We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Essays written by Branko Maleš: I. ZVONKO PENOVIĆ, II. SIMO MRAOVIĆ, III. ZORICA RADAKOVIĆ
More...
Ottó Tolnai nije nepoznat onome krugu hrvatskih čitatelja koji se još sjećaju iz onih, i ne tako davnih, jugoslavenskih vremena mađarske komponente u tom prostoru, tj. književnosti vojvođanskih Mađara. Otto Tolnai je možda najznačajniji predstavnik te male književnosti, danas već visoko cijenjen i u mađarskom književnom kontekstu, i jedan je od najznačajnijih suvremenih mađarskih književnika. Tolnai - osim jugoslavenskih datosti - imao je i svoje osobne, bliže veze sa Zagrebom, gdje je služio vojsku i započeo studij. Iako do fakultetske diplome nije stigao, godine provedene u Zagrebu, ovdašnja duhovna klima šezdesetih, Ervin Sinko i Krleža su ostavili traga ne samo na njemu, nego i, djelomice i njegovim posredstvom, u književnim kretanjima vojvođanskih Mađara. (A književna djela vojvođanskih Mađara i Tolnaijev legendarni časopis Uj Symposion, kao zabranjeno voće, bili su na visokoj cijeni i u tadašnjoj Mađarskoj. Zanimljiva bi tema bila za komparatiste opisati ulogu -vrijednosti, ali i nedostatke - te »međuknjiževnosti« u posredovanju između književnosti Južnih Slavena i Mađara.) Tako je prirodno i to da je Jadran postao jednim od glavnih motiva pjesništva Ottoa Tolnaija.
More...
Postmodernist Väinö Kirstinä tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća postao je poznat kao eksperimentalist, teoretičar, predavač, istaknuti prevoditelj. Među autorima koje je preveo nalaze se Baudelaire, Appolinaire, Breton, Malraux, Dagerman, Ekelof. Izvršio je velik utjecaj na nekoliko generacija finskih pjesnika.
More...
Mustafa Stitou rođen je 1974. godine u Maroku, ali se ubrzo s obitelji preselio u Leystad, u Nizozemskoj. Od 1995. godine živi i radi u Amsterdamu. Njegova je prva zbirka pjesma, Moje forme (1994), bila nominirana za nagradu C. Buddingh, najznačajniju nizozemsku nagradu za prvu zbirku poezije.
More...
U svom prekratkom životu Borislav Vujčić je toliko toga uradio. Za njim je ostao zasigurno najveći književni opus među piscima njegova, kvorumaškoga književnog naraštaja: sedam romana, četiri zbirke novela, tri zbirke poezije, dvadesetak dramskih tekstova od kojih je samo manji dio tiskan u dvjema dramskim zbirkama. Vujičić je bio i scenarist, urednik časopisa, kazališni organizator koji je svoju silnu energiju i kreativnost uložio u Histrione i teatar Ulysses. Bez njegove prisutnosti kazališni život u Hrvatskoj posljednja dva desetljeća bio bi znatno siromašniji.
More...
Alain Robbe-Grillet u svom tekstu »O nekoliko zastarjelih pojmova« preispituje ulogu junaka u modernom romanu. »Junak - svatko zna što ta riječ znači. Nije to veliki proizvoljni, anonimni bezoblični »On«, puki subjekt izražene radnje. Junak mora imati ime, on mora imati rođake, naslijeđene osobine, te mora obavljati nekakav posao, imati nekakvo zanimanje. Ako posjeduje imovinu tim bolje. Naposljetku mora posjedovati karakter, lice koje taj karakter odražava, mora imati prošlost, koja je oblikovala oboje.« Taj ironičan prikaz »junaka«, Robbe-Grillet završava tako da navodi Beckettove likove kao primjer bezobličnih likova koji ne posjeduju gore spomenute osobine. »Beckett mijenja ime i lik svoga junaka u toku jednog te istog izvješća« (Scheffel, 1993.). A. J. Leventhal također uočava da su Beckettovi likovi nalik homunkulima i da postoji samo jedno Ja koje se sakriva iza fikcija u kojima traži sebe. (1965: 37-92)
More...
»Ja sam sama svoja književna domovina, neovisna autonomna republika Katja Lange-Müller. Svoj sam jedini stanovnik, svoj predsjednik, svoja nacionalna zastava«, izjavila je u jednom intervjuu nekad istočnonjemačka, a danas njemačka književnica vrlo neobične i za građanski svijet sasvim netipične biografije. Rođena 1951. godine u Istočnom Berlinu Katja Lange-Müller se školovala za grafičku radnicu, a zatim prolazila najrazličitija zanimanja: od slovoslagačice, rekviziterke i tehničke urednice u novinama, pomoćne njegovateljice po neuropsihijatrijskim odjelima raznih berlinskih bolnica u trajanju od pet godina, do jednogodišnjeg rada u tvornici sagova u Ulan Batoru. Od 1979. do 1982. godine studira književnost na Institutu Jochannes R. Becher u Leipzigu i nakon toga radi kao lektorica, a 1984., pet godina prije pada Zida, napušta tadašnju Njemačku Demokratsku Republiku i prelazi u Zapadni Berlin. Otad živi i radi u Berlinu i Beču.
More...
Poljski pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist, prevoditelj s mađarskoga. Rođen 9. listopada 1921. godine u Radomsku (Poljska). Diplomirao povijest umjetnosti na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu. Dobitnik nekoliko doktorata honoris causa na sveučilištima u Poljskoj i inozemstvu. Uz Czeslawa Milosza i Slawomira Mrožka Tadeusz Rozewicz je najprevođeniji poljski suvremeni pisac u svijetu. Preveden je na oko 40 jezika, među inima na arapski, češki, engleski, estonski, finski, francuski, grčki, hebrejski, njemački, ruski, slovački, talijanski..., na hrvatski jezik sustavnije tek u posljednje vrijeme. Jedva je imao trideset godina kada ga je književna kritika proglasila poljskim klasikom.
More...
Sto je u jednoj prilici zaključio Gunter Grass, da se o ljubavi može suditi tek kada se ona izgubi, u znatnoj se mjeri odnosi na Veselka Tenžeru. Tek kada je umro, na način koji je rijetko tko mogao očekivati, u javnosti je do pune mjera artikulirana svijest o razmjerima jednog opusa (i životopisa) koji je po svojim koordinatama, po strogosti i svjesno prihvaćenom autsajderstvu ponajprije usporediv s Matoševim. Jukstaponiranje između tih dvaju kritičara, jednog s početka, a drugog s kraja 20. stoljeća, nije samo formalne nego i supstancijalne prirode. Obojica su došli u Zagreb i izjednačili taj grad sa svojom sudbinom, obojica su razinom otvorenosti i inventivnosti nadživjeli mnoge autore ili knjige koje su im služile kao kritičarski povod, obojica su umrli mladi, u dobi u kojoj se veliki plodovi rada i godinama sedimentiranog iskustva tek očekuju.
More...
U kakvom se položaju našlo srpsko pesništvo devedesetih godina upravo minulog stoleća, na samom njegovom izmaku i na početku novoga milenijuma? Opšta erozija egzistencijalnih i etičkih, političkih i nacionalnih, socijalnih i kulturno-estetskih vrednosti zbog specifične, ratom izazvane izolacije Republike Srbije, dovela je znatan deo savremene poezije na samu ivicu postojanja. To se moglo zapaziti najpre po snažno izraženoj težnji ka mehaničkoj obnovi izvesnih odlika tradicionalnog pesništva, posebno različitih formi vezanog stiha, dok su nacionalne i verske teme često opevane u retoričkom maniru patrijarhalne prošlosti i budničkog, odnosno tužbaličkog tona devetnaestovekovne, postromantičarske poezije. Istovremeno, kriterijumi brojnih izdavačkih kuća, državnih jednako kao i privatnih - sa časnim izuzecima - podlegao je neverovatnoj komercijalizaciji poetske reči, utrkujući se (naravno uz sponzorsku dovitljivost često potpuno anonimnih autora) u plasiranju raznih oblika »domoljubne« patriotsko-verske ili folklorne poezije, koja je po pravilu takođe dobijala i brojne pesničke nagrade ustanovljene tokom posljednje decenije.
More...
Ljudmila Stefanovna Petruševska (1938.), ruska prozna i dramska spisateljica, književni je rad započela kratkom prozom u šezdesetim godinama. U idućim se desetljećima okrenula dramskom umjetničkom izričaju, i to kao predstavnica tzv. novog vala ruske dramaturgije koji »oživljava tradiciju kritičkoga realizma sjedinjujući ga s tradicijama ludističke književnosti« (Skoropanova, Russkaja postmodernistskaja literatura, Moskva, 1999: 411) i pridružujući mu apsurdnost izraza. Komedija Tri djevojčice s homičem (Tri devuški s golubym - 1980), intertekstualna igra s Cehovljevim Trima sestrama, poetički je fiksiraju u skupinu ruskih postmodernista. Premda popularnost stječe većinom dramskim djelima (ističemo dramu-šalu Kvartira Kolumbiny -Kolombinin stan, 1981), krajem 80-ih godina 20. stoljeća opus nadopunjuje većinom proznim oblicima. Među ostalim priznanjima Petruševska je za roman Vrijeme noć (Vremja noč, 1992.) dobila Bookerovu nagradu.
More...
Nisam se dvoumio kad me Velimir Visković pozvao da u povodu sedamdesetog rođendana značajnog hrvatskog književnika i novinara Marka Grčića sudjelujem na ovom gornjogradskom simpozijskom čestitanju. Za sudjelovanje imam i osobnih razloga jer sam u redakciji Vjesnika u srijedu početkom sedamdesetih dvadesetog stoljeća imao sreću i čast biti njegovim učenikom i na svoj način šegrtom. Inače kad god me u ovakvim prigodama pozovu nikako ne mogu izbjeći a da za početak ne pogledam što sam o piscu o kojem bih trebao govoriti, sam prethodno napisao u svojoj Povijesti hrvatske književnosti.
More...FRAGMENT O GRČIĆEVU PJESNIŠTVU
Na zaključnom mjestu znakovite i značajne zbirke književnih ogleda nazvane Provincia deserta stoji: »Pjesnik koji odista nije iskusio potrebu da odšuti tu šutnju, što požudno guta svaku riječ koja u nju upada, možda i nije pjesnik.« Autor te obavezujuče rečenice iz daleke 1970. godine ubrzo je povukao konsekvence vlastite tvrdnje, iskusio je granicu »preko koje prestaje iluzija o samome sebi i drugome... gdje možda prestaje potreba za umjetnošču«, te je prihvatio muk, odustao je od pisanja, ili barem od objavljivanja, izvorno pisanih stihova.
More...
Marko Grčić voli sebe nazivati novinarom (drugi bi njegovi kolege sebe radije nazivali publicistom, a što Marko po svom pisanju i djelovanju jest); Marko je i prevoditelj, i to vrstan prevoditelj s mnoštva jezika: s engleskog, španjolskog, talijanskog, ruskog, francuskog, latinskog, ali ne manje važni su i njegovi prijevodi sa staroslavenskog.
More...
Umjesto da se ozbiljno pripremam za ovaj nastup, ja cijeli dan sjedim pod platanom u biranom društvu Williama Blakea, Williama Butlera Yeatsa, Angelusa Silesiusa, proroka Henoka i Ezre Pounda. Izgovor je više nego dobar: ja moram proučiti tu poeziju, ne samo iz užitka, već i radi obaveze. Naravno, to što je bablje ljeto, pa se ja poput neke babe mogu ispružiti pod stablom sa svim tim knjigama, to što zlatno lišće platane pada po meni dok čitam, sve su to dobrodošli momenti, te mi se čini da ću vrlo skoro, poput sretnog Henoka, biti uzdignuta makar u prvo nebo na krilima dvojice snažnih anđela...
More...
Reviews of: Vladan Desnica: “Igre proljeća i smrti”. Priredio T. Maroević. Mozaik-knjiga, Zagreb, 2008; Ivan Lozica: “Zapisano i napisano: folkloristicki spisi”. AGM, Zagreb, 2008; Miroslav Bertoša: ”Kruh, mašta & mast”. Durieux, Zagreb, 2008; Jure Krišto: “Riječ je o Bosni”. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2008; Vlatko Pavletić: “Soba-roba-osoba”. Naklada Pavičić, Zagreb, 2008; Nikica Mihaljević: “Hrvatska enciklopedika”. Euroknjiga, Zagreb, 2008; Peter Burger: “Teorija avangarde”. Prev. Nataša Medved. Antibarbarus, Zagreb, 2007; Michael Schmidt-Salomon: „Manifest des evolutionaren Humanismus“. Alibri, Aschaffenburg, 2006;
More...
Kad pod ovaj naslov stavljam dva njemačka pjesnika, dva pjesnika njemačkoga jezika, Gottfrieda Benna i Paula Celana, tada to nije doista nikakav izbor. Želimo li iz njemačke književnosti nakon Drugoga svjetskog rata izdvojiti imena koja su zbilja omogućila odslik nečega od temeljne duševne, duhovne i religijske situacije vremena, tada ćemo se osvrnuti na lirske pjesnike. Mi Nijemci nismo narod velikih pripovjedača. Čak su i imena poput Hermanna Hessea, Thomasa Manna ili Roberta Musila odveć sputana vlastitim poboljšanjima manirističke pripovjedne tehnike, nego što bi imala veliki dah prirodna pripovijedanja. Izvjesno je da nas je duboko dojmila Igra staklenih perli Hermanna Hessea, koja nam je stigla nakon rata, i još više, podjednako dubok i umjetnički zaokružen obračun Thomasa Manna s njemačkom tragedijom i - možda trajnije - genijalna retrospektiva Čovjeka bez osobina. Izvjesno je da je recimo tjeskoba Heinricha Bolla i burna beskrajnost pripovijedanja Guntera Grassa našla odjek i izvan Njemačke. No mogu li oni konkurirati velikim pripovjedačima Engleske, Rusije, Francuske, mogu li konkurirati Joyceu, Proustu, Zlim dusima, Braći Karamazovima ili Ani Karenjini, koji nam se svi obraćaju, jučer, danas i sutra? Naspram toga, smjelo bi se reći da je njemačko lirsko pjesništvo već stotinu godišta primjeren izražaj njemačkoga duha, koji je svagda bio u svezi s velikim znanstvenim i filozofskim iskustvima i djelima njemačke kulture. Spomenut ću ime Stefana Georga, koji je zacijelo bio najznačajniji umjetnik njemačkoga jezika zadnjih stotinu godišta. Spomenut ću Huga von Hofmannsthala, Reinera Mariju Rilkea i Georgea Trakla. Mnogi od njih, politički gledano, nisu bili iz Savezne Republike Njemačke. No res publica litteraria ne zna za granice osim granica što su povučene jezikom, a svi se mi trsimo premostiti čak i granice jezika kada putujemo u strane zemlje ili strane duhove slušamo na njihovu jeziku.
More...
The world becomes its language and its language becomes the world. But it is a world out of control, in flight from ideology, seeking verbal security and finding none beyond that promised by a poetic text, but always a self-unsealing poetic text.
More...Paul Celan i apsolutno pjesništvo
U onome što slijedi neće biti riječi o još jednoj interpretaciji Paula Celana. Doduše, bit će govora o jednoj njegovoj pjesmi i održanom zahvalnom govoru povodom dodjele nagrade Georg Buchner 1960. godine. Naziv pjesme je »Veliki užareni svod«, a zahvalnog govora »Meridijan«. U suvremenoj filozofiji te su dvije »stvari« mišljenja i kazivanja obrađene u različitim prigodama u predavanjima i ogledima Hansa-Georga Gadamera, Jacquesa Derride i Philippe Lacoue-Labarthea, među inim koji su se osmjelili pristupiti tamnoj rijeci Celanova pjesništva. Kada kažemo da neće biti riječi o interpretaciji, tada se pretpostavlja da bi moglo biti govora o nečem drugom. Interpretacijom se odmotava tekst onog što je već napisano i ima značajke događaja pisanja. Etimologijski, inter-pretare upućuje na izlaganje, posredovanje, tumačenje. Razumijevanje nečeg kao nečeg zahtijeva misaonu djelatnost izlaganja same stvari. Na taj se način interpretacija pojavljuje medijem između djela i sudionika u njegovu značenju. Budući da nema izravnog pristupa djelu, intuitivnog ili racionalnog, tekst zahtijeva svoje tumače. Postoje ipak poteškoće u razumijevanju djela koje tumači razlažu u dijalogu s drugim tekstovima i drugim interpretacijama. Samoizlaganje teksta interpretacija je njegove otvorenosti značenja. U tom smislu hermeneutika govori o iskustvu djela u odnosu na iskustvo subjekta. Već je Gadamer u interpretaciji umjetničkog djela kao uvjeta mogućnosti dijaloga iz razumijevanja same stvari mišljenja pokazao da dijalog ne proizlazi iz stajališta »subjekta« u razgovoru, nego iz iskustva samog djela koje se otvara u razumijevanju.
More...