We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Once established, literary canons are often supposed to transcend history and set a timeless standard for genuine literature. They exercise a hegemonic, or some might even say petrifying and suppressive power over creative literary production and reception. However, the hegemonic canonicity that compartmentalizes the universe of literature as good and bad, high and low literature is conditioned by some blind spots. In the very definition of canonicity and the description of canons they occur as a number of paradoxes that constitute the very dynamics of canons, making them relevant for the study of literature in a dynamical, cultural perspective.[...]
More...
One of the functioning mechanisms of theatre in general has been defined as the “doubling up” of the culture in which that theatre has existed; or in other words: theatrical art can be characterized as an act of self-presentation and self-reflection on the part of the culture in question (Fischer-Lichte 1992: 9, 10). Analyzing the change which has taken place in the role and functions of the Estonian national theatre in the cultural discourse of the 1990s, primarily from the aspect of theatrical interpretations (re-readings — M. Esslin; concretizations — P. Pavis) of Estonian national classics, drawing simultaneously parallels between productions based on original contemporary Estonian drama, and comparing the status of theatre during the above-mentioned period to that of the previous decades, we must admit that in the 1990s Estonian theatre has definitely lost its former role as a tribune and a place of consolidation (that was especially typical of it in the 1980s).
More...
Generalising different discussions of nationalism, (e.g. Deutsch 1966, Gellner 1983, Smith 1995, Eley and Suby 1996) we can state that a nation is, foremost, a certain social-political representation of human groups or associations where national culture fulfils a connective or cognitive role. The notion of “nation” unites culture and politics into a symbiotic relationship. In the preliminary stage of the development of a nation the arguments of identity are drawn from culture. Culture itself seeks political protection from the state. During the development of a state, national culture is used to legitimate politics or to integrate society (nationalism as imperative) (Gellner 1994: 2208–2222).
More...
Like most academic work, this essay has a rather complicated genealogical history. Most crucial, perhaps, to its present form is a short paper by the historian Carlo Ginzburg entitled “Killing a Chinese Mandarin.” In this essay, Ginzburg investigates the topic of compassion as an illustration of the tension between natural law and history. His typically wide-ranging commentary brings together examples from Antigone and examinations of a variety of eighteenth-century philosophers, it concludes with a brief, and grim, confrontation between “our feeble moral imagination” and contemporary advances in martial technology. The present essay will not be quite so eclectic, although it will, to some extent, repeat the historical juxtaposition made in the second and third parts of Ginzburg’s essay. In essence, what I propose to do here is examine a particular social and cultural formation, that of compassion, which has remained remarkably stable throughout the modern period.1 How this international formation relates to contemporary cultural nationalism, or even to nationalism during the war in Bosnia and Herzegovina, I’m afraid, is too large an issue to address in a short essay, although I do hope at least to offer a perspective suggestive of the direction in which such a discussion might lead.
More...
Litwo! Ojczyzno moja!, «Lituanie! ô ma patrie!». C’est par cette invocation que commence le poème épique Pan Tadeusz, oeuvre majeure du plus illustre poète polonais, Adam Mickiewicz. Poème écrit et publié à Paris, en 1834, ce que rappelle, en français et en polonais, une plaque sur la façade du n° 63, rue de Seine.
More...
Pariški psihijatrijski zavod Salpêtrière postao je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća prostorom seksualiziranog spektakla histerije. Neuropsihijatar Jean–Martin Charcot povezao je vlastiti znanstveni interes za traženje tjelesnog uzroka histerije s talentom za javne nastupe i organizirao medicinske demonstracije na kojima je javnost mogla uživati u prizorima seksualno nesputanog i erotiziranog ponašanja Charcotovih štićenica. Neke od njih, poput Louise Augustine Gleizes i »kraljice histerika« Marie Blanche Wittman postale su slavne zbog svojih izvedbi, a sam Charcot uživao je u pariškom tisku komičnu i grandioznu titulu »Napoleona neuroza«.
More...
U svojoj izjavi o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra Aetate (1965), biskupi Drugog vatikanskog sabora priznali su da povijest odnosa između kršćana i muslimana uključuje “nemalo svađa i neprijateljstava”1 . Premda je sigurno istina da takva neprijateljstva karakteriziraju povijesne odnose između kršćana i muslimana više nego dijalog i prijateljski susreti, neki se znaci nade zasigurno mogu pronaći, poput susreta između sv. Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila u Damietti (Egipat) 1219. koji se 2019. obilježavao na dosta mjesta. Suvremeni porast prijateljskih susreta između kršćana i muslimana zasigurno daje više razloga za nadu, iako to ne kazuje čitavu priču.2 U ovom ću se prilogu usredotočiti na službene izjave i dokumente koji obilježavaju ovaj porast prijateljskih susreta, uglavnom od strane Katoličke crkve, podrazumijevajući da će se takve izjave i dokumenti drugih kršćanskih i islamskih zajednica razmatrati negdje drugdje u ovom izdanju Conciliuma. Započet ću s prvim znacima novog uvažavanja muslimana kao partnera u dijalogu u dokumentima Drugog vatikanskog sabora i pape Pavla VI. Dodat ću kraće rasprave o doprinosima koje su dali Papinsko vijeće za međuvjerski dijalog i njegovo Povjerenstvo za vjerske odnose s muslimanima, te pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Zaključit ću dojmom o novom pravcu dijaloga s muslimanima koji je predložio papa Franjo.
More...
“Opća skupština (Ujedinjenih naroda) […] proglašava prvi tjedan veljače svake godine Tjednom svjetske međuvjerske harmonije među svim religijama, vjerama i vjerovanjima; (i) potiče sve države tijekom tog tjedna da podržavaju, na dobrovoljnoj bazi, širenje poruke međuvjerske harmonije i dobre volje u svjetskim crkvama, džamijama, sinagogama, hramovima i drugim mjestima molitve, utemeljene na ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem ili na ljubavi prema dobru i ljubavi prema bližnjem, svaka u skladu sa svojim vlastitim vjerskim tradicijama ili uvjerenjima […]”
More...
U ljeto 2015. europski politički i medijski diskurs sve se više usredotočivao na izbjegličku krizu uzrokovanu ratom u Siriji, kao i na aktualni metež u Iraku i Afganistanu nakon invazije. Prijašnjih su godina milijuni ljudi bili prisiljeni napustiti svoje domove i živjeti u izbjegličkim logorima ili u urbanim središtima u Turskoj, Jordanu i Libanonu. Međutim, javna i politička pozornost za teške izazove prisilne migracije bila je minimalna sve dok se golemi broj ovih ljudi nije počeo seliti u Europu da bi tražio azil i novi dom. Migracijska kriza je odjednom postala najhitnije političko pitanje i dominantna medijska priča diljem Europe i Sjeverne Amerike. Početni odgovori na kretanje ljudi bili su često suosjećajni, skrećući pozornost na našu zajedničku ljudskost i zahtjeve za političkom skrbi sadržanim u međunarodnom zakonu.1 Srcerazdiruća slika mrtvog tijela Aylana Kurdija na obalama Turske brzo je postala simbol bola i tragedije migracije, izazivajući suosjećanje i pozivajući na promjenu.
More...
U svibnju 1995. Christian de Chergé, prior Naše Gospe od Atlasa (Notre Dame de lʼAtlas), trapističkog samostana blizu sela Tibhirine u Alžiru, govorio je na godišnjem sastanku Europskog vijeća za dijalog Dialogue Interreligieux Monastique • Monastic Interreligious Dialogue (DIM•MID). Bio je pozvan da opiše svoje iskustvo dijaloga s muslimanima i da objasni zašto je bilo prikladno za monahe da se uključe u dijalog sa sljedbenicima vjerske tradicije koja ne sadrži institucionalizirani oblik monaštva. Njegovo predavanje i primjer postavili su temelj za važnu ulogu koju monaško-muslimanski dijalog igra danas u poslanju DIM-MID-a.
More...
Na misi zadušnici 26. svibnja 1996, kad se saznalo da je sedam trapističkih monaha iz Naše Gospe od Atlasa (Notre Dame dʼAtlas) u Tibhirineu u Alžir bilo ubijeno, Jean-Marie Lustiger, kardinal nadbiskup Pariza je primijetio: “Njihova smrt mora biti znak nade da je ljubav jača od mržnje.”1 Monasi, čija je priča privukla pozornost širom svijeta preko filma “Of Gods and Men” (O Bogovima i ljudima), bili su beatificirani od pape Franje kao mučenici zajedno s biskupom Pierrom Claveriem i jedanaest drugih katoličkih žrtava alžirskog građanskog rata. Bili su omiljeni kod svojih muslimanskih susjeda, ali kako se nasilje oko njih povećalo, i kad su pobunjenici počeli posebno ciljati strance, monasima je bilo savjetovano ili da prihvate vojnu zaštitu ili da napuste Alžir. Oni su se opisali kao ptice na grani, između ostajanja i polijetanja, ali je muslimanski susjed zamolio: “Ali mi smo ptice, a vi ste grana. Ako vi odete, mi nemamo kamo ići.”2 Kako se mučeništvo ovih ljudi može smatrati znakom nade, čija je smrt otela selu njegovu duhovnu podršku i alžirskoj Crkvi njezina “pluća”, kako je nadbiskup emeritus Alžira, kardinal Duval, opisao samostan?3 Kršćanski monasi su ubijeni od muslimana; kako može njihovo mučeništvo priopćiti nadu za muslimansko-kršćanski dijalog?
More...
Kazati Mir znači kazati kretanje. Sama mogućnost da nešto bude kazano uključuje kretanje. Prema tome, Mir može biti obznanjen jedino kretanjem. A kazati kretanje znači kazati razdvojenost. Nema i ne može biti kretanja ako nema razdvojenosti. A kazati razdvojenost znači kazati prostor i vrijeme. Nema i ne može biti ni prostora niti vremena ako nema razdvojenosti i posljedičnog kretanja. Kada ih ima, to znači da ima i usporedivosti i mjerivosti. A ograničeno je sve usporedivo i mjerivo. Da nešto bude u kretanju, a tako i u prostoru i vremenu, mora imati moć ili snagu da bude to što jeste. Ali ni moć ni snaga ne potječu iz razdvojenosti, a tako ni iz kretanja te posljedično ni iz prostora ni iz vremena. Snagu i moć dobivaju iz apsolutnog Mira, pa su Mu sve pojave znakovi, uvjetna pokazanja neuvjetovanog Počela. Ono što je u kretanju vrši rad. Snagom ili moći nazivana je sposobnost nekog ili nečeg da nad nekim ili nečim vrši rad. Takva sposobnost nije temeljno svojstvo tog koji je ima.
More...
Šesto, pitam postoji li neko opće koje bi moglo biti jednoznačno Bogu i stvorenju. Ne postoji: One stvari koje su prvotno različite ni u čemu nisu jednoznačne; Bog i stvorenje prvotno su različiti; dakle, itd. Veća premisa je jasna, jer one koje se u nečemu slažu i u nečemu razlikuju više se slažu od onih koje se ni u čemu ne slažu. Prema tome, prvotno se različite ne slažu ni u čemu. Manja premisa jasna je po sebi, jer se ništa ne razlikuje od nečega drugoga kao Bog od stvorenja. Osim toga, takvo jednoznačno se izriče kviditativno o više različitih po vrsti; ali svako takvo je rod. Dakle, Bog bi bio u rodu. Protuargument: U ekvivoknim stvarima ne postoji kontradikcija; ali ovdje je prisutna kontradikcija: ʻnijedno biće nije Bog, neko biće je Bogʼ; prema tome, termini su jednoznačni.
More...
U Europi je 8. svibnja 1945. završio Drugi svjetski rat što ga je nacionalsocijalistička Njemačka razbuktala g. 1939. Više od 50 milijuna ljudi poginulo je kao njegova žrtva. Na zapadu kontinenta radilo se o podčinjavanju, ali na istoku – prije svega u Poljskoj i prema narodima Sovjetskoga Saveza – vođen je rat porobljavanja i uništavanja. U sjeni borbenih djelovanja nacionalsocijalisti su počinili zločin protiv čovječnosti koji se zove šoa: ubijeno je 6 milijuna Židova. Također je genocid, što ga je sistematski počinio Treći Reich, stajao života stotina tisuća Sintija i Roma. Kad je rat napokon prošao i kad je nacionalsocijalistička nasilna vladavina bila konačno slomljena, bezbrojni su gradovi, prije svega oni na istoku kontinenta i u Njemačkoj, ležali u prahu i pepelu.
More...
Rektor Teološkoga fakulteta u Paderbornu Stefan Kopp kaže u pozdravnom govoru da iz toga ne žele “praviti nikakvu senzaciju”. U tome se slažu on i Eugen Drewermann. To, dakako, ne mijenja činjenicu da se nastup Eugena Drewermanna na fakultetu u Paderbornu gleda kao povijesni događaj. Četiri stotine mjesta zauzeto je u velikom auditoriju, a pritom se Drewermannov govor O moći Isusove nemoći prenosi uživo u dvije veće dvorane i na internetu. Govor je dio niza predavanja O moći i nemoći u Crkvi.
More...
Kao što se razabire iz naslova namjera mi je da na postavljeno pitanje odgovorim u maniri epohe nenarušenog povjerenja u jednoznačne odgovore, u maniri prosvjetiteljstva. Pri tom se, danas se to mora izravno naglasiti, ne radi o ironiziranju, destruktivnom postupku: prije o gesti povjerenja u preživljavanje jezgre prosvjetiteljskog stava, namjere izricanja istine i to još u jednostavnom obliku povjerenja u kontinuitet iskustva, u napredovanje vlastite spoznaje. Prije mnogo mnogo godina, naime, u vrijeme prvih rasprava o novoj vrsti feminizma u nas, kako onim neovisnima tako i onima s opreznom afežejevskom podrškom na sličan sam odlučan način napisala tekst o “Muškom i ženskom u diferenciranju kulturnih dostignuća”. Tekst je napisan za časopis Žena u čijem sam savjetu pa i redakciji tada bila. Prije no što se mogao pojaviti moja je suradnja i u uređivanju i u tekstovima prekinuta zbog, po tadašnjim običajima posve dostatnog razloga, tzv. peticionaštva. Prekid nije bio traumatičan, svakako ne dovoljno da bih ga spominjala da nisam prekapajući po papirima da se podsjetim na svoje davnašnje argumentiranje primijetila da sam sačuvala samo prvu, treću i četvrtu stranu.
More...
Danas i ovde nije teško dokazati da je ženska književnost, odnosno samo njeno pominjanje, i pominjanje mnogo čega sa indeksom “žensko”, neka vrsta izazova: dokazati da je to i metodološki izazov bilo bi korisno već zbog toga da se ova opšta izazovnost smanji. U tome cilju, ovaj će papir biti neka vrsta panoramskog prikaza tačaka koje su metodološki zapravo najmanje izazovne, odnosno podjednako izazovne kao i bilo koja druga, novija čitanja i teorijski zahvati: u izjednačavanju statusa se, po mome, krije najveći metodološki izazov. Nesumnjiva superficijelnost “maksimalnog zahteva”, sa svoje strane odmah i netaktički otkriva prvi ključ za čitanje ženske književnosti: ironiju
More...