kastratović (3)
  • Nataša Kandić (2)
  • Goran Božičević (2)
  • Tihomir Ponoš (2)
  • Jelena Đokić Jović (2)
  • Ana Šeničnjak (2)
  • Matea Anić (2)
  • Mia Božić Mihanović (2)
  • Natalija Havelka (2)
  • Đino Đivanović (2)
  • Ana Bitoljanu (2)
  • Igor Roginek (2)
  • Nives Jozić (2)
  • Drago Hedl (1)
  • Suzana Kunac (1)
  • Author Not Specified (1)
  • Srđan Dvornik (1)
  • Kruno Kardov (1)
  • Mirko Klarin (1)
  • Vesna Janković (1)
  • Marko Smokvina-Marijić (1)
  • Vesna Alaburić (1)
  • Goran Đurđević (1)
  • Josip Kregar (1)
  • Boris Pavelić (1)
  • Zoran Pusić (1)
  • Dražen Lalić (1)
  • Nikolina Židek (1)
  • Ivana Vučičević (1)
  • Dejan Kršić (1)
  • Višnja Šijačić (1)
  • Nela Pamuković (1)
  • Kristijan Krvavica (1)
  • Ratko Mavar (1)
  • Mare Milin (1)
  • Christine Schweitzer (1)
  • Nino Šolić (1)
  • Mladen Stojanović (1)
  • Sovjetka Režić (1)
  • Marko Sjekavica (1)
  • Maja Kovačević Bošković (1)
  • Bruno Vekarić (1)
  • Maja Munivrana Vajda (1)
  • Reena Nair (1)
  • Slađana Pavlović (1)
  • Dea Marić (1)
  • Nikolina Židek (1)
  • Marina Petras (1)
  • Božica Ciboci (1)
  • Una Josipović (1)
  • Boris Stamenić (1)
  • Sandra Rozman (1)
  • Đorđe Gunjević (1)
  • Edin Ramulić (1)
  • Njomza Haxhibeqiri (1)
  • More...

Languages

Legend

  • Journal
  • Article
  • Book
  • Chapter
  • Open Access

Publisher: Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću

Result 21-31 of 31
  • Prev
  • 1
  • 2
Rad na suočavanju s prošlošću. Priručnik za organizacije civilnog društva
0.00 €

Rad na suočavanju s prošlošću. Priručnik za organizacije civilnog društva

Author(s): / Language(s): Croatian

Ovaj priručnik nudi samo neke od mogućih praktičnih odgovora na pitanje kako produbiti raspravu o prošlosti u polariziranim društvima gdje je poricanje i/ili relativizacija zločina svakodnevna praksa u kojim a se puno češće od pitanja drugom čovjeku "Što se dogodilo tebi i tvojim najbližima, kako vam je bilo?", čuje povik "Jedna je istina!". Stranice pred vama napisane su za sve koji sumnjaju i propituju jednostavnu crno bijelu sliku 'bolje prošlosti', eventualno podložnu dotjerivanju i prekrajanju kako bi 'nas' pokazala u što ljepšem svjetlu, a 'njih' ocrnila. Priručnik se bavi nekim mogućim putovima prema stvaranju podrške za dokumentiranje svih činjenica, priznavanju patnje svake žrtve i preživjelog te uvažavanju dostojanstva svakog čovjeka. Ideja za priručnik rodila se na putu u Kanadu gdje sam trebala predstaviti proces suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj i susjednim zemljama kolegama iz obje Amerike i drugih kontinenata, iz svoje perspektive. Zanimanje za naša iskustva, kako nasljednika djece koja su "s najboljim namjeram a boljeg obrazovanja" otimana iz plemenskih rezervata u blizini Vancouvera, tako i umjetnika koji u Kolumbiji rade s traumatiziranim obiteljima ubijen ih i nestalih te svećenika koji u Burundiju priprema osnivanje Komisije za istinu, kao i pozitivne reakcije iz Bjelovara, Pakraca, Osijeka i Sarajeva, ohrabrilo nas je na pisanje. Tekstovi opisuju iskustva ljudi koji su desetljećima tražili načine progovaranja o skrivenim neugodnim činjenicama i zločinima iz susjedstva. Autori/ce su se okupljali u inicijativama poput prosvjeda za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu ili Antiratnoj kampanji Hrvatske i pokretali organizacije poput Centra za mirovne studije, Delfina, Pravde i MIRamiDA Centra. Neki od njih su u nastojanju da potaknu proces suočavanja s prošlošću i ustanovljenje činjenične istine o ratu te pridonesu pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama prema dijalogu o interpretacijama, osnovali su Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću (u daljnjem tekstu Documenta) kako bi se sustavno bavili nasilnim naslijeđem od početka Drugog svjetskog rata. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih država/društava. U tijeku svoga rada otvarali su svima mučna i važna pitanja. Iskustva koja su zabilježili nisu univerzalno primjenjiva, ali možda mogu poslužiti kao inspiracija za otvaranje dijaloga o prošlosti i primjerenim načinima pamćenja ubijen ih u različitim sredinama. Svjesni da u razmišljanju o naslijeđu prošlosti i izboru načina otvaranja teških pitanja u javnosti nema recepata, ponekad su polazili od sebe i vlastite obitelji, a ponekad su upirali prstom na globalne probleme. U vašem izboru neće biti važan redoslijed. Bez obzira hoće li vaše prvo pitanje dotaknuti osobni, obiteljski, institucionalni ili društveni krug, vodit će vas k zauzimanju stava prema nasilju i to u svim sferama. Pošto još uvijek živimo u isključivim društvima u kojima se sigurnost prečesto gradi na zatvaranju u skupine sunarodnjaka i/ili sumišljenika kojima nije stran ni radikalni nacionalizam ni ideološka isključivost ni ponižavanje ljudi druge nacionalnosti, kao ni ismijavanje ideoloških oponenata ili negiranje činjenica o počinjenim zločinima, u svom smo radu kretali od priznavanja i isticanja ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. Možda s te vrijednosne platforme krenete i vi. Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih prava temelj slobode, pravde i mira, sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, stoji u Preambuli i Članku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948.. Dok je još uvijek u tijeku borba za priznavanje u nju zapisanih prava možemo se zapitati koliko će nam desetljeća trebati da ‘nova ’ prava na istinu, pravični sudski postupak, reparacije i garanciju neponavljanja zločina, koja se u tijeku posljednjih desetak godina postupno afirmiraju unutar Ujedinjenih naroda, postanu standard priznat od strane većine svjetskih država? Čak i ako je riječ o stoljeću zagovaranja, ne bi nas smjela obeshrabriti sporost pomaka, jer svakodnevno zauzimanje stava prema nasilju puno znači povrijeđenima. Čak i u vrijeme diktature sudbina stradalog postaje vidljiva kad je prepoznaju drugi, izvan neposrednog obiteljskog kruga. Izgradnja povjerenja poslije rata i sukoba neodvojivo je povezana s priznavanjem patnje žrtava iz prošlosti, a u Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama još uvijek žive suvremenici tri vala nasilja, Drugog svjetskog rata, poslijeratnog vremena nasilja nad političkim neistomišljenicima i ratova devedesetih. Odluka koliko daleko u prošlost će vas odvesti propitivanja i istraživanja za koja se odlučite nije jednostavna. U društvenim procesima prorade teškog naslijeđa nasilja nije lako, a katkada ni moguće, izdvojiti samo jednu grupu zločina, posebno u prepirkama koje dotiču traumatična iskustva samih sudionika. Svaka će inicijativa za produbljivanje dijaloga o prošlosti odlučiti što bi bilo relevantno razdoblje rada u kontekstu svoje zemlje. U zemljama s naslijeđem kolonijalizma ili ropstva bit će primjerice neophodno voditi računa o još više slojeva prošlosti. U ovom priručniku autori/ce će pretežno koristiti primjere iz Hrvatske u vezi tri sloja prošlosti čiji su suvremenici još uvijek živi. U drugim će se zemljama možda biti moguće usredotočiti samo na zadnji val nasilja ili će pak biti neophodno pogledati i nekoliko stoljeća unatrag, primjerice u vrijeme početaka kolonizacije. U dosadašnjem radu pokazalo se da osobno, obiteljsko, institucionalno i društveno suočavanje s prošlošću nije važno samo zbog zaštite prava pripadnika skupina stradalih u ratovima ili političkom nasilju, već je značajno i u procesu civiliziranja društva u cjelini. Otvorena, ukljućiva društva u kojima se ohrabruje horizontalna komunikacija o svim pa i neugodnim temama su uspješnija u svim pogledima. Proradom traume kroz suočavanje s prošlošću afirmiramo ukljućivost i otvorenost društva kao opće dobro koje treba štititi. Kako god krenuli u proces suočavanja s prošlošću to će od nas iziskivati osudu raspirivanja mržnje. Hoćemo li odabrati kao svoj put unutarnje razgovore u tišini vlastitog doma ili kritično sagledavanja najvažnijih odluka vladinih institucija, prvi bi korak dakle mogla biti osuda nasilja. Hoće li ta osuda prije svega utjecati na naš odnos prema sebi i našim najbližima ili ćemo pronaći način da je izrazimo u kritičkom komentiranju funkcioniranja svijeta oko nas, manje je važno od bitnog koraka osude svakog nasilja. Doseg vaše željene intervencije, istraživanje ili akcija ovisit će o vašoj mogućnosti uključivanja i motiviranja drugih. Nije nevažno hoće li inicijativa krenuti od želje jedne osobe da zabilježi svoja sjećanja za buduće generacije, razgovora dvoje zabrinutih ili od dugogodišnjih priprema iskusnih organizatora na pokretanje istraživaćko-dokumentacijskog centra koji će moći sustavno pratiti suđenja i dokumentirati ljudske gubitke. U trenucima revolta zbog gaženja vama važnih vrijednosti odluke o nekim akcijama će biti donesene praktično u trenu, a za odluke o pokretanju novih organizacija možda će trebati više godina. No prije nego uronimo u propitivanje metoda, ipak je na mjestu pitanje svrhe, čemu uopće suočavanje s prošlošću? Jedan mogući odgovor, koji se iskristalizirao u radu organizacija za ljudska prava, je da bi smanjili teret prošlosti koji onemogućava pun razvoj stvaralaštva u ratom i političkim nasiljem obilježenim društvima. Tek otkivanjem sustavno sakrivanih i prešućivanih podataka o stradanju te postupnim prihvaćanjem činjenica o zločinima stvaramo priliku za osobno i društveno iscjeljenje, a i prostor za ostvarivanje prava mladih na učenje povijesti utemeljene na činjenicama. Priručnik su uredili Emina Bužinkić, Igor Roginek, Goran Božičević, Ana Bitoljanu i Vesna Teršelič. Sadrži tekstove o faktografiji stradanja, snimanju osobnih sjećanja, priprem i javnog zagovaranja, i praćenju suđenja. Priručnik smatramo bogatim u njegovoj različitosti stilova, pristupa, jezika i iskustava. Nadamo se da će vam biti od pomoći.

More...
Rat, dokumentiranje i pravni status žrtve
0.00 €

Rat, dokumentiranje i pravni status žrtve

Author(s): / Language(s): Croatian

U Hrvatskoj, kao i u drugim post-jugoslavenskim zemljama se, ne samo politički nego i znanstveno, problematiziraju pitanja posljedica sukoba. U Hrvatskoj, naravno, s naglaskom na žrtve u Domovinskom ratu 1991. - 1995. godine. Naime, Vladine i znanstvene institucije te organizacije civilnog društva (uključujući i udruge žrtava i organizacija za ljudska prava iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije) prikupljale su podatake o ubijenim i nestalima u ratu u Hrvatskoj još od 1991. godine. Prema dostupnim podacima, procjenjuje se da je broj ubijenih, poginulih i nestalih tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. - 1995. oko 22.000. Procjene se kreću od 21.000, pa sve do 24.000 žrtava rata. Demograf Dražen Živić, u radu objavljenom 2004. godine iznio je do tada najcjelovitije podatke izravnih demografskih gubitaka (ratni mortalitet) u Hrvatskoj uzrokovan agresijom i okupacijom. Prema njegovu izračunu poginulo je 8.147 (36,7%) hrvatskih branitelja, 6.605 (29%) hrvatskih civila, a broj nestalih hrvatskih branitelja i civila iznosi 1.218 (5,5%), ukupno 15.970. Brojku poginulih i nestalih Srba, vojnika i civila, Živić je procijenio na 6.222 (28,0%). Rat je dakle, prema Živićevim istraživanjima odnio ukupno 22.192 žrtava, građana Republike Hrvatske. Povjesničar Ivo Goldstein broj stradalih na hrvatskoj strani (uključujući i nestale) procjenjuje na 13.583, dok su ljudski gubici srpske strane iznosili 8.039, od čega 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba. Na Kenotafu crkve Svete Mati Slobode u zagrebačkom naselju Jarun uklesana su 15.392 imena hrvatskih “palih branitelja” (i poginuli civili ubrajaju se među “pale branitelje”), prema podacima dobivenima od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske. Prema službenim beogradskim podacima, broj poginulih i nestalih pripadnika nekadašnje JNA je 1.279. Iz ovih podataka vidljivo je da se rezultati različitih znanstvenih istraživanja donekle razlikuju, a kada njima pridodamo i nalaze organizacija za ljudska prava te razlike mogu biti i veće. Na žalost, zbog nedostatka političke volje proces prikupljanja podataka o svim žrtvama do danas nije završen te smo suočeni s činjenicom da niti petnaest godina nakon završetka sukoba nije utvrđen vjerodostojan, provjerljiv i neprijeporan (poimenični) broj ubijenih u ratu. Kako bi dopunila već prikupljene podatke o ljudskim gubicima Documenta je 2009. krenula u dodatna terenska istraživanja. Naime, od svog osnutka Documenta doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji, produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje potiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnoj i regionalnoj razini kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine. Neophodnost realizacije projekta “Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991 – 1995” proizlazi iz potrebe za sprječavanjem političkih i ideoloških manipulacija brojem žrtava rata u Republici Hrvatskoj i regiji. Takvo stanje ne pridonosi u dovoljnoj mjeri ublažavanju ratnih posljedica što je preduvjet razvoja multietničkih i multikulturalnih sredina. Utvrđivanje činjenica o ratnim događanjima i posljedicama izuzetno je važno za građane/ke RH, susjednih postjugoslavenskih zemalja i cijele Europe. Stvaranje poimeničnog popisa svih poginulih, ubijenih i nestalih građana i građanki Republike Hrvatske onemogućit će proizvoljne, netočne i zlonamjerne manipulacije brojem žrtava rata, a osiguranje relevantnih podataka biti će od pomoći institucijama i organizacijama koje sudjeluju u procesima kažnjavanja (domaći sudovi, MKSJ), izgradnje održivog mira i povjerenja. Na taj način pridonosi se individualizaciji odgovornosti za zločine i destigmatizaciji čitavih društvenih skupina ili naroda za nedjela pojedinaca. U svojem istraživanju polazimo od pretpostavke da je nužno utvrditi činjenice o svim žrtvama, bez obzira na njihovu etničku, političku, socijalnu pripadnost ili svojstvo. Pri dokumentiranju ljudskih gubitaka koristimo primjerenu znanstveno utemeljenu metodologiju, koja se bazira na metodama analize sadržaja i intervjua uz korištenje moderne informacijske tehnologije u prikupljanju, obradi i objavi podataka. U prvoj fazi provedbe projekta istraživački tim fokusirao se na područje Sisačko-moslavačke županije. Prikupljen je značajan broj dokumenata, intervjuirali smo na stotine ljudi i evidentirali nekoliko tisuća žrtava. Sastavljan je poimenični popis s ukupno 5.672 žrtava s tog područja sa svim dostupnim informacijama o njima i okolnosti njihove smrti. Istraživački tim odradio je više od 2.000 intervjua i sastanaka s članovima obitelji žrtava, svjedocima, udrugama žrtava, veterana i partnerskih organizacija koji su doveli do informacija o više od 2.200 žrtava. Tim je na terenu proveo oko 850 radnih dana. Uspješno je obrađeno više od 230 gradova, sela i zaseoka u Sisačko-moslavačkoj županiji, i prijeđeno preko 18.000 km automobilom i 250 km pješice, na ponekad teško prohodnom terenu. U suradnji s Documentinim stručnjacima/kinjama za kazneno pravo koji prate suđenja za ratne zločine, istraživači/ ce su analizirali sve optužnice, presude i druge dostupne sudske dokumente sa suđenja i istraga vođenih za ratne zločine nad civilima ili ratnim zarobljenicima u Sisačko-moslavačkoj županiji i drugim hrvatskim regijama(sa suđenja pred hrvatskim sudovima i MKSJ). Također, pregledali smo više od stotinu relevantnih knjiga, ogroman broj novina/časopisa iz 1990-ih iz cijele regije, i digitalizirali preko 10.000 stranica sudske dokumentacije. Istraživački tim snimio je i više od 1.000 fotografija lokacija ubojstava, masovnih grobnica, grobova i spomen obilježja, kao i tisuće stranica iz različitih privatnih i službenih arhiva. Svi prikupljeni dokumenti i podaci (popisi žrtava, evidencije, dokumentacija sa suđenja za ratne zločine, kronologije, analize, demografski podaci, fotografije, video snimke, press-clipping ...) su pažljivo klasificirani i arhivirani u skladu s najvišim profesionalnim standardima. Pokrenuta je i posebna web stranica posvećena projektu www.ljudskigubici.info, putem koje je omogućeno ispuniti online karton žrtve, što se pokazalo posebno korisnim za osobe koje ne žive u Hrvatskoj ili regiji, a posjeduju podatke, informacije i dokumente o stradanjima članova/ica svojih obitelji. Žrtvama želimo odati pijetet tako što ćemo omogućiti da njihova imena i okolnosti stradanja budu poznate bez obzira na to kojoj su etničkoj ili vjerskoj skupini pripadali, koju su političku ili ideološku ideju branili. Smatramo da je obaveza svakog društva osvijestiti da žrtve ratnih stradanja nisu naprosto brojevi, već ljudi s imenom i prezimenom. Upravo iz tih razloga organizirali smo dvije javne rasprave o problematici dokumentiranja ljudskih gubitaka. Ti su okrugli stolovi, održani u Zagrebu 2006. i 2010. godine, okupili brojne predstavnike/ce znanstvenih institucija, vladinih tijela, komisija, nevladinih organizacija, pravosudnih tijela, različite stručnjake, istraživače, sociologe, povjesničare i novinare koji godinama predano rade na utvrđivanju činjenica o stradalima, ubijenim i nestalim građanima i građankama, na izgradnji mira i povjerenja i ublažavanju ratnih posljedica. Ova publikacija rezultat je upravo tih javnih rasprava i sadrži cjelovite transkripte te zaključke i preporuke koji su, ili će tek biti, od velike pomoći u aktivnostima sustavnog prikupljanje građe o ratnim zbivanjima i utvrđivanju činjenica. Vjerujemo da će i ova publikacija dati značajan doprinos tome te potaknuti dodatnu javnu raspravu s ciljem jačanja kapaciteta i vidljivosti organizacija i institucija koje radi na sličnim projektima, ali i poboljšanja i intenziviranja dokumentiranja svih žrtava širom svijeta te zagovaranja važnosti prikupljanja činjenica o okolnostima stradanja. Zahvaljujemo se svim sudionicima i sudionicama koji su svojim konstruktivnim promišljanjima pridonijeli uspjesima spomenutih konferencija, te Veleposlanstvu Republike Finske koje je omogućilo tisak publikacije.

More...
Sjećanja na rat - U Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima
0.00 €

Sjećanja na rat - U Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Croatian

Publikacija Sjećanja na rat u Pakracu, Lipiku i okolnim mjestima nastala je kao rezultat nastojanja Documente da se zabilježe sjećanja ljudi koji su preživjeli rat na području Pakraca, Lipika i okolnih mjesta. Cilj nam je bio zabilježiti nepisane priče iz ne tako davne prošlosti koja će nas, htjeli mi to ili ne, još dugo zaokupljati. Vjerovali smo da će pokušaj rekonstrukcije ratnih zbivanja na tom području i prenošenje subjektivnog iskustva ljudi koji nisu bili nositelji političke moći, ni kreatori političke povijesti, omogućiti uvid u naizgled skrivene aspekte života na području zapadne Slavonije i produbiti spoznaju o prirodi i tijeku ratnih sukoba 90-ih.

More...
Što i kako s „papirima“ organizacija civilnoga društva - sačuvati, zaštititi, koristiti
0.00 €

Što i kako s „papirima“ organizacija civilnoga društva - sačuvati, zaštititi, koristiti

Author(s): Živana Heđbeli / Language(s): Croatian

Odgovor je jednostavan. „Papiri" su nam potrebni, nama i našim nasljednicima. Kao što je meni, fizičkoj osobi, i mojim nasljednicima, važno brzo i lako pronaći svoju domovnicu, izvod iz matice rođenih, diplomu, broj kreditne kartice..., jer ih zbog ovog ili onog razloga (natječaj za posao, dizanje kredita, ostavinska rasprava...) trebamo, pravnoj je osobi jednako važno imati na dohvat ruke registraciju, godišnji plan rada, ugovor s donatorom. „Papiri" prvenstveno služe potrebama same organizacije civilnoga društva (OCD): dokazivanja i/ili ilustriranja javnopravnih, privatnopravnih, sudbenih, upravnih, političkih i ostalih pravnih poslova i događanja. Praktična vrijednost dokumenata proizlazi iz njihove osobine da predstavljaju dokazno sredstvo, štite i čuvaju interese OCD-a. Rješenje o upisu udruge u registar udruga je dokaz da je OCD upisan u registar udruga, ugovor o radu sklopljen između OCD-a i Maje Majić dokaz je da je Maja radila u OCD-u, popis prisutnih na skupštini, s njihovim potpisom, dokaz je tko je prisustvovao skupštini...

More...
Strengthening the Role of Youth Work in Contesting Dynamics of Shrinking Cities
0.00 €

Strengthening the Role of Youth Work in Contesting Dynamics of Shrinking Cities

Author(s): / Language(s): English

A great deal has been written about the causes and impacts of shrinkage, as well as about policies and planning strategies. Nevertheless, the state of knowledge in a cross-national perspective is rather poor since studies have focused more on large cities with empirical evidence ignoring the contextual influence on local dynamics (Wolff, Wiechmann; 2017). A shrinking city is one that has experienced population loss, employment decline and social issues as symptoms of a structural crisis (Martinez-Fernandez; 2012). This shows how complex the shrinkage process is and thus requires a more detailed explanation of push factors. The idea that there is no future prospect for them in their place of residence seems to be the crucial push factor for people to leave their home. This project has focused on building new strategies of social inclusion and civic engagement for youth residing in Europe’s “shrinking cities” and is a result of a collaboration between eight partner organizations from four EU countries: Documenta and Croatian Youth Network from Croatia, EJBW and Culture Goes Europe from Germany, YouthCoop and UMAR from Portugal as well as Asociacion Caminos and ColPolSoc - Andalucia from Spain. In the planning process, the partner organizations conducted a preliminary research and provided information about shrinking cities and their relation to the youth in their countries. There has been a unanimous conclusion that the socio-economic problems cause the cities to shrink which in turn has enormous effects mainly on the youth. On the other hand, there is a great number of young people who believe that they can make a difference and change things for the better. For this, the youth needs access to the commonly accepted tools and improved practices that can be used in their own social and cultural contexts. Therefore, youth work should provide a bridge that strengthens young people at a personal level but also promotes public action as well as learning about translating key values of youth work into reality. Moreover, engagement in the wide variety of personal and social development activities will help young people to develop the knowledge and the skills that are needed in the labour market, given the fact that 3.5 million young people are unemployed in the EU (Eurostat, 2018). The organizations embraced the idea of conducting proper research as well as mapping that would ensure a better understanding of the similarities and differences between various problems while at the same time providing methods for learning how to deal with critical socio-economic dynamics at different local settings across the EU. It was also deemed important to investigate examples of successful youth work, to identify and document their innovativeness and then disseminate the results with a wider outreach.

More...
Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj - stavovi i mišljenja aktera i javnosti u Poraću
0.00 €

Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj - stavovi i mišljenja aktera i javnosti u Poraću

Author(s): Kruno Kardov,Dražen Lalić,Vesna Teršelič / Language(s): Croatian

Mnogi se pitaju, na prvi pogled logično i opravdano, koja je uopće svrha suočavanja s prošlošću. Prema njima, umjesto bolnoga i beskorisnoga pa i štetnoga suočavanja s minulim nasiljem i zločinima, pojedinci, narodi i društva trebaju ostaviti prošlost iza sebe i sasvim se okrenuti (boljoj) budućnosti. Iako prihvaćamo dobrohotnost većine tih kritičara, nas troje autora ove knjige spadamo među ljude koji se ne slažu s tvrdnjama o uzaludnosti ili štetnosti suočavanja s prošlošću, i to iz više razloga. Ponajprije ističemo razlog koji je po našem mišljenju najvažniji: suočavanje je ne samo potrebno nego i nužno zbog svih kojima prošlost uopće nije prošlost, već je traumatiziranost zbog neposredno ili posredno pretrpljenoga nasilja u ratnim i drugim sukobima osnovna odrednica njihove sadašnjosti, a nekima i budućnosti. Takav odnos prema prošlosti imaju milijuni ljudi koji žive u mnogim zemljama i na različitim kontinentima.

More...
Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2006. godinu
0.00 €

Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2006. godinu

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

U oružanim sukobima u Hrvatskoj (1991.-95.), Bosni i Hercegovini (1992.-95.), i na Kosovu (1998.-99.), najmanje 130,000 ljudi je izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja sa ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme (lustracija). Ovaj izveštaj se bavi suočavanjem s posledicama ratnih događanja i zločinima počinjenim u periodu od 1991. do 1999. godine. Izveštaj je nastao na inicijativu Fonda za humaritarno pravo (FHP), u saradnji s Istraživačko dokumentacionim centrom (IDC-BiH) i Documentom (Hrvatska). Odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Kosovo, i Crnu Goru – u daljem tekstu “post-jugoslovenske zemlje“. U toku 2006. godine, u skoro svim post-jugoslovenskim zemljama suđenja za ratne zločine su dobila na zamahu, ali u drugim oblastima tranzicione pravde jedva da je bilo značajnijih pomaka u odnosu na prethodni period. Nedostajali su konkretni koraci vlasti koji bi vodili ka uspostavljanju tela za utvrđivanje činjenica, na državnom ili regionalnom nivou. Vrlo malo je urađeno kako bi se lica koja pretenduju da obavljaju javnu funkciju podvrgla ispitivanju njihovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Napokon, dolazak do reparacija –bilo na osnovu zakona ili sudskim putem – još uvek je teško ostvarivo za mnoge žrtve kršenja prava iz devedesetih godina. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su od samog završetka rata predstavljala najvažniji oblik tranzicione pravde koji se primenjuje u post-jugoslovenskim zemljama. U ranom posleratnom periodu nosilac procesuiranja ratnih zločina u regionu bio je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), prvenstveno zbog toga što nacionalna pravosuđa nisu zatakav zadatak bila spremna. Iako svojim osnivanjem i delovanjem nije uspeo da spreči neka od teških i masovnih kršenja ljudskih prava, kao što je zločin u Srebrenici u julu 1995. godine, tribunal je doprineo obuzdavanju nasilja u još nedovršenom procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, procesuiranju odgovornih na najvišim vojnim i političkim funkcijama, te pripremi pravosuđa i javnosti u regionu zasuđenja za ratne zločine. Uspostavljanje specijalnih tužilaštava za ratne zločine, odnosno specijalizovanih veća ili sudova za ovu vrstu slučajeva, u periodu 2003.-05., dovelo je do poboljšanja istraga i suđenja za ratne zločine, u Hrvatskoj, Srbiji, i Bosni i Hercegovini (BiH). U 2006. godini je nastavljen pozitivan trend iz prethodnih godina, naročito potcrtan daljnjim napretkom u saradnji tužilaštava iz BiH,Hrvatske, i Srbije. Ipak, u sve tri zemlje bili su vidljivi značajni problemi u procesuiranju ratnih zločina,uključujući nedovoljnu podršku političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost, kao i neadekvatne mere za podršku i zaštitu svedoka. U Hrvatskoj su pred županijskim sudovima tokom godine održana ukupno 23 suđenja, od čega 18 protiv pripadnika srpskih snaga, a pet protiv pripadnika vojno-policijskih snaga Republike Hrvatske. Doneseno je pet nepravosnažnih presuda, a tri presude su potvrđene od strane Vrhovnog suda RH. Sudovi u BiH su doneli 23 presude u prvom stepenu, i 17 pravnosnažnih (drugostepenih) presuda. Broj započetih i predstojećih suđenja pred Većem za ratne zločine pri Sudu BiH nadmašio je broj suđenja pred svim drugim sudovima. Procesuiranje za ratne zločine započelo je i u Republici Srpskoj, u kojoj je prethodno vladala nekažnjivost za počinioce ratnih zločina. U Srbiji su 2006. godine održana suđenja za ratne zločine u sedam predmeta. Na Kosovu je 2006. godine održano samo jedno suđenje za ratne zločine, protiv šestorice kosovskih Albanaca optuženih za zločine protiv drugih Albanaca. U avgustu je veće, sastavljeno isključivo od međunarodnih sudija, osudilo trojicu bivših oficira Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)na sedmogodišnje kazne zatvora, a sud je nakon izricanja presude doneo odluku o puštanju osuđenih na slobodu do pravnosnažnosti. U Crnoj Gori 2006. godine nije održano nijedno suđenje za ratne zločine, kao ni u prethodne četiri godine. Velika praznina u kažnjavanju ratnih zločina proističe iz činjeni-ce da mnogi počinioci ratnih zločina u BiH sada žive i stekli su državljanstvo u Srbiji o Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje. Istovremeno, BiH nije voljna da prepusti suđenja ovih lica pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA: U post-jugoslovenskim zemljama ne deluje nijedno zvanično telo koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili država naslednica bivše Jugoslavije, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. U 2006. godini, parlamentarne stranke u BiH su po prvi put uzele učešće u konkretnim aktivnostima koje potencijalno vode ka osnivanju državne komisije za istinu, tako što je radna grupa sačinjena od stranačkih predstavnika napravila nacrt zakona o komisiji. Vlada BiH je u junu osnovala Komisiju za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95. Iako je vlada utvrdila jednogodišnji rok za završetak rada ove komisije, u periodu između njenog osnivanja i kraja 2006. godine nije otpočeo rad na prikupljanju informacija. U drugim post-jugoslovenskim zemljama nije bilo ozbiljnijih rasprava unutar parlamenta ili vlada o osnivanju bilo kog tipa komisije za istinu. Umesto toga, na skupovima nevladinih organizacija učesnici su razmatrali moguće osnivanje regionalnog tela koje bi utvrđivalo činjenice o prošlosti i omogućilo žrtvama da neposredno iznose svoja iskustva. U 2006. godini, u raspravama koje su u parlamentima Srbije i Hrvatske vođene o događajima iz vremena rata, dominirala je jednostrana nacionalistička interpretacija ratnih događanja. Naročito je ovo bilo primetno u Srbiji, gde predstavnici umerenih stranaka nisu reagovali na brojne istupe nacionalističkih ekstremista. Krajem 2006. godine, u regionu je bilooko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Odnosi između predstavnika raznih komisija za nestala lica, na nivou post-jugoslovenskih zemalja još su opterećeni nepoverenjem. Još su češće i oštrije kritike koje udruženja porodica nestalih javno upućuju na račun državnih tela. Sve ovo doprinosilo je utisku o ispolitizovanosti jednog eminentno humanitarnog pitanja, i umanjivalo je efikasnost napora za traženje nestalih lica. Komisija za traženje nestalih Federacije BiH je 2006. godine ekshumirala oko 2.250 posmrtnih ostataka ne području Republike Srpske, a Kancelarija Republike Srpske zatraženje nestalih i zarobljenih lica je ekshumirala 126 tela. U Hrvatskoj je u toku 2006. godine ekshumirano 180 tela. Krajem godine još uvek se 2.050 državljana Republike Hrvatske vodilo kao nestalo, a uz to vlasti Srbije su tražile nešto više od 400 svojih državljana koji su nestali tokom sukoba u Hrvatskoj. Na Kosovu je krajem 2006. godine bilo 2,137 lica za kojima se i dalje traga, a nadležne agencije su u toku godine ekshumirale 59 tela. LUSTRACIJA: Bosna i Hercegovina ostaje jedina od post-jugoslovenskih zemalja u kojoj je, iako u ograničenom obimu, mogućnost da lice obavlja javnu funkciju uslovljena ispitivanjem njegovih postupaka za vreme oružanih sukoba. Između 1999. i 2002. godine, Misija Ujedinjenih nacija je ispitivala postupanje 24.000 aktivnih policajaca u prethodnom (ratnom) periodu; 4 odsto policajaca je kao rezultat procesa uklonjeno iz službe. Između 2002. i 2004. godine u BiHje sprovedena sudska reforma, u toku koje je Visoki sudski i tužilački savet odlučio da oko 200 sudija i tužilaca, od 1.000, ne treba da budu ponovo izabrano. Iako u Srbiji postoji zakon koji na sveobuhvatan način predviđa utvrđivanje činjenica o aktivnostima lica za vreme oružanih sukoba i u periodu komunizma, zakon nikada nije bio primenjen. U periodu 2004.-06., većinu poslanika u parlamentu činili su poslanici Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, i Socijalističke partije Srbije, koje su u vreme donošenja zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (2003.) bile protiv njegovog usvajanja. REPARACIJE: U toku 2006. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivane su sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka), restitucija, utvrđivanje sudbine nestalih, i otkrivanje spomen-obeležja. Povrat i obnova imovine, te novčane reparacije suuglavnom najpre obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, ili tek treba da počne (u Hrvatskoj je desetinama hiljada Srba sudskim putem oduzeto stanarsko pravo s obrazloženjom da su napustili stanove, a vlada nije pokazala spremnost da im obezbedi pravičnu restituciju ili kompenzaciju). Spomen-obeležja se takođe podižu u znak sećanja na žrtve većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. U Srbiji su, u njihovo ime, nevladine organizacije za ljudska prava podnosile tužbe za naknadu štete, i u većini slučajeva sudovi su presudili u korist žrtava. U drugim zemljama,broj tužilaca je bio relativno mali, zbog nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora. U svim post-jugoslovenskim zemljama karakter spomen-obeležja i način na koji se podižu jasno reflektuje političku i društvenu klimu u datoj sredini. U Srbiji, spomen-obeležja izražavaju potrebu većinskog dela društva da interpretira ulog u Srbije u ratovima 1990-ih, inače žestoko kritikovanu u međunarodnoj zajednici i u drugim delovima bivše Jugoslavije, kao jednoznačno pozitivnu. U Hrvatskoj i na Kosovu, gotovo potpuno odsutstvo spomen-obeležja o stradanjima manjinskog (srpskog) naroda izražava rasprostranjen stav da uloga pravedne žrtve isključivo pripada većinskom (hrvatskom, odnosno albanskom) narodu. U Bosni i Hercegovini postoji nešto veća spremnost da se,kroz simboličku formu spomenika, prihvate svedočanstva o stradanju “druge strane”, iako takvi primeri predstavljaju izuzetak pre nego pravilo. U Crnoj Gori, tenzija između vlasti koja je zagovarala samostalnost Crne Gore, s jedne strane, i onih sektora u društvu koji su naklonjeni Srbiji, s druge strane, prelama se i kroz praksu podizanja spomen-obeležja. Ono što je zajedničko spomen-obeležjima u svim delovima bivše Jugoslavije je prihvatanje, na simboličkom nivou, privilegovanog položaja vojnih žrtava u odnosu na civilne.

More...
Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2007. godinu
0.00 €

Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama - Izveštaj za 2007. godinu

Author(s): / Language(s): Croatian,Serbian

Ovaj izveštaj je rezultat sistematskog praćenja uspostavljanja tranzicione pravde u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koje sprovode organizacije za ljudska prava Fond za humanitarno pravo (Beograd) i Documenta (Zagreb). Dezintegraciju jugoslovenske federacije obeležila su tri oružana sukoba visokog intenziteta: u Hrvatskoj (1991-95.), Bosni i Hercegovini (1992-95.), i na Kosovu (1998-99.), u kojima je najmanje 130.000 ljudi izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Uz to, do kraćih oružanih sukoba, sa relativno malim brojem žrtava, došlo je u Sloveniji (jun-jul 1991.) i Makedoniji (januar-novembar 2001). Više od 1.300 Srba, Roma i Albanaca, prepoznatih u albanskoj javnosti kao srpski saradnici, ubijeno je nakon oružanih sukoba i dolaska međunarodnih snaga na Kosovo, u vremenu od 12. juna 1999. do kraja 2000. godine. Sudbina oko 17.000 nestalih u regionu još uvek je nepoznata. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja s ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme. U toku 2007. godine, u Bosni i Hercegovini i, u manjoj meri, u Hrvatskoj, napravljen je pozitivan korak u snaženju kapaciteta za suđenja za ratne zločine; u Srbiji, aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale su na nivou onih iz prethodnih godina, a u Crnoj Gori i na Kosovu bile su neznatne. Ni u jednoj post-jugoslovenskoj državi vlasti nisu pokazivale interes za uspostavljanje državnih komisija za istinu ili drugih tela za utvrđivanje činjenica o teškim kršenjima ljudskih prava u ratu, niti za reforme čiji bi cilj bio uklanjanje iz institucija pojedinaca koji su kršili ljudska prava pre, u toku, ili u periodu nakon oružanih sukoba. Dobijanje reparacija, na osnovu zakona ili sudskim putem, i dalje je za brojne kategorije žrtava bilo teško ostvarivo. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su u 2007. godini, kao i ranije, predstavljala onaj segment tranzicione pravde koji je u post-jugoslovenskim zemljama izazivao najviše pažnje javnosti, i u kom su vlasti bile naročito preduzimljive. U Hrvatskoj je pred županijskim sudovima tokom godine održano ukupno 35 suđenja, za trećinu više nego u prethodnoj godini. Nepravosnažnim presudama završilo je 15 prvostepenih postupaka. Ranija pristrasnost po etničkom osnovu, u radu istražnih i tužilačkih organa, imala je odraza i u 2007. utoliko što se mnogim optuženim Srbima – njih više od polovine – sudilo u odsustvu, a osim toga samo se pripadnicima ove etničke grupe, a ne i Hrvatima, sudilo i za dela koja nisu uključivala smrtnu posledicu (pljačka i uništavanja imovine, i drugo). Sudovi u BiH su doneli ukupno 29 prvostepenih presuda (šest više nego u 2006.), a uz to je na kraju godine 19 suđenja bilo u toku. Specijalizovano Odeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH, kao i Veće za ratne zločine Suda BiH, sve više su snažili svoje kapacitete za procesuiranje ratnih zločina, tako da je u toku godine Veće izreklo deset presuda, a na kraju godine u toku je bilo devet suđenja. S druge strane, rad redovnih sudova i tužilaštava na lokalnom nivou bio je ograničen nedovoljnim kapacitetima za uspešno procesuiranje zločina. Etnički sastav optuženih pred Odeljenjem za ratne zločine i lokalnim sudovima bio je veoma raznolik, što bi moglo da ukazuje na povećanu spremnost bosansko-hercegovačkog pravosuđa da goni osumnjičene za zločine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U Srbiji su aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale na nivou onih iz prethodnih godina, odnosno održan je relativno mali broj suđenja (šest) i donete su samo dve prvostepene presude. Na Kosovu su 2007. godine održana samo dva suđenja za ratne zločine, a u Crnoj Gori 2007. godine nije održano nijedno. Ipak, istražni organi su vodili nekoliko istraga koje su crnogorski mediji i najšira javnost pažljivo pratili, tako da je krajem godine izgledalo da će u predstojećem periodu u tim predmetima biti podignute optužnice. U svim delovima bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Crne Gore, uspostavljene su tokom decenije specijalizovane strukture za procesuiranje ratnih zločina, i bio je primetan pozitivan efekat njihovog rada, naročito u smislu veće profesionalnosti i ozbiljnijeg pristupa predmetima ratnih zločina nego ranije. Nastavljena je i saradnja tužilaštava iz BiH, Hrvatske i Srbije, a korisnu komunikaciju uspostavila su i tužilaštva Hrvatske i Crne Gore. S druge strane, većina problema koja je prethodnih godina ograničavala efikasnost napora da se privedu pravdi odgovorni za ratne zločine, nije otklonjena. Podrška političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost bila je nedovoljna. Vlasti nisu stvorile uslove u kojima bi se svedoci osećali slobodnim da potpunim i istinitim iskazima pomognu utvrđivanju istine o zločinima i ulozi osumnjičenih. Ostao je nerešen problem nekažnjivosti za mnoge počinioce zločina u BiH koji sada žive, i stekli su državljanstvo, u Srbiji i Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje, dok BiH nije voljna da prepusti suđenja tim licima pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA I KAZIVANJE ISTINE: Ni u jednoj od zemalja naslednica SFR Jugoslavije nije u 2007. godini bilo ozbiljnijih rasprava o mogućem uspostavljanju komisija za istinu. Još uvek ne postoji neko zvanično telo u post-jugoslovenskim zemljama koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili više država, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95, osnovana odlukom Saveta ministara BiH u junu 2006. godine, nije u 2007. godini ostvarila nikakav napredak u prikupljanju podataka, prvenstveno zbog neslaganja među članovima Komisije o njenom mandatu. U parlamentarnim raspravama i u udžbenicima, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, preovladavalo je prikazivanje samo svog naroda kao žrtve. Krajem 2007. godine, u regionu je bilo oko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Broj identifikovanih u toku godine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu smanjio se u odnosu na prethodne godine, što je među udruženjima porodica nestalih povećalo bojazan da će proces nalaženja posmrtnih ostataka trajati još jako dugo, ili će dobrim delom ostati nezavršen. Prestanak rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), objektivna ograničenja nacionalnih sudova u procesuiranju ratnih zločina (duga suđenja, smrtnost počinilaca i svedoka), minimiziranje zločina protiv drugih, kao i sporost u rešavanju sudbine nestalih lica, naveli su Fond za humanitarno pravo, Documentu i Istraživačko-dokumentacioni centar (Sarajevo), da u maju 2006. godine pokrenu inicijativu koja bi krajem decenije trebalo da rezultira osnivanjem zvanične komisije za utvrđivanje činjenica na regionalnom nivou o događajima iz devedesetih. Pomenute organizacije pažljivo su i postepeno tokom 2006. i 2007. godine stvarale prostor za jačanje podrške inicijativi unutar civilnog društva, pre prelaska u završnu fazu, odnosno pre no što zatraže od vlasti u post-jugoslovenskim zemljama da svojim autoritetom stanu iza osnivanje regionalne komisije. INSTITUCIONALNE REFORME: Ni u jednom delu bivše Jugoslavije u toku 2007. godine nije sprovedena “lustracija” niti šira institucionalna reforma čiji bi smisao bio da umanji mogućnost da državni organi u budućnosti krše ljudska prava. Jedine sveobuhvatne reforme institucija koje su preduzete u nekoj zemlji sa prostora bišve Jugoslavije, a čiji je deklarisani cilj bio uklanjanje sa položaja pojedinaca odgovornih za kršenje prava u devedesetim, jesu reforme policije i pravosuđa u BiH, provedene u periodu između 1999-2002. odnosno 2002-2004. godine. Srbijanski Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, iz 2003. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru, i u zemlji je jačalo uverenje da je vreme za “lustraciju” prošlo. U Hrvatskoj i Crnoj Gori ni u jednom periodu posle rata ključne političke grupacije nisu zahtevale slične reforme, zbog toga što su političke partije koje su bile na vlasti u devedesetim nastavile da dominiraju političkim životom, ili zato što postoji rasprostranjeno mišljenje u javnosti da je postupanje ondašnjih vlasti bilo generalno ispravno te stoga nema razloga za detaljnom proverom načina na koji su, sa stanovišta ljudskih prava, pojedini predstavnici vlasti delovali. Opoziciona Liberalna partija Crne Gore predala je predlog Zakona o lustraciji Skupštini Crne Gore 16. marta 2007. godine, ali se vladajuća Demokratska partija socijalista, koja drži vlast neprekidno od početka devedesetih, usprotivila usvajanju zakona. Na Kosovu, u pitanje se dovodi samo postojanje konteksta za eventualnu primenu lustracionih mera, jer su učesnici u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj i administrativnoj vlasti iz devedesetih nakon 1999. godine u velikom broju napustili Kosovo, ili iz drugih razloga više ne participariju u vladajućim strukturama. REPARACIJE: U toku 2007. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivale su se sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka); restitucija (povrat i obnova imovine); utvrđivanje sudbine nestalih; utvrđivanje činjenica i njihovo javno iznošenje; uvođenje činjenica o kršenjima prava u obrazovne materijale; i, podizanje spomen-obeležja. Naknade i restitucija su prethodnih godina uglavnom obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno za žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, a negde je na samom početku. Spomen-obeležja se podižu gotovo isključivo u znak sećanja na žrtve-pripadnike većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. Broj tužilaca je bio relativno mali, zbog neizvesnosti u pogledu mogućeg dobijanja spora, nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i nepostojanja zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora.

More...
Working on Dealing with the Past - A Handbook for Civil Society Organizations
0.00 €

Working on Dealing with the Past - A Handbook for Civil Society Organizations

Author(s): / Language(s): English

This handbook offers only some of the possible answers to the question how to deepen the discussion on the past in polarized societies where denial and/or relativization of crimes is an everyday practice and where one can hear exclamations such as "There is only one truth!" more often than questions "What has happened to you and your family?" The pages you are reading have been written for all those who have doubts and question a black-and-white picture of a 'better past', subject to adjustments and polishing in order to makes 'us' look more positive and 'them' negative. The handbook deals with some of the possible ways in which facts can be documented, suffering of every victim and survivor acknowledged and dignity of every person respected. The idea for publishing this handbook was born on my way to Canada where I was supposed to present the process of dealing with the past in Croatia and the neighbouring countries, from my own perspective, to colleagues from both North and South America and other continents. Interest into our experiences, expressed by ancestors of children who were taken from Indigenous peoples’ villages near Vancouver, with "the best intentions of better education", as well as by artists from Colombia who work with traumatized families of the killed and missing and by priests who are preparing a truth commission in Burundi, but also positive reactions from Bjelovar, Pakrac, Osijek and Sarajevo, encouraged us to write this handbook. National Foundation for the Development of Civil Society also recognized the importance of learning through exchange of experiences and supported this handbook. Texts in the handbook describe experiences of people who have, for decades, been trying to find ways in which to talk about hidden, unpleasant facts and crimes committed in their neighbourhood. The authors have gathered in initiatives such as that for the return of the name of the Victims of fascism square in Zagreb or Antiwar campaign Croatia and started organizations such as Centre for peace studies, Delfin, Pravda and MIRamiDA Centre. In an attempt to initiate the process of dealing with the past and to establish a fact-based truth about the war and contribute to shifting public discussion from the level of dispute about facts towards a dialogue on interpretations, these organizations founded Documenta – Centre for Dealing with the Past (hereafter Documenta). It was established in order to systematically deal with violence inherited in the period since the beginning of the Second World War until today. The key reason for making this effort was experience in silencing and forging war crimes and other war events in the period from 1941 until 2000, which has affected the recent history of Yugoslavia, but also of post-Yugoslav states and societies. During their work, the authors have opened questions which are, at the same time, difficult and important for everyone. Experiences which they have documented cannot be implemented universally, but can perhaps serve as an inspiration for opening up the dialogue about the past and about the adequate ways of remembering those killed in different locations. Since they are aware that there are no uniform recipes for thinking about the past and selecting the way in which to discuss difficult issues, they sometimes start from their own position and position of their own family, and sometimes point to global problems. The order in which you choose to read the text is not important. Regardless of whether you choose to first read about personal, family, institutional or social sphere, the texts will lead you to taking a stand towards violence in all spheres. Considering the fact that we still live in exclusive societies in which security is often based on closing oneself in a group of people of the same nationality and/ or those who think alike and who do not refrain from radical nationalism, ideological exclusiveness, degrading people of different nationality, making fun of ideological opponents or denying facts on committed war crimes, our starting point, in the work we do, was acknowledgement and emphasis of human dignity of those who were killed, suffered or were abused, regardless of the side on which they found themselves due to their belonging, geography, choice or political beliefs. The same values may also be your own starting point. Since respect of dignity and equal rights is the foundation of freedom, justice and peace, all human beings are born free and equal in dignity and their rights, as stipulated in the Preamble and Article 1 of the Universal Declaration of Human Rights, adopted at the UN General Assembly on December 10, 1948. While a struggle for recognition of rights which are stipulated in this declaration is still going on, we can ask ourselves how many more decades will need to pass in order for the ‘new’ rights to truth, just court proceedings, reparations and guarantee to non-repetition of crimes, which are being affirmed within the U.N. in the past ten years, to become a worldwide recognized standard? Even if we are talking about a century of advocacy, we should not be discouraged by the slowness of changes, because taking a stand to violence on an every-day basis means a lot to those who have been hurt. Even in times of dictatorships, the destiny of those who suffered becomes visible only when others, outside one’s family circle, recognize it as such. Building mutual trust after a war and conflicts is connected to the acknowledgement of victims’ past suffering, and in Croatia and other post-Yugoslav countries, contemporaries of three cycles of violence, the Second World War, post-war violence over political opponents and the 1990s wars, are still alive. The decision on how far in the past one should go when conducting research is not an easy one. In social processes of dealing with difficult past violence, it is not easy, and sometimes even impossible, to single out only one group of crimes, especially in disputes which touch upon traumatic experiences of participants themselves. Every initiative for deepening a dialogue about the past will decide what would be a relevant period in the context of its own country. In countries with the history of colonialism or slavery, it will, for example, be necessary to take into account more layers of history. In this handbook, the authors primarily use examples from Croatia regarding three layers of the past, the contemporaries of which are still alive. In other countries, it will perhaps be possible to focus only on the last cycle of violence or it will be necessary to look back a couple of centuries back, for example to the period when colonization started. In our work thus far, it has become clear that personal, family, institutional and social dealing with the past is not only important for the protection of rights of those groups which suffered during wars or political violence, but is also important for the process of civilizational development of a society as a whole. Open, inclusive societies in which horizontal communication about all, even unpleasant topics, is encouraged, are more successful in every respect. When working through a trauma, through dealing with the past, we affirm inclusiveness and openness of a society, as a general good which should be protected. However we engage in the process of dealing with the past, it will demand from us to condemn spreading of hatred. Regardless of whether we decide to have private conversations within our own homes or to critically examine the most important decisions adopted by government institutions, the first step we make could be to condemn violence. It is less important whether this condemnation will influence our relationship with ourselves and our closest family members or whether we find a way to express this condemnation by critically commenting on the world around us. What is important is this essential step of condemning all forms of violence. The scope of your intervention, research or action will depend on your ability to include and motivate others. It is not important whether the initiative will start from one person’s wish to document his/her memories for future generations1 , from a conversation between two worried individuals2 or from years-long preparations of experienced organizers for founding a researchdocumentation centre which would systematically monitor trials and document human losses. In moments of revolt caused by a general lack of respect for values that you find important, decisions on taking action will be made in a second, while decisions on starting new organizations may take several years. But before diving into an examination of methodology, the question that should first be asked is the one about the purpose of dealing with the past. One of the possible answers, which has emerged throughout the work of human rights organizations, is that dealing with the past lessens the burden of the past, which stalls complete development of societies affected by war and political violence. Only by revealing systematically hidden and silenced information on human suffering and by gradually accepting facts about committed crimes are we creating a chance for personal and social healing, as well as providing space for realizing the rights of young people on learning about fact-based history. Emina Bužinkić, Igor Roginek, Goran Božičević, Ana Bitoljanu and Vesna Teršelič are the editors of this handbook. It contains texts on factography of suffering, recoding of personal memories, preparation of public advocacy and war crimes trials monitoring. We believe the handbook to abound in different styles, approaches, language and experiences and hope you will find it helpful.

More...
Zapisi nevladinih organizacija - Zajedničko pamćenje. Praktičan vodič u 60 pitanja
0.00 €

Zapisi nevladinih organizacija - Zajedničko pamćenje. Praktičan vodič u 60 pitanja

Author(s): / Language(s): Croatian

Još od osnutka, 1948. g. pod okriljem UNESCO-a, Međunarodno arhivsko vijeće (MAV, International Council on Archives - ICA) pruža značajnu tehničku i stručnu podršku arhivima i arhivskim institucijama diljem svijeta. Putem studija, savjetovanja, misija stručnjaka, elaborata, normi i standarda, kao i razmjenom informacija, MAV ima bitnu ulogu u podizanju svijesti vlada, civilnog društva i međunarodne zajednice o važnosti arhivskog gradiva. Ovaj je priručnik praktični vodič kojim se želi privući pažnju predstavnika, osoblja i volontera nevladinih organizacija (NVO) na vrijednost njihovih dokumenata i zapisa, te dati savjete o njihovu upravljanju i čuvanju. Neki od zapisa uistinu imaju krucijalnu važnost kako za povijest samih organizacija tako i za društva na koje se odnose. Prednosti dobrog uredskog poslovanja privatnih ili javnih institucija su dobro poznate: uštede vremena i prostora, pravna i administrativna memorija, utemeljno shvaćanje prošlih odluka i transparentnost informacija. Čuvanje zapisa na srednji i dugi rok u elektroničkom je okruženju postalo kompleksnije; a intervencije uredskih djelatnika moraju početi u ranoj fazi životnog ciklusa dokumenta kako bi se osiguralo njihovo čuvanje. Stoga, da bi zadovoljio takve potrebe, vodič daje jednostavne i djelotvorne savjete. U zemljama u kojima NVO-i obavljaju aktivnosti kojima se država ne bavi, arhivsko gradivo NVO-a postaje neophodno za rekonstruiranje povijesti pojedinaca, institucija i populacije. U bivšim represivnim zemljama, gdje su javni arhivi nestali ili „očišćeni” , gradivo NVO-a je među rijetkim izvorima informacija koje žrtvama omogućuju bolje razumijevanje mehanizama represije i traženje prava na istinu i pomirenje. Vodič je realizacija preporuka ravnatelja državnih arhiva i predsjednika stručnih arhivskih udruga, koji su se 2001. g. okupili u Reykjaviku na XXXV. CITRA-i (International Conference of the Round Table on Archives), održanoj na temu sakupljanja i odabiranja gradiva suvremenog društva. U svjetlu rastuće uloge koju civilno društvo ima na međunarodnoj razini, i u svjetlu opasnosti za sigurno čuvanje zapisa NVO-a, briga i inicijativa MAV-a u potpunosti su opravdane i vrijedne hvale. Iza jedne naoko skromne ambicije krije se istinska odlučnost služenja građanima svijeta, radeći za veću transparentnost, dobru upravu i bolje očuvanje memorije ljudske vrste. Posebno mi je zadovoljstvo pozdraviti ovaj vodič kao izraz kontinuiranih napora MAV-a da sačuva pamćenje svijeta u svim njegovim neizmjernim raznolikostima.

More...
Zapisi nevladinih organizacija, zajedničko pamćenje: praktičan vodič u 60 pitanja
0.00 €

Zapisi nevladinih organizacija, zajedničko pamćenje: praktičan vodič u 60 pitanja

Author(s): Vesna Teršelič / Language(s): Croatian

Još od osnutka, 1948. g. pod okriljem UNESCO-a, Međunarodno arhivsko vijeće (MAV, International Council on Archives - ICA) pruža značajnu tehničku i stručnu podršku arhivima i arhivskim institucijama diljem svijeta. Putem studija, savjetovanja, misija stručnjaka, elaborata, normi i standarda, kao i razmjenom informacija, MAV ima bitnu ulogu u podizanju svijesti vlada, civilnog društva i međunarodne zajednice o važnosti arhivskog gradiva. Ovaj je priručnik praktični vodič kojim se želi privući pažnju predstavnika, osoblja i volontera nevladinih organizacija (NVO) na vrijednost njihovih dokumenata i zapisa, te dati savjete o njihovu upravljanju i čuvanju. Neki od zapisa uistinu imaju krucijalnu važnost kako za povijest samih organizacija tako i za društva na koje se odnose. Prednosti dobrog uredskog poslovanja privatnih ili javnih institucija su dobro poznate: uštede vremena i prostora, pravna i administrativna memorija, utemeljno shvaćanje prošlih odluka i transparentnost informacija. Čuvanje zapisa na srednji i dugi rok u elektroničkom je okruženju postalo kompleksnije; a intervencije uredskih djelatnika moraju početi u ranoj fazi životnog ciklusa dokumenta kako bi se osiguralo njihovo čuvanje. Stoga, da bi zadovoljio takve potrebe, vodič daje jednostavne i djelotvorne savjete.

More...
Result 21-31 of 31
  • Prev
  • 1
  • 2

About

CEEOL is a leading provider of academic e-journals and e-books in the Humanities and Social Sciences from and about Central and Eastern Europe. In the rapidly changing digital sphere CEEOL is a reliable source of adjusting expertise trusted by scholars, publishers and librarians. Currently, over 1000 publishers entrust CEEOL with their high-quality journals and e-books. CEEOL provides scholars, researchers and students with access to a wide range of academic content in a constantly growing, dynamic repository. Currently, CEEOL covers more than 2000 journals and 690.000 articles, over 4500 ebooks and 6000 grey literature document. CEEOL offers various services to subscribing institutions and their patrons to make access to its content as easy as possible. Furthermore, CEEOL allows publishers to reach new audiences and promote the scientific achievements of the Eastern European scientific community to a broader readership. Un-affiliated scholars have the possibility to access the repository by creating their personal user account

Contact Us

Central and Eastern European Online Library GmbH
Basaltstrasse 9
60487 Frankfurt am Main
Germany
Amtsgericht Frankfurt am Main HRB 53679
VAT number: DE300273105
Phone: +49 (0)69-20026820
Fax: +49 (0)69-20026819
Email: info@ceeol.com

Connect with CEEOL

  • Join our Facebook page
  • Follow us on Twitter
CEEOL Logo Footer
2022 © CEEOL. ALL Rights Reserved. Privacy Policy | Terms & Conditions of use
ICB - InterConsult Bulgaria ver.1.7.2509

Login CEEOL

{{forgottenPasswordMessage.Message}}

Enter your Username (Email) below.

Shibbolet Login

Shibboleth authentication is only available to registered institutions.