We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Ako krenemo od znamenite izreke Hermana Trismegistusa da je gore dolje, što će reći da sve što na nebesima jest projicira se na zemlju, doći nam je do istine paradoksa (u obratu - dolje je gore) koji tek u komplementarnosti s prvospomenutom gnomom tvori i kompletira cjelinu. Ucjelovljuje.
More...
U sabranim djelima književnika mora biti mjesta i za njihovu korespondenciju. Pisma kao žanr i forma otvaraju pitanje: kamo ih svrstati? Da li među dokumente ili među »primijenjenu« fikciju. Ovu »pripadnost« nije u mnogim slučajevima i primjerima jednostavno generalno odrediti. Mjesto i karakter mijenja im se od prilike do prilike i ovisno je i o naravi i razlogu obraćanja osoba kojima su upućena.
More...
Tekst ispituje odnose alazona i eirona, standarda i narječja, prostora i vremena te intertekst i intratekst Šopovih dramskih djela objavljenih u knjizi Kroz vrevu stećaka.
More...(pokušaj interpretacije)
Izvan granica vidljivog i materijalnog pjesnik Nikola Šop je uz pomoć poezije konstruirao odnose, radoznalo ulazeći u imaginarne svjetove i u filozofskom, ali i u metafizičkom shvaćanju prostora. Unatoč činjenici što se u stvarnom životu vrlo ograničeno kretao, njegov pjesnički subjekt je bio sav u pokretu i komunikaciji. On je, svjesno ili nesvjesno, jednostavno duhovno rastao u vis, ostvarivši vertikalnu komunikaciju i u životu i u poeziji.
More...
Dugo je Leda marginalizirana kao slabiji dio Krležine glembajevske dramske trilogije; praizvedba je dočekana prilično suzdržanim, pa čak i podrugljivim kritikama (Rudolf Maixner je čak pisao o »književnoj bijedi« Krležine Lede), što je Krležu potaknulo da u polemičkoj knjizi Moj obračun s njima napadne vodeće zagrebačke kazališne kritičare onoga vremena. Prve dvije drame trilogije — U agoniji i Gospoda Glembajevi — doživjele su prestižno javno priznanje: nagrađene su Demetrovom nagradom za 1928. i 1929. godinu, dok je Leda zaobiđena 1930. godine.
More...Sjecanje za Dubravka Horvatića (1939-2004.)
Zbirkom Groznica (1960.) ušao je Dubravko Horvatić na velika vrata u hrvatsko pjesništvo. Neveliki svezak od svega dvadesetičetiri pjesme u prozi, objavljen u vlastitoj nakladi i strogo, ali više no ukusno opremljen od Tomislava Radića, izazvao je neobično jak odjek. Kako je autor dotad bio gotovo nepoznat, te svoju poetsku poziciju nije prethodno provjeravao u časopisima, iznenađenje je bilo potpuno, a pravo čuđenje je izazivala zrelost izraza, zaokruženost oblika, čvrstoća i jedinstvenost mračnog svjetonazora.
More...U znak sjećanja na Vladu Gotovca
Prebirući po tekstovima koje sam ostavio kod kuće odlazeći u svijet, došla mi je pod ruku recenzija napisana krajem 1988. godine za knjigu Vlade Gotovca Moj slučaj. To je djelo objavila 1989. Cankarjeva založba u Ljubljani. Zapravo Slavko Goldstein je uzeo Cankarjevu kao alibi, da izbjegne eventualnu zabranu, koja se mogla očekivati u Hrvatskoj. Predstavili smo knjigu javno u Zagrebu, izdavač, autor, Bruno Popović (drugi recenzent) i potpisani. Malo je ljudi došlo na predstavljanje, bojali su se.
More...
Rukopis Vlade Gotovca, pod naslovom »Moj slučaj«, nije bilo dosad moguće objaviti: zato što mu je autor proveo šest godina u zatvoru (1972-1976. i 1981-1983) i što govori o svom »slučaju«. Izdavači su zazirali od takva djela i molili da im ga se ne nudi, recenzenti su odbijali da ga ocjenjuju i preuzmu na se odgovornost za njegovo objavljivanje.
More...(kritički ogled o prozi Milka Valenta)
Praktičar teorije i beletristike, pjesnik, prozaik, esejist i dramatičar, autor visoke radne etike i potpune posvećenosti tvorbi teksta, Milko Valent doista je izuzetna pojava unutar korpusa hrvatske književnosti u protekla tri desetljeća. Snažno obilježen žeđi za znanjem i žudnjom za spoznajom, stoga nužno enciklopedijskih interesnih sfera, Valent je, ne slučajno, u ovdašnjoj sredini ponajprije prepoznat kao osoba radikalnih seksualnih sklonosti, koji te sklonosti prenosi u literarni medij kako bi provocirajući i šokirajući rušio tabue. Kažem, Valent je tako prepoznat ne slučajno, jer to doista i jest bio dio njegovog umjetničkog i životnog projekta. Međutim, istraživanje seksualnosti odnosno erotskog uopće, nije sav Valentov interes; ono je dio cjeline, iznimno važan dio, ali u njemu se cjelina njegova opusa nipošto ne iscrpljuje.
More...
Branimir Donat (rođen u Zagrebu 5. 9. 1934.) autor je dvadesetak esejističkih i književnokritičkih knjiga, priređivač mnogobrojnih zbornika i antologija, urednik niza kapitalnih edicija. Cjelokupni kritičarski opus Branimira Donata karakteriziraju svježina ideja, inovatorski i tragalački duh te golema književna erudicija. Bavi se ponajviše kritikom poslijeratne hrvatske književnosti, osobito proze: njegovo je ime nezaobilazno kad se započinje bilo kakva književnopovijesna sistematiacija vezana za drugu polovicu dvadesetoga stoljeća. Nema relevantnoga suvremenog pisca i književnog fenomena u razdoblju između 1960. i 1980. o kojemu Donat nije pisao.
More...
Ima otprilike 50 godina da sam se prvi put sreo s Tvrtkom Zanom, koji tada zacijelo ni u snu nije pomišljao da će se jednom zvati Branimir Donat. Nije se još radilo o osobnom upoznavanju, nego o mom otkriću njegovih tekstova. Obojica smo u to vrijeme bili gimnazijalci; on u Zagrebu, a ja u Šibeniku. I obojica smo već zaplovili u književne vode, premda on o meni nije znao ništa, a ja o njemu podosta. Jer moje su prve novele tada izlazile u lokalnom književnom časopisu »Šibenska revija«, koji do njega nije dopirao, a on je svoje pjesme i književne osvrte objavljivao u mjesečniku za mladež »Polet« koji se distribuirao po cijeloj Hrvatskoj, pa tako dolazio i u Šibensku gimnaziju. Zapanjilo me saznanje da neki mlad čovjek, srednjoškolac kao i ja, razmišlja o književnosti na tako zavidnoj intelektualnoj razini. Među gimnazijalcima moje generacije u Šibeniku takvoga nije bilo. Ni sebe, u onome što sam pisao, nisam doživljavao ravnim njemu, bez obzira što su moji tekstovi bili posve različite vrste.
More...
S najmanje bih motiva hvalio opsežan Donatov opus kao monolitan i dosljedan, s najmanje dvojbi tvrdim kako nije monoton i dosadan. Kroz više od pola stoljeća upornoga pisanja i gotovo frenetičnoga objavljivanja Branimir Donat je otvorio toliko različitih tematskih krugova, iskušao toliko (disparatnih ili komplementarnih, kako hoćete!) interpretativnih pristupa, ispitao (odnosno, kao pravi nevjerni Toma, ispipao) pravo mnoštvo estetskih i socijalnih, ekspresivnih i ekonomskih problema literarnoga života, da je u toj i takvoj agilnosti bilo nemoguće (a usuđujem se dodati: i neprimjereno) ostati jednodušan. Uostalom, kontekst njegova djelovanja pritom se također poprilično mijenjao, a i načini njegova izražavanja opisali su pravu amplitudu od prirodne sklonosti teoretiziranju do strastvenog feljtonističkog reagiranja, od neposredne kritičke ažurnosti pa sve do duboko utemeljene povjesničarske perspektive.
More...
Premda se sa Tvrtkom iliti Branimirom nešto više susrećem i družim tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća i prije tih godina bilo je mogućnosti se susretnemo i bolje upoznamo, budući da su nam se putanje nevidljivo križale. Sedamdesetih godina našli smo se oko projekta »Antologije hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva« (koju je on, kao urednik progurao u Matici hrvatskoj, uz podršku tadašnjega direktora Pere Budaka). Sakupili smo gomilu materijala (još i danas čuvam pogolemu fasciklu), ali je stjecajem okolnosti antologija stornirana (pa mi je svoju prvu knjigu, »Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog«, znakovito posvetio 11.XI.1970. g., kao »antologijskom plači drugu«!). Kažem, i prije našega antologijskoga druženja, mogli smo se bili sretati, samo da ja, kao mlađi (Tvrtko je rođen 1934. g. a moja malenkost 1939.) nisam uvijek kasnio na »lice mjesta«. Tako, kad sam se 1958. /59. g. počeo vrzmati oko redakcije »Studentskoga lista«, s namjerom da počnem surađivati, Tvrtkova je karijera u tome listu već bila završila, kao što mu je bilo dokrajčeno i studiranje komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu (na koji sam se studij i sam upisao 1958. g.)
More...
Ime Branimira Donata, vrsnog poznavatelja hrvatske književne baštine i suvremenosti, kao i jednog od rijetkih koji je tijekom svoga dugogodišnjeg kritičarskog, esejističkog i uredničkog rada marno nadopunjavao službenu povijest književnosti tzv. »veličinom malenih«, čvrsto je povezano i uz dionicu hrvatske fantastične proze. Danas više ne treba posebno upozoravati kako je upravo model fantastike jedan od rijetkih koji je uspio zadržati svoj kontinuitet, bez obzira na poetičke mijene, trendove i mode koje su obilježile noviju povijest hrvatske književnosti, pa i funkcionirao kao svojevrstan alternativni kolosijek čak i unutar opusa pojedinih autora. Naime, može se reći kako je od Rikarda Jorgovanića, kojega danas i držimo rodonačelnikom toga proznog modela, dakle od druge polovice 19. st., fantastična proza jedan od mogućih izbora gotovo svih važnijih hrvatskih pripovjedača, čak i onih čije bismo prozno pismo globalno proglasili mimetičkim, ali su ipak u određenom razdoblju posegli za izletom u snovito, maštovito, iracionalno, dakle fantastično. Slika hrvatske fantastične proze i teza o njezinom kontinuitetu posve sigurno ne bi bila onakva kakvom je danas bilježe i službene povijesti bez velikog doprinosa Branimira Donata.
More...
Većini onih koji su, barem jedanput, na svoje uši ćuli i svojim očima vidjeli Branimira Donata, u privatnom razgovoru ili na javnoj sceni, vjerojatno neće biti teško pogoditi da on ima dvije očite strasti: književnost (te s njome povezanu politiku) i kuhinju. No, koliko mogu, kao nestručnjak za gastronomiju, procijeniti, on nikad nije -poput Veljka Barbierija, koji je svoju književnost, barem u najnovije doba, potpuno integrirao s kulinarstvom i svojem kulinarstvu dao sasvim književan oblik -vlastiti literarni rad, ni kao kritičar ni kao esejist, sudbinski povezivao s bogatom trpezom. On je te svoje dvije kompetencije, premda jednu i drugu, kako nam se čini, povezuje zajednički kulturalni temelj, pretežito srednjoeuropski i građanski, držao tako odvojenima da specijalisti za jedno ili drugo polje danas mogu trijezno analizirati njihovu stvarnu zamašitost.
More...
U svojoj prvoj objavljenoj vlastitoj knjizi - Knjige mog života (SysPrint, Zagreb, 1998.) - objelodanio sam i tekst o američkoj književnici Mary McCarthy pod naslovom »Perjanica američkog feminizma«. U njemu sam, nakon gotovo 30 godina, priznao kako sam na početku svoje uredničke karijere poslušao nalog tadašnjeg direktora Nakladnog zavoda Znanje ing. Brune Pekote da odigram nezahvalnu ulogu književnog cenzora. Kao opravdanje tog nečasnog čina jedino mi može poslužiti činjenica što je riječ o prvom kolu biblioteke HIT koju sam pokrenuo te iste godine. Premda nisam više bio mlad (navršio sam bio 38 godina), pokorio sam se, kao početnik u uredničkom poslu, volji svoga nadređenog koji je imao za sobom dugogodišnje iskustvo. Pekota je, osim toga, bio partijac, a ja nisam.
More...