Keywords: Comparative literature; Balkan literatures
Letter from the editor and author guidelines
More...
Keywords: Major literatures; minor literatures; world authors; "new" world literatures
In his article "Major Histories, Minor Literatures, and World Authors" Theo D'haen discusses how the idea of world literature has made a remarkable comeback in literary studies. A major feature of this revival has been increased attention from a "world perspective" to literatures until recently little studied beyond disciplinary boundaries, particularly so some "major" literatures such as Chinese, Japanese, Arabic, and various Indian-language literatures. As such, these literatures have come to join what has usually been thought of as "European" world literature. What this move, however to be welcomed in itself, obscures is the even further peripheralization of a number of "smaller" literatures, amongst them many European ones. Thus world literature in its newly emerging guise is merely upping the ante for such minor literatures, or, alternatively, reshaping such literatures in the image and interest of the few "major" literatures which are deemed worthy of inclusion in the "new" world literature.
More...
Keywords: Urban space; Europe; Nineteenth century; metamorphoses; city, technology; globalization
The article focuses on two particular aspects of the metamorphoses of space in Europe over Nineteenth century: the nocturnal urban space under the influence of new lighting techniques, then the awareness of the beginning of globalization of cultural spaces. The example are from Théophile Gautier’s works where he attributes the cause for these changes to the development of communications.
More...
Keywords: European conscience; “Weltliteratur” (world literature); national literatures; Thomas Mann; André Gide; Hans-Magnus Enzensberger
Thomas Mann dealt with the topic of Europe on several levels: literary, theoretically and in the course of time. In his novel The Magic Mountain, the – symbolically speaking – “sick Europe” is meeting in a Swiss sanatorium. André Gide, who is like Thomas Mann a European in spirit, commented on Mann’s essay “Achtung, Europa!” (1936) with these words: “Mann reste […] un humaniste dans le sens le plus plein du mot.” Hans-Magnus Enzensberger – poet and critical observer of European developments – counters this humanistic idea of Europe with a new concept in, among other texts, “Eurozentrismus wider Willen” and Ach Europa (Europe, Europe: Forays into a Continent), which can be considered a mixture of essay and literary travelogue. Enzensberger opposes the political and economic attempts at harmonization imposed from Brussels and emphasizes the cultural distinctions of each individual European country. Linked to this commitment to alterity is a postmodern concept, which at the same time questions the grown humanistic discourse on Europe.
More...
Keywords: contes folkloriques; dramaturgie symboliste francophone et slave
The paper examines the selection, structuring and dramatic rendition of the fairy tale plots in the Francophone and the Slavic symbolist dramas, to point out their typological resemblances and inner richness. The study finds out that rewriting the magic stories and their syncretic approach characterize both theatres and mark out their similitudes. However, the Francophone symbolists attempt to intensify the universal and mystical meaning of the folktales. On the other hand, the Slavic authors insert some national and parodic trends in their plays, strengthen the art synthesis and anticipate, in that way, the dramatic experiments in the European vanguards.
More...
Keywords: contemporary political situation in Britain; the “Other”; travelogue; novels on the communist past of Bulgaria by Bulgarian immigrant writers; postcolonial studies
The article starts from the contemporary political situation in Britain and the resistance to acceptance of immigrants from the former "East-European" countries. The situation looks strangely familiar; it turns out that the failure to accept the "other" has its precedent in one of the earliest travelogues about Bulgaria written by English travelers. The travelogue is presented in details: Residence in Bulgaria; or Notes on the resources and administration of Turkey: The Condition and character, manners, custom, and language of the Christian and Mussulman populations, with reference to the Eastern Question. Its authors are Stanislas St. Clair and Charles A. Brophy. The second part of the article makes typological comparison of the cultural situation of a phenomenon since the beginning of the XXI century: novels on the communist past of Bulgaria, created and published first abroad by Bulgarian immigrant writers. In this article is applied the methodology of contemporary postcolonial studies.
More...
Jaki, tako Nuša od milja zove svoga šarmantnog supruga, osvajača brojnih žena, pa tako i nje same. Upisala je Nuša glumu na Akademiji u Zagrebu 1964. godine. Unatoč tatinoj želji da upiše medicinu i maminoj molećivoj jadikovki da studira povijest umjetnosti. Moji adolescentski hormoni i strasna potreba za takozvanim samostalnim donošenjem odluka, vode me isključivo onome što sam sama izabrala. A to je gluma. Bit ću glumica. Bit ću prvakinja. Bit ću slavna. Nemam pojma što to zapravo znači biti glumica, i nije me briga. Živim u Zagrebu u djevojačkoj sobici do koje se dolazi preko gazdaričine kuhinje. Soba se sastoji točno i nepogrešivo samo od mog kreveta. Spisi i knjige za fakultet naslagane su na zidiću ispod uskog i dugog prozora koji je iznad kreveta.
More...
Nekoliko mjeseci prije smrti Danila Kiša počelo se špekulirati o mjestu njegovog pokopa. Znalo se da je teško bolestan i da će umrijeti. U crnogorskim i srpskim kulturnim krugovima mogla su se čuti mišljenja potkrijepljena uvjerljivim argumentima kojima se željelo odrediti mjesto piščevog vječnog počinka. Po jednima to je mjesto trebalo biti na Cetinju, po drugima u Beogradu. Oni koji su zagovarali Cetinje, ispravnost svog mišljenja temeljili su na činjenicama da je Danilova majka bila Cetinjanka, sestra uglednog crnogorskog povjesničara i intelektualca Rista Dragićevića te da je Danilo gimnazijsko školovanje dovršio na Cetinju. To je vrijeme, smatrali su, bilo presudno za njegove formativne godine koje su ga odredile za budućeg književnika. Pozivali su se na piščeve izjave u intervjuima kao istinskim dokazima kojima su uvjerljivo potkrepljivali svoja mišljenja. U knjizi Homo poeticus na pitanje o svojim počecima, o gimnazijskom školovanju, Kiš je govorio kako su to bile godine učenja: »... Ta je stvar valjda počela na Cetinju. U moje vrijeme, pedesetih godina, bilo je mnogo više uslova za učenje književnog zanata, mnogo više pogodnosti za status kalfe, nego danas. A pogotovu na Cetinju. Tamo kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku...«
More...
Prvi dojam današnjega čitatelja koji uzme u ruke djela Antuna Gustava Matoša svevremena je vrijednost njegove umjetnosti i paradoksalna aktualnost njegova novinarstva. Kao zaljubljenik u estetsku formu, larpurlartist i poklonik svjetske kulture Matoš je stvorio univerzalne estetske oblike onkraj povijesnih stilova u kojima je pisao i ideja koje je zastupao. Pjesme poput Utjehe kose ili tekstovi poput pripovijetke Camao i putopisa Oko Lobora estetski su jednako vrijedni danas kao i u času svoga nastajanja ili bilo kojemu drugom vremenu. Ono što je doista čudno to je današnja privlačnost Matoševih novinskih feljtona u kojima se bavio pitanjima onodobne hrvatske kulture i moderne civilizacije. Jedan je razlog privlačnosti Matoša–feljtonista u samome Matošu. Matoš je i u novinarstvu bio umjetnik, i to umjetnik polemičkih kalambura, humora, jezičnih igara i karikature, a sve po načelu, koje je i sam istaknuo, da se bolje novinarstvo već stopilo s literaturom. Drugi je razlog u nama. Mi smo se početkom 21. stoljeća u mnogim političkim i gospodarskim prilikama, od loše privatizacije do pristupanja novoj nadnacionalnoj zajednici, stranoga vlasništva i iseljavanja (danas visokoobrazovanih ljudi) vratili u Matoševo doba. Tako je neodoljiva umjetnička privlačnost Matoševih feljtona dobila čar začudne aktualnosti.
More...
Je li Krleža učio od Matoša? Možda čak bio i njegov duhovni sin, književni dužnik, literarni nasljednik? Sam Krleža je bio ambivalentan. Da, reći će u polemičkoj knjizi Moj obračun s njima, Matoš je jedan od rijetkih hrvatskih pisaca od kojih je mogao nešto naučiti. Ali, Krleža je poneke svoje dugove eksplicitno priznao: Nietzsche, Schopenhauer, Ibsen, Strindberg, Proust... Neke je, pak, energično negirao. Sjetimo se samo s kakvim je gnušanjem odbacio Dostojevskoga u Davnim danima, a Dostojevskim se oduševljavala cijela njegova generacija, pa i njegov bliski prijatelj iz mladih dana August Cesarec. Ali, možda je upravo to kolektivno oduševljavanje ono što smeta Krležu; on ne želi biti u masi sljedbenika. Krleža će, recimo, tek u razgovorima s Čengićem priznati koliko mu je bio važan Thomas Mann, a kad je tridesetih godina u Danasu pisao o njemu, autor Glembajevih je ironizirao tvorca Buddenbrookovih.
More...
Premda je ljudski vijek sam po sebi putovanje, u slučaju A. G. Matoša razlozi putovanja nadilaze zakone rođenjem i smrću definirane sudbine. S obzirom na obiteljske i zavičajne korijene te ishodišnu vezu s Tovarnikom i Zagrebom, u manje od 41 godine, koliko ih je proveo na ovom svijetu, Matoš je u Hrvatskoj živio manje nego što je želio, ali više nego što mu je to bilo dopušteno; kao vojni bjegunac nekoliko je puta potajno dolazio u domovinu, pretvarajući svoju sudbinu, a onda i svoje pisanje u neprekidnu subverziju. U feljtonskim zapisima i kozerijama između putovanja i poezije stavljao je znak jednakosti, tvrdeći da bi život najradije proveo na putu, obilazeći svijet kao peripatetik i »idući za gospođom Avantirom kao cirkusi i ciganska kola« (Obzor, 31. ožujka 1912). Sudeći iz te perspektive, on je velik putnik i putopisac/ljetopisac; doduše više je putovao iz razloga nužnosti nego iz razloga slobode, iako nogom nikada nije kročio u Dubrovnik, Split i Istru.
More...
Nije mi bilo dovoljno posvetiti jednu knjigu A. G. Matošu, pa sam mu posvetila dvije. U prvoj, u kojoj ga s Proustom vodim u Veneciju, on je glavni junak, u drugoj, gdje se u imaginarnom hotelu sastaju glavni i sporedni krivci Velikog rata, tek je šutljivi promatrač s drugog svijeta.
More...
Među svim hrvatskim književnicima razdoblja moderne Matoš je najdulje živio u Beogradu (u dvama navratima, 1894−98. i 1904−08), najbolje je poznavao srpsku književnost i najviše pisao o Srbima i srpskoj književnosti. Usto, jedini je hrvatski književnik koji je svjesno podupirao i osnaživao hrvatsko–srpske književne veze u dvama smjerovima, uspostavivši odnose među dvjema kritičkim scenama te na razini osobnih poznanstava i promocije u dvjema sredinama. Matošev odnos prema srpskoj književnosti usporediv je s njegovim odnosom prema Srbima i Srbiji u cjelini, a dijeli se na tri segmenta: osobne odnose i prijateljevanje sa srpskim književnicima, odnos Matoša kritičara prema srpskoj književnoj kritici i tamošnjim kritičarima te odnos prema politici u Srbiji i uključenost u beogradski javni život. Kao i za cjelinu Matoševa kritičarskoga opusa, i njegove kritike iz srpske književnosti pripadaju dvjema fazama, za prvoga boravka u Beogradu te nakon odlaska u Ženevu i Pariz. Sustavno prateći srpsku produkciju u svim žanrovima i poetikama, pisao je recenzije pjesničkih zbirki te knjiga novela i romana, prigodne komentare o pojedinim autorima i nekrologe te pregledne eseje o književnokritičkim temama, u pravilu kao dio polemike ili odgovor na stajališta srpske kritike.
More...
Zašto govorimo da je danas sve postalo političko i da se sve odvija u znaku estetskoga? Nisu li ta dva naizgled suprotstavljena pojma možda ipak samo Janusovo lice iza čije se maske skriva praznina drugih određenja osim onoga što suspendira svako moguće (nad)određenje? Govori se, naime, da je politika moć vladanja ljudima u zajednici (politeia, civitas dei, republika, monarhija, demokracija). Estetika se, pak, označava područjem čiste tjelesnosti iskustva onoga što pripada jeziku i slici u doživljaju ljepote. Nije riječ o osjećaju, već o doživljaju. Razlika je u tome što je osjećaj predmet psihologije. Usto je i pokretač umjetnosti kao odnosa između djela i promatrača. Doživljajem imenujemo refleksiju osjećaja na višoj razini opažaja. Politika kao moć i estetika kao doživljaj nisu u suprotnosti s obzirom na određenje onoga što ih omogućuje. Nemoguće je provoditi vladavinu moći bez podražaja u osjetilnome doživljaju. Odnos između tog dvojega čini se uzročno–posljedičnim. Ipak, problem nastaje kada se postavi u pitanje njihova veza. Ono što više ne određuje politiku kao moć niti estetiku kao doživljaj osjetilnosti u svijetu zacijelo dolazi s nastankom neke posve drukčije »politike« i »estetike«. S onu stranu »moći« i »osjetilnosti« prebiva njihovo mjesto. Očito je riječ o drukčijem odnosu. To je događaj djelovanja bez–temelja. Grci su ovo imenovali riječju an–arhé. Suvremeno mišljenje nakon Heideggera, otpočevši s etičkim obratom u djelu Emmanuela Lévinasa, može se otuda nazvati post–fundacionalizmom ili rastemeljenjem bezuvjetnoga načela »prirode«, bitka kao prisutnosti, ideje Boga i svega što je imalo značajke onto–teologijske tradicije.
More...
Arhepolitika, parapolitika i metapolitika tri su neologizma s kojima Jacques Rancière, u središnjem poglavlju svoje knjige Disagreement: Politics and Philosophy objavljene 1995. (engleski prijevod objavljen 1998.) promišlja dominantne likove onoga što je nazvao »politikom filozofa«, od Platona do Hobbesa i od Marxa do Bourdieua. U tom promišljanju na kocki je, zbog toga je to poglavlje središnje u knjizi, pitanje odnosa između politike i filozofije, a to je samo jedan od primjera za odnos između realnog i mišljenja o realnom.
More...
Sada je jasno da je za Rancièrea »policija« ono što se najčešće shvaća kao politika, ali vrlo malo znamo kako on konkretno shvaća politiku, osim da sadržava »aktivnu« jednakost. Za Rancièrea, sve političke borbe imaju zajedničku strukturu, ili formu. Za njega demokracija nije samo jedan od oblika političkog režima, ona je suština politike kao suprotnosti policiji. Rancière je porijeklo tog shvaćanja suštine politike potražio na izvorištu demokracije, u antičkoj Ateni. Atenska demokracija pojavila se 594. g. pr. Kr. kad je Solonovim reformama ukinuto dužničko ropstvo. Nakon toga pojavila se klasa građana nazvanih demos, narod, a njeni pripadnici nisu imali tradicionalna svojstva za koja se smatralo da su nužna za aktivno sudjelovanje u političkom procesu (imutak, »izvrsnost« po rođenju ili moralu), a ipak su tvrdili da su ne samo ravnopravno sudjeluju u politici s bogatima, plemenitima i moralno nadmoćnima, nego da su jedino oni temelj suvereniteta grada.
More...
Rancièreova koncepcija o »režimima umjetnosti« prvi put se pojavila u knjizi The Politics of Aesthetics (2004, francusko izdanje 2000). Taj pojam sadržava dobar dio bitne koncepcijske i povijesne analize započete nekoliko godina ranije, napose u knjizi La parole muette (1998). U toj knjizi, Rancière piše o »sustavima prikazivanja« i »poetičkim sustavima«. Nakon toga, tu je koncepciju razradio i upotpunio u mnogim estetičkim tekstovima.
More...
