We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Preko 20.000 ljudi zbog pandemije je već pola godine zatočeno u staračkim domovima, ustanovama za osobe sa invaliditetom i sličnim objektima. Sada im je dozvoljeno da vide članove svojih porodica na 15 minuta. I šestomesečni karantin i ove apsurdno kratke posete država pravda brigom za zdravlje najnemoćnijih članova društva. Od tolike brige niko ne stiže da odgovori na dva prosta pitanja: koliko se ljudi zarazilo u ovim ustanovama, i koliko njih je umrlo. Govore Maja Popović iz Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI-S) i Marija Acić, samozastupnica. Razgovor vodi Svetlana Lukić.
More...
Evo kako to izgleda u Berlinu. Deca su krenula u školu. Posle par dana neka od njih su se razbolela, dobila visoku temperaturu. Bolesna, ostala su kod kuće, ali roditelji nisu znali da li da ih vode kod lekara ili ne. Sledeći dan, temperatura je pala. I naredni dan, opet, nije je bilo, pa su se roditelji pitali da li da dete šalju nazad u školu. Pozvali su lekara da pitaju šta da rade. Posle mnogo pokušaja, lekar se javio i pitao da li dete kašlje. Kašlje, rekli su roditelji. Onda ne treba da ide u školu, rekao je lekar. Dovedite ga ispred doma zdravlja, pa ćemo mu tu na ulici, a ne u zgradi, uzeti bris i videti šta je.
More...
Neko bi to sada već morao otvoreno da kaže: nema dobrog rešenja za novu školsku godinu pod pretnjom zaraze. O obrazovnom septembru moralo se misliti još u martu. Više smo puta o tome ovde govorili: u martu je jedini cilj bio da se dočeka jun, a od septembra, bez zaraze, verovalo se, sve će se vratiti na staro. Zaraza je ostala, a sve „staro“ se raspalo pod njenim pritiskom.
More...
Čekali smo utorak i Šarčevića. Danima se najavljivalo iz vlade, kriznog štaba te ministarstva prosvete posebno da će se u utorak izaći sa definitivnim rešenjem za pohađanje škole pod pretnjom zaraze. Dočekali smo onda taj famozni utorak, ali ne i rešenje. U utorak je Šarčević samo ponovio sve što je govorio i pre utorka, dakle – ništa. Da bi već u sredu to ništa dodatno poništio rekavši da će odlazak u školu od 1. septembra zavisiti od tekućih prilika. Ko se nadao da će mu ove nedelje konačno biti jasno kako će se deca obrazovati najesen, prevario se. Tako to inače biva kada odluke treba da donesu prevaranti.
More...
Slutim da će se sledeće zime Srbija naći pred krupnom i tugaljivom dilemom – koju vakcinu protiv covida-19 ponuditi građanstvu, neku sa Istoka ili neku sa Zapada. Prema onome što je već ishitreno najavio predsednik Aleksandar Vučić, Srbija je već stala u red za kupovinu neke vakcine kod „jedne države“, kako se tajanstveno izrazio, kako bi „među prvih 20 zemalja“ našim ljudima obezbedila „po mogućstvu besplatnu vakcinu“, a ne neku navodno skupu, kako se to već najavljuje od potencijalnih proizvođača. Kako Evropska unija ima 27 članica, moglo bi se iz Vučićevih reči zaključiti da buduća uvozna vakcina neće biti iz EU nego verovatno iz Rusije ili Kine. Analizirajući taj detalj, navodno je glavni lider vanparlamentarne opozicije u Srbiji Dragan Đilas ulučio priliku da odmah izađe sa zahtevom da „građani Srbije budu zaštićeni od korona virusa istom vakcinom kojom će biti zaštićeni građani Nemačke, građani Francuske, građani Velike Britanije i drugih razvijenih zemalja Evrope i EU“. Tome je dodao da je njegova stranka takav zahtev već uputila Evropskoj komisiji – da zemlje Zapadnog Balkana „uđu u paket vakcina za EU“ (Beta, 3. avgusta).
More...
Svi navodi u tekstu su obezličeni (osim imena funkcionera) da bi se sprečile eventualne negativne posledice po zaposlene. Pre nepunih mesec dana upozorio sam da klizimo u još jednu pravnu katastrofu, ukoliko se dogodi da radna obaveza počne da se utvrđuje i u „redovnom stanju“, odnosno u situaciji kada nije proglašeno vanredno (ili ratno) stanje, jer zakoni kojima je regulisana jednostavno tako nešto ne predviđaju. Sumnju da će se tako nešto desiti zasnovao sam na zaključku takozvanog Kriznog štaba, tela koje nema zakonsko utemeljenje niti ovlašćenja da bilo kome bilo šta naređuje – a ipak to izgleda čini na dnevnoj bazi. Zaključak Kriznog štaba, neustavan i nezakonit, trebalo je da posluži Vladi Republike Srbije (ovoj tehničkoj, vanvremenskoj) kao preporuka za uvođenje novih mera, između ostalog i radne obaveze.
More...
Baš je teško kritikovati ovu vlast. Ne zato što joj se nema šta zameriti – dapače, ima joj se onoliko zameriti – nego zato što svaka kritika nailazi na objektivne teškoće. Prva je što ovu vlast nemate gde da kritikujete, svakako ne u medijima sa nacionalnom frekvencijom koje prati većina stanovnika. Drugo, nemate koga da kritikujete jer su dve grane vlasti uveliko bivše (novi parlament još nije verifikovao mandate, nova vlada nije ni na pomolu) a sudska vlast sebe ionako ne doživljava kao treću granu vlasti. Ako biste pak kritikovali one koji sebe neopravdano doživljavaju kao vlast, direktore javnih preduzeća na primer, oni su mahom svi u v.d. stanju pa se kao takvi, dakle tek puki vršioci dužnosti, ne smatraju odgovornim ni za šta, naročito ne za rusvaj i krađe koje su napravili.
More...
Bilo je jasno da će Grčka produžiti zabranu ulaska građanima Srbije i nakon 15. jula, do kada je prvobitna odluka važila, i pre nego što je zabrana proširena na sve zemlje EU. Samo je ministar spoljnih poslova Srbije mogao da se nada ukidanju ove mere, pokazujući još jednom svoju neozbiljnost u bavljenju diplomatijom.
More...
To su ljudi koje je lično birao Gospodar zaraze. Oni su postali javni izlog epidemije, pokušavajući da objasne jedino ono što ne mogu. Sami su sebe nazvali kodnim imenom, struka, pojam koji ne znači ama baš ništa, i sve je manje vere u sastav koji struku čini. U stvari, poverenja skoro i da nema, apsolutnu sumnju u sve što rade i kažu, pošteno su zaradili. Vođeni odlazećom premijerkom, predmet su krivične prijave za masovno ugrožavanje zdravlja ljudi.
More...
Ohlokratija u Srbiji ne prestaje da proizvodi maglu i da izbegava odgovornost za epidemiološku situaciju u zemlji. Nerazumno je da oni, koji nikada nisu imali nikakav autoritet, poput političkog dela kriznog štaba (na čelu sa naturščikom u ulozi predsednice vlade), kao i oni koji su autoritet nepovratno prokockali ipak i dalje pokušavaju da se bave zadatkom koji više ne mogu da ispune. Unjkava i bestidna pozivanja na solidarnost i odgovorno ponašanje od istih onih likova koji su se ponašali do krajnosti suprotno svemu tome samo su dolivanje ulja na vatru i generator novog nezadovoljstva, očaja i besa. Njima ogroman broj ljudi ne veruje, za njih nema nikakvog poštovanja, oni su ljudi bez autoriteta i veliki deo građana opravdano ih smatra odgovornima za nastalu situaciju, za broj zaraženih, za smrtne ishode i za sve što je u zemlji otišlo dođavola u vezi sa epidemijom.
More...
Došlo je vreme da se podvuče crta i vidi šta smo to imali prošle nedelje. Svođenje računa oko protesta, međutim, neće ići sasvim jednostavno. Imamo dve strane u jednačini: stranu vlasti i stranu pobunjenih žitelja Srbije. Pođimo od vlasti.
More...
Da je sinoć na ulici i u parku ispred parlamenta bilo par stotina hiljada besnih demonstranata, opet bi bilo dovoljno policije da ih efikasno rastera bez prekomerne upotrebe suzavca, sile i životinja (mislim na pse i konje). Ali, nije ih bilo. Zapravo, kada se jednom svi prebroje i podvuče crta, ne bi me iznenadilo da je juče u centru Beograda bilo više policajaca nego pobunjenih žitelja Srbije. Pa to onda nisu ni bile demonstracije protiv režima (čitaj Vučića, jer on je režim), nego upravo demonstracija sile režima nad podanicima koji su na trenutak pomislili da su slobodni da (po)kažu šta misle.
More...
Ima nečeg kod Starog tramvajskog mosta što me je oduvek podsećalo na Drugi svetski rat. Kao i mnogi Beograđani tek pre desetak godina sam čuo priču o učitelju koji u poslednji čas seče detonatorsku žicu i time spasava most. Stoga je gotovo sigurno da moja asocijacija o ratu i mostu pre ima veze sa nekadašnjim Letnjim i Zimskim bioskopom na Radio televiziji Beograd, to jest filmom „Nedostižni most“ (A Bridge Too Far, 1977) koji je bio standardan deo repertoara. Siže ovog predugačkog filma je sledeći: kako bi skratili tok rata, Saveznici su osmislili smeo prodor u srce Nemačke, ali ne kroz Francusku, već zaobilaznim putem, kroz Holandiju. Da bi takav napad bio moguć bilo je potrebno da hiljade savezničkih padobranaca zauzmu 4 velika mosta. Zatim bi ove prelaze morali da drže sve do dolaska glavnine trupa, udaljenih više od 100 km. Sve bi verovatno ispalo kako treba da u danima pred saveznički napad nekoliko nemačkih SS divizija nije prebačeno baš u ovaj deo Holandije.
More...