Još o jednookome ljudožderu: Kiklop i Uliks
More about one-eyed cannibal: Cyclops and Ulysses

Summary/Abstract: Što zbog iznimnosti prvoga Marinkovićeva romana u hrvatskoj književnosti a što zahvaljujući zagonetnome svojstvu stranih i, naglasimo, osobito grčkih riječi da zadobiju status kakav, prema jednome od kataloga u Uliksu, imaju »sveci i mučenici« »sv. Anonimus i sv. Eponimus i sv. Pseudonimus i sv. Homonimus i sv. Paronimus i sv. Sinonimus« itd. (U 339), ime naslovne figure Kiklopa postalo je u hrvatskoj kulturi ne samo sinonim autorova povijesno– institucionalnoga položaja i antonomazija hrvatskoga proznog modernizma, nego je okrstilo i uglednu književno–nakladničku nagradu pa čak i studentski književni časopis. Stranu, pobliže, grčku riječ hrvatska je kulturna sredina nekako »ponašila«, »pohrvatila« i objeručke prigrlila kao naziv književnog odličja, da ne velim izvrsnosti. Kako je Očinsko Ime zapravo utvara, i Kiklopovo je poprimilo autoritet u očima čitateljske djece, poharavši ih sretnim zaboravom od mjerodavne mu kritike dodijeljenih metaforičkih vrijednosti — ili, da ostanemo u obzoru Homerove epizode iz koje je poteklo — oslijepivši ih za svu pripisanu mu ružnoću, razornost, nehumanost i negativnost zbog kojih bi, na upit, tko god je u Hrvatskoj položio ispit zrelosti njegovu figurativnu semantiku spremno sažeo jednosložnom riječju ’rat’. No valjda grčki jednooki ljudožder ima moć da proždre čak i svoju vlastitu kritičku i intertekstualnu biografiju. A kao što kaže zdvojni Ipolit u Idiotu, negodujući zbog nepravde koja je snašla njega osobno: »… svijet [se] nikako drugačije nije mogao urediti […] bez […] neprestanog međusobnog proždiranja« (Dostojevski 1976: 420).

• Details
• Contents