We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Na samome početku želim cijenjeni skup podsjetiti na dvije stvari. Glasoviti grčki povjesnik i filozof Mestrije Plutarh (iz Heroneje, oko 45. – 125.) napisao je Vitae paralellae (Usporedni životopisi) – slavnih Grka i Rimljana. Ako bi danas netko pisao usporedne biografije uglednika Mostara i Sarajeva, Bošnjaka i Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, onda bi, po svim relevantnim parametrima i po kriteriju Plutarha, akademik Muselimović i Sidran bili pandani, dolični, dostojni predstavnici. Ljudi rado čitaju njihova djela, slušaju što govore, izjavljuju. Svojim djelima i djelovanjem, htjeli to ili ne, utječu na javno mnijenje. Jake su individualnosti. Postali su glas, znak, simbol, Hegel bi rekao „heroji uma“. K tomu, isto su godište, vršnjaci, akrani.
More...
review of: -------------------- Dolores GRMAČA, Nevolje s tijelom. Alegorija putovanja od Bunića do Barakovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2015., 479 str.
More...
In that fit of privation, I went on everyone’s nerves. All it took was to remember something and, at that very instant, it would warp out of shape, fall apart, being to hurt. I saw clearly everything around me, all the beautiful world that surrounded me, but I somehow wasn’t able to reach it. Longing only.
More...
Poems by Lean Radić: - Albedo; - Izbor; - Mačke; - Poema o tapiseriji; - Arbeit macht frei; - Undergrounder; - Tvoje srce Sulamka; - Oni nose grob; - Mati.
More...
Na otoku Javi u luci Semarang agenti europskih brodarskih kompanija organizirali su trodnevni nogometni turnir posada brodova. Sudjelovalo je osam ekipa. Šveđani su u finalu pobijedili Poljake, a mi za treće mjesto Talijane. Imali smo zakusku u zanimljivom restoranu na terasastom brežuljku, okruženom egzotičnim zelenilom, elegantnim palmama, mirisavim i šarolikim cvijećem, s mnoštvom raznolikih ptica... [...]
More...
We leave the island at night. Waking up, washing, hurriedness and fear from running late. Checking our suitcase and pockets, a feeling we’ve forgotten something, which we cannot shake. Quickly running across sleeping streets, waiting for the bus that takes us to the boat and then waiting in line to buy a ticket. And dawn out in the open sea. A whole ceremony so much like the great endeavors.
More...
Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi [Doctrine chrétienne avec de nombreux sujets spirituels et très pieux], connu aussi comme la petite Doctrine, était un des ouvrages les plus populaires au 17ème et dans la première moitié du 18ème siècle. Depuis sa première édition, à Venise, en 1616, jusqu’à 1738, il a connu de nombreuses éditions en écriture cyrillique bosnienne, tout en étant transcrit aussi bien en écriture glagolitique et cyrillique que latine. Pendant une centaine d’années, il était publié en deux versions, en petit format (10 cm). La version plus longue (XXXII + 414 pages), muni d’un calendrier, est divisé en cinq parties, dans lesquelles se succèdent différentes genres littéraires en versets et en prose. Les textes versifiés dans les trois premières sections du petit Nauk ont vraisemblablement servi de livre de chants et de lecture ; la quatrième section, d’après son contenu, représente un livre de prières et la cinquième un petit cathéchisme.
More...
Kada Enciklopedija Jugoslavije (Zagreb 1955, I, 106) u Andriću vidi “potomka” jedne “sitnozanatlijske porodice malih kujundžija”, čije je “proletarizovanje” utjecalo na njegovo “osećajno razumevanje maloga čoveka i sirotinjskih nevolja”, neko bi možda doveo u pitanje ovu uzročnu vezu, ali ne i okolnost, da je Andrić imao duboko razumijevanje za malog i deklasiranog čovjeka. O tome svjedoči cijeli kabinet figura: Ćorkan (“Ćorkan i Švabica”, 1921, Na Drini ćuprija, 1945), Mara (“Mara Milosnica”, 1926), Mile Prelac (“Mila i Prelac”, 1936), Anica (“Zlostavljanje”, 1946), Vitomir Tasović (“San i java pod Grabićem”, 1946), Siman (“Priča o kmetu Simanu”, 1948), Ibro (“Snopići”, 1948) itd.
More...
U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturnopolitičkom “ikonostasu” može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca.
More...
Jedan dio opusa Ive Andrića nalazi svoje mjesto u čitankama za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini. Razloga za to ima nekoliko. Prvo, Andrić je rođen u toj zemlji, i podrazumijeva se da ga program, kao lokalnog pisca, ne može zaobići. Drugo njegove teme vrlo se često odnose na Bosnu i Hercegovinu, a u jednom manjem dijelu i na odrastanje, pa je izbor njegovih tekstova i u tom smislu podrazumljiv. Najzad, Andrić je dobitnik Nobelove nagrade, i to ga također čini obaveznim sadržajem.
More...
Obično kad normalan čovek nešto potraži preko Googla, zna manje-više jasno šta traži, i po pravilu tu informaciju nalazi neverovatnom brzinom. Za tu svrhu ne mora ni pomisliti na čudan svet iz kojeg je stigao podatak koji je tražio. Posve je drugi doživljaj kad neko pođe, kao što sam ja za ovu priliku, da sazna šta se sve može naučiti o nekom fenomenu na Internetu. Onda nemaš više utisak da ti je podatak uručen iz nekog tehnološkog medija kojim vlada logika – nego da si iznenada zalutao u pravu zemlju čuda.
More...
Malo je rečenica koje su na mene, a vezano uz Andrića, ostavile tako jak dojam kao jedna posve marginalna i vjerujem mnogima zanemarivo nevažna, pa i meni samom od nekog davnog, ustvari prvog čitanja Karaulčeve knjige Rani Andrić sve do unatrag sedam-osam godina: “Ovih dana sam sa župnikom učio seoske momke i djevojke pjevati muku Isusovu”, piše Andrić iz Ovčareva, kamo je interniran 1915. godine... S njom i po njoj sam, naime toj rečenici, počeo otkrivati, čitajući dotada Andrića a ne baveći se njime istraživački, ono što ovdje uz njega razumijevam kao zavičaj, otkrivanje zavičaja, dakle Andrićev zavičaj ili u njegovu slučaju više zavičaja, Andrićevu plurizavičajnost, a ustvari sve ono što bi uz Andrićevu književnost, uz njegove književne tekstove imalo bili izvorište i poticajni topos, jednom riječju – kontekst! Jer, kad Andrić kaže “Sve moje je iz Bosne”, to jest šire kontekstualiziranje zavičajnosti, ali zavičajnost ima i mikrotopose na način na koji je to definirao Stanislav Šimić “Najstalnije na ‘rodnoj grudi’ živi biljka.” Dakako, svakom od ovih iskaza oduzimamo i najmanji mogući implicitni pathos, no ne možemo im niti želimo oduzeti implicitnu istinitost.
More...
Andrić ima veliko povjerenje u riječ, u njenu moć, njenu funkciju u životu. Riječ je za njega najveća tekovina čovječanstva, prenosnik svih vrijednosti i njihovo sito, i ništa se s njome ne može mjeriti. Sve ljudsko je u riječi, u govoru, u priči. Izvan nje nema ništa, postoji samo gluvilo, "pustinja ćutanja". Suzbijati riječ, zato, znači smanjivati svijet, još više - rušiti mu temelje.
More...
Premda će se glavni dio analize odnositi samo na devetnaesto poglavlje romana Na Drini ćuprija, istraživanje dijaloških dijelova narativa o modernizaciji (Balkana, svijeta, Bosne itd.), pokušat će se dovesti u vezu s medijantnom, međukulturnom pozicijom pripovjedačeva glasa, pa i Andrićeva djela i djelovanja. Svojevrsnim narativno-dijaloškim interludijem u prikazivanju prošlosti, u stilu ponajbolje autobiografske proze, Andrićev pripovjedač svjedoči o zanosima i planovima svoje generacije, kao o gašenju i raspaljivanju civilizacije, kao o neizbježnom zauzimanju za opću modernizaciju, što će utihnuti u tužnom i nelagodnom sjećanju na djetinjstvo. Odnosno u kaosu i rasulu rata, u kome će neostvareni snovi o Americi ili smisao gradnje trajne građevine, poput višegradskoga mosta, ostati jedinim zalogom “božje ljubavi”.
More...
Review of: Andrijana Kos Lajtman: Teleidoskop, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.
More...
One of the motives to write this article was the statement that “there is no common remembrance culture“ (Kolditz). On the one hand, this necessitates a plurality of memories, but on the other, it bears a risk of revisionism and relativisation of the antifascist struggle and its societal and cultural legacies. That is why I decided to look back at the recent Yugoslav literary past and evoke protagonists, topics and auctorial positions which made antifascism as the place of memory an integral part of the cultural discourse. It should be stressed that the authors whose works I introduced in this article also critically looked at the mythologems of the SFRY. Hence, this kind of analysis shows that the narratives of remembrance, despite the efforts of the ruling ideology to make them homogenous and indisputable, can be subverted and questioned, especially within and by literature which itself deals with narration and narrativization. Special focus on the play Hrvatski Faust (Croatian Faust, 1981) by Slobodan Šnajder is expressive: by establishing a parallelism among the action and the protagonists in the time of the NDH and the following communist period, the author suggests the congruency between the repressive policies of the Ustasha but also of the Yugoslav, antifascist establishment. Being a valuable literary document of the resistance to repression in any system, this play also questions the exploitation of the antifascist narrative as the mythologeme which undermines the critique of the authoritarian politics effectuated by the declared antifascist state. Conclusions of this article centre on the need to critically revaluate the past, but also to persist in defending values represented by antifascism as the place of memory and the foundation of the present and future society of humanity and justice.
More...
The objective of this paper is to reconstruct some cultural aspects of the 16th century Dubrovnik by analyzing plays by Marin Držić (1508-1567). The framework of the paper consists of his literary opus in terms of cultural and literary anthropology as well as historical context (Dubrovnik, Renaissance, social structure). Since literary work is here defined as possible but non-traditional historical and anthropological source specific methodological problems have emerged (translating objective reality into literature). The author's interpretation is based on: defining popular culture through the structure and meaning of Carnival, popular culture namely could be seen as expressing non-official culture in oposition to official one (in the light of Mihail Bahtin's interpretation of Rabelais); reconstructing the existence of different conceptions of world and life; defining relations between social structure and cultural patterns, focusing on cultural communication. Držić's plays gives us new insights into the history of Dubrovnik. Nontraditional and interdisciplinary approach to history and anthropology could create a new way of dealing with history and understanding past and culture.
More...