Publisher: Fondacija Centar za javno pravo

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko– sanskog kantona (Stručno mišljenje o usaglašenosti sa Ustavom BiH i Ustavom FBiH kao i sa Zakonom o upravnom postupku FBiH)

Author(s): Neven Akšamija / Language(s): Bosnian

Analiza ovog slučaja pokazuje u cjelini u kojoj mjeri fragmentacija pravnog prostora u Bosni i Hercegovini donosi brojne probleme za primjenu prava u cjelini i za građane čije se pravne pozicije štite ili opterećuju konkretnim propisima. Iz izloženog može se zaključiti da je sporna ustavnost same odredbe člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK, kako sa aspekta Ustava Bosne i Hercegovine, tako i sa aspekta Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i da je ista odredba, s obzirom na tumačenje i primjenu u postupcima pred organima u Unsko-sanskom kantonu, zasigurno neustavna, posebno u pogledu Ustava Bosne i Hercegovine. Kako izdavanje građevinske dozvole spada u građanska prava i obaveze, ostavljanjem zainteresovanih lica bez pravne zaštite krši se njihova pozicija zaštićena ustavom. Tumačenje člana 112 u smislu privilegiranja investirora kao isključive stranke počiva na iskrivljivanju jezičkog značenja same norme odnosno, pretpostavlja se da je tekst norme jezički posredovana riječ „samo“ (samo je investitor stranka). To dovodi i do proizvoljne (arbitrarne) primjene spornog člana, što je samo po sebi neustavno. Član 112, a posebno njegovo tumačenje i primjena, su i u suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnom postupku, preciznije člana 1 stav 2 u vezi sa članom 48 Zakona o upravnom postupku. Ovim članom, njegovim tumačenjem i primjenom uvedeno je posebno pravilo postupka koje nije u skladu sa federalnim zakonom. Kantonalni zakon mora biti usaglašen sa izričitim propisom federalnog Zakona o upravnom postupku. U tom je smislu instruktivan eksplicitan stav Suda Bosne i Hercegovine da stranačka legitimacija ne spada u one odredbe upravnog postupka koje se mogu derogirati u smislu ograničavanja posebnim zakonodavstvom (lex specialis). To znači da su tumačenje i primjena člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju u formi spomenute prakse upravnih organa Unsko-sanskog kantona nezakoniti. Citirana sudska prakse nedvosmisleno pokazuje da ovlaštenje za pokretanje spora protiv nekog upravnog akta ne zavisi od stranačke legitimacije u upravnom postupku, već se ovlaštenje za pokretanje upravnog spora isključivo veže za povredu prava i pravnih interesa konačnim upravnim aktom. Prema usaglašenim stavovima različitih sudova, svako ko smatra da mu je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes može pokrenuti upravni spor (Sud Bosne i Hercegovine čak odriče pravnu zaštitu u upravnom sporu licima koji su učestvovali u upravnom postupku primjenom posebnih propisa, ali im konačnim upravnim aktom nije povrijeđeno neko njihovo pravo niti pravni interes). Federalni zakon o upravnim sporovima daje pravnu zaštitu i jednim i drugima, ali kao posebnim kategorijama – odvojeno su kategorisana lica kojima je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes, a odvojeno lica koja su bila učesnici u postupku. Prema tome, lica kojima su kantonalni organi odbili svojstvo stranke u postupku izdavanja građevinske dozvole, a koja imaju pravni interes da učestvuju u postupku, mogu protiv konačnog rješenja kojim je odlučeno o legitimaciji pokrenuti upravni spor. Pored toga, takva lica mogu pribaviti rješenje kojim se izdaje građevinska dozvola, protiv njega uložiti žalbu, i potom u slučaju negativnog ishoda, podnesu tužbu Kantonalnom sudu u Bihaću. Kao argument dopuštenosti tužbe može se koristiti odredba člana 2 Zakona o upravnim sporovima, dok kao razlozi osnovanosti tužbe dolaze u obzir odredbe ustava i Zakona o upravnom postupku, s obzirom na brojnu iznesenu sudsku praksu koja podupire ovakav stav. Uz to se takvo lice može pozivati i na Zakon o zabrani diskriminacije, koji u članu 11 omogućava njegovu primjenu u postojećim upravnim ili sudskim postupcima. U slučaju negativnog ishoda, može se podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu Federacije BiH, uz istovremeno podnošenje apelacije Ustavnom sudu BiH. Mislim da je takav ishod krajnje nevjerovatan s obzirom da postoji sudska praksa (dijelom je gore navedena) i ona ide u prilog ovdje iznesenim tvrdnjama. Pored osnovne pravne zaštite u upravnom sporu, lica čiji su pravni interesi povrijeđeni navedenim zakonom, a posebno njegovom primjenom, može pokrenuti i postupak kod Ombdusmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ovdje obzirom na očigledne povrede ljudskih prava navedenim tumačenjem i postupanjem. Isto tako, može se podnijeti i tužba za zaštitu od diskrimacije po članu 12 Zakona o zabrani diskriminacije, kojom bi se utvrdila diskriminacija lica kojima je uskraćeno pravo na učešće u postupku u odnosu na lica u istom položaju u pogledu postupaka u drugim kantonima, na nivou Federacije, u RS i Brčko Distriktu BiH. Presuda kojom bi se utvrdila diskriminacija mogla bi primorati kantonalne organe da odustanu od sadašnje prakse, iako je ishod ovakvog postupka donekle neizvjestan, s obzirom na nepostojeću ili oskudnu objavljenu domaću sudsku praksu iz oblasti zaštite od diskriminacije, čak i nakon pet godina primjene zakona. Konačno, kantonalno Ministarstvo u obrazloženju rješenja koje je ovdje uzeto kao primjer konkretne upravne prakse citira presudu Vrhovnog suda BiH, broj U-236/91 od 28. februara 1991. godine. Presuda postoji i objavljena je, ali je donešena za drukčije činjenično stanje i u drugačijem pravnom okviru. Prema Ustavu SFRJ, tadašnja Federacija je uređivala opšti upravni postupak, a republike su uređivale posebne postupke (čak i sudske, kao na primjer vanparnični postupak) u okviru svojih nadležnosti. To prema sadašnjem stanju nije slučaj i od te tačke se ne može uspostavljati analogija. Daljom analizom sentence, može se zaključiti da ova presuda upravo ne ide u prilog kantonalnim organima. Naime, u presudi je navedeno da se pitanje stranačkog svojstva susjeda i drugih osoba u postupku pribavljanja odobrenja za građenje ne cijeni samo prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. To znači da sud nije isključio primjenu Zakona o upravnom postupku prilikom primjene građevinske dozvole, kako to pogrešno tumači kantonalno ministarstvo. U svakom slučaju, čak i kad bi stav kantonalnog ministarstva u pogledu ove presude bio osnovan, ona predstavlja usamljen primjer u odnosu na brojne iznesene presude koje govore u prilog stranačke legitimacije drugih lica, osim investitora, u postupku izdavanja građevinske dozvole.

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko–sanskog kantona

(Stručno mišljenje o poziciji uzgredna stranka u upravnom postupku prema čl. 112 kantonalnog Zakona o prostornom uređenju i njegovoj usklađenosti sa Zakonom o upravnom postupku FBiH i ustavima FBiH i BiH)

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

Analiza konkretnog slučaja pokazuje da je član 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK u suprotnosti sa članom 1 stav 2, članom 2 i članom 48 ZUP-a. Taj član je u razmatranom slučaju pogrešno protumačen i prihvaćen kao pravilo posebnog upravnog postupka, a ne kao dopunsko pravilo tog postupka. Također, osnovano se može zaključiti da je član 112 navedenog Zakona u suprotnosti sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i da je zbog toga neustavan.

Šta traže srpski tužioci u sklopu promena Ustava Republike Srbije?

Author(s): Smilja Spasojević / Language(s): Serbian

The proposal for changing the Constitution of the Republic of Serbia concerning the prosecution goes in three directions: change of the Constitution regarding the position of the National Assembly, change of the Constitution concerning the Public Prosecution and change of the Constitution concerning the State Prosecutorial Council. There are several dominant ideas that are common to all changes and based on those ideas, the concrete proposals are made. It is a complete release from the influence of the other two government branches - legislative and executive. Then, it is the full work autonomy, which implies a different arrangement in terms of establishing vertical responsibility. A special characteristic is that the prosecutorial council is given the opportunity to have independent autonomy in the choice of prosecutors and to extend the authority of this body in order to ensure independent functioning. There is also the tendency to extend competencies to protect constitutionality and legality, human rights and civil liberties. The most important decision of the proposed changes is the intention that the prosecution, together with the judiciary, forms a new type of authority, which would no longer be called judicial, but right-judicial authority.

Zašto Bosna i Hercegovina nije Švicarska ili Njemačka Jugoistočne Evrope

Author(s): Joseph Marko / Language(s): Bosnian

Već kao izabranom sudiji izvjestiocu u predmetu br. U-5/98 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je pozicija na koju su me izabrale sve kolege sudije, postalo mi je jasno kakve poteškoće sa sobom donosi provedba Ustava iz Daytona. Mirovni sporazum iz Daytona i Pariza je sa sobom donio dualnu ustavnopravnu strukturu koja je počivala na političkom kompromisu.

Zašto neće doći do sistematskih ustavnih promjena?

Author(s): Faris Vehabović / Language(s): Bosnian

Postoji pet ključnih pitanja koja su temeljni uzrok za neuspjeh ustavnih inicijativa i vjerovatno će predstavljati uzrok budućih neuspjeha, bilo da se radi o domaćem projektu ili projektu međunarodne zajednice u cilju oživljavanja procesa ustavne reforme u BiH koje treba uzeti u obzir u daljnjim naporima za njeno postizanje. IV.1. Prvi set problema je strukturne prirode, a odnosi se na Daytonski sporazum, odnosno institucionalni set-up. Trenutni stavovi političkih partija, bilo da se radi o programskim načelima ili javnim istupima, kao i aprilski i butmirski paket, su manjkavi u pogledu dugoročnog rješenja etničkog pitanja ali i upornosti ratnih političkih vođa da u razdoblju nakon sukoba „etnificiraju“ politike u BiH. Doista, pažljivo uravnotežen sistem koji je stvorio Daytonski sporazum, postavio je temelje za političare da slijede rat nenasilnim sredstvima. Nastalo stanje, koje je stavilo akcent na nacionalističke i maksimalističke platforme u politici, je potkopao proces reformi i održava zemlju u stanju paralize. IV.2. Drugi set problema je vezan uz psihologiju i mentalitet svake etničke skupine u uslovima političkog nepovjerenja. Unatoč napretku u mnogim područjima reformi, rašireno nepovjerenje među etničkim zajednicama i dalje je sveprisutno na političkom nivou. IV.3. Treći skup problema odnosi se na fragmentiranu prirodu stranačkog sistema unutar etničkih skupina. Nesuglasice oko ustavne reforme nisu samo ograničene na etničke linije, već još pogubnije, unutar svake etničke grupe koja pokušava iz razgovora o ustavnim reformama izvući političku korist, mjerenu izbornim rezultatima. IV.4. Četvrti problem stavlja u centar ulogu međunarodne zajednice. Iako su i SAD i EU, prije propasti aprilskog i butmirskog paketa, predstavljali ove inicijative kao rezultat domaćih snaga, nedostatak jedinstva unutar međunarodne zajednice pridonijela je propasti ustavnih inicijativa, a nije izvjesno da će u budućnosti biti drugačije. Naprotiv, sa konstantnim smanjivanjem interesa međunarodne zajednice za BiH i zaokupljenošću drugim kriznim područjima, izvjesno je da će razlike u stavovima biti još izraženije. Kao što je član SBiH izjavio prilikom propasti aprilskog paketa: „Bilo je nekoliko pristupa od strane međunarodne zajednice. Imali ste, na primjer, Venecijansku komisija sa svojim mišljenjem o ustavnim pitanjima, Europski parlament, SAD, različite institucije i organizacije s različitim mišljenjima. Kao rezultat toga, svaki politički vođa koristio je ono što je htio kako bi proširio svoje argumente za svoje stavove“. Član SDS-a je naglasio: „Međunarodna zajednica, na kraju, nije došla do potrebnog jedinstva osim u posljednjem trenutku, ali tada je bilo prekasno. Oni su se trebali držati više po strani“. IV.5. Peti problem se odnosi na nepostojanje obaveze na ustavnu lojalnost. Sa svim nedostacima Daytonskog sporazuma, odnosno ustavnog okvira i takav okvir se dodatno sužava dovođenjem u pitanje strukture države i njenih nadležnosti. S obzirom na, generalno, negativne stavove javnosti spram Dejtonskog sporazuma, i Ustava BiH kao njegovog sastavnog dijela, poštivanje ustavnog poretka se obično zanemaruje kao ustavna i zakonska obaveza svih građana BiH, pa tako i njenih političara. Nepoštivanje ustavnog poretka se manifestira na više načina, ali kao dva najčešća primjera se mogu navesti nepoštivanje izraženo kroz javnu retoriku i politiku predstavnika vlasti (uključujući nepoštivanje državnih simbola), te nepoštivanje zakona države kroz neusklađenost zakonodavstva na nižim nivoima vlasti. Međutim, sam čin nepoštivanja ustavnog poretka i njegove manifestacije nisu predmet Krivičnog zakona BiH i entiteta, i samim tim nisu kažnjivi, odnosno, preciznije bi bilo navesti da su te odredbe ograničene na „napad na ustavni poredak“ i „ugrožavanje teritorijalne cjeline“ uz preduslov da je napad na ustavni poredak, odnosno ugrožavanje teritorijalne cjeline izveden upotrijebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile. Tako ograničene odredbe krivičnog zakona u odnosu na sankcioniranje neustavnog ponašanja ne garantuju poštivanje ustavnih normi. S druge strane, Ustavni sud BiH, sa vrlo ograničenim nadležnostima u pogledu sankcioniranja neustavnog ponašanja, ne predstavlja efikasan garant zaštite ustavnog poretka. Time se poštivanje ustavnog poretka svodi na političku odgovornost aktera na političkoj sceni. Međutim, država koja počiva na prostom zbiru nacionalnih korpusa ne može proizvesti odgovornu državnu vlast koja može spriječiti one oblike neustavnog ponašanja koji izmiču kontroli Ustavnog suda BiH i krivičnog zakonodavstva BiH. Postoji nekoliko lekcija koje EU i međunarodna zajednica mogu izvući iz prethodnih procesa ustavne reforme u BiH. Prva lekcija je da međunarodna zajednica treba pokazati vodstvo i povratiti vjerodostojnost, djelomično izgubljenu, u posljednjih nekoliko godina. Ovaj gubitak vjerodostojnosti je rezultat dvaju faktora koji se preklapaju. Prvi faktor je rast političke zrelosti domaćih aktera, kao i sve jasnije povlačenje međunarodne zajednice. Gubitak vjerodostojnosti je, prema zajedničkom uvjerenju domaćih aktera, da je međunarodna zajednica nejedinstvena zbog preusmjeravanja fokusa sa BiH na druga krizna područja kao što su Irak, Afganistan i druga krizna žarišta u svijetu. Pri tome nedostaje kreativno vođstvo u rješavanja mnogih izazova sa kojima se BiH suočava. Bez obzira na taj gubitak političke moći, međunarodna zajednica je još uvijek u centru zbivanja i ona ima stratešku ulogu u BiH koju mudro treba koristiti. S obzirom na uloge koji su na stolu, kada su ustavne reforme u pitanju, međunarodna pomoć je još uvijek neophodna, čak iako će samo prisiliti političare da sjednu za sto i razgovaraju o ustavnoj reformi. „Međunarodna zajednica mora biti ta koja će otvoriti novu igru, jer s aktualnom političkom klimom, Bosanci to ne mogu učiniti sami.“ Međunarodna zajednica na taj način treba da povrati kredibilitet kako bi se mogle provesti sve neophodne reforme prije njenog definitivnog povlačenja. Osim potrebe da pokaže vođstvo i jasan stav, međunarodna zajednica mora naučiti da ustavna reforma može postati nemoguć zadatak ako oni ne stoje ujedinjeni. Inače, „domaći akteri će iskoristiti neslaganja u svoju korist“. Što se tiče EU, ključna pouka je da proces proširenja zahtijeva fleksibilnost u kontekstu BiH. Kao što je jedan zapadni diplomat predložio, EU ne bi trebala tretirati Bosnu kao bilo koju drugu zemlju. „To nije kao tranzicijska zemlja u istočnoj Europi, gdje je dovoljno reći to je ono što trebate učiniti, učinite to i potom nam se vratite.“ Ovaj pristup ne funkcioniše u BiH. Čak i ako je konsenzus među političkim vođama moguć, kao što su neke reformske priče u prošlosti prikazane kao uspjeh, bilo je potrebno istražiti kako EU može koristiti svoju mrkvu djelotvornije, tako da uvjetovanost može bolje funkcionirati u BiH. Ključni izazov stoga je uspostava prave ravnoteže između domaćeg procesa i podešavanje procesa proširenja političkim prilikama u BiH. Nakon Presude Evrospkog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić/Finci v. BiH, jedan segment ustavne reforme se našao u fokusu interesa međunarodne zajednice i lokalnih političkih aktera kao što je to bilo Mišljenje Venecijanske komisije 2005. godine kada je „propao“ aprilski paket. Pojačan interes međunarodne zajednice ne znači da će konačni ishod izroditi sistemsku ustavnu reformu pogotovo jer se postavlja logično pitanje – da li je moguće na bazi etno-demokratske matrice Daytonskog ustava, zaista ukinuti diskriminaciju, posebno na način koji se propagira među određenim političkih subjektima? Da stvar bude još gora, stiče se dojam da čitav proces provođenja ove presude kroz ustavnu reformu, kako sa aspekta većine lokalnih političkih aktera, tako i sa aspekta međunarodne zajednice ide u potpuno pogrešnom pravcu. Naime, umjesto da se vode rasprave o jednakim pravima za sve građane uz garanciju kolektivnih prava za konstitutivne narode i pripadnike onih koji to nisu (Ostali), težište se stavlja na ugroženost i neravnopravnost konstitutivnih naroda, posebno najmalobrojnijeg i grupe Ostalih tj. na pružanje dodatnih prava ovim grupama. Time se ove rasprave dovode u suprotnost i sa Presudom Evropskog suda za ljudska prava i Mišljenjem Venecijanske komisije. To je put koji BiH vodi u daljnje blokade, disfunkcionalnost i konačno, u budućnosti, u disoluciju. Čak iako to ne bude konačni ishod, jedno je sigurno – u zemlji u kojoj se ne poštuje sopstveni Ustav, kakav god on bio, u kojoj se ne poštuju međunarodne obaveze, preuzete od države, bilo da se radi o obavezama iz Daytonskog sporazuma ili SSP-a, a sve radi postojećih blokada u procesu donošenja odluka, proširenje mogućnosti blokada zarad izjednačavanja prava konstitutivnih naroda i Ostalih, može zemlju vratiti u opasnu prošlost. Suštinski, programski utvrđeni, zahtjevi za ravnopravnost među konstitutivnim narodima ili zadržavanje statusa quo, kriju težnje da se zadrže osvojene političke pozicije jer sve dok BiH i njene institucije bude ustanovljena kao zbir etničkih programa, BiH ne može napraviti nijedan korak naprijed. Posljednji izbori u BiH upravo pokazuju način na koji nacionalisti zbijaju redove i vrlo brzo formiraju međusobno suprostavljene etničke blokove na bazi nacionalnih programa i saveza koji nisu sračunati na provođenje reformi I poboljšanja uslova života građana. Tako formirana vlast ne može na dnevnom redu imati sistemsku ustavnu reformu jer bi to značilo samoukidanje tih partija što se, sasvim sigurno, neće desiti. Uz letargičnu međunarodnu zajednicu koja je najglasnija u zagovaranju kompromisnih (čitaj polovičnih i loših) rješenja, samo kako bi se ispunila zadata agenda, i kojoj nedostaje jasna strategija u izgradnji države za koju su i bili najodgovorniji tokom posljednjih 15 godina i po čijem diktatu je i skrojen Daytonski sporazum, neuspjeh je zagarantovan. Konačno, apsurdnost stavova političkih partija se može sažeti u činjenici da postoji konsenzus o evropskim integracijama, ali ne postoji konsenzus o državi Bosni i Hercegovini.

Zašto sudija ustavnog suda (ne)mora biti istaknuti pravnik? – analiza pojma „istaknuti pravnik“ u Ustavu Srbije od 2006.

Author(s): Vladan Petrov / Language(s): Serbian

Nema univerzalnog odgovora na pitanje da li sudija ustavnog suda mora biti istaknuti pravnik, čak i pravnik uopšte. Ipak, srpski ustavotvorac je dobro postupio što je predvideo da sudija Ustavnog suda mora biti istaknuti pravnik. Jasno je da će taj uslov još dugo biti teško ostvariv, kao i da će mnoge sudije još dugo biti daleko od istaknutih pravnika u pravom smislu. I da su petnaestoro „odabranih“ redom istaknuti pravnici, u pravnom i političkom okruženju koje se sporo menja u Srbiji, Ustavni sud bio bi organ u senci Vlade i predsednika Republike. Možda je i to razlog što se vrsni i iskusni pravnici, a naročito profesori prava, ne odriču mira koji im pruža kabinetski rad i ne prihvataju se funkcije koja bi, u izvesnom smislu, trebalo da bude „kruna“ njihove karijere. Ustavnu normu koja zahteva da sudija Ustavnog suda bude istaknuti pravnik ne treba dovoditi u pitanje. Nju samo treba ojačati odgovorajućim promenama Ustava, kako bi se stvorile solidnije normativne pretpostavke za nezavisnost Ustavnog suda i njegovih sudija. Prvo, trebalo bi Ustavom precizirati koje uslove mora ispunjavati istaknuti pravnik. Ta ustavna norma nikada neće biti do kraja precizna. Ona ne može iskazati svojstva koja mora imati istaknuti pravnik, a koja su neraskidivi deo ličnosti. U svakom slučaju, preciziranje pojma „istaknuti pravnik“ ne sme se izvršiti Zakonom, jer običan zakonodavac nema kapacitet da odredi šta je to istaknuti pravnik. To je pitanje za onog koji donosi ili menja Ustav. Drugo, preciziranje pojma „istaknuti pravnik“ podrazumevalo bi uvođenje zahteva za ravnomernom predstavljenošću više pravničkih profesija. Dakle, Ustav bi mogao da kaže koliko se najmanje sudija Ustavnog suda bira i imenuje iz reda sudija, visokih državnih službenika, profesora prava itd. Treće, trajanje mandata sudije Ustavnog suda ne treba menjati, ali bi trebalo uvesti zabranu ponovnog izbora. Sudija Ustavnog ne sme da vrši funkciju tako da se u toku prvog mandata priprema za još jedan. Četvrto, broj sudija Ustavnog suda treba redukovati. Umesto 15, bilo bi dovoljno da Ustavni sud ima devet sudija. Nije reč samo o tome da u Srbiji nema dovoljno istaknutih pravnika. Reč je o neophodnosti da Ustavni sud postane jezgro pravničke aristokratije, a ova je, po logici stvari, malobrojna. Dakle, smanjenje broja sudija nalaže izuzetnost institucije, ali i potreba da ovaj organ deluje kompaktnije. U manjem društvu, duh zajedništva se lakše stvara. Peto, smanjenje broja sudija mora pratiti i sažimanje pojedinih nadležnosti Ustavnog suda. Malo društvo uglednih pravnika mora se usredsrediti na najvažnije ustavne sporove, one o zaštiti ustavnosti i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Jednog dana, Ustavni sud može preuzeti i druge nadležnosti, ali treba se kloniti onih netipičnih, kao i onih koji nemaju težinu da o njima Ustavni sud odlučuje. Pravnička elita mora se baviti elitnim, u stvari, najtežim pravno-političkim pitanjima, a pitanja pravne svakodnevice ne smeju da budu na „stolu“ Ustavnog suda. Prema tome, uslov „istaknuti pravnik“ može se preciznije odrediti, ali to, samo po sebi, neće bitno uticati na nezavisnost i kvalitet rada Ustavnog suda, ukoliko se bolje ne „našteluju“ i drugi elementi ustavnopravnog položaja Suda i sudija. Sve to opet nije dovoljno. Bez ustavnog morala, koji najpre podrazumeva svest o ograničenju vlasti u sadržinskom i vremenskom smislu, elitni pravnici će, umesto čuvari Ustava, postati njegovi gospodari, a radi očuvanja privilegija, verne sluge aktuelnim političarima i politici. Jedan narodni poslanik, doktor pravnih nauka, u raspravi na sednici Narodne skupštine povodom izbora sudija Ustavnog suda, primetio je da će način na koji se pristupilo izboru prvih sudija Ustavnog suda po Ustavu od 2006. proizvesti „partijski, krnji, penzionerski (mislio je na kandidate sa liste predsednika Republike od kojih su neki bili pred penzijom, V. P.), laički i potpuno nekvalifikovan, nekompetentan i nestručan sud“. Da nije reč o proizvoljnoj, politički motivisanoj oceni, pokazala je praksa Ustavnog suda do danas. Premda je imao i druge ozbiljne zadatke, Ustavni sud je pao na najznačajnijem ispitu od kako je konstituisan 2007. Odbivši da se upušta u ocenu ustavnosti pravosudnih zakona, kojima je izvršena tzv. reforma pravosuđa u Srbiji, ne usvojivši na vreme ustavne žalbe i žalbe sudija kojima je prestala funkcija po sili zakona (u postupku tzv. opšteg reizbora sudija), zauzevši stav da nije nadležan za ocenu ustavnosti sprovedbenog ustavnog zakona (čl. 7 st. 2 bio je pravni osnov za opšti reizbor sudija kojim je pogaženo ustavno načelo o stalnosti sudijske funkcije), Ustavni sud je potvrdio da ustavni moral u Srbiji nema onu vrednost koju u ozbiljnoj ustavnoj državi mora imati. Kako su „istaknuti pravnici“ u Ustavnom sudu mogli tako da postupaju, oglušujući se o upozorenja ustavnopravne nauke i struke? Tako što nisu ni razmišljali „o svom ugledu i dobrom glasu u stručnoj i svekolikoj javnosti, jer ih nemaju niti ih mogu steći“. Nemoć ustavne norme nekada se čini poražavajućom. Ipak, uslov da sudija Ustavnog suda bude istaknuti pravnik ostaje kao jedna od smernica na putu izgradnje ustavne demokratije.

Značaj moralnih i stručnih kriterija za imenovanje i napredovanje

Author(s): Meliha Dugalija / Language(s): Bosnian

Na službenoj web-stranici Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV), u dijelu kojim se informira javnost o imenovanju kandidata na neku od pravosudnih funkcija, može se pročitati sljedeća formulacija: „Pri donošenju Odluke o imenovanju, VSTV BiH je uzeo u obzir kriterije poput: stručnog znanja, radnog iskustva i radnih rezultata; stručne sposobnosti zasnovane na dosadašnjim rezultatima u karijeri; sposobnosti da nepristrano, savjesno, marljivo, odlučno i odgovorno obnaša dužnosti u okviru funkcije za koju se prijavljuje; odnosa sa radnim kolegama, ponašanja van posla i profesionalne nepristranosti.Pri imenovanju, VSTS BiH primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojima se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih te poštuje ravnomjernu zastupljenost spolova.“ Na osnovu toga se može pretpostaviti da VSTV zahtijeva posjedovanje visoko stručnih i moralnih osobina za napredovanje i imenovanje u profesionalnoj karijeri i da u pogledu procedura raspolaže efikasnim mehanizmom koji osigurava takva imenovanja.

Ко бира судије уставног суда?, Фондација Центар за јавно право, Сарајево, 2012, стр. 286.

Author(s): Đorđe Marković / Language(s): Serbian

Review of: Đorđe Marković "Who Elects the Constitutional Court Judges ?", Center for Public Law Foundation, Sarajevo, 2012, p. 286.

Правилник о поступку оцјењивања рада носилаца правосудних функција

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian,Croatian,Serbian

Правилником о поступку оцјењивања рада носилаца правосудних функција (у даљем тексту: Правилник) утврђују се поступак и рокови за провођење оцјењивања рада на основу критерија које доноси ВСТС БиХ (у даљем тексту: Критерији), Упутства за примјену критерија (у даљем тексту: Упутство) и рјешавања приговора на оцјену рада, поступак и овлаштења за провођење надзора над оцјењивањем рада и верификација оцјена рада. [...]