Colloquia franciscana is entirely devoted to the study of Franciscan cultural heritage. In addition to the papers presented at the conference series held as part of the Days of Franciscan Cultural Heritage in Sarajevo, the editorial board also welcomes other worthwhile contributions
More...
Keywords: Matija Divković;Bosnian Cyrillic;
Četiri stotine godina prve tiskane knjige na narodnom jeziku iz Bosne i Hercegovine jedna je od stožernih činjenica kulturne povijesti na ovim prostorima. Matija Divković (1563-1631) objavljivanjem Nauka krstjanskoga i Sto čudesa 1611. godine otvara prvu stranicu povijesti knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini, stoljeće i pol nakon izuma tiskarskog stroja. Od epohalnog otkrića tiska, s pomičnim lijevanim slovima, Johanna Gutenberga (o. 1397–1468) u Mainzu, sredinom XV. stoljeća – po nekima najvažnijeg događaja drugog tisućljeća poslije Krista – i tiskanja prve Biblije od 42 retka (1455), najblistavijeg izdanja ranog tiskarstva, prošlo je više od pet i pol stoljeća. Kroz to su se vrijeme dogodile ogromne promjene na kulturnom i civilizacijskom planu zahvaljujući tom događaju. Samo pedeset godina nakon otkrića tiskarskog stroja, u Europi je bilo otisnuto već oko 35.000 izdanja knjiga u 10 milijuna primjeraka, a prema nekim procjenama možda čak u 15 do 20 milijuna. Sve se te knjige – tiskane do 1500. godine – nazivaju inkunabule ili prvotisci. Sačuvano ih je oko 450.000 primjeraka tiskanih u više od 1.100 tiskara. Prvotisci su danas najdragocjeniji sadržaj i ures velikih svjetskih knjižnica.
More...
Keywords: Pavo Anđelić; works; contribution; history; Bosnia; medieval age; archeology; heraldry; culture; tombstones; stećak;
U organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu održan je 14. i 15. listopada 2005. godine Međunarodni znanstveni skup posvećen uglednom arheologu i povjesničaru dr. Pavlu Anđeliću (1920-1985). Gotovo cijeli svoj radni vijek Anđelić je posvetio istraživanju bosanskoga srednjovjekovlja. Prvotno je studirao pravo, a po završetku studija radio kao kotarski sudac u zavičajnom Konjicu. Već za vrijeme sudačke službe počeo se zanimati za povijesno-kulturno nasljeđe. Po prelasku u Sarajevo (1956), ubrzo je, kao uposlenik Zemaljskoga muzeja, upisao studij povijesti i sasvim se okrenuo proučavanju prošlosti Bosne i Hercegovine. Bavio se pitanjima arheologije od prethistorije do srednjega vijeka. U svojim se istraživanjima s posebnim interesom okrenuo srednjovjekovnim gradovima bosanskih vladara, te pitanjima arheološko-historijske topografije, sfragistike, heraldike, epigrafike i diplomatike. Sam je vodio iskopavanja na više arheoloških lokaliteta: grad Bobovac, vladarski dvori u Kraljevoj Sutjesci, crkva Sv. Marije u Jajcu, grad Blagaj kod Mostara, krunidbena i grobna crkva u Milima (Arnautovićima) kod Visokog. Zapaženi doprinosi rasvjetljavanju povijesti bosanskoga srednjovjekovlja, akribija u znanstvenom radu, utemeljenost i visoka pouzdanost rezultata istraživačkoga rada Pavla Anđelića, razlozi su koji su nas potaknuli da znanstvenim skupom obilježimo dvije njegove obljetnice: osamdeset pet godina od rođenja i dvadeset godina od smrti. Pritom smo se vodili i činjenicom da je on, kao franjevački đak, osam godina pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom gdje je stekao klasičnu izobrazbu. Skup je inicirao Dubravko Lovrenović s ciljem da se njime oda ne samo počast uglednom znanstveniku, nego također svrati i pozornost na njegove znanstvene doprinose na polju arheologije i historiografije Bosne i Hercegovine. U Zborniku je sabrano i objavljeno ukupno devetnaest referata. Jedan dio njih bavi se Anđelićevim doprinosima na polju arheoloških istraživanja, a drugi dio zahvaća tematiku koja prostorno i vremenski ulazi u okvir njegova istraživačkoga područja.
More...
Keywords: Bosnia; "Bosna Srebrena"; medieval age; 18th century; language; literature; demography; Croats; Catholic; Franciscans; chronicles; culture; customs; folklore;
U Dobretićima nedaleko od Jajca održan je 8. i 9. lipnja 2007. znanstveni skup posvećen fra Marku Dobretiću (1707-1784), teološkom piscu, biskupu i apostolskom vikaru, u povodu 300. obljetnice njegova rođenja. Razlog komemoriranja obljetnice jest Dobretićevo posebno značenje u duhovnoj, crkvenoj i kulturnoj povijesti bosanskohercegovačkih katolika. Rodio se u Brnjićima, župa Vrhovine, danas Dobretići kod Jajca, najvjerojatnije 1707. godine. Početnu pismenost izgleda da je stekao kod mjesnoga župnika, a potom nastavio školovanje kod franjevaca u Fojnici. Studij filozofije i teologije pohađao je u Dalmaciji i Italiji. Svoj studijski put okončao je u Firenci 1840. godine. Vrhovna uprava Reda njega je, nakon što je položio ispite kojima se kvalificirao za predavača, imenovala profesorom filozofije i teologije. U tom je svojstvu osamnaest godina proboravio na filozofsko-teološkim učilištima u Italiji. Godine 1757. vratio se u domovinu u ulozi kustosa kustodije Sv. Križa Bosne Srebrene, a godinu dana kasnije, nakon rehabilitacije nepravedno degradirane Provincije, nastavio je službu u svojstvu provincijala Bosne Srebrene. Godine 1768. ponovno je izabran za trogodišnju službu provincijala, a 1773. papa ga je imenovao eretrijskim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni i Hercegovini. Tu je službu obnašao do konca života. Autor je jedne opsežne teološke knjige koja je bosanskim franjevcima služila u pastoralnom radu. U ovom Zborniku donosimo šesnaest referata. Njih tri svojim sadržajem izravno zahvaćaju život i djelo fra Marka Dobretića: obnašanje službe provincijala i apostolskoga vikara, književnu djelatnost, te genezu roda Dobretić. Ostali tvore širi povijesno-kulturni kontekst, uglavnom onog vremena u kome je Dobretić živio. Uz dvije teme o svecima zaštitnicima Bosne, jednu o pučkoj kulturi jajačkoga kraja te dvije o prilikama bosanskih katolika i franjevaca tijekom XVIII. stoljeća, ostale su uglavnom vezane za književni i jezični aspekt franjevačke djelatnosti. Za organizaciju znanstvenoga skupa o fra Marku Dobretiću kao i za tiskanje zbornika zaslužni su Općina Dobretići i njezin načelnik Petar Jurišić, Bare Pršlja – inicijator održavanja ovoga skupa, fra Jure Aščić, franjevački samostan Jajce i župa Dobretići.
More...
Keywords: BiH; Bosnia; "Bosna Srebrena"; Kraljeva Sutjeska; church; culture; language; literature; poetry; chronicle; parish; monastery; registers; Bobovac; Stjepan Tomaš; documents; folk; heritage; Franciscans; Bono Benić;
U Kraljevoj Sutjesci, stolnom mjestu bosanskih kraljeva i višestoljetnom staništu franjevaca, priređen je 17. i 18. listopada 2008. godine znanstveni skup “Stoljeća Kraljeve Sutjeske”. Vanjski povod bila je stota obljetnica izgradnje samostanske i župne crkve po projektu arhitekta Josipa Vancaša (1908). Ta se okolnost pokazala pogodnom prilikom za inventuru višestoljetne povijesti katolika i franjevaca sutješkoga kraja, počevši od vremena bosanske samostalnosti, preko višestoljetne vladavine Osmanlija, austro-ugarskog razdoblja – sve do najnovijeg vremena. Franjevci su u Kraljevoj Sutjesci trajno prisutni već sedam stoljeća. Djelovali su kao duhovnici, pisci, propovjednici, kroničari / svjedoci svoga doba, prosvjetitelji, liječnici, politički zastupnici katolika… Mijenjali su se gospodari, nailazili i prolazili osvajači, rušitelji i pljačkaši – samostan je živio svoje uspone i padove, procvate duhovnog i kulturnog rada i sušna vremena pukog preživljavanja, ali je, svemu usprkos, opstao! Osnovan je u prvoj polovici 14. stoljeća, razoren 1524, izgorio 1658, iznova izgrađen 1664, neko vrijeme prisilno napušten koncem 17. stoljeća, obnovljen 1821, dograđen 1833, i konačno sagrađen sadašnji 1892. godine. O njegovoj sedamstoljetnoj povijesti svjedoče kronike i drugi zapisi, knjižnica i arhiv, predmeti i djela primijenjene i likovne umjetnosti i sl. Blok tema o srednjovjekovlju posvećen je vladarskim ispravama izdanim u Sutjesci i na Bobovcu, njihovim jezičnim osobitostima, proglašenju Bosne kraljevstvom, stećcima sačuvanim u sutješkom kraju, slici uskrslog Krista i kralja Stjepana Tomaša, te vezama Bosne i Dubrovnika. U stoljećima osmanske vladavine, Kraljeva Sutjeska više nije imala ono političko značenje kao u vrijeme bosanske državne samostalnosti. Prestala je biti kraljevsko rezidencijalno sjedište, ali je ostala duhovno središte katolika i jedna od najvažnijih pastoralnih i kulturnih destinacija bosanskih franjevaca, a danas mjesto gdje su se ponajbolje sačuvali tragovi njihove višestoljetne prisutnosti. Stoga je niz referata posvećen kulturnom djelovanju bosanskih franjevaca, prije svega pisanoj riječi: ljetopisu sutješkoga samostana, latinskom pjesništvu, spisateljskim djelima nastalim u Sutjesci, ali također i prosvjetnom i školskom radu franjevaca u puku, uvjetima življenja pod osmanskom vlašću, kao i demografskoj slici katolika Sutjeske i okolice. Uz spomenuto, tematizirana su pitanja Bosne kao političke kategorije, karaktera i dometa crkvenog graditeljstva, tradicijskog nakita Hrvata sutješkoga kraja, jezična praksa franjevaca, ratna vremena…
More...
Keywords: Franciscans; theology; Sarajevo; culture; history; middle ages;BiH; art; visual arts; music; church; language; philosophy; ethics; sociology; religion; faith; education; Bologna reform; secularism; Islam; Muslims; Bible; "Bosna Srebrena"; politics;
Franjevačka teologija je u povodu stotinu godina svoga postojanja i djelovanja u Sarajevu (1909-2009) organizirala znanstveni skup i proslavu pod naslovom 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu: 1909.-2009. Znanstveni skup je održan 6. i 7. studenog 2009. u amfiteatru Franjevačke teologije, a 8. studenog – na dan blaženog Ivana Duns Škota, zaštitnika naše Teologije – održana je proslava tako što je svećeničkom euharistijskom slavlju predsjedao provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran. Za vrijeme euharistijskog slavlja izvedena je Missa Bosniensis Andrije Pavliča: Bosanska misa posvećena sv. Franji Asiškom, svim nesretnima, ispaćenima i izgubljenima ovoga svijeta, te bosanskim franjevcima i zboru Pontanima, koji je izveo misu. Zbor Pontanima je osnovao profesor naše Teologije fra Ivo Marković. Dirigirao je skladatelj Bosanske mise Andrija Pavlič (inače je dirigent zbora Pontanima Josip Katavić). Sudjelovali su Amila Bakšić, sopran; Zana Staniškovska, alt; Jasmin Bašić, tenor; Ivica Šarić, bas; i Dario Vučić, orgulje. Pokrovitelj Znanstvenog skupa i proslave je bio Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH. Koji je smisao Franjevačke teologije i uopće koji je smisao franjevačke škole mišljenja od srednjeg vijeka pa do danas? Evo kratkog odgovora. Franjevci, koji su bili nadareni za filozofsko i teološko mišljenje, nastojali su veličanstvenu viziju Franje Asiškog filozofski i teološko razraditi. Vizija Franje Asiškog, koja se temelji na Isusovu evanđelju, naglašava bratstvo i sestrinstvo svih ljudi, ne samo svih ljudi, nego i svih bića, to jest svih Božjih stvorenja u svemiru. Sva bića u svemiru su braća i sestre po stvorenosti. Jednakost među bićima uključuje i razliku među bićima, jer je svako biće originalno. I samo različita bića mogu biti u jedinstvu. Tom vizijom i njezinim prakticiranjem u svom životu Franjo Asiški je ponudio alternativu svijetu mržnje i nasilja, u kojem i danas živimo. To je on rekao svojom poznatom rečenicom koja glasi: “Exivi de saeculo” - “Izašao sam iz svijeta nasilja.” Izašao je iz svijeta nasilja i počeo osnivati svijet mira. Zadaća svih odgovornih bića jest izlazak iz svijeta nasilja i uspostavljanje svijeta mira, slobode i ljubavi. Zamislimo svijet bez nasilja i zamislimo svijet u kojem nasilje više neće biti moguće. Koliko su veliki franjevački mislioci tu viziju uspješno razradili i koliko su franjevci Bosne Srebrene, koji su živjeli i djelovali na Franjevačkoj teologiji, to mišlju i djelom svjedočili, to jest otjelotvorili, neka prosude drugi. U radovima sa znanstvenog skupa, koji se ovdje objavljuju, autori su obrađivali važne teme iz različitih perspektiva, pri čemu se moglo uvidjeti da je do Istine moguće doći samo dijalogom različitih perspektiva. Dijalogom uviđamo da je Istina jedna i da nas Istina sve nadilazi i povezuje u jednu zajednicu, ne samo nas, nego i cijelo čovječanstvo. Karl Jaspers je rekao: Istina je ono što nas povezuje (Wahrheit ist, was uns verbindet).
More...
Keywords: BiH; Bosnia; Guča Gora; monastery; Catholic; Franciscans; publishing; art; music; literature; middle ages; modern age; Ottoman rule; Lašva; Travnik; Ahdname; muslim; Jako Baltić; Croats; religion; faith; church; architecture;
Nakon pada Bosne pod otomansku vlast (1463) razrušeni su, spaljeni i napušteni mnogi samostani u Bosni. Jedan od njih je i Lašvanski samostan, koji se nalazio, prema izvješćima bosanskih apostolskih vikara o pohodima Lašvanskoj župi, na Guvnima, naselju današnje dolačke župe. Ne znamo ni koliko je bilo braće u njemu kad je krajem 15. stoljeća stradao ni kamo su nakon njegova stradanja otišli. U nekim šematizmima provincije Bosne Srebrene piše da su odmah nakon toga prešli u Guču Goru. Makar sjedište vjerskog i franjevačkog života u Gučoj Gori, i to za čitavu Lašvansku dolinu, sezalo tako daleko u povijest, ipak je godina 2009. jubilarna - stopedeseta godina od njegova osnutka i postojanja u pravnom smislu. Sve do tada je ondje bila kuća, kasnije franjevačka rezidencija, u kojoj su boravili franjevci odakle bi odlazili obavljati pastoralnu službu po čitavoj Lašvanskoj dolini, pa i šire. Uz dopuštenje crkvenih vlasti, general Reda Manje Braće, dekretom od 30. svibnja 1859., proglašava samostan u Gučoj Gori. Sagradio ga je biskup fra Marijan Šunjić, rodom iz Bučića, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Organizatori za obilježavanje stopedesete obljetnice samostana odlučili su tim povodom održati znanstveni skup i izdati malu monografiju o samostanu. Znanstveni skup je održan 25. i 26. rujna 2009. godine, a monografija je ugledala svjetlo dana nekoliko dana prije održavanja znanstvenog skupa. U životu svakog naroda važno mjesto zauzima kulturno-povijesno naslijeđe kao dokaz stvaralaštva i životne snage naših predaka, kao simbol duha i pobjede čovjeka koji je ostavio znakove svoga postojanja. Stara je i mudra izreka koja se pripisuje fra Filipu Lastriću: “Pročitao sam kako je neki ozbiljan povjesničar rekao da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao”. A fra Ljubo Hrgić piše u svom Dnevniku: “Dane i noći hodao bih pokraj Lašve i gubio se u šumama. Tražio bih po grobljima starim, tražio bih staru dušu Bosne, drevnu tišinu. Možda je sav mistični čar moje zemlje u njenoj vjekovnoj tišini”. Koliko je Bosna i Hercegovina bila “svoja” svjedoče i samostan i crkva u Gučoj Gori. Ne samo što su ondje bili odgojni zavodi provincije Bosne Srebrene, nego se u njemu nalazila i pučka škola; ne samo što su franjevci Guče Gore vodili važne kulturne i poljoprivredne ustanove već su u njemu omladinska društva nalazila svoje prostorije. Selo Guča Gora nalazi se na 11. kilometru od Travnika i devetom od naselja Doca na Lašvi. Pogled iznad sela penje se prema sivom golom brdu Humu, te Carinama, stijenama koje kao da podupiru jedan plato, borovom šumom obrastao. A dolje, s druge strane prema jugu, vrletna se konfiguracija tla blago spušta prema dolini, praćena njivama, livadama i šumom. Ondje se nalazi prelijepa građevina, kao arhitektonski dragulj, s netaknutom i neunakaženom prirodom s kojom se teško može usporediti koji drugi krajolik. Sam je objekt bio prepušten igri povijesti, čiji su vjetrovi divlje trgali bosanski mir i idilu. Međutim, samostan se uvijek ponovno kao iz pepela dizao i fratri su u njemu započinjali novi život. Tako to traje već 150 godina od njegova proglašenja, a od davne 1706., dakle više od 300 godina, kada se prvi puta spominje, kao sjedište stare Lašvanske župe. Radovi sa simpozija u povodu stopedesete obljetnice postojanja samostana u Gučoj Gori pružaju čitatelju mogućnost upoznavanja s povijesnim zbivanjima, nekad dramatičnim i sudbonosnim, tijekom ne tako lake, ali ipak poštovanja vrijedne prošlosti samostana; također upoznavanja života kako običnih ljudi i istaknutih pojedinaca tako i povijesnih i kulturnih spomenika lašvanskog kraja.. Iznoseći mnoštvo povijesnih podataka i zanimljivih zgoda i nezgoda iz burne prošlosti i iz svakodnevnog života ljudi, autori svojim radovima skidaju prašinu s temelja iz kojih je nikao gučogorski samostan, ali i pročišćavaju izvore na kojima se snagom napajaju ljudi koji vole i samostan i svoj zavičaj. U tim radovima izlaze na vidjelo heroji, znameniti pojedinci, koji su ostali nepokolebivi u vjernosti Bogu, svome narodu i svojoj državi čak i onda kad je to, ljudski gledano, bilo nemoguće; ali izdvajaju i antiheroje, koji su, posebno u otomansko vrijeme, gušili život i rušili sve što drugačije od njih misli, govori i vjeruje. U odabiru autora i radova za jedan simpozij postoji opasnost da ostane po strani nešto što je važno. Radovi sa simpozija su upravo zbog toga poziv čitatelju na traženje i čitanje literature, izvještaja i kronika o svemu što je vezano za gučogorski samostan i njegovu povijest. U tom su smislu poticajne riječi fra Jake Baltića, graditelja samostana i velikog ljetopisca: “Svakomu čoviku, koji iole ima prosvete, milo je čitati i znati povijest svojih starih. Kakvi su naši stari bili? Što se s njima zbilo? Kako su se u događajim vladali? Kad bi se tako što napisano našlo od naših starih, prije šest stotina godina barem, ako ne starije, to bi vridilo prema dragom kamenju. Jer događaje i dila svojih starih pred očima imati, mogo bi se čovik okoristiti u svom življenju. Mudrih je ljudi izreka: ‘Nauči se na primjeru mnogih, što treba nasljedovati, a što izbjegavati’. Neka ti učitelj bude tuđi život’”.
More...
Keywords: Matija Divković; Collective works; Bosnian and Slavic literature; Croatian literature; Franciscans and literacy; Syntax; Lexis; Middle Age Croatian literature;
U povijestima hrvatske književnosti posebno mjesto pripada fra Matiji Divkoviću (1563–1631), utemeljitelju franjevačke i bosanskohercegovačke književnosti, autoru prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku i ujedno prvih djela na području današnje Bosne i Hercegovine ostvarenih što kavskom stilizacijom hrvatskoga književnog jezika. Divković svoja prva djela Nauk krstjanskiza narod slovinski (tzv. veliki Nauk) i Sto čudesa aliti zlamen’jablažene i slavne Bogorodice, Divice Marije objavljuje u Veneciji 1611. u tiskari Pietra M. Bertana i to na bosančici za koju jesam osmišljavao grafijska rješenja i lijevao slova. Svoje tiskarsko iskustvo Divković primjenjuje i pet godina kasnije kada ponovno lijeva slova i kod istog tiskara 1616. objavljuje još dva djela kojasu doživjela znatno veću popularnost: Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (2. izdanje 1704) i Nauk krstjanskis mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv.mali Nauk) koji je do 1738. godine objavljen dvadesetak puta i to u dvije inačice: opsežnoj i kratkoj.
More...