Author(s): Aleksandra Ivanković / Language(s): Bosnian
Zabrana diskriminacije vrijednost je na kojoj se zasniva svako slobodno društvo. Ova se zabrana deklarira u ustavima, zakonima, međunarodnim i inim sporazumima. Čitave međunarodne konvencije posvećene su različitim oblicima diskriminacije, ili tačnije, njihovom iskorjenjivanju. U borbi protiv diskriminacije, naročito usvajanjem sveobuhvatnog antidiskriminacijskog zakonskog okvira, izjasnili smo se za ravnopravnost spolova, obavezali smo se da ne diskriminiramo na nacionalnoj, etničkoj, ili na osnovi vjeroispovijesti, prihvatili smo, bar deklarativno, da je bilo kakvo razlikovanje na osnovu rodne pripadnosti ili seksualnog opredjeljenja zabranjeno. Ipak, ma kako se trudili da na velika vrata uvedemo ravnopravnost, diskriminacija i dalje ostaje ukorijenjena u jednoj bitnoj sferi života, za jednu nemalu grupu. Iako smo duboko zagazili u 21. vijek, naime, djeca sa invaliditetom i dalje nemaju pristup školama u koje idu ostala djeca. Djeca kojima “ništa ne fali”. Popis stanovništva 2013. godine propustio je da zabilježi broj djece sa invaliditetom. Ipak, procjene UNICEF-a iz 2006. godine govore da oko 6,5% djece u Bosni i Hercegovini ima neki oblik invaliditeta. Dakle, govorimo o brojci od oko 48.000 djece. Ipak, od ukupnog broja polaznika u vrtićima i osnovnim školama, tek je 1% djece sa invaliditetom. Dakle, tek svako šesto dijete sa invaliditetom dobija priliku da ide u vrtić sa svojim vršnjacima kojima “ništa ne fali“ ili dospije u redovne osnovne škole. U specijalne osnovne škole, pak, upisano je tek 940 učenika, ili tek 0,5% od procijenjenog ukupnog broja djece sa invaliditetom. Šta je sa ostalom djecom, ne zna se, ili to bar ne zna bh. zavod za statistiku. Naime, za veliki broj djece sa invaliditetom se smatra da ne mogu da usvoje nova znanja, te ih se ni ne pokušava obrazovati. UNESCO procjenjuje da velik broj djece u Jugoistočnoj Evropi nestane iz obrazovnog sistema, prosto jer ih sistem ne ubraja u statistike, a čini se da je tako i u BiH.
More...
