We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
(iz rukopisa »Bilježnice namjernog sjećanja«, III.)
Excerpt from the manuscript “Bilježnice namjernog sjećanja” written by Čedo Priča: “U sobi političke kuće”.
More...
Following the theory of conceptual metaphor (Lakoff and Johnson 2015) which indicates the connection between language and opinion, the interpretation of the fairy tale journey in Croatian Tales of Long Ago by Ivana Brlić- Mažuranić, placed in the literary-theoretical and literary-historical context of a fairy tale (Težak 1997, Bošković-Stulli 2012, Propp 2012, Winter 2001), encompasses the process of understanding unknown things using known ones. The concept of journey, functionally adaptable to the different semantic matrix of the narrative text (Duda 1998), presupposes knowledge of journey as a culturally conditioned category with constructed meanings: departure, return, transformation, search, exploration, adventure, punishment, penance, temptation, obstacles, maturation, staying, cognition, misfortune, end, joy, etc. By connecting the two conceptual domains, the source one and the target one, the possibility of perceiving their ontological correspondence opens up. In addition to the fact that the journey presupposes the crossing of semantic fields in the bodily sense (Lotman 2001), it is interpreted through the prism of a metaphorical journey whose ultimate goal is to reach certain cognitions. The reasons that motivate Propp defined heroes - seekers and victims - to go on a journey are different, and they are motivated by a lack, material or spiritual. The concept of journey, realized in the fairy tale opus Croatian Tales of Long Ago as a journey through the celestial, terrestrial and underground/underwater world, is functionally realized through subordinate ontological metaphors of escape, temptation, staying, departure or return. The superior conceptual metaphor journey is cognition/ journey is maturation, derived from spatial topography and semantic changes inscribed in it by literary heroes - travellers, proves their ontological status summarized in gaining or confirming a highly ethical worldview realized by travel.
More...
Kad sam Slavka Goldsteina obavijestio da u HDP-u pripremamo skup u povodu osamdesete obljetnice njegova života, najprije je bio pomalo rezerviran: rekao je da on nije autor nekog velikoga opusa koji bi zasluživao simpozijsku pozornost. To baš i nije tipična reakcija, pisci obično otvoreno, prilično egzaltirano pokazuju zadovoljstvo kad im se ponudi takva mogućnost. Znači li Goldsteinovo oklijevanje stvarnu skromnost, možda i sumnju u samoga sebe? Sumnju da nije ostavio pravi pisani trag u obliku vlastitih knjiga? Ne mislim da je Goldstein u ovim ipak zrelim godinama i sa svim svojim nemalim životnim iskustvom baš toliko nesiguran u vrijednost onoga što je u životu napravio, iako je u svojem radnom vijeku doista mnogo češće svoje znanje i trud ulagao u nastanak tuđih knjiga nego vlastitih. Mislim da je on svojim nećkanjem samo oprezno provjeravao krije li se iza naše ponude da obilježimo njegovu obljetnicu tek kurtoazija Društva u članstvu kojega je on jedan od seniora, a ne bi li smo mi zapravo bili sretniji da se time ne gnjavimo.
More...Povodom 80. rođendana
Slavko Goldstein je jedna vrlo neobična i, u našim uvjetima, rijetka pojava. Od svih njegovih karakteristika i asocijacija vezanih uz njega, ova činjenica bi nas trebala najviše zabrinuti, jer je prvi i dominantni dojam koji ostavlja na čovjeka da je on apsolutno normalan. Paradoksalno je, ali istinito, da ga upravo ta njegova normalnost, odnosno optimistična normalnost - normalnost s intelektualnim šarmom čini, na žalost, tako neobičnim i tako rijetkim.
More...
Čini mi se da svi ljudi, i žene i muškarci, stariji od pedeset godina, u svojim sredinama, jedni u najužima, drugi u najširima, nekako gotovo neopazice postaju svojevrsni simboli. To je, na stanovit način, njihova kućna ili javna šifra, najopćenitija predodžba koju o njima ima njihova zajednica. Premda, najčešće, oskudijeva u mnogim životno važnim pojedinostima, ta šifra uspješno služi kao novčanica u prometu ljudi i ideja. Osobe koje poznajem, i čije mišljenje cijenim, većinom u Slavku Goldsteinu vide simbol uspješna publicista, izdavača i pokretača političkih projekata, koji u sebi, i u svojem javnom djelovanju -što je danas u nas prilično velika rijetkost -sjedinjuju elemente koji su, kad su posrijedi mnoge druge naše važnije ličnosti, inače razdvojeni: to su istinski kozmopolitizam i živ smisao za nasušne potrebe ove nacionalne zajednice u pojedinim etapama njezinih nedavnih poraza, pobjeda, gubitaka političke i moralne orijentacije i zatvaranja očiju pred vlastitim opačinama, napose za Drugoga svjetskoga rata i, djelomično, za Domovinskoga. Čini mi se, isto tako, da je on -nastojeći neugodne povijesne činjenice sagledati iz svih mogućih perspektiva, ne namećući im unaprijed formiranu interpretaciju, i tako ne dopuštajući da postane njihov nesvjesni rob, nego im se otvarajući kako ne bi ga one učile i tako ga oslobađale uobičajenih mrtvih klišeja -postupno sazrijevao i da je njegova zrelost danas ne samo njegov osobni nego i naš društveni kapital. Sudeći, osobito, po njegovoj najnovijoj knjizi, 1941. -godina koja se vraća, on je, neusporedivo zrelije nego mnogi drugi, pokazao da je kadar izići nakraj s najbolnijim svojim i našim iskustvima što ih je prozvelo vrijeme ustaške NDH i holokausta.
More...
Kad sam prvi put vidio naslov knjige 1941. -godina koja se vraća, pomislio sam -zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom? Doduše, zapazio sam da Goldstein kaže da se ta godina vraća, a ne da se ponavlja. Obično se kaže -povijest se ponavlja. Ali ta godina, ona se vraća! Valjda je u tome neka razlika, barem takva koja izbjegava banalnost izraza povijest se ponavlja. Međutim, i izraz vrača donosi tjeskobu: vraćaju se udarci, zlo se zlim vraća. I zaista, u prvom čitanju teksta, čitalac će na više mjesta zapaziti paralele između godina 1941-45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991-95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH). Ali, na više mjesta Goldstein napominje da bi se, ako je riječ o nekom kauzalitetu događaja, s pravom moglo govoriti i o nekim drugim važnim godinama, i prije i poslije 1941. Očito, da bi se razumio smisao naslova, nije dovoljno samo prvo, nego treba i neko drugo čitanje.
More...
Nakon poziva da sudjelujem na ovom skupu, izabrao sam i najavio gornji naslov. Ubrzo sam uvidio da ne odgovara posve onome o čemu želim govoriti. Ali sam naslov nije ovdje najvažniji.
More...
Nisam se dvoumio kad me Velimir Visković pozvao da u povodu sedamdesetog rođendana značajnog hrvatskog književnika i novinara Marka Grčića sudjelujem na ovom gornjogradskom simpozijskom čestitanju. Za sudjelovanje imam i osobnih razloga jer sam u redakciji Vjesnika u srijedu početkom sedamdesetih dvadesetog stoljeća imao sreću i čast biti njegovim učenikom i na svoj način šegrtom. Inače kad god me u ovakvim prigodama pozovu nikako ne mogu izbjeći a da za početak ne pogledam što sam o piscu o kojem bih trebao govoriti, sam prethodno napisao u svojoj Povijesti hrvatske književnosti.
More...FRAGMENT O GRČIĆEVU PJESNIŠTVU
Na zaključnom mjestu znakovite i značajne zbirke književnih ogleda nazvane Provincia deserta stoji: »Pjesnik koji odista nije iskusio potrebu da odšuti tu šutnju, što požudno guta svaku riječ koja u nju upada, možda i nije pjesnik.« Autor te obavezujuče rečenice iz daleke 1970. godine ubrzo je povukao konsekvence vlastite tvrdnje, iskusio je granicu »preko koje prestaje iluzija o samome sebi i drugome... gdje možda prestaje potreba za umjetnošču«, te je prihvatio muk, odustao je od pisanja, ili barem od objavljivanja, izvorno pisanih stihova.
More...
Započnimo razgovor o poeziji Marka Grčića preko jednog njezinog možda rubnog aspekta koji ponešto može reći o tome kako taj pjesnik koncipira pjesmu kao dijakronu zamisao. Stoga, kad kažemo da je Grčić lirski epik hoćemo istaknuti to da se unutar lirskog opusa Marka Grčića nalaze tri dulje pjesme koje po svom zamahu mogu smatrati poemama ili epilijima, pri čemu neka se pridjev epski shvati samo uvjetno. U njima je lirska građa raščlanjena, više ili manje usredotočena i razvijena oko pojedinih tema dok je njihova narativnost samo mjestimice naznačena. To znači da je vremenski tijek naznačen pribrajanjem stihova a rjeđe i denotiranjem dijakronije.
More...(uz Izabrane pjesme Marka Grčića »Nebeska vučica«, MH, 2001.)
Prevodilac i esejist, znalac kršćanske kanonike i erudit, redaktor i novinar, Marko Grčić tek je uskom krugu specijalista znan i kao pjesnik premda započinje pjevati rano: sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, najprije prilozima u časopisima. Godine 1967. u razlogovskom krugu objavljuje zbirku koja je podarila naslov i ovom (autoredigiranom?) izboru pjesmama objavljenom u Matičinim Posebnim izdanjima u prvoj godini novoga stoljeća i opremljenoj učenim pogovorom Nikice Petraka. Neki su pjesnički tekstovi datirani, no o većini naslućujemo naknadno, prema jezičnom i motivskom izboru, da su pripadali različitim izdanjima (zbirkama: Provincia deserta, ’70., Behemont, ’78. i Sinjska alka, ’95.).
More...
Riječi, rijeci, rijeci - baš nimalo privlačan naslov (!?) - nova knjiga našega kolege Marka Grčića (u izd. H,D,P i nakladi Jesenski&Turk, Zagreb, 2008.), motivira me, itekako, da se, makar i improvizacijom, pridružim sudionicima na ovome skupu. Marko i ja umalo smo ispisnici (on je rod. IX/1938., a ja XI/1939. g.), rođeni i odrasli u istom mediteranskom krugu, obilježeni prožimanjem jadransko-dalmatinskoga priobalja i kontinentalnog zaleda, tj. Zagore (on u Sinju, ja u Šibeniku i Splitu), tako da smo na slične studije u Zagreb ponijeli i istovjetni mentalitetno-temperametni sklop (reklo bi se »dalmatinsko/vlaški« tip!). K tome, od naših radnih početaka šezdestih godina prošloga stoljeća, susretali smo se u istorodnim radnim kolektivima (tj. novinskim redakcijama), tako da još dijelimo i ta slična iskustva.
More...Igor Mandić, medijska zvijezda s kraja šezdesetih
Moj otac kupovao je potkraj šezdesetih redovito tjednik VUS, u kojemu je najčitanija rubrika bio Notes Igora Mandića. Igor je u njemu komentirao aktualna zbivanja u politici i kulturi, ulazeći često u sukobe s Hrvatskim književnim listom obračunavajući se strastveno i duhovito s nacionalizmom, klerikalizmom i tradicionalizmom, koje su zagovarali suradnici tog lista. Mnogi će ga već tada prokazivati kao prorežimskog autora, unitarista (još nije toliko bio popularan naziv »orjunaš«).
More...
U razdoblju dužem od pola vijeka, izgovorio je i ispisao Igor Mandić (1939. –2022.), doslovno do posljednjeg daha, na hiljade i hiljade kartica kritika, eseja, osvrta na najrazličitije teme; dao sijaset intervjua i vodio desetine polemika s piscima, novinarima, političarima i mnogim drugima. Objavio je dugačak niz knjiga i, vjerujem, ostalo je u rukopisu »štofa« za još jednu lijepu nisku novih.
More...
Excerpt from the novel written by Sibila Petlevski: "Ljudi od tučenog zlata".
More...
Pet dana uoči obljetnice Matoševe smrti, 12. III. 1985., u tjedniku Danas pojavio se naslov AGM po drugi put među Hrvatima, s podnaslovom Dolazim i uvodom: »ja nisam onaj koji tek želi biti AGM–om. Ja sam AGM naprosto«, svaki put ilustriran karikaturom Branimira Petrovića iz Kopriva 1910. Budući da je intertekstualnost bila jedna od najnošenijih moda toga doba, jamačno pojava tobožnjega Matoševa feljtona čitateljstvo, već sviknuto na postmoderne dosjetke, nije iznenadila. Upućeniji čitatelj mogao se sjetiti mnoštva sličnih primjera iz relativno nedavne prošlosti, koji se poigravaju s mistifikacijom protagonista nacionalnoga književnoga kanona.
More...