We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Историја једне научне установе, каква je Институт за књижевност и уметност у Београду, увек је истовремено и део културне историје јед- ног народа и његове државе. Ове, 2012. године Институт за књижевност и уметност обележио je пола века свога постојања. Он je наследник Инсти- тута за проучавање књижевности САНУ, који je био краткога века (од 1949. до 1954. године), а још више Центра за теорију књижевности и умет- ности, који je основан при тек формираном Филолошком факултету у Бео- граду I960, године. Оснивач овога центра Војислав Ђурић, увидевши 1962. године да нема услова да развије теоријска истраживања књижевности у Центру, успео је да оствари своју, како је касније говорио, давнашњу живот- ну жељу о формирању посебне институције за проучавање теорије књи- жевности.
More...
Герасим Зелић је умро 1828. године у Будиму, где је провео последње четири године живота у присилном боравку, из политичких разлога, у самоћи и болестан. Тражио је да га власти преместе из Беча, где је четири године, такође присилно, живео, у Будим како би био ближе својим сународницима.
More...
Ako bosanski narod u svojoj složenoj cjelovitosti ni nakon dva stoljeća pokušavanja ne uspijeva uspostaviti punu političku svijest o sebi i pripadanju državi kojom sam upravlja, što je preduvjet za osvješćenje i očuvanje zajedničkog ideala i rada za njeg, ako se srpskome dijelu tog naroda ustrajno pričinja da ga takva suverenost odvaja od općeg srpstva i Srbije, a dijelu hrvatskog naroda u Bosni se pričinja to isto u odnosu na cjelinu hrvatskog naroda i Hrvatsku, ako bošnjački narod u svom rasijanju po svijetu, tako da ga u Bosni živi manji dio, i dalje ostaje bez političke svijesti o presudnom značaju Bosne i bosanstva kao djelovanja u državi i za nju – izvediv je neosporiv zaključak: Vladajući i već dva stoljeća trajući prikazi bosanske historije i njihova tumačenja ne odgovaraju potrebi da bosanski narod postane politički osviještena državna nacija, otkrivena u svome bosanstvu i nerazdvojivosti naroda i njegovih političkih ideala. Zato je dramatiziranje tog zaključka, s njegovim preispitivanjima u svim raspoloživim vidicima, intelektualni izazov najvišeg reda.
More...
Kada neka umjetnička manifestacija navrši dva desetljeća svoga postojanja, a pritom u svojim sadržajnim okvirima baštini duh suvremenih i modernih tendencija u umjetnosti, onda takva manifestacija nadilazi ambijentalni okvir svoga fizičkog postojanja. Takav je slučaj i s manifestacijom koja u svome biću tvori specifične interkulturalne segmente različitih umjetničkih vrsta i oblika postojanja. Nešto što je, dvije godine prije završetka drugoga tisućljeća, počelo svoje trajanje u prostoru i vremenu, a što pri kraju drugoga desetljeća svoga postojanja postaje prepoznatljivo kao Dani Matice hrvatske – Mostarsko proljeće, svojim kulturnim značenjem i cjelinom kulturološke misije, briše sve različitosti među ljudima u jednom složenom realitetu. Budući da su sadržaji predstavljeni na ovoj kulturnoj manifestaciji intenacionalni, a jezik im je univerzalan, oni nadilaze politička, nacionalna i druga obilježja, jer se svi stvaratelji na Danima Matice hrvatske uspostavljaju kao građani svijeta.
More...
Renato Caccioppoli bio je vrsni matematičar i omiljeni profesor na talijanskim sveučilištima, štoviše bio je matematički genij, tvorac važnih analitičkih teorija i uz to pijanist i zaljubljenik u glazbu. Uoči trijumfa talijanskog fašizma, Caccioppoli više puta javno protestira, upozorava svoje studente i prokazuje nadolazeće zlo.
More...
The author approaches last year’s Venice Biennale from the perspective of performativity. Hausmann analyses the tendency of the major artworks to operate with the physical presence, the activity, and the body of the creator and/or the viewer. After a historical introduction, she focuses on Anne Imhof’s Faust as an example of contemporary participatory creations, found at the crossroads of performance art and happening.
More...
At 14 kilometres from Bruxelles, a woman lies tied to her bed completely paralyzed. Gazing is the only action she is capable of taking. She will be the protagonist of Castellucci’s opera, Orpheus and Eurydice, via live transmission as well. Imola Nagy discusses in her study the powerful conflict between reality and fiction, capturing the performativity of the gaze through the analysis of such phenomena as medium recognition, the mediation process, and the confrontations of the viewer with him- or herself.
More...
Ovogodišnji (2018.) su Grgurovi hukovi bili posvećeni Anđelku Vuletiću, bh i hrvatskom književniku (Trebimlja – Ravno 1933.) u povodu šezdesete obljetnice njegova književnoga stvaralaštva. On je istaknuti član Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne te nam je dužnost i zadovoljstvo posvetiti neke retke tom povodu. Kad je riječ o obljetnici, uglavnom se spominje kako je njegov prvi roman i njegovo prvo djelo Gorko sunce objavljeno prije šezdeset godina. […]
More...
Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika počašćen sam pozivom organizatora Neretvanskih književnih i znanstvenih susreta koji su 2018. godine posvećeni velikom hrvatskom i bosansko-hercegovačkom književniku Maku Dizdaru. Nije nakana ovoga autora ulaziti u stručnu elaboraciju neke od književnih tema iz djela velikoga pjesnika. To će učiniti stručniji od mene i bolji poznavatelji Dizdarovoga cjelokupnog književnoga opusa, te njegovoga životnog puta. […]
More...
Na početku zbirke Koljena za Madonu Mak Dizdar stavio je dva motta, prvi iz starozavjetne Pjesme nad pjesmama, drugi iz pjesme „Pa kad si sit neba“, uvrštene u spomenutu zbirku. Prvi upućuje na onaj civilizacijsko-kulturni krug kojem je Mak bio okrenut pišući taj svoj nedovoljno primijećeni i neproučeni niz ljubavnih pjesama nastao 1963., u zrelim njegovim godinama, u vrijeme kada se pjesnici najčešće okreću drukčijim temama držeći da je zazorno još istrajavati na tom polju. Za Maka Dizdara to ne vrijedi. […]
More...
Ako bih poeziju Maka Dizdara pokušala svesti na samo jednu riječ, a da ne izgubim ništa od semantike njegovih pjesama, izabrala bih riječ via, riječ dobro poznatu putnicima, a koja označava mjesto preko kojeg se putuje od polazišta do odredišta. Dizdar tu riječ, doduše, uopće ne upotrebljava, ali veliki dio njegove poezije govori o putovanju i prijelazu iz ovostranog u onostrani život, iz materijalnog u nematerijalno. […]
More...
Jedan od prijelomnih trenutaka na književnome putu Maka Dizdara svakako je objavljivanje poeme Plivačica 1954. godine. Prvo je objelodanjena u sarajevskome književnom časopisu Život, a potom ju je - iste godine i u nešto drugačijoj inačici – Dizdar objavio i kao zasebnu pjesničku plaketu, u vlastitoj nakladi. On se tom poemom nakon mnogo godina vraća objavljivanju vlastite poezije, što je bilo iznimno važno za njegov daljnji pjesnički i poetički razvitak. […]
More...
Pripremajući knjigu koja će progovoriti o plejadi znamenitih osoba, suočio sam se s prvim velikim, početnim problemom. Pitao sam se – na koji način napraviti izbor pa kazati: – Iza ovog čovjeka ostala su djela, ostali su duboki tragovi i on treba naći smiraj u koricama knjige Za sva vremena. Pitao sam se: – Što će reći oni drugi čiji sudovi mogu biti različiti ili dijametralno suprotni? U svakom arbitriranju različitost mišljenja je normalna pojava. Tako to treba i prihvatiti. Međutim, kada je riječ o dr. Predragu Matvejeviću, akademiku i sveučilišnom profesoru, najplodnijem i najprevođenijem bosanskohercegovačkom i hrvatskom piscu, ne može biti dvojbi. Prije konačne odluke, kao i pri svakome drugom izboru, razgovarao sam s njegovim suvremenicima – likovnim umjetnicima Jusom Nikšićem i Krešimirom Ledićem, kiparom Florijanom Mićkovićem, dr. Miljenkom Martinovićem, dramskim umjetnikom Antom Vicanom. I nešto mlađim suvremenikom – dr. Slavkom Musom. Razgovarao sam s osobama koje je uvijek ugodno slušati i od kojih se u svakom času, i po svakom pitanju, ponešto mudro može čuti i naučiti. Nažalost, živimo u vremenu devalvacije pravih vrijednosti. Živimo u društvu koje ne posvećuje dužnu pažnju doajenima duha, umjetnosti i znanosti.
More...
Ove godine navršila se 130-godišnjica rođenja i 70-godišnjica smrti Vase Pelagića, markantne figure druge polovine XIX vijeka ne samo Bosne i Hercegovine nego i šireg balkanskog područja.
More...
It will not be exaggerated to say that Nikola Georgiev is a world-famous author. Every valiant person who has a look at his writings and has listened to his lectures but has also recognized foreign specialists in the field can confirm it.
More...
U ovom tekstu namjera mi je kombinirati dvije vrste argumenata, koji bi se trebalo međusobno rasvijetliti. Prva je općeniti pogled na emocije, koji koristi razne pristupe, dijelom i feminističko-materijalističku argumentaciju (prvenstveno, ali ne i isključivo onu Anison Jaggar), kao i Brehtove uvide.
More...
The oldest evidence of Jewish presence in Wrocław goes back as early as 1203. Jewish life flourished there until it was brutally destroyed by the Holocaust. After the war Polish Jews attempted to revive it, in vain. Both post-war emigration and the infamous expulsion of March 1968 reduced their numbers. After 1989 the Jewish community is back where it belongs. In Wrocław, you can hear Jewish prayers again.
More...
Eminescian cultural journalism means to dedicate several articles to literature, language, folklore, theater, religion, education and culture. In this paper, I pointed out that, of the 20 items about theater, 11 are dramatic chronics and 9 are theatrical dissertations. Like inter-war Camil Petrescu, the journalist Eminescu exceeded in the 8th and 9th decades of the nineteenth century and reviewed the status on all facets of this art of Thalia. From the hottest actors, performers game, fame authors, director role - intrinsic problems - from economic and sociological literature, such as salaries, the attitude of theatrical heads (anagers) public empathy. Success depends not only on the performance on stage or the sounds of the playwright - among those approached by the journalist: Sophocles, Hugo, Scribe, G. Sand, Shakespeare, Gogol; the great interpreters of the time, Millo, Eufrosinia Popescu, Petre Velescu can have moments of apathy, which would seriously damage public success. So there may be less visible factors in scenic representation of a dramatic work. Polyphonic journalist by vocation, Eminescu sensed the thorny issues in theater and objectivity made him take matters into his own hands, regardless of the consequences. Criticism in socio-political area was manifested in the theater area, the targets being artists, designers, directors... The dramatic analyst never spared anyone, not even the president of the Theatre Committee, Ion Ghica. Disavowed demanding cultural journalist, the columnist impugned order and stunned the cultural world of the time with the vastness of his knowledge in comedy, tragedy, drama. Eminescu had sufficient documentation about French, German, and even American theater! He was intrigued that we still hadn’t had a national repertoire - I flaw unsolved by Kogalniceanu's and Alecsandri’s forty-eighters. Moreover, sarcastic theatric commentator every now and then showed by a kind of tabula rasa that very few actors would be credited as a professional in his opinion: Alecsandri, Hasdeu, Deparateanu. He omitted himself, supreme proof of modesty. Eminescian theatrical publicity catches the eye with the deep views, by drilling haze layers of text, and by alert, concise and elastic phrasing, not once connotative, aphoristic. There is even a study where Eminescu can afford a theatrical bet. In general, he remains a vigilant theater analyst, perhaps the most active of his period, being a forerunner to Nicolae Filimon.
More...