Usiąść przy jednym stole
Bp Grzegorz Ryś w rozmowie z Dominiką Kozłowską i Miłoszem Puczydłowskim
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Bp Grzegorz Ryś w rozmowie z Dominiką Kozłowską i Miłoszem Puczydłowskim
More...
Pneumatological dimension of salvation is seen as essential in the perspective of ecclesiology. The Church is the community of the redeemed because they received the Spirit of the crucifi ed and risen Lord. It was in the Spirit, and only in Him, the Church appears as an authentic community of salvation, which is open to every man. Moreover, only in the Spirit is possible appropriate understanding of the mystery of the Church in its various stages of existence. In this context it is useful to present the concept of an Italian theologian Francesco Lambiasi.
More...
Life in the Church, taken in all the complexity of its interconnections, is a moveable feast. But there exists a misconception of the Church among the young as of something dull. To overcome this situation, we must be open to the young and to correspondingly transform our juvenile policy. By disclosing tothe young the plenitude of meanings of the Orthodox Liturgy (through missionary liturgy), of Orthodox poetry and culture, by holding seminars discussions like, e.g., The Meaningful Cinema with the aim of showing some real parallels between the Orthodox faith and the great masters’ search for truth in mind, we may be instrumental in turning the young people all over different countries into a part of our sobornost and in their attaining of their own hypostases of ecclesiastical existence (Metropolitan John Zizioulas).
More...
Review of: Osmanlı’da Fıkıh ve Hukuk, Kolektif, Sakarya: Mahya Yayıncılık, 2017, 225 s.
More...
The article presents Luther’s teaching on justification by faith and its theological implications. In the doctrine of justification, the Reformer of Wittenberg found a way to free itself from doubts about salvation, concluding that not deeds and confession of sins before God, but only faith makes righteousness before God. Luther’s new perspective on the relation of man to God can be called a “leap of faith”. According to the Father of the Reformation, faith itself is enough for being sure of one’s own salvation. In this view, faith is identified with salvation. The basis of Luther’s conception of faith lies in his theological anthropology and its implications have become evident in ecclesiology.
More...
The above title has been suggested, on the one hand, by the work with the same title of the great Romanian patrologist Ioan G. Coman, and on the other hand, by the title of the letter addressed to St. Basil the Great, accompanying the relics of Saint Sava of Buzău.It is a well known fact that the two Holy Apostles who preached the Gospel to our ancestors were Andrew and Philip. Thus, Romanian Christianity is of apostolic origin. However, the Christianization of the Romanians was a process facilitated by the disciples of Apostle Paul, who preached, according to his own testimony in the Balkans (Macedonia, Greece, Illyricum), as well as by the Christians among settlers, soldiers, merchants, slaves and captives that came in contact with the local inhabitants. Living under the sphere of Roman and then Byzantine influence, our people was deeply affected by the Byzantine culture and spirituality. The relations with the Byzantine-Roman Empire flourished during St. Emperor Constantine’s reign. These relations resulted in building the end of a bridge over the Danube, in the participation of ”the Scythian”, but also that of Bishop Theophilus of ”the Goths” in the first Ecumenical Synod, convened by Saint Constantine, as well as in the requirement to the Goths from the northern part of the Danube to grant freedom of faith to the Christians living among them, which facilitated and enhanced the process of Christianization. We have information about these contacts from Byzantine historians: Eusebius, Philostorgius, Socrates, Theophanes the Confessor and others. Therefore, St. Constantine played a very important role, not only in the history of the Byzantine Roman Empire, but also in our history, its model as Christian emperor being subsequently taken over by Romanian rulers.
More...
Φέτος, το 2013, στο Ρουμανικό Πατριαρχείο τιμούν τους Αγίους Κωνσταντίνου και Ελένης. Στο Διεθνές Συμπόσιο που έγινε τον Μάιο στο Γαλάτζι παρουσίασα μία σύντομη ανακοίνωση με αυτό το θέμα, ανακοίνωση που βασίστηκε στις βιβλιογραφίες που συνέταξαν παλαιότερα ή πιό πρόσφατα ιστορικοί ή ιστορικοί της εκκλησίας και αναφέρονται στη Βλαχία, στη Μολδαβία και στη Τρανσυλβανία ή σε ειδικά λευκώματα που έγιναν γιά τις εκκλησίες συγκεκριμένων περιοχών της Ρουμανίας. Η επιλογή του Αγίου ή των Αγίων που προστατεύουν την μονή, τη σκήτη ή την εκκλησία σχετίζονται με ποικύλους παράγοντες, όπως η ύπαρξη εκεί λειψάνων Αγίων, το όνομα των κτητόρων ή αρκετοί άλλοι ειδικοί λόγοι. Οι πληροφορίες που χρησιμοποίησα δεν μπορούν να απορούν όλες τις εκκλησίες της Ρουμανίας. Στο τέλος της σύνταξης του κειμένου μου μπορεί να ολοκληρωθεί η ανέγερση μιάς νέας εκκλησίας που τιμάται στους Αγίους Κωνσταντίνου και Ελένης. Υπάρχει επίσης η περίπτωση οι Άγιοι Κωνσταντίνος και Ελένης να γίνουν – κάποια στιγμή – τρίτοι ή τέταρτοι στη σειρά προστάτες μιάς μονής ή εκκλησίας. Στις αναζητήσεις μου εντόπισα 17 μονές, εκκλησίες ή σκήτες στο Βουκουρέστι (με πρώτο τον ναό του Ρουμανικού Πατριαρχείου), 138 στη Βλαχία, 37 στη Μολδαβία και 23 στη Τρανσυλβανία. Στη Βλαχία οι εκκλησίες είναι σκορπισμένες σε 17 νομούς, ενώ εκείνες της Μολδαβίας σε 12 νομούς, αυτό χωρίς να υπολογίσω τις διοικητικές αλλαγές που έγιναν στη Ρουμανία μετά το 1970. Ο εντοπισμός – κυρίως βιβλιογραφικά – 215 μονών, εκκλησιών και σκητών της Ρουμανίας αποτελεί τη μικρή μου συμβολή στο έτος των Αγίων Κωνσταντίνου και Ελένης που γιορτάζει το Ρουμανικό Πατριαρχείο.
More...
The appearance of Saint Emperor Constantine on the history scene, in the IVth century, is providence, without any doubt. Constantine is a providential man for giving freedom to the Church, giving privileges to the clergy and Christians, founding churches and different establishments, consolidating the doctrine and Christian cult and finalizing apotheotically by accepting the Christian baptism. Nevertheless, some people note controversies in his life: as a Philo-Christian emperor, he kept the pagan title of ”Pontifex Maximus”, his inexpiable attitude regarding his relationship with Licinius and the case of the incest within his family, and, why not, receiving his baptism from the hands of a heretic (semi-Arian) bishop. Still, Saint Constantine is a fascinating and charismatic character.
More...
The article has for a subject the unpublished sources related to Moruzi family genealogy, wich was my subject study, for 30 years. Thus, I have identified the documents from the Center Studies of the New Elenis, at the Etnographic and Historical Society Archives, at the Amelieion Orphanage and also Elpis Hospital. I also got in touch with collectors, wich owns the Moruzi documents. All these approaches, will result in addition of the Greek edition of Moruzi family genealogy.
More...
The monastic life lived together requires rules to be carried out in good order. Besides aspects of the knowledge of holy texts, prayer in common and the practice of Christian virtues, the monastic rules also deal with practical aspects of the monastic life. This study shows that, under the inspiration of the Holy Spirit, both the great Eastern monarchs (Saint Pachomius the Great and Saint Basil the Great) and Saint Francis of Assisi shared common points in understanding the main challenges of monks.
More...
Ono što je zasigurno u mnogome obilježilo dvadeseto stoljeće jeste raširenost materijalističkog učenja, kako u njegovom filozofskom obliku, tako i u njegovoj primjeni na društvena uređenja. Materijalističko učenje kao cijelovito osmišljeno filozofsko zdanje svoje korijene vuče tek iz osamnaestog stoljeća. Allame Tabatabai, mislilac i filozof bez premca u dvadesetom stoljeću, čija je duša protkana božanskom mišlju, suočen s navalo materijalističkog učenja i strahom zbog njegovog sve većeg utjecaja u Iranu, pa čak i na vjerske naučne centre, prihvata se velikog i zahvalnoga djela – tumačenja i osporavanja ispravnosti ovog učenja. S tim u vezi on okuplja oko sebe odabranije učenike s kojima tokom nekoliko godina, sedmično dvije noći, analizira materijalistička učenja, iznosi njegove slabosti i nudi zadovoljavajuće odgovore. Kako je vrijeme prolazilo, javljala se sve veća zainteresiranost za njihov rad, tako da se na kraju rodila misao za štampanje i publiciranje njih istraživanja i zaključaka. Veliki mislilac Morteza Motahhari, koji je sudjelovao u ovim okupljanjima kao istaknutiji učenik Allame Tabatabaia, radi lakšeg razumijevanja ovih rasprava vođenih na visokoj akademskoj razini, odlučuje napisati komentar samih predavanja i time se približiti što većem broju čitalaca i interesenata za ovu tematiku. Uz Božiju pomoć, na kraju je to pregnuće poprimilo oblik šest knjiga u četrnaest poglavlja.Prva zamisao ovog istraživačkog pregnuća bila je ta da se ponudi odgovarajući odgovor na učenje dijalektičkog materijalizma, koje je tada bilo u ekspanziji, ali njegova vrijednost nije ograničena tim prvotnim ciljem. Budući da su u ovom djelu izneseni opći stavovi onih koji prihvataju zbilje iznad materije (nasuprot materijalistima), a pogotovo stavovi islamske filozofije koja je i najdalje otišla u svom promišljanju, ono nadilazi svoj prvotni ograničeni cilj i poprima mnogo širu konotaciju. U prvom poglavlju ovog djela obrađuje se sama pojava filozofije i nude se odgovori na pitanja šta je uopće filozofija, čime se ona bavi, šta su njeni ciljevi i razni pristupi filozofiji. Drugo poglavlje obilježeno je pitanjem ispravnosti filozofa ili sofista, sukob koji se javlja još od samih početaka pisane ljudske misli u staroj Grčkoj, ili, drugim riječima, sukob između realista i idealista. Treće poglavlje, ujedno i poglavlje na koje će biti fokusirana naša pažnja u nastavku, bavi se pitanjem znanja i činom percepcije. Izvornik djela, kao što je navedeno, koncipiran je tako da osnovu teksta čine zapažanja i mišljenja Allame Tabatabaija, koje u drugom dijelu komentira Moreteze Motahharija. Mi ćemo, iznoseći kratak pregled ovog poglavlja, izbjeći razgraničenost izvornika i ponuditi cjelovitu sliku, odnosno spojenu sliku i autora i komentatora.
More...
Duhovnim putovanjem, njegovim postajama i stanjima bavi se i Ibn Arebijeva poslanica čiji je puni naslov: “Risalat ul-enwar fi-ma yumnah sahib-ul-khalwah min-el-esrar” (Poslanica o svjetlima u tajnama darovanim ljudima osamljivanja), a napisana je u Konji 1205. godine. Ona je jedno od najpoznatijih Ibn Arebijevih djela. Doživjela je mnogo izdanja na arapskom jeziku, a također je prevedena i objavljena na većinu ostalih jezika kojima govore muslimani.
More...
Na Attarove gazele se u prošlosti nije osvrtala tolika pažnja u akademskim krugovima na Zapadu. Postoji više razloga za to, jedan od njih je i to što postoji veliki broj izvanrednih pjesnika koji su stvarali na perzijskom jeziku. Tako su se istraživači uglavnom osvrtali na najreprezentativnije predstavnike jednog poetskog žanra ne uzimajući u obzir ostale velikane koji su također pisali poeziju u istom stilu. S druge strane, značaj i ljepota Attarovih mesnevija je na neki način zasjenila njegovu liriku tako da osim onih rijetkih koji se bave historijom perzijske književnosti slabo ko i zna da je on također autor više od osam stotina gazela koji svojom ljepotom i značajem ne zaostaju za gazelima ostalih velikana perzijske književnosti. Tematski sadržaj Attarovih gazela je kao što smo naglasili u prethodnim tekstovima veoma raznolik, no ipak ćemo ovdje pokušati ukratko objasniti nekoliko glavnih tema koje se mogu sresti u Attarovom Divanu.
More...
Učenje vahdetul-vudžuda jedna je od najdubljih misli koje je proizveo irfan i jedna od tajni ljudske misli. Irfanska tumačenja vahdetul-vudžuda su različita. Filozofi su ovo učenje podvrgnuli analizi i pritom ponudili različita tumačenja, u nekim slučajevima čak i kontradiktorna. Mislioci koji nisu zakoračili na irfanski put, bilo da su fi lozofi , teolozi pa i neki faqihi, kritizirali su ovo učenje, držeći da ono nije saglasno s razumom i vjerom. Jedini cilj ovog rada je da bude uvod u analizu različitih aspekata vahdetul-vudžuda te da predstavi njegova različita tumačenja i prigovore.
More...
Jednoća egzistencije (vahdetul-vudžud) predstavlja temeljno učenje Ibn Arebijevog gnosticizma (irfana). Također i Mulla Sadra, na vrhuncu svoje transcendentne filozofije, krozgradaciju egzistencije stiže do jednoće egzistencije. U pogledu definiranja jednoće egzistencije postoje neslaganja i na Istoku i na Zapadu. Na Zapadu se filozofsko učenje panteizma uspoređuje s ovom teorijom, a nekada se smatra njenim ekvivalentom. Između ova dva gledišta postoje temeljne razlike koje ćemo u ovom radu razmatrati. S jedne strane Ibn Arebi vjeruje da razum ne može pomoću filozofskih argumenata pojmiti jednoću egzistencije, zato što prilikom pokušaja racionalnog pojašnjavanja ovog pitanja zapadamo u nerješivi paradoks. Dakle, prema Ibn Arebiju ova teorija je na položaju ponad položaja razuma. Međutim, Mulla Sadra smatra da je ova teorija na položaju razuma te je, kako bi je dokazao, formirao dva demonstrativna argumenta: jedan putem analize pitanja kauzaliteta, drugi preko udubljivanja u načelo nesloženosti bitka (بسيط حقيقيه). Ova dva demonstrativna argumenta prilikom dokazivanja panteizma bili su predmetima zanimanja i Zapadnih mislilaca. Oni su iznijeli različite oblike ovog argumenta i to argument zavisnosti (The Dependency Argument) i argument beskonačnosti (The Infinity Argument) koji su bili predmetima rasprave. U ovom radu prvo ćemo se pozabaviti arbitražom između Ibn Arebija i Mulla Sadre po pitanju dokazivosti jedinstva egzistencije, a zatim ćemo načiniti komparaciju dva navedena Mulla Sadrina argumenta i argumenata koje o ovoj temi postoje na Zapadu, te ih izložiti kritici.
More...
Vahdetul-vudžud (jedinstvo egzistencije) jeste stanovište koje je poteklo iz irfana. Čak i ako se predoči u okviru jedne filozofske teorije, opet se ne smije zaboraviti njegovo irfansko ishodište. Neki su mislioci raspravu o vahdetu (jednoći, jedinstvu) svrstali u glavno središte svih vrsta irfanskih misli. Dakle, u irfanu smo uvijek suočeni s jednom vrstom jednoviđenja (perz. vahdat angari). Arif je neko ko posjeduje jedan stepen svjedočenja vahdeta. Odnosno, arif je neko ko je doživio i kušao irfansko iskustvo vahdeta i ko je u djelu zakoračio putem vahdeta. Međutim, iskustvo svakog arifa je nešto posve lično što se neće povinovati analizama i istraživanjima nas nearifa, jer mi nemamo pristupa polju iskustva onih koji su arifi . Prema tome, jedino putem jezičkih izraza arifi su kadri prenijeti svoja otkrovenja i iskustva nearifi ma. Stoga treba razdvojiti polje iskustva od polja izraza. Na polju izraza pred nama se s arifove strane otvaraju vrata i dolazi do rasprave o viđenju, mišljenju i peru te se pojavljuje teorijski irfan. Naše razmatranje i sud o arifi ma, kao što su šejh Sadruddin i Mevlana Dželaluddin, mogući su jedino kroz analizu njihovih djela i izraza.
More...
Zasigurno je da tesavvuf kao duhovna dimenzija islama ima svoj praktični i teoretski dio, no striktna podjela tesavvufske misli na praktičnu i teoretsku ili na etičku i filozofsku je donekle usiljena. Praktični i teoretski aspekti tesavvufa čine jednu jedinstvenu cjelinu. Tako, kada govorimo o praktičnom i teoretskom tesavvufu, tu nije riječ o podjelama i kategorijama već o aspektima i gledištima sa kojih prilazimo tesavvufu i islamu uopće. Uistinu je teško govoriti o bilo kakvoj podjeli unutar učenja koje zagovara ukidanje svake dvojnosti i koje namjeru - koja proizlazi iz općeg svjetogleda duhovnog pregaoca - smatra osnovom sveg djelanja.
More...
Mevlana, ni malo ne sumnjajući, Mesneviju smatra govorom inspiriranim božanskim nadahnućem. On je naj, otrgnut iz Iskona, udaljen od svoga Vatana, u čije je biće – od sveg nebožanskog (gayrullaha) pročišćeno – udahnut inspirativni dah božanski. Taj dah božanski, noseći uzvišena značenja ma‘ni, ugnijezdio se u Mevlaninoj egzistencijalnoj zbilji, koja ga je zatim pretočila u formu prekrasne i zadivljujuće poezije na perzijskom jeziku. Cilj tog poetski izraženog govora nije da fascinira slušatelja ili čitatelja ljepotom svoje melodike – metra, vještinom upotrebe pjesničkih formi, igrom riječi i značenja ili, pak, originalnošću sadržaja njegovih pripovijesti – hikaja. On ne želi postati ni glasoviti pjesnik kojeg će voljeti i uvažavati savremenici i naredne generacije i čije će stihove čitati u različitim prigodama i povodima.
More...
Islam je veoma rano došao u dodir s Indijskim potkontinentom. Prvi kontakti između muslimana i Indijaca ostvareni su preko sjeverozapadne indijske provenijencije Pendžab. U Pendžab se također doselio znatan broj sufi jskih šejhova i njihovih sljedbenika koji su osnovali tekije i uspostavili sufi jske redove na Indijskom potkontinentu. Jedan od najznačajnijih sufi jskih učitelja koji je živio u Pendžabu je Sultan Bahu, sufi jski učenjak i pjesnik iz sedamnaestog stoljeća. Napisao je veliki broj djela od kojih je najpoznatija zbirka stihova pod imenom Abjat-i Bahu. Ovo djelo sastavljeno je od stihova četveraca napisanih na pendžabi jeziku u kojima Sultan Bahu izlaže svoj duhovni nauk. Svaki stih iskaz je jedne misaone cjeline i neovisan je o drugim stihovima. U Abjatu možemo pronaći nekoliko tematskih cjelina. Najčešće teme su one koje govore o fakru (duhovnom siromaštvu), zuhdu (asketizmu), ašku (ljubavi) i fenau (iščeznuću individualiteta duhovnog putnika).
More...