We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Inside the Ghazi Husrev-beg’s Library is a manuscripts under the reference number 6966 which hasn’t been studied to date and as such is unknown to the wider reading public. On this occasion we are presenting it to the public for the first time. The manuscript is entitled Unvanul-hikme vel-mevizatul-hasene. It was written by Muhammed El-Handži el-Bosnevi (1906-1944), who was an renowned Bosnian alim in several Islamic disciplines, a historian, a writer and a translator from Arabic and Turkish. He wrote in Bosnian and Arabic. The main characteristics of the manuscript: L. 27; 24,5 X 20 (19,5 X 12); 22 lines. Large print. Black ink. The headings of each paragraph are written in black ink on lined notebook paper. Hard binding (cardboard). Autograph manuscript. Donated to the library by the author’s brother Mustafa Handžić from Sarajevo.
More...
As philosophers and art critics, Ivo Andric (1892-1975) and Petar Lubarda (1907-1974) have expressed interest in the deepest secrets of the human personality and a deep attachment to the artistic creations of real life and reality. Andric expressed general creative thought after the First World War on the dependence of the literary works of art direct experience of the world, while also opening up the topic about the essence of artistic experience, theoretically elaborated in 1935 in the essay Conversations with Goja. Already in his first major work of this period is felt critical support realistic approach to reality.
More...
Kada Enciklopedija Jugoslavije (Zagreb 1955, I, 106) u Andriću vidi “potomka” jedne “sitnozanatlijske porodice malih kujundžija”, čije je “proletarizovanje” utjecalo na njegovo “osećajno razumevanje maloga čoveka i sirotinjskih nevolja”, neko bi možda doveo u pitanje ovu uzročnu vezu, ali ne i okolnost, da je Andrić imao duboko razumijevanje za malog i deklasiranog čovjeka. O tome svjedoči cijeli kabinet figura: Ćorkan (“Ćorkan i Švabica”, 1921, Na Drini ćuprija, 1945), Mara (“Mara Milosnica”, 1926), Mile Prelac (“Mila i Prelac”, 1936), Anica (“Zlostavljanje”, 1946), Vitomir Tasović (“San i java pod Grabićem”, 1946), Siman (“Priča o kmetu Simanu”, 1948), Ibro (“Snopići”, 1948) itd.
More...
U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturnopolitičkom “ikonostasu” može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca.
More...
Jedan dio opusa Ive Andrića nalazi svoje mjesto u čitankama za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini. Razloga za to ima nekoliko. Prvo, Andrić je rođen u toj zemlji, i podrazumijeva se da ga program, kao lokalnog pisca, ne može zaobići. Drugo njegove teme vrlo se često odnose na Bosnu i Hercegovinu, a u jednom manjem dijelu i na odrastanje, pa je izbor njegovih tekstova i u tom smislu podrazumljiv. Najzad, Andrić je dobitnik Nobelove nagrade, i to ga također čini obaveznim sadržajem.
More...
Obično kad normalan čovek nešto potraži preko Googla, zna manje-više jasno šta traži, i po pravilu tu informaciju nalazi neverovatnom brzinom. Za tu svrhu ne mora ni pomisliti na čudan svet iz kojeg je stigao podatak koji je tražio. Posve je drugi doživljaj kad neko pođe, kao što sam ja za ovu priliku, da sazna šta se sve može naučiti o nekom fenomenu na Internetu. Onda nemaš više utisak da ti je podatak uručen iz nekog tehnološkog medija kojim vlada logika – nego da si iznenada zalutao u pravu zemlju čuda.
More...
Andrić's creative soul in the timeless present, opens wide like the doors and windows on a house on the steep Alifakovac in Sarajevo, all the way to the deepest well in the soul, to the soul's endlessness, so that it could accept all of those who would like to enter the story and to point to the bright and pristine ”heavenly” moments of the soul, and even more to the dark ones, sinful and shameful, horrifying and tragic, now and forever intervowen into the Mann's “festivity of the story”. These stories by Andrić are but walking shadows and states of the soul. Searching for and recognizing the irrational moves of the soul and its timeless forms, the genuine stories of this The House on Its Own are the depths and the essence, or as Mann put it: ”the blessing of the sky above and of the depths below”. One of the last books by Andrić, consisting of interconnected short stories, deconstructs the narrator's creative technique and reinterprets the author's idea from the essay Of stories and story telling – that literary discourse is equal to historical truth. Both history and fiction are but means of telling stories about the central, eternal and timeless – about the human soul.
More...
Malo je rečenica koje su na mene, a vezano uz Andrića, ostavile tako jak dojam kao jedna posve marginalna i vjerujem mnogima zanemarivo nevažna, pa i meni samom od nekog davnog, ustvari prvog čitanja Karaulčeve knjige Rani Andrić sve do unatrag sedam-osam godina: “Ovih dana sam sa župnikom učio seoske momke i djevojke pjevati muku Isusovu”, piše Andrić iz Ovčareva, kamo je interniran 1915. godine... S njom i po njoj sam, naime toj rečenici, počeo otkrivati, čitajući dotada Andrića a ne baveći se njime istraživački, ono što ovdje uz njega razumijevam kao zavičaj, otkrivanje zavičaja, dakle Andrićev zavičaj ili u njegovu slučaju više zavičaja, Andrićevu plurizavičajnost, a ustvari sve ono što bi uz Andrićevu književnost, uz njegove književne tekstove imalo bili izvorište i poticajni topos, jednom riječju – kontekst! Jer, kad Andrić kaže “Sve moje je iz Bosne”, to jest šire kontekstualiziranje zavičajnosti, ali zavičajnost ima i mikrotopose na način na koji je to definirao Stanislav Šimić “Najstalnije na ‘rodnoj grudi’ živi biljka.” Dakako, svakom od ovih iskaza oduzimamo i najmanji mogući implicitni pathos, no ne možemo im niti želimo oduzeti implicitnu istinitost.
More...
Andrić ima veliko povjerenje u riječ, u njenu moć, njenu funkciju u životu. Riječ je za njega najveća tekovina čovječanstva, prenosnik svih vrijednosti i njihovo sito, i ništa se s njome ne može mjeriti. Sve ljudsko je u riječi, u govoru, u priči. Izvan nje nema ništa, postoji samo gluvilo, "pustinja ćutanja". Suzbijati riječ, zato, znači smanjivati svijet, još više - rušiti mu temelje.
More...
Premda će se glavni dio analize odnositi samo na devetnaesto poglavlje romana Na Drini ćuprija, istraživanje dijaloških dijelova narativa o modernizaciji (Balkana, svijeta, Bosne itd.), pokušat će se dovesti u vezu s medijantnom, međukulturnom pozicijom pripovjedačeva glasa, pa i Andrićeva djela i djelovanja. Svojevrsnim narativno-dijaloškim interludijem u prikazivanju prošlosti, u stilu ponajbolje autobiografske proze, Andrićev pripovjedač svjedoči o zanosima i planovima svoje generacije, kao o gašenju i raspaljivanju civilizacije, kao o neizbježnom zauzimanju za opću modernizaciju, što će utihnuti u tužnom i nelagodnom sjećanju na djetinjstvo. Odnosno u kaosu i rasulu rata, u kome će neostvareni snovi o Americi ili smisao gradnje trajne građevine, poput višegradskoga mosta, ostati jedinim zalogom “božje ljubavi”.
More...
Postoje brojne rasprave u kojima se promišlja odnos između istoričara i književnika, odnosno o njihovim različitim načinima konceptualizacije istorije i poetike prošlog. Pri tome se uglavnom ima na umu da je istoriografija u početnom obliku bila dio književnog roda i da se u milenijumskom razvoju u njoj izgubio pisac a rodio zanatlija, odnosno da je vremenom došlo do odvajanja prevashodno sa pozicije zadatka i cilja, tako da danas uglavnom važi mišljenje da je zadatak istoričara u suštini sveden na težnju da objasni prošlost kroz proces “nalaženja”, “identifikovanja” ili “otkrivanja” priče koja leži zaboravljena u istorijskim izvorima. Iz toga se izvodi osnovni zaključak da je razlika između “istoričara” i “pisca” prije svega u tome što istoričar “nalazi” svoje priče, dok ih pisac “romana” izmišlja.1 Otuda sa stanovišta odnosa prema prošlom romanopisac i istoričar u suštini nastoje reaktuelizovati smisao istorije, primjenjujući pri tome potpuno različite obrasce njenog saznanja i tumačenja. I jedan i drugi imaju udjela u prepoznavanju dvojne prirode istorije kao umjetnosti i kao nauke.
More...
Dešifriranje pojma “Turčin” u pripovijedanjima Ive Andrića je, vjerovatno, među najpresudnijim etičkim zadaćama u odnosu na bosansku enigmu. Opravdano je pretpostaviti da bi s takvom etičkom zadaćom u središtu odnosa prema tom pripovijedanju bilo moguće pokrenuti to umjetničko djelo iz njegove sadašnje uzglobljenosti u nacionalističke ideologije za koje su gotovo sve njegove vrijednosti svedene na pravdanje nacionalističkih konstrukcija o drugim i drukčijim u pluralnom svijetu slavenskog juga. Umjetnost Andrićevog pripovijedanja je odavno postala zastor kojim majstori konstruiranja historija i brisanja zločina nad muslimanima nastoje osigurati svoju nevidljivost i zaštićenost.
More...
Bez obzira da li je bio kritičar ili esejist o čemu dileme postoje, nema nikakve sumnje da je Midhat Begić jedan od najvećih erudita u bosanskohercegovačkoj književnosti. Osnovni oslonci njegovog poznavanja svjetske kulture i književnosti svakako su francuska, pa zatim njemačka i ruska kultura. No upravo u ovom svjetlu mi se čini zanimljivim istražiti prisustvo referenci na angloameričku kulturu u Begićevoj esejistici ili kritici. Ona sigurno nije jedan od njenih temeljnih sastojaka, ali svojim prisustvom može ukazati na neke bitne osobine njegovog književnog pristupa koje dosada nisu bile viđene u punoj oštrini, a i pokazati stvarnu širinu njegove erudicije.
More...
Derviš Sušić’s Spies was translated into English by Amira Sadiković and recently published by the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina. The novel, part of the canon of Bosnian literature, is a series of notes written by spies or about spies stretching across the long and complex history of Bosnia-Herzegovina. A spy tries to know the country he or she spies on.
More...
In some of the canonical prose texts in Bosniak literature, such as “Tvrđava” by Meša Selimović, ”Hodža Strah” by Derviš Sušić, “Sarajevski nekrologij” by Alija Nametak and “Šehid” ba Zilhad Ključanin,addressing new historical enthusiasm, the form of necrology appears as an appropriate expressive form of legitimising identity continuities (which have been strongly disputed). In criticism, this form has rightfully marked as a cultural memory act (genre quotation) of metatextual actualisation of MulaMustafa Bašeskija’s “Ljetopis”. His chronicles represent a classic secret writing, even for the author himself a highly compromettant and exclusively targeting the generations to come. The witness-writer position based on that, relieved Bašeskija from the obligatory outreach to general places and conventional figures which were legitimised by the then authors through their writing skills. The anticipatory character and comfort of the free thought within a secret writing reached, as per certain elements, the intimacy with what is marked in European tradition as Bacon’s Revolution, which assumes resistance to hierarchy in which the life of the warrior or the ruler is focused on the ethics of honour or glory, was incomparable with the lives of “lower class” people and the ethics of dignity.
More...