Spor pune jursidikcije u upravno-sudskoj praksi Republike Srbije

Author(s): Jelena Ivanović / Language(s): Serbian

Ovo je najsažetiji prikaz upravnog sudstva uspostavljenog u Republici Srbiji 2010. godine i instituta spora pune jurisdikcije čijom je afirmacijom otvoren put sveobuhvatnijoj i direktnijoj intervenciji suda u kontroli zakonitosti uprave. Pri tome je neophodno pažljivo poštovati granice zakonskih ovlašćenja suda radi očuvanja principa podele vlasti, ali ga koristiti uvek kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi radi efikasnije i delotvornije zaštite prava građana, pa time i izbegavanja eventualne štete na strani države zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. U budućim izmenama ZUSa trebalo bi da se odgovarajućim pravnim rešenjima predvidi još jača obaveza suda na odlučivanje u sporu pune jurisdikcije kako bi još potpunije bio ostvaren princip prava stranke na pristup sudu. Na taj način bi i organi uprave pojačali sopstvenu kontrolu donetih rešenja. Poznato je odavno, da je ocena zakonitosti rada organa izvršne vlasti kroz donete odluke od strane suda u sporu pune jurisdikcije, direktno ukazivanje drugostepenom organu na nezakonito postupanje. Osnivanjem posebnog Upravnog suda odustalo se od toga da upravni spor treba da bude pri sudovima opšte nadležnosti. Autor smatra da je to dobar koncept, ali da je višestepeno upravno sudstvo uređenje kome treba težiti jer se samo tako može pružiti potpuna pravna zaštita i obezbediti sprovođenje svih ustavnih načela, a posebno načela vladavine prava.

Nabavka intelektualnih usluga fizičkih osoba: Primjena Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine

Author(s): Enesa Mrkaljević / Language(s): Bosnian

This article deals with issue of intellectual services offering by natural person in public procurement procedure. The focus is on the natural persons that are not registrated in professional or trade registers and the ways of engagement of this persons provided by law as well as ways of engagement of such persons in praxis of public authorities. European law and praxis on this issue has been also overviewed. Public Procurement Law of Bosnia and Herzegovina has been challenged regarding those sevices. Finally, applying of public call for such service has been recommended in actual legal frame. Legislative proposals on Draft on Public Procurement Law in Bosnia and Herzegovina which is in legislative procedure has been made as well.

Osvrt na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neusklađenosti člana 3 b) Zakona o praznicima Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

Ustavni sud je u Odluci, ocjenjujući ustavnost člana 3 b) Zakona o praznicima RS, oslanjajući se na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, uz naglašen kontekstualni pristup, sudski aktivizam i ekstenzivno tumačenje izložio uvjerljivu argumentaciju o neustavnosti osporenog člana Zakona o praznicima RS. Pri tome je Ustavni sud taj član tumačio uz uvažavanje postavki integralne teorije prava, koja nastoji da prevaziđe isključivost redukcionizma u pravnoj nauci, a u kojim postavkama (postavkama integralne teorije prava), pravo se poima, kako u normativnoj, tako i u sociološkoj i aksiološkoj dimenziji. Odmah po objavljivanju Odluke Ustavnog suda (što je bilo i očekivano) mnogi iz RS, koji trenutno obnašaju značajne političke funkcije u tom entitetu izjavili su da Odluka Ustavnog suda neće biti izvršena. Navedeni primjer, ali i drugi primjeri, evidentno pokazuju trend neizvršavanja sudskih odluka u BiH, pa i odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Spomenuti trend je rezultat "defektne javne vladavine". U pitanju je tzv. implementacijski jaz, pod čime se misli na razliku između odluka koje su usvojene i njihove aktuelne primjene ili neprimjene u praksi. Međutim, treba imati u vidu da je svugdje "odluka suda središnja mjera efikasnosti te važne državne institucije. Bez primjene sudske odluke, nema promjene u bolje sutra" za one koji od suda očekuju presudu. Čak najbolja i najdublja jurisprudencija ostaje mrtvo slovo na papiru ako nije ostvarena. U ovom procesu nužno se određuje i pitanje legitimiteta suda. Ono postaje posebno dramatično ako se radi o izvršavanju odluka koje su u određenoj mjeri i na određen način refleks različitih i nepomirljivih društvenih i političkih kontraverzi. Bez obzira na sve evidentne probleme u izvršavanju sudskih odluka, Ustavni sud mora ostati lojalan Ustavu, samo i jedino Ustavu. Izvan Ustavom utvrđenih, za Ustavni sud ne postoje nikakvi navodno "objektivni", viši, pretpostavljeni ili stvarni nacionalni interesi, vrijednosti i ciljevi zbog kojih bi Ustav postao "legalistička fikcija" niti bi očigledna diskrepancija između Ustava i ustavne stvarnosti mogla, niti trebala da primora Ustavni sud da odustane od naznačenih premisa.

Presuda Ustavnog suda BiH: Zakona o praznicima entiteta RS

Author(s): Kristina Čuturić / Language(s): Croatian

Dan Republike Srpske je obilježen je i ove godine 9. siječnja, prema istom protokolu kao što je to bilo i prošlih godina. Presuda Ustavnog suda je naišla na reakcije koje su se poklopile sa pripremama za proslavu ovog praznika i stizale su sa svih strana, od onih slavljeničkih do oštroosuđujućih. Ova odluka, međutim ostaje u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda. U vezi sa predmetom U 4/04 pred US BiH je postavljeno pitanje proizvodi li Zakon o slavama i svetkovinama RS, kojim se propisuju vjerski praznici samo jednog od konstitutivnih naroda, diskriminatorni tretman u odnosu na druge konstitutivne narode, može se uočiti da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ostao dosljedan svojoj praksi i osnovnim načelima. Građani Republike Srpske trebaju praznovati svoje vjerske praznike, ali se zbog postizanja međureligijske harmonije unutar sekularne BiH, očuvanja principa kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda treba voditi računa i o vjerskim i etničkim praznicima bošnjačkog i hrvatskog naroda i ostalih građana Republike Srpske. Upravo ovakav stav Ustavni sud je zauzeo i u ovom predmetu. On je odlučio u korist sekularnog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, ne isključujući Republiku Srpsku kao njen sastavni dio. Ustavni sud, naime, u cijelosti preuzima raniju odluku osnažujući metodološki stupanj provjere. U ovoj odluci se jasno provjerava i socijalni učinak jednog propisa, a ne samo njegovo jezičko, odnosno, formalnopravno značenje. Nešto pažljiviji čitatelj bi poželio preciznije određenje dana koji u ustavnom smislu može biti proslavljan kao Dan Republike Srpske. Budući da je Republika Srpska od svog osnivanja do potpisivanja Dejtonskog sporazuma egzistirala kao jedan de-facto režim, i tek je sa uspostavljanjem ustavnog stanja prema Dejtonskom sporazumu uspostavljena kao pravno uređenje, neophodno je utvrditi da li se predustavna faza jednog de-facto režima može smatrati entitetskim praznikom u ustavnom modelu Aneksa 4. S druge strane, izdvojena mišljenja dvojice sudija mogla bi se više nazvati nabrajanjem nego osporavanjem konkretnih stavova koje je iznio Ustavni sud. Naime, sudija Simović navodi da je Europski sud za ljudska prava priznao da u zemljama kršćanske tradicije kršćanstvo posjeduje specifičnu socijalnu legitimnost koja ga razlikuje od drugih filozofskih i religijskih uvjerenja, pa opravdava činjenicu da se može usvojiti diferencirani pristup. Usvojeni standard se može izuzeti u nekim situacijama, no u izdvojenom mišljenju se ne navodi po čemu je konkretno Republika Srpska specifikum.

Stručno mišljenje za raspravu u predmetu U-3/13 (ocjena ustavnosti članova 2.b] i 3.b] Zakona o praznicima Republike Srpske)

Author(s): Dino Abazović / Language(s): Bosnian

Ostavio sam po strani dva apsekta, također izuzetno važna. Oni se ne odnose izravno na ovaj predmet, nego na stručnjake, posebno teologe, koji inače ne bi trebali biti zaobiđeni u ovoj ili u sličnim raspravama. Prvi aspekt se odnosi na vjersko-teološko značenje Prvomučenika Stefana, naime na pitanja od koga je, zašto i kako nastradao, koja egzegeza i heremeneutika stoje iza tumačenja novozavjetnoga teksta o njegovom mučeništvu, te koje se praktične, dakle društvenopravne implikacije, primjereno egzegezi toga teksta, mogu i smiju danas iz njegova mučeništva izvoditi kao poopćive vrijednosti i primjenjivati u pluralnom društvu. Ovo pitanje je važno zbog razumijevanja dileme, da li sa ovom slavom ulazimo u području teološko-interpretacijskog voluntarizma koji zadobija javnopravna obilježja?! Drugi aspekt odgovara mojoj temeljnoj postavci o nužnosti razdvajanja crkve i države, politike i religije. Riječ je o historijsko-teološkom i crkveno-disciplinarnom razvoju koji se može pratiti od 19. vijeka. Naime, od Hilandara i drugih manastira do pravoslavnih fakulteta u Beogradu i Foči nikada ni jedna relevantna crkvena pravoslavna institucija nije ozbiljno razmatrala, ni u praksi osudila, (etno)filetizam – crkveni nacionalizam, što ga je Sabor pravoslavnih patrijarha osudio u Carigradu još 1872. kao herezu i grijeh. Dakle, i crkveno-teološki gledano uzimanje krsne slave za službeni praznik jednog entiteta, koji je po svojoj ustavnoj definiciji vjerski i etnički pluralan, označava povratak u stanje koje prethodi ili izlazi iz okvira moderne pravne države, odnosno u stanje koje etnofiletizam uzima kao javnu obavezu. Danas nije moguće demokratsku i pravnu državu u uslovima multireligijskog društva i konkurencije vjerskih vrijednosti razumijevati izvan principa sekularnosti koji zahtijeva postojanje vjerski neutralne sfere. U njoj se osigurava jednak status svim vjerskim zajednicama, a građanin se pozicionira tako da se može poistovijetiti sa državnim institucijama neovisno o vlastitom religioznom ili areligioznom opredjeljenju. Drugim riječima, pravna država podrazumijeva neutralnost u vjerskim pitanjima u smislu zabrane uvezivanja državnih institucija sa religijskim autoritetima kako bi se isključilo da država artikulira i štiti svjetonazore jedne, isključujući svjetnazore druge vjere. Takvim isključivanjem i privilegiranjem bi se kršio princip sekularnosti. To me navodi na zaključak da je Republika Srpska gore opisanom praksom povrijedila princip pravne i demokratske države iz člana I/2 Ustava BiH. Na opisani način se, osim toga, krši i član 9 u vezi sa članom 14 Evropske konvencije za ljudska prava zato što se u nepovoljan položaj bez prihvatljivog opravdanja stavljaju svi ne-Srbi. Na takav zaključak navodi činjenica da se stavljanjem svjetovnog entitetskog praznika u funkciju pravoslavlja Srbi pravoslavci dovode u privilegovan položaj. Ustavni sud BiH je u četvrtoj djelimičnoj odluci u predmetu U-5/98 (stav 17) utvrdio, ne samo da isključenje, već i preferencija predstavlja diskriminaciju. To slijedi iz definicije člana 1 stav 1 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, koja se, prema Aneksu I Ustava BiH, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stav 4 spomenutog člana 1 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava preferencije „samo s ciljem osiguranja adekvatnog unapređenja određene rasne ili etničke grupe ili pojedinaca kojima je takva zaštita neophodna radi osiguranja jednakog uživanja ili vršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda za te grupe ili pojedince“. S obzirom da ne postoje razumni razlozi koji bi upućivali na zaključak da se pravoslavni Srbi, kao većinski narod u RS, na bilo koji način ugrožavaju, oni nemaju pravo na preferencijalni režim. Mišljenja sam da se, s obzirom na takvu konstelaciju dodatno krši član II/4 Ustava BiH u vezi sa članom 2 stav 1 a) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko– sanskog kantona (Stručno mišljenje o usaglašenosti sa Ustavom BiH i Ustavom FBiH kao i sa Zakonom o upravnom postupku FBiH)

Author(s): Neven Akšamija / Language(s): Bosnian

Analiza ovog slučaja pokazuje u cjelini u kojoj mjeri fragmentacija pravnog prostora u Bosni i Hercegovini donosi brojne probleme za primjenu prava u cjelini i za građane čije se pravne pozicije štite ili opterećuju konkretnim propisima. Iz izloženog može se zaključiti da je sporna ustavnost same odredbe člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK, kako sa aspekta Ustava Bosne i Hercegovine, tako i sa aspekta Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i da je ista odredba, s obzirom na tumačenje i primjenu u postupcima pred organima u Unsko-sanskom kantonu, zasigurno neustavna, posebno u pogledu Ustava Bosne i Hercegovine. Kako izdavanje građevinske dozvole spada u građanska prava i obaveze, ostavljanjem zainteresovanih lica bez pravne zaštite krši se njihova pozicija zaštićena ustavom. Tumačenje člana 112 u smislu privilegiranja investirora kao isključive stranke počiva na iskrivljivanju jezičkog značenja same norme odnosno, pretpostavlja se da je tekst norme jezički posredovana riječ „samo“ (samo je investitor stranka). To dovodi i do proizvoljne (arbitrarne) primjene spornog člana, što je samo po sebi neustavno. Član 112, a posebno njegovo tumačenje i primjena, su i u suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnom postupku, preciznije člana 1 stav 2 u vezi sa članom 48 Zakona o upravnom postupku. Ovim članom, njegovim tumačenjem i primjenom uvedeno je posebno pravilo postupka koje nije u skladu sa federalnim zakonom. Kantonalni zakon mora biti usaglašen sa izričitim propisom federalnog Zakona o upravnom postupku. U tom je smislu instruktivan eksplicitan stav Suda Bosne i Hercegovine da stranačka legitimacija ne spada u one odredbe upravnog postupka koje se mogu derogirati u smislu ograničavanja posebnim zakonodavstvom (lex specialis). To znači da su tumačenje i primjena člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju u formi spomenute prakse upravnih organa Unsko-sanskog kantona nezakoniti. Citirana sudska prakse nedvosmisleno pokazuje da ovlaštenje za pokretanje spora protiv nekog upravnog akta ne zavisi od stranačke legitimacije u upravnom postupku, već se ovlaštenje za pokretanje upravnog spora isključivo veže za povredu prava i pravnih interesa konačnim upravnim aktom. Prema usaglašenim stavovima različitih sudova, svako ko smatra da mu je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes može pokrenuti upravni spor (Sud Bosne i Hercegovine čak odriče pravnu zaštitu u upravnom sporu licima koji su učestvovali u upravnom postupku primjenom posebnih propisa, ali im konačnim upravnim aktom nije povrijeđeno neko njihovo pravo niti pravni interes). Federalni zakon o upravnim sporovima daje pravnu zaštitu i jednim i drugima, ali kao posebnim kategorijama – odvojeno su kategorisana lica kojima je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes, a odvojeno lica koja su bila učesnici u postupku. Prema tome, lica kojima su kantonalni organi odbili svojstvo stranke u postupku izdavanja građevinske dozvole, a koja imaju pravni interes da učestvuju u postupku, mogu protiv konačnog rješenja kojim je odlučeno o legitimaciji pokrenuti upravni spor. Pored toga, takva lica mogu pribaviti rješenje kojim se izdaje građevinska dozvola, protiv njega uložiti žalbu, i potom u slučaju negativnog ishoda, podnesu tužbu Kantonalnom sudu u Bihaću. Kao argument dopuštenosti tužbe može se koristiti odredba člana 2 Zakona o upravnim sporovima, dok kao razlozi osnovanosti tužbe dolaze u obzir odredbe ustava i Zakona o upravnom postupku, s obzirom na brojnu iznesenu sudsku praksu koja podupire ovakav stav. Uz to se takvo lice može pozivati i na Zakon o zabrani diskriminacije, koji u članu 11 omogućava njegovu primjenu u postojećim upravnim ili sudskim postupcima. U slučaju negativnog ishoda, može se podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu Federacije BiH, uz istovremeno podnošenje apelacije Ustavnom sudu BiH. Mislim da je takav ishod krajnje nevjerovatan s obzirom da postoji sudska praksa (dijelom je gore navedena) i ona ide u prilog ovdje iznesenim tvrdnjama. Pored osnovne pravne zaštite u upravnom sporu, lica čiji su pravni interesi povrijeđeni navedenim zakonom, a posebno njegovom primjenom, može pokrenuti i postupak kod Ombdusmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ovdje obzirom na očigledne povrede ljudskih prava navedenim tumačenjem i postupanjem. Isto tako, može se podnijeti i tužba za zaštitu od diskrimacije po članu 12 Zakona o zabrani diskriminacije, kojom bi se utvrdila diskriminacija lica kojima je uskraćeno pravo na učešće u postupku u odnosu na lica u istom položaju u pogledu postupaka u drugim kantonima, na nivou Federacije, u RS i Brčko Distriktu BiH. Presuda kojom bi se utvrdila diskriminacija mogla bi primorati kantonalne organe da odustanu od sadašnje prakse, iako je ishod ovakvog postupka donekle neizvjestan, s obzirom na nepostojeću ili oskudnu objavljenu domaću sudsku praksu iz oblasti zaštite od diskriminacije, čak i nakon pet godina primjene zakona. Konačno, kantonalno Ministarstvo u obrazloženju rješenja koje je ovdje uzeto kao primjer konkretne upravne prakse citira presudu Vrhovnog suda BiH, broj U-236/91 od 28. februara 1991. godine. Presuda postoji i objavljena je, ali je donešena za drukčije činjenično stanje i u drugačijem pravnom okviru. Prema Ustavu SFRJ, tadašnja Federacija je uređivala opšti upravni postupak, a republike su uređivale posebne postupke (čak i sudske, kao na primjer vanparnični postupak) u okviru svojih nadležnosti. To prema sadašnjem stanju nije slučaj i od te tačke se ne može uspostavljati analogija. Daljom analizom sentence, može se zaključiti da ova presuda upravo ne ide u prilog kantonalnim organima. Naime, u presudi je navedeno da se pitanje stranačkog svojstva susjeda i drugih osoba u postupku pribavljanja odobrenja za građenje ne cijeni samo prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. To znači da sud nije isključio primjenu Zakona o upravnom postupku prilikom primjene građevinske dozvole, kako to pogrešno tumači kantonalno ministarstvo. U svakom slučaju, čak i kad bi stav kantonalnog ministarstva u pogledu ove presude bio osnovan, ona predstavlja usamljen primjer u odnosu na brojne iznesene presude koje govore u prilog stranačke legitimacije drugih lica, osim investitora, u postupku izdavanja građevinske dozvole.

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko–sanskog kantona

(Stručno mišljenje o poziciji uzgredna stranka u upravnom postupku prema čl. 112 kantonalnog Zakona o prostornom uređenju i njegovoj usklađenosti sa Zakonom o upravnom postupku FBiH i ustavima FBiH i BiH)

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

Analiza konkretnog slučaja pokazuje da je član 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK u suprotnosti sa članom 1 stav 2, članom 2 i članom 48 ZUP-a. Taj član je u razmatranom slučaju pogrešno protumačen i prihvaćen kao pravilo posebnog upravnog postupka, a ne kao dopunsko pravilo tog postupka. Također, osnovano se može zaključiti da je član 112 navedenog Zakona u suprotnosti sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i da je zbog toga neustavan.

Institut zastare u hrvatskome poreznom pravu - dugogodišnja otvorena pitanja i mogući odgovori na njih

Author(s): Vlaho Bassegli Gozze / Language(s): Croatian

The intention of this paper is to demonstrate the earlier legal framework which regulated the institute of statute of limitation in tax law, the case law ensued from such legal framework and finally the new amended provisions of the General Tax Law, with the opinion of the author and the explanation of reasons for implemented amendments. I indicate that statute of limitation in tax law represents a complex and mixed institute, which is why it needs to be accurately and precisely regulated, bearing in mind the relevance of determination and collection of tax obligation for public interest, as well as private interest of the taxpayer. I believe that the new legislative provisions in that department represent a positive step forward, as reflected in the arguments of this paper.

Povodom ustavnosudskog ukidanja članka 79. hrvatskog Zakona o upravnim sporovima – prijedlog novog uređenja troškova upravnog spora

Author(s): Alen Rajko / Language(s): Croatian

Hrvatski Ustavni sud ukinuo je – po mojem mišljenju očekivano – odredbu čl. 79 ZUS-a u tekstu koji je formuliran prvom novelom navedenog Zakona, našavši u modelu prema kojem svaka stranka podmiruje svoje troškove upravnog spora neovisno o ishodu spora više ustavnopravno neprihvatljivih implikacija. Istodobno, to ne znači da troškovi upravnog spora moraju ili trebaju biti regulirani na jednak način poput, primjerice, troškova parničnog postupka. Stoga je, kao prilog raspravi u okviru pripreme donošenja izmijenjene (treće) verzije norme čl. 79 ZUS-a, predložena varijanta „srednjeg pristupa“. Njome se temeljni pristup naknade potrebnih troškova upravnog spora razmjerno uspjehu u sporu dodatno razrađuje polazeći od više posebnosti ove vrste sudskog postupka (npr. sistematizacija mogućih ishoda spora, i dr), uz istodobno adekvatno usklađenje sustava sudskih pristojbi u upravnom sporu.

Sprječavanje nereda na športskim natjecanjima u zakonodavstvu i praksi Republike Hrvatske

Author(s): Damir Juras / Language(s): Croatian

U radu se, uz navođenje stajališta pravne teorije i statističkih podataka o odlukama prekršajnih sudova i mjerama poduzetim od strane Ministarstva unutarnjih poslova, daje prikaz i opis zakonodavstva i sudske prakse o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima u Republici Hrvatskoj. Uvodno se navode razlozi za donošenje Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, te se navodi svrha tog Zakona i njegova struktura. U središnjem dijelu rada prikazuju se obveze: organizatora športskog natjecanja, gledatelja, sportaša i drugih osoba koje sudjeluju u športskom natjecanju te sredstava javnog priopćavanja i nabrajaju uvjeti koje moraju zadovoljavati športski objekti na kojima se održavaju natjecanja, a zatim se navode kaznena djela i prekršaji te sankcije za protupravna ponašanja na i u vezi sa športskim natjecanjima. Zaključak autora je da je zakonodavac pravnom regulativom u bitnome stvorio pretpostavke za kažnjavanje i preveniranje protupravnih ponašanja na športskim natjecanjima, glede čega posebno treba istaći učinkovitost preventivne mjere zabrane prisustvovanja športskom natjecanju, no autor predlaže i određene dopune Zakona kako bi se mogli sankcionirati svi oblici ugrožavanja reda i sigurnosti na športskim natjecanjima.

Antikoruptivne mjere u novom javnonabavnom regulatornom okviru Europske unije

Author(s): Marko Turudić / Language(s): Croatian

Korupcija u postupcima javne nabave ima višestruke negativne učinke. Osim direktnog ekonomskog troška za proračune država članica, također i podriva povjerenje građana, ali i nekorumpiranih ponuditelja u postupke javne nabave. Novim javnonabavnim regulatornim okvirom EU suzbijanje korupcije i transparentnost u postupcima javne nabave postavljeni su među glavne ciljeve. Šest je glavnih mjera kojima se pokušava suzbiti korupcija u postupcima javne nabave. To su odredbe o isključenju ponuditelja, o pojačavanju transparentnosti postupaka, o prethodnoj provjeri tržišta, o prijevari i sukobu interesa, o poticanju korištenja elektroničkih alata u postupcima javne nabave i o izmjenama javnonabavnog ugovora tijekom njegova trajanja. Kao što sam već naglasio, smatram kako će neke od navedenih mjera imati pozitivnog učinka na suzbijanje korupcije u javnonabavnim postupcima u Republici Hrvatskoj, dok će neke vjerojatno biti manje uspješne. Crta razgraničenja uspješnosti i neuspješnosti navedenih mjera je u obveznosti njihove primjene, odnosno moraju li ih javni naručitelji primjenjivati ili je primjena odredbi ostavljena njihovoj diskrecijskoj ocjeni. Dosadašnje djelovanje javnih naručitelja u Republici Hrvatskoj naučilo nas je da se odredbe ZJN-a čija je primjena ostavljena diskreciji javnih naručitelja primjenjuju malo, te posljedično imaju mali utjecaj na javnonabavni pravni sustav Republike Hrvatske. gospodarstva je u travnju 2016. završilo prijedlog novog ZJN-a, u koji su implementirane nove javnonabavne direktive EU. Nažalost, taj prijedlog zakona nije došao do Sabora, a zbog raspuštanja Sabora 15. srpnja 2016. upitno je u kojem vremenskom roku se može očekivati izglasavanje novog ZJN-a. Ministarstvo gospodarstva donijelo je mišljenje u kojem govori o izravnom učinku novih javnonabavnih Direktiva u Republici Hrvatskoj. U mišljenju navodi kako bi javni naručitelji u postupcima javne nabave velike vrijednosti, započetim od 18. travnja 2016, uz odredbe Zakona o javnoj nabavi morali uzeti u obzir i odredbe Direktive 2014/24/EU i Direktive 2014/25/EU koje su bezuvjetne i dovoljno određene, te posebno ističe ESPD. Ipak, kako većina antikorupcijskih mjera novog javnonabavnog regulatornog okvira nije primjenjiva bezuvjetno, smatram kako će se moći početi primjenivati tek donošenjem novog ZJN-a.

Upravnosudski nadzor zakonitosti općih akata u Hrvatskoj – potreba širenja aktivne legitimacije

Author(s): Alen Rajko / Language(s): Croatian

Uvođenjem upravnosudskog nadzora zakonitosti i statutarnosti općih akata triju skupina nedržavnih subjekata javnog sektora (jedinica lokalne i područne /regionalne/ samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima, te pravnih osoba koje obavljaju javnu službu) u hrvatski pravni sustav znatno je smanjen krug podzakonskih općih akata koji nisu podvrgnuti apstraktnoj kontroli zakonitosti. Istodobno, uvjetovanje aktivne legitimacije fizičkih i pravnih osoba za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske vezom općeg akta s upravnim aktom koji utječe na prava ili pravne interese dotične osobe pokazalo se previše restriktivnim, ne samo u pogledu ostvarivanja prava fizičkih i pravnih osoba, već i ostvarivanja smisla i svrhe instituta upravnosudske ocjene zakonitosti općeg akta, koja se prvenstveno sastoji u jačanju objektivne zakonitosti. Stoga je predloženo noveliranje mjerodavnih odredbi ZUS-a, koje smatram racionalnim i uravnoteženim, naročito uzevši u obzir da većina spomenutih općih akata ima limitirani teritorijalni i/ili personalni doseg, i to primjenom kriterija postojanja pravnog interesa (po tome ulazi li podnositelj u krug adresata općeg akta). Takav pristup u pogledu aktivne legitimiranosti isključuje nužnost postojanja pojedinačne odluke (upravnog akta), ali zadržava potrebu postojanja relevantne veze između dosega općeg akta te prava i pravnih interesa podnositelja zahtjeva, uz istodobno širenje prostora zaštite na području javnih službi izlaskom iz okvira materije koja podliježe vođenju upravnog postupka. Radi boljeg uvida u implikacije eventualne primjene takvog modela, ponuđene su simulacije tko bi ulazio u krug ovlaštenih podnositelja zahtjeva u odnosu na pojedine vrste općih akata, ovisno o njihovu donositelju i predmetu koji uređuju, što u pojedinim slučajevima u praksi ne bi bilo uočljivo prima facie, već bi zahtijevalo precizniju analizu.

O izboru sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske

Author(s): Petar Bačić / Language(s): Croatian

Djelovanje Ustavnog suda Republike Hrvatske se, iz različitih razloga, posljednjih godina nalazi pod povećalom stručne i šire hrvatske javnosti. Takav je interes za rad ove prevažne ustavodemokratske institucije sam po sebi pozitivan, jer svjedoči o postupnom demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva i prepoznavanju iznimne uloge koju ustavni sudovi imaju u modernim državama. Takav je interes i razumljiv s obzirom na posebnu prirodu ustavnog sudovanja te na položaj Ustavnog suda Republike Hrvatske. Oni proizlaze iz njegovog specifičnog mjesta u organizaciji državne vlasti te iz njegovih najvažnijih ovlasti (prvenstveno kontrole ustavnosti zakona i drugih propisa te odlučivanja o ustavnim tužbama). Zbog toga su neizostavne i rasprave o adekvatnim granicama ustavnosudskog djelovanja i odlučivanja. Štoviše, takve su rasprave vjerujem dobrodošle uvijek kada argumentirano propituju opravdanost ustavnosudskih odluka, ne dovodeći pritom u pitanje njihovo poštivanje. Upravo je kvaliteta odluka, koja se ponajprije ogleda u dosljednom poštivanju prava i odlučnosti da se ne prelazeći granice prava čini pravda, najčvršći temelj izgradnje autoriteta svake (ustavno)sudske institucije. Međutim, ne smije se pritom zaboraviti na činjenicu da autoritet svake institucije velikim dijelom počiva i na ugledu koji uživaju njeni članovi. To posebno vrijedi za ona tijela, kakvo je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koje mora odlikovati visoki, zapravo najviši stupanj stručnog autoriteta. Stoga upravo postupak izbora ustavnih sudaca predstavlja prvi, no ujedno i ključni korak u ostvarenju navedenog cilja. Zbog toga je pitanje izbora ustavnih sudaca, a konkretno na hrvatskom primjeru riječ je o njihovom neizboru u Hrvatskom saboru i eventualnoj posljedičnoj blokadi rada Ustavnog suda, opravdano u fokusu stručne i šire javnosti. Naime, krajem 2015. godine istekao je osmogodišnji mandat petero sudaca Ustavnog suda, a po sili Ustava za četvoro je od tih pet sudaca mandat produžen za još šest mjeseci i definitivno istječe početkom mjeseca lipnja 2016. godine. Osim toga, jedno mjesto ustavnog suca upražnjeno je još od 2010, odnosno 2011. godine, a početkom ove godine je definitivno istekao i (produženi) mandat još jednog suca. Dakle, Ustavni sud trenutno funkcionira s deset umjesto s trinaest sudaca kako je predviđeno Ustavom RH, a ukoliko Hrvatski sabor ubrzo ne izabere nove suce, taj će broj pasti na šest. Potonji scenarij bi značio i blokadu rada Ustavnog suda, s obzirom da je za odlučivanje u većini ustavnosudskih postupaka potrebno minimalno sedam sudaca. Konkretno, Ustavni sud u pravilu donosi odluke i rješenja na općoj sjednici i to većinom glasova svih sudaca (posebno ističemo postupak ocjene suglasnosti zakona s Ustavom i ocjene suglasnosti drugih propisa sa zakonima i Ustavom, te postupak nadzora ustavnosti i zakonitosti izbora i državnog referenduma). Sjednica Ustavnog suda može se održati ako je na sjednici prisutna većina ukupnog broja sudaca. Nadalje, premda se ustavne tužbe rješavaju pred šesteročlanim vijećem (ili pak tročlanim ukoliko se odlučuje o ustavnim tužbama kada ne postoje postupovne prepotpostavke za odlučivanje), vijeće može odlučivati samo jednoglasno i u punom sastavu, a ako se u vijeću ne postigne jednoglasnost (ili ako vijeće smatra da predmet ustavne tužbe ima širi značaj) o ustavnoj tužbi odlučit će sjednica Ustavnog suda, dakle minimalno sedam sudaca. Iz toga je jasno da blokada rada Ustavnog suda Republike Hrvatske predstavlja realnu mogućnost, posebno kada se u obzir uzme činjenica da još od 2010. godine u Hrvatskom saboru nije uspješno proveden postupak izbor niti jednog ustavnog suca. Mišljenja sam da se takav rasplet jednostavno ne bi trebao dopustiti jer bi imao različite negativne posljedice po hrvatski ustavnodemokratski poredak. Pritom je jasno i da bi za takvu varijantu isključivu odgovornost snosili relevantni politički akteri. No, s druge strane, mislim da do takvog raspleta ipak neće doći te, vjerujući u mogućnost političkog dogovora na temelju poštivanja važećih pozitivnopravnih propisa. Smatram da opisana situacija predstavlja ujedno i priliku za izmjenu nekih postojećih rješenja glede postupka izbora ustavnih sudaca koja su se u praksi pokazala dvojbenima odnosno neuspješnima. U nastavku namjeravam sažeto iznijeti povijest ustavnog sudovanja u Hrvatskoj i temeljna ustavnopravna obilježja nadležnosti Ustavnog suda RH, a detaljnije ću razmotriti položaj hrvatskih ustavnih sudaca te postupak njihovog izbora. Pritom ću ukazati na rješenja koja smatram problematičnima, a na kraju ću predložiti određene izmjene u postupku izbora ustavnih sudaca za koje vjerujem da bi, ukoliko budu usvojene, trebale u budućnosti osigurati uvjete za učvršćivanje pozicije hrvatske ustavnosudske institucije u arhitekturi državne vlasti, posebno u odnosu na političke grane vlasti, kao i doprinijeti jačanju neovisnosti samih ustavnih sudaca.

Sudjelovanje javnosti u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata

Author(s): Igor Vidačak / Language(s): Croatian

Održivost reformi pokrenutih u Hrvatskoj proteklih godina na području razvoja standarda sudjelovanja javnosti u postupcima oblikovanja javnih politika ovisi o daljnjem ulaganju u osvještavanje političkih dužnosnika o koristima pravodobnog i svrhovitog uključivanja javnosti, jačanju kompetencija državnih službenika odgovornih za formulaciju i provedbu akata od javnog interesa, ali uvelike i o nastavku stvaranja poticajnog okruženja za razvoj aktivnog i snažnog civilnog društva, uključujući i provedbu građanskog odgoja u školama. Pristupanje Europskoj uniji, kao i aktivni angažman u globalnim inicijativama kao što je Partnerstvo za otvorenu vlast, pridonijelo je većoj izloženosti svih aktera domaćih političkih procesa novim praksama i stilovima upravljanja, ali je ujedno znatno podiglo razinu očekivanja građana, organizacija civilnog društva i drugih aktera političkih procesa o prihvatljivim standardima postupanja državnih tijela prilikom donošenja propisa i drugih akata kojima se utječe na njihove interese. Uz nužno ulaganje dodatnih napora u podizanje kvalitete izvješća o rezultatima savjetovanja i osobito obrazloženja neprihvaćenih primjedbi, u predstojećem razdoblju će biti potrebno posebnu pozornost pridati jačanju sposobnosti službenika za što veću diversifikaciju metoda savjetovanja te proaktivno informiranje i promidžbu otvorenih savjetovanja među što širim krugom dionika relevantnih za djelokrug rada pojedinih državnih tijela. Upravo će ta proaktivnost u djelovanju i kvaliteta responzivnosti biti testovi vjerodostojnosti državnih tijela, ali i ključni čimbenici o kojima će ovisiti hoće li postignuti normativni pomaci i napredni alati poput e-savjetovanja ostati tek prolazni eksperiment ili trajni doprinos jačanju kulture dijaloga i općenito demokratske političke kulture u Hrvatskoj.

Europska regulacija ponovne uporabe informacija

Author(s): Anamarija Musa / Language(s): Croatian

Trend omogućavanja ponovne uporabe informacija koje u okviru svog djelokruga prikupljaju i stvaraju tijela javne vlasti danas je dio nove orijentacije javne uprave prema građanima kojeg omogućuje razvoj informacijsko-komunikacijske tehnologije, a potiču povećana očekivanja privatnog i civilnog sektora od doprinosa uprave inovaciji i razvoju društva i gospodarstva. Informacije u strojno-čitljivom i otvorenom formatu, pružene korisnicima na zahtjev ili proaktivno, kao otvoreni podaci, postaju resurs kojim se stvara dodana vrijednost u partnerstvu između uprave i građana. Time se omogućava veća transparentnost i odgovornost uprave, uključivanje građana i disperzija moći, potiče efikasnost u ostvarivanju javnog interesa, te omogućava razvoj novih inovativnih usluga i proizvoda. Kao i mnoge međunarodne organizacije, EU je uočila potencijal informacija javne uprave za razvoj informacijskog, a zatim i digitalnog europskog društva i svojom je pravnom regulacijom potakla države članice da na svim razinama vlasti omoguće uporabu informacija javnog sektora, prvo Direktivom o ponovnoj uporabi informacija 2003. godine, a zatim izmjenama PSI Direktive 2013. godine. Novi sustav ponovne uporabe informacija u EU i državama članica zahtijeva aktivniji pristup država politici ponovne uporabe i otvorenih podataka, osiguravanje zaštite prava građana na ponovnu uporabu, uklanja ograničenja nametanja troškova građanima te u cjelini nudi efikasan pravni okvir za realizaciju ciljeva Europa 2020 i digitalnog društva. Iako se izmijenjena Direktiva suočava s otporom država članica i slabostima u transpoziciji, promijenjene okolnosti u odnosu na vrijeme donošenja prve PSI Direktive, upućuju na ulazak u napredniju fazu u pogledu ponovne uporabe i otvaranja podataka: jača globalni trend otvaranja podataka i države članice trebaju hvatati korak s konkurencijom izvan EU, predviđena je aktivnija financijska potpora projektima temeljenim na otvorenim podacima, pritisak civilnog društva i privatnog sektora je puno snažniji, kako nacionalno tako i na međunarodnoj razini, a tijela javne vlasti su u međuvremenu postala svjesnija svojih obaveza u smislu osiguravanja I pristupa informacijama i ponovne uporabe. U odnosu na pravnu regulaciju, pojedine države članice suočavaju se s potrebom prilagodbe svojih propisa o pravu na pristup informacijama i ponovnoj uporabi informacija novoj europskoj regulaciji, ali i po ispunjenju tog uvjeta praktične će okolnosti diktirati napredak. Prije svega radi se o nužnosti uspostave odgovarajuće nacionalne politike otvorenih podataka, jer europska regulacija zahtijeva prioritiziranje i sistematičan pristup ovoj problematici, ali i općoj sposobnosti i kvaliteti javne uprave da se podvrgne potrebama i zahtjevima digitaliziranog i suradnički orijentiranog društva i gospodarstva.

Rješavanje sporova pred hrvatskim regulatornim tijelom u elektroničkim komunikacijama

Author(s): Marko Turudić / Language(s): Croatian

Hrvatski sustav rješavanja sporova operatera i korisnika i operatera u potpunosti je usklađen s regulatornim okvirom EU za elektroničke komunikacije. Također, cijeli sustav smatram dobro postavljenim. Zakonska rješenja ZEK-a su u velikoj mjeri kvalitetna, a HAKOM je tijelo koje je dokazalo sposobnost kvalitetnog rješavanja sporova. Prije svega treba pohvaliti gotovo isključivo rješavanje sporova između operatera u roku od četiri mjeseca, bez primjene mogućnosti produljivanja navedenog roka u iznimnim situacijama. Također, bitno je ponoviti kako direktive ne navode rok u kojem bi se sporovi krajnjih korisnika i operatera trebali riješiti. Stoga je pohvalno što je zakonodavac kao krajnji rok stavio četiri mjeseca (kao i kod sporova između operatera). Budući da kod ovih sporova ne postoji mogućnost prekoračenja roka od četiri mjeseca, zaštita krajnjih korisnika se stavlja na višu razinu. Ipak, postoje određeni elementi koje bi trebalo popraviti. Tako smatram kako zakonodavac treba razmisliti o implementiranju članka 20 stavka 2 Okvirne direktive u ZEK. Navedenim stavkom se daje mogućnost državama članicama da donesu odredbu kojom se državnom regulatornom tijelu omogućuje odbijanje rješavanja spora obvezujućom odlukom ako postoje drugi mehanizmi, posebno posredovanje (medijacija), koji bi bolje doprinijeli pravovremenom rješavanju spora. Uvođenje takve odredbe moglo bi pozitivno djelovati na pravni okvir rješavanja sporova između operatera. U tim sporovima odlučuje se o privatnopravnim interesima, sa nikakvim (ili minimalnim) zadiranjem u javne financijske interese, te bi mirenje moglo biti uspješna alternativa u postupcima pred HAKOM-om. Postupci mirenja bi mogli biti neformalniji, brži i efikasniji, rješavajući sporove a time i rasterečujući sam HAKOM. Također, smatram kako bi zakonodavac trebao razmisliti o brisanju odredbe članka 20 stavku 5 ZEK-a, kojom je propisano kako postupak rješavanja spora operatera pred HAKOM-om ne isključuje pravo bilo koje stranke u sporu na pokretanje sudskog postupka pred nadležnim sudom. Takva odredba doprinosi jačanju pravne nesigurnosti u rješavanju sporova operatera, te opterećuje hrvatski pravni sustav kroz moguće rješavanje istog spora pred dva različita pravna foruma. Kako je navedena odredba implementirana u ZEK na temelju Okvirne direktive, nadam se kako će biti brisana u predstojećem regulatornom okviru za elektroničke komunikacije EU.

Vrednovanje rada sudaca u Republici Hrvatskoj: prikaz Metodologije izrade ocjene sudaca

Author(s): Dražen Jakovina / Language(s): Croatian

Područje vrednovanja i ocjenjivanja rada sudaca iznimno je složeno. U tom sustavu potrebno je utvrditi ona mjerila koja bi na najbolji mogući i objektivan način mogla pokazati cjelokupan rad suca. Pored toga, potrebno je uspostaviti pravilan i uravnotežen odnos vrednovanja kvantitete i kvalitete sudačkog rada te ostalih aktivnosti sudaca koje podliježu vrednovanju. Upravo je i praktična primjenjivost Metodologije te objektivnost ocjenjivanja tražila uspostavljanje ravnoteže između ovih mjerila. Tako se kvantiteta sudačkog rada u Metodologiji boduje s najviše 90 bodova, kvaliteta rada i poštivanje rokova s najviše 48 bodova, a ostale aktivnosti s najviše 12 bodova. U uvodu ovoga rada zapitali smo se je li sudački rad podložan matematičkom bodovanju s obzirom na njegovu nužnu kreativnost. Smatramo da nije. Međutim, uvažavajući zahtjev transparentnosti kod imenovanja i napredovanja sudaca moramo ga uvažiti. Od tih je zahtjeva polazio i zakonodavac kada je propisao mjerila za ocjenjivanje rada sudaca te broj bodova koji se mogu ostvariti. Metodologija je u provedbi takvih zahtjeva zakonodavca nastojala uravnotežiti omjer vrednovanja kvantitete rada, kvalitete rada i ostalih okolnosti koje pokazuju rad sudaca. Pri tome je bilo iznimno teško sva ova mjerila bodovati s obzirom na gornju granicu koju je postavio ZS (150 bodova). Čini nam se da bi bilo bolje da gornja granica bodova nije određena jer bi se time dopustilo Metodologiji više izbora i kreativnosti pri bodovanju pojedinih mjerila rada sudaca.

Kritički osvrt na novi hrvatski Zakon o radu

Author(s): Nataša Novaković / Language(s): Croatian

The Labour Law in Croatia is one of the most interesting question for every government. Especially now when Croatian economy is deep in crises and there is no sign of recovery. Social partners were negotiating with Ministry of labour and pension system for more than a year. Social partners had conflicting opinions, on one side employers were promoting flexible approaches (especially for working time) while on the other side trade unions were pushing for rigid and fixed mechanism. In this article the author tried to give short critical overview of negotiation but also a critical overview of new Labour code who is in force since August 2014. Author will explore in more details new institutes in labour relations and also the main changes in it. Maybe the most interesting part of this work is retrospective of law between the two readings in the Parliament, because it is very clear which changes were put aside because of the pressure from trade unions. At the end we got Law that is doubtfully cost-effective.

Reorganizacija hrvatskog pravosudnog sustava

Author(s): Jadranko Jug / Language(s): Croatian

Donošenjem ZPSS izvršene su značajne promjene u odnosu na dosadašnji ustroj i nadležnost sudova u RH. Osnovna značajka novog uređenja mreže sudova u RH je smanjenje broja općinskih i prekršajnih sudova na gotovo 1/3 dosadašnjih, pri čemu ukinuti sudovi nastavljaju s radom kao stalne službe unutar smanjenog broja te vrste sudova. Iako nije došlo do smanjenja sudova u naravi, radi se o novoj organizaciji mreže sudova uslijed koje će biti manje predsjednika sudova, moći će se lakše provesti ravnomjernija raspodjela spisa, a time i ravnomjernija radna opterećenost sudaca i drugih službenika, te izvršiti njihova specijalizacija. Sljedeća prednost nove organizacije sudova je u tome što se smanjenjem broja općinskih i prekršajnih sudova može ostvariti bolja iskorištenost ljudskih i materijalnih resursa unutar jednog suda. Eventualni nedostatak novog ustroja mogao bi se ogledati u tome što se suci i drugi službenici sada mogu godišnjim rasporedom poslova koji donosi predsjednik suda nekritički raspoređivati u stalne službe i samo sjedište suda, odnosno može doći do premještaja na relativno veće udaljenosti bez pristanka sudaca i drugih službenika. Stoga će bit potrebno takve rasporede vršiti uz suglasnost ili temeljem jasnih kriterija, kako ne bi došlo do utjecaja na neovisnost sudaca koja im je zagarantirana u Ustavu RH. Uvođenje nove nadležnosti županijskih sudova na način da su svi županijski sudovi nadležni za odlučivanje o žalbama protiv odluka svih općinskih sudova, a neki samo za određene vrste predmeta, dobro je rješenje koje dovodi do ravnomjernije opterećenosti sudaca i sudova drugog stupnja, a time do učinkovitijeg rada i bolje pravne zaštite građanima. Ukupno se uvođenje nove organizacije sudova u RH i nove nadležnosti županijskih sudova može ocijeniti pozitivnim, jer se uvodi ravnomjernija opterećenost sudova i sudaca, provodi njihova djelomična specijalizacija, te se uvodi mogućnost veće fleksibilnosti upravljanja i korištenja ljudskih i materijalnih resursa, a što dovodi do veće učinkovitosti sudova i u konačnici bolje pravne zaštite građana.

Pravna zaštita građana od prekograničnog onečišćenja zraka

Author(s): Lana Ofak,Paula Jelić / Language(s): Croatian

This paper deals with the problem of transboundary air pollution. It begins with a brief reference to the harmful effects of air pollution on human health and the environment. Taking into consideration that Croatia joined the EU on 1st of July 2013 and Bosnia and Herzegovina is a potential candidate country, which signed the Stabilisation and Association Agreement on the 16th of June 2008, the paper presents the legal framework of the European Union relating to the air protection. Both Croatia and Bosnia and Herzegovina are signatories to international treaties that are relevant for air pollution. Thus, the paper demonstrates the obligations of States under the Convention on Long-range Transboundary Air Pollution and its Protocols, the Convention on Environmental Impact Assessment in a Transboundary Context and the Protocol on Strategic Environmental Assessment, and the Convention on Access to Information, Public Participation in Decision-making and Access to Justice in Environmental Matters and Protocol on Pollutant Release and Transfer Registers. For each of these conventions the authors describe the non-compliance procedures. A special emphasis is given to the possibility of citizens to initiate proceedings against the party that (allegedly) does not meet its commitments.