Kur’anska teorija o jeziku i govoru
Quranic Theory of Language and Speech

Summary/Abstract: U tekstu se prvo govori o jeziku kao Božanskom znaku na temelju komentara 22. ajeta sure Er-Rum i iznose spoznaje do kojih su došli muslimanski komentatori. Potom se, na temelju istoga ajeta, raspravlja o pluralnosti ljudskih jezika i pluralnosti mišljenja o ljudskim jezicima. Prije predočavanja nekih fonetsko-fonoloških i općelingvističkih rezultate savremene lingvističe nauke korespodentnim navedenim hermeneutičkim naporima komentatora Kur’ana, pažnja je usmjerena na fonetske studije u ranom periodu islama i zvukovni aspekt arapskoga jezika. Posebno smo se bavili fonetskolingvističkim radom dvojice velikih učitelja, zapravo, utemeljitelja klasične arapske lingvistike, Sibevejha i Ibn Džinnija. Nakon djelimičnog upoznavanja sa pogledima na jezik klasičnih muslimanskih lingvista i komentatora Kur’ana te savremenih lingvista, u općim crtama izlažu se i formuliraju tri postavke - primamo na temelju kur’anskih ajeta, ali o općelingvističkih spoznaja - onoga što smo u ovome radu nazvali kur’anskom teorijom o jeziku i govoru. Temelja postavka ove teorije jeste da je Uzvišeni Allah, dž.š., obdario Adema, a.s., ali i ljudski rod u cjelini jezičkom i govornom moći i sposobnosti. Time se na najbolji način, prema mišljenju ovoga autora, objašnjava i najveća tajna ljudskoga jezika - činjenica da on postoji.

• Details
• Contents