U pohvalu svojih starih: u povodu izložbe Visovac: duhovnost i kultura na Biloj Stini
In praise of elders: On the occasion of the exhibition Visovac: spirituality and culture of Bila Stina

Summary/Abstract: Izložba Visovac: duhovnost i kultura na Biloj Stini u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu (30. studeni 2019. – 2. veljače 2020.) uvela je posjetitelje u doista skrovitu a bogatu kulturnu baštinu. Teško je dostupna, jer su franjevački samostan Majke od Milosti i crkva Gospe Visovačke, gdje su sakupljeni, nalazi na riječnom otočiću Visovcu, zapravo riječnoj hridi, povijesno zvanom i Bila Stina (lat. Lapis albus). Taj je krajolik odavna pojam prirodne ljepote [sl.1], ali je teško dostupan i tek sada je njegova likovna, liturgijska i knjižna baština približena javnosti. Visovac je jedan od onih malobrojnih povijesnih samostana Bosne Srebrene, koji bilježi neprekinuto trajanje od predosmanskoga vremena do sada. Prekid od nepuna tri desetljeća tijekom kojih su se franjevci sklonili u Šibenik od polovice XVII. stoljeća do 1670-ih jedino je napuštanje samostana od oko 1445. godine, kada su ga franjevci iz tadašnje Bosanske vikarije naselili. Takve trajnice su i samostani u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, s kojima je visovački bio povezan do sredine četvrtoga desetljeća XVIII. stoljeća, a potom je pripao – dijelom i zbog prethodne odluke mletačkih vlasti da na osvojenim područjima pod njihovom upravom ne mogu pastoralno djelovati „stranci“ – novoosnovanoj Provinciji sv. Kaja pape i mučenika (1735), preimenovanoj ubrzo („jer im se svijet rugao govoreći ‘vi ste kainovci’“, kako je zabilježio fra Bono Benić u Ljetopisu sutješkoga samostana) u Presvetoga Otkupitelja (1743).

• Details
• Contents