Борац Алексеј Куликов. Прича о војничкој души
Originally published by Prosveta, Belgrade 1945, as issue Nr. 10 in the Prosveta Series "Mala Biblioteka Današnjice"
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Originally published by Prosveta, Belgrade 1945, as issue Nr. 10 in the Prosveta Series "Mala Biblioteka Današnjice"
More...
China`s politics of memory focuses on the period of Japanese occupation between 1931 and 1945. The Chinese authorities describe it as a cumulative moment of “national humiliation” which started with, among other things, divisions of spheres of interest between the colonial powers in the 19th and 20th centuries. The merits of the Chinese Communist Party in the process of liberation from Japanese occupation are exaggerated in order to build up a belief within Chinese society that the party is also able to restore China to its rightful place on global stage. China`s authorities also strengthen nationalist sentiment in society in order to reinforce support for their assertive foreign policy.
More...
Polityka historyczna ChRL koncentruje się na okresie okupacji japońskiej lat 1931–1945. Władze chińskie przedstawiają te wydarzenia jako kulminacyjny moment „narodowego upokorzenia”, które swój początek miało m.in. w podziale między państwa kolonialne stref wpływów w Chinach w wiekach XIX i XX. Zasługi Komunistycznej Partii Chin w wyzwoleniu z niewoli japońskiej są wyolbrzymiane w celu budowania wśród Chińczyków przekonania, że będzie ona zdolna również odzyskać należne Chinom miejsce na świecie. Władze ChRL wzmacniają też nastroje nacjonalistyczne w społeczeństwie, aby zyskiwać poparcie dla swojej stanowczej polityki zagranicznej.
More...
Požega je balkanski Jeruzalem. Podsjećajući na historijske ekumenske zagrljaje rimskih papa i carigradskih patrijarha u Jeruzalemu kojima je od šezdesetih godina 20. vijeka dva puta posvjedočeno pomirenje dveju tisuću godina otuđenih sestrinskih crkava – sastali su se u Požegi 17. siječnja 2019. hrvatski katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve iz Hrvatske. Njihov je susret, održan neočekivano i poslije više od tri decenije neprijateljstva dveju crkava i dva naroda, kažu, protekao „u službi i promicanju otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja i uklanjanja predrasuda u bratskom ozračju, ispunjenom srdačnošću i međusobnim povjerenjem“. Također, biskupi i episkopi su potpisali izjavu za javnost u kojoj se kaže...
More...
Istorija je odredila tako: jugoslovenski partizani pobedili su 1945. dva puta – 9. maja, kao priznat i uvažavan član svetske pobedničke koalicije protiv fašizma i na današnji dan, 15. maja, u poslednjem ratnom naporu protiv izdajnika i kolaboracionista. Jugoslovenski partizani, vojska ponikla u ratu i izrasla u snažnu Jugoslovensku armiju, bili su jedina antifašistička vojna formacija na prostoru okupirane Jugoslavije. Ta vojska, koju je organizovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i na čijem se čelu nalazio generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito bila je takođe i vojska socijalističke revolucije. Antifašizam na prostoru okupirane Jugoslavije bio je, zapravo, nedeljiva celina tri elementa: borbe protiv okupatora i njihovih saradnika (pozdrav „Smrt fašizmu!“), težnje ka obnovi Jugoslavije (ideologema „bratstvo i jedinstvo“) i socijalističke revolucije (cilj: „nema povratka na staro!“). U svakom od tih aspekata na svoj način je ključna uloga Josipa Broza Tita. To su notorne činjenice i nijedna od njih ne može se zanemariti bez opasnosti da druga bude zloupotrebljena ili pogrešno interpretirana, iako se u osnovi mogu različito vrednovati.
More...
Review of: Branislav Jakovljević "Efekti otuđenja: performans i samoupravljanje u Jugoslaviji, 1945-91" / "Alienation Effects: Performance and Self-Management in Yugoslavia, 1945-91", University of Michigan Press, 2016. Review by: Aleksandra Jovičević
More...
Olivera Milosavljević (1951-2015) - Napustila nas je najoštrija srpska istoričarka. Na našu sreću, pre toga je napisala i izgovorila sve što treba reći o pokušaju revizije istorije na Balkanu.
More...
Zvao me neki dan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, jula 1942. upali njemački vojnici, ustaše i četnici u neko potkozarsko selo, pa zatekli tamo samo jednu staricu u crnom. “Baba, kaži brzo, đe su partizani?”, prijeteći joj podvikne mrki četnik, a baba ga zbunjeno pogleda i kaže: “Đesupartizani!”
More...
Nije reč samo o konceptu francuskog istoričara Pjera Nora o mestima gde se, po dogovoru ili protiv njega, neguje sećanje na neki događaj važan za kolektivnu istoriju: reč je i o mestu sećanja u svim oblicima, dakle i ličnih, u ispisivanju prošlosti u kulturi i svakodnevnoj politici, i korigiranju tog ispisivanja u skladu sa istorijom i njenim istraživanjima i zaključcima. Kada se lično sećanje, kome nije dato da se oblikuje kao kolektivno zbog političke utilitarnosti bilo kojeg tipa, grubo deformiše i groteskno menja dok su još živi njegovi nosioci, nastaje ozbiljan problem. I naravno, najgore je kada se brlja sa „starim“ sećanjem, onim koje ima potporu ne samo u državnim feštama i ideološkim saobraćajnim znacima, nego upravo u ličnom i svakodnevnom.
More...
U Amsterdamu, nedaleko od moga kvarta, neki Bugari otvorili su dućan. Staklo trgovine oblijepili su s unutrašnje strane bugarskom zastavom. Tako je dućan ispao jako uočljiv izvana, i zamračen iznutra. U dućanu se prodaju precijenjene i preskupe bugarske namirnice. Tako je više-manje sa svim etnodućanima. Najprije dođu migranti, a onda za njima etno-dućani. Etno-dućani nakon nekog vremena nestaju, a migranti, hm, valjda ostaju?! Broj Bugara u Holandiji očito raste, jer su se u posljednjih godinu dana samo u Amsterdamu otvorile barem dvije bugarske trgovine. A što se “balkanskoga zuba” tiče, zna se, on ne štedi, dat će koji euro više da zadovolji svoju gurmansku nostalgiju. U dućanu se prodaje bugarsko vino, smrznuti ćevapi i pljeskavice, pite sa sirom (banice), kiseli krastavci i paprika, ajvari, pindžuri, ljutenice, i slatkiši koji kao da su ispali iz kakvih paketa pomoći gladnima, svima je, naime, istekao rok trajanja. Dućan je zapušten i neuredan, kupac se posvuda zapliće o kartonske kutije. Pored kase sjedi mladić i ne miče se, zamro je, baš kao da se kakvome svecu zavjetovao da iz njega nitko nikada neće izvući ni A, ni B. Djevojka za kasom ljepušna je na način na koji to toplo savjetuju magazini za tinejdžerke. Ima kratku suknjicu, dugu ravnu plavu kosu, preplanuli ten. Preplanulost je njezin puder u prahu. Prepredenost koristi kao tekući. Curica za kasom rašpa noktiće, a pored nje čeka i bočica s lakom za nokte. Prizor me ispunjava veseljem. Mala se prepredeno kezi. Kupujem ljutenicu, bugarski (da, turski, grčki, makedonski, srpski) sir i tri velika bugarska pradajza. Doviždane. Doviždane.
More...
Povodom knjige: Radina Vučetić: Koka-kola socijalizam – Amerikanizacija jugoslovenske popularne kulture šezdesetih godina XX veka, Službeni glasnik, Beograd 2012, ISBN: 978-86-519-1304-7
More...
Nacionalna svijest teško izlazi na kraj s mitovima koje joj suprotstavlja ili nameće nacionalizam. Kritička povijest, osobito u malih naroda, često je osuđena na poraz ili na izgnanstvo. Srpska historiografija pokušavala je odavno već prikazati četništvo kao nacionalni i oslobodilački pokret. Nedavno je ono priznato čak kao oblik antifašizma. Javno mnijenje je u takvim prilikama izloženo obmanama, ponekad ih samo proizvodi ili podržava.
More...
A zašto da pišem (još) jedan esej o hladnom ratu? Možda zato što istoriju pišu pobednici, a kad pobednika nema onda je pišu oni koji su i dalje zaposleni u institucijama koje su osnovane u ideološke svrhe. Možda postoji i neki bolji razlog. Uglavnom najpoznatije priče o kraju komunizma dolaze sa dve strane: ili su to priče raznih političkih aktera tog perioda koji traže opravdanje za svoje postupke ili su to priče ‘disidenata’ koji promovišu svoju hrabrost u jednom periodu. Znači, bilo da dolaze sa disidentske ili sa vladine strane, najčešće su to priče o hladnom ratu u hladnoratskom ključu. Po njima, vreme do pada Berlinskog zida je bilo napeto, puno zavera i špijuna, a spasli smo se jedino zahvaljujući skupim raketama, odnosno lukavim i sofisticiranim strategijama solidarnosti.
More...
“Ma šta imate vi Slovenci da kukate za Jugoslavijom, kad ste je prvi napustili?” Ovo i slična pitanja morao sam često da slušam kada sam tokom prethodnih godina, baveći se istraživanjem jugonostalgije, u raznim delovima nekadašnje zajedničke zemlje i u inostranstvu, razgovarao s ljudima, sakupljao materijale, tražio kontakte, fotografisao i kupovao antikvitete i suvenire te pratio skupove jugonostalgičara. To su mi govorili sa onom poznatom mešavinom zezanja i ozbiljnosti, sarkazma i ponosa, zajedljivosti i blagonaklonosti, koja je našim ljudima omogućila da prežive sve političke (ne)zgode prošlih decenija.
More...
Rušenje Berlinskog zida u noći između 9. i 10. novembra 1989. simbolički je značilo početak kraja “realnog socijalizma” kao političkog sistema i “socijalističkog lagera” u vidu disciplinovane grupe država predvođene SSSR-om. Na žalost, za većinu stanovnika Jugoslavije bio je to takoreći periferan događaj: pažnju su zaokupljali velika politička kriza u federaciji i opasni predznaci međunacionalnih sukoba. Prvi višestranački izbori održani su tek naredne godine i na njima je obuzetost nacionalnom emancipacijom zasenila pitanja demokratije i ljudskih prava.
More...
Da je 1941. postojao internet, ne bi Tito i Partija, unatoč nadnaravnim sposobnostima o kojima će moja generacija kasnije učiti u školi, uspjeli dignuti narod na ustanak protiv fašističkog okupatora. Umjesto da uzmu puške u ruke i krenu po šumama i gorama, svi bi mladi partizani i partizanke samo guglali i surfali po internetu. Samo ukucaš „što je fašizam“ i ukažu ti se brojne istine. A ti fino kao slobodni individualac biraš istinu kao vakcinu koja štiti i tebe i druge, ili nećeš vakcinu pa zaraziš druge. Tako po dizajnu sajta i instinktu izabereš istinu koja ti odgovara, pa šalješ dalje i postupaš po tome. Ali 1941. je to, pa dok nađeš tu svoju prikladnu istinu, prođe historijski moment da se mobilizira narod za revoluciju i gradi savršena Jugoslavija. Ili ti u sobu dok klikćeš mišem upadnu fašistički štakori i odvedu te u konclogor.
More...
Između suzbijanja i ideološke upotrebe zaraznih bolesti u okupiranoj Srbiji u Drugom svetskom ratu (predlog za dalje istraživanje) Iz zbornika „Svakodnevica i društveni odgovori na epidemijske krize 1914-2020“, nastalog u okviru naučno-istraživačkog projekta „Čovek i društvo u vremenu krize“, urednik zbornika Milan Ristović, izdavač Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu 2021. Na primeru organizacije suzbijanja dve zarazne bolesti, tifusa i sifilisa, razmatraju se neki segmenti biopolitike i prakse okupacionih i kolaboracionističkih vlasti i njihovo situiranje u ideološkopolitičkom rečniku.
More...
Iako su revizionistički udar iz devedesetih koji je, tek donekle kamufliran, ostao aktivan do danas ipak preživjele neke osobe iz komunističkog i antifašističkog pokreta, ponajprije zbog toga što su tvornice nosile njihova imena, izgleda da je Rade Končar ostao najveća crvena krpa hrvatskim desničarima. Svakako puno veća od Josipa Kraša ili Đure Đakovića. O razlozima zašto je tome tako možemo samo nagađati, ali ipak dovoljno utemeljeno. Končar je bio Srbin, komunist i partizan, što je već dovoljno za histeričan odnos prema njemu, ali nekako sam dojma da nije samo to u pitanju. Rade Končar je, naime, bio organizator ustanka u Dalmaciji i simbol otpora, čak i pred streljačkim vodom. Jednako kao Stjepan Filipović pred vješalima. Istina je da je ta organizacija ustanka često bila tragična kao u slučaju stradanja Prvog splitskog odreda i da ga je karakterna svojeglavost na kraju koštala hapšenja i odvela ga u smrt, o čemu svjedoči Vicko Krstulović u svojim memoarima, ali oni kojima je Končar trn u oku danas, ništa ne znaju o tim nijansama, niti ih one suštinski zanimaju. Za njih je Rade Končar neprijatelj jedan kroz jedan. Toliki da se pretprošlu zimu jedan od splitskih desničara poželio obračunati s njegovom bistom na Bačvicama koja mu je u ironičnom raspletu slomila nogu, da bismo ovih dana vidjeli drugi napad na njega, ovaj put u Šibeniku u kojem je Končar i ubijen. I opet jednako bizarno.
More...
On 29 September 2021 and 6 October 2021 two competing ceremonies were held in Kyiv to commemorate the 80th anniversary of the massacre at Babi Yar, where Kyiv Jews and representatives of other ethnic and political groups were exterminated. No comprehensive commemoration of these crimes was offered, either during the Soviet era or in the last 30 years of Ukraine’s independence. It was only in recent years that two projects to commemorate the Babi Yar massacre emerged. However, a sharp dispute between their initiators is ongoing. The first project, proposed by the Academy of Sciences and supported by ‘patriotic’ groups, presents the Holocaust against the backdrop of the martyrdom of other nations, and views Ukraine as a victim of two totalitarian systems. The other project, which is a private initiative, focuses on commemorating the genocide of the Jews on Ukrainian soil. However, this one has sparked controversy mainly due to the involvement in it of sponsors and contributors from Russia. This project has received backing from both the Ukrainian and Israeli governments due to its advanced stage of implementation, its cutting-edge design and its focus on Holocaust.
More...