We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Historijski razvoj interesovanja za Adomovo djelo, gotovo zaboravljeno u Njemačkoj nekoliko godina poslije smrti autora Negativne dijalektike, svjedoči pouzdano o važnosti te filozofije — po suštini protivnoj »integraciji« a osuđenoj na »izolovanost« — od oduševljenog ali površnog pristajanja koje je najprije doživjela.
More...
Bloch-Lukacs-Aorno, bez svake sumnje, predstavljaju najznačajnija imena plodonosne interpretacije Hegelove filozofije u XX stoljeću. Ovaj trolist, u kojem svaki pomenuti mislilac poduzima svojevrsnu interpretaciju Hegelove filozofije, ukazuje na jedno od fundamentalnih pitanja suvremenog filozofijskog mišljenja, zapravo pitanje odnosa Marx-Hegel, koje se osvjetljava uvijek iz nove optike.
More...
Tko danas odabire filozofski rad kao zanimanje, mora od samog početka odustati od iluzije s kojom su nekoć započinjale filozofske razrade: da je moguće snagom mišljenja zahvatiti totalitet stvarnoga. Nikakav opravdavajući razum nije se mogao ponovno pronaći u stvarnosti čiji poredak i oblik pobija svaki zahtjev razuma; tek polemički ona se spoznavatelju pruža kao cijela stvarnost, dok samo u tragovima i krhotinama dopušta nadu da bi se jednom dospjelo do prave i odgovarajuće stvarnosti.
More...
Tko je bio Aleksandar Vladimirovič Koževnikov? Kako bismo shvatili Koževnikova, Rusa koji je preuzeo francusko državljanstvo i promijenio ime Aleksandar Koževnikov u Alexandre Kojeve, trebamo za misliti utjecajnoga agenta ruske obavještajne službe, KGB-a, koji je djelovao u središtu Europe i francuske ekonomske i međunarodne ekonomske politike.
More...
Da bismo govorili o ≫kraju povijesti≪ potrebno je biti u hegelijanskoj dispoziciji, primjerice razrađenoj od Alexandrea Kojevea. Teorija kraja povijesti ima u sebi mnogo toga sugestivnog, kakve su već sve megalomanske teme. U osno vi, riječ je o tezi da su moderna društva došla na takvu razinu da više ne ma bitnih inovacija, nego je još samo moguće perfektuiranje u za danim gabaritima.
More...
There is much talk about “Plato-Kant canon”, but it is no less legitimate discourse about the “canon of Aristotle-Kant”. This communication aims to support the thesis about “Aristotle-Kant canon” with arguments from Aristotle’s work influences history on European metaphysics.
More...
The paper discusses the concept of distribution of ideas and, accordingly, of knowledge, which can be found in the early modern metaphysics. This concept was not completely developed and was overshadowed by the concept of objectivity. An attempt to formalize the distributivity is made. The role played by the idea of distributive knowledge in pre-Kantian metaphysics is demonstrated with a special attention to Leibniz’s doctrine. We argue, that the events of communication between individuals are based on points of distributive knowledge.
More...
The abusive interpretation of a text is common practice in the history of philosophy. Johann Gottlieb Fichte is, however, from this point of view, a ‘case’. He is the model of a well-intentioned author, who attacks, in his writings of political philosophy, a de-demonization of the political power, through a new kind of education. This process, however, has led to the emergence of other ‘demons’. He is the creator of the myth of the nation as political myth, in which the magical function of the word predominates over the function of semantics, in the meanings specified by Cassirer in The Myth of the State. In Nazi philosophical and ideological discourse, ‘The Divine Idea’ of Fichte is tacitly replaced by the new Weltanschauung, his political idealism thus becoming a danger.
More...
Through an original and extraordinarily fruitful reading of the Hegelian conception of negativity, Catherine Malabou developed the concept of plasticity which she keeps working on as one of her cardinal concepts even to this day. Engaging in the problematic of unity in Hegel, the paper takes on the task of trying to answer the question whether plasticity is one or are there several plasticities. The author argues that one must be careful not to reduce the inherent multiple of plasticity to a single plasticity which becomes plasticity par excellence: the plasticity of plastic explosion, of an abrupt and absolute break, to be distinguished from a creative or productive plasticity of habit. Malabou claimed that Hegel was – contrary to what Deleuz read in him – a philosopher of conceptual multitude as a multitude which cannot be reduced to only one image, the image of unity. If this is true, then the concept of plasticity itself with which she grasped the essence of Hegel’s dialectics, should be understood at least as a “unity in conflict”, if not as an inorganic, inhomogeneous, composed unity – and perhaps even as a unity of the pack.
More...
Posle Hegelove smrti 1830. godine svet je postao običniji. Ove Burkhartove reći u doslovnom smislu izražavaju i Levitov program. Samo što on isti problem sagledava znatno radikalnije. Za Levita ovaj prelom, koji se posle Hegelove smrti zbio u mišljenju 19. veka, znači »dovršenje nemačke kulture od strane Hegela i Getea.« »Ove studije iistorije duha, veli Levit, ipak nisu prilog istanji duha u uobičajenom smislu reči. Jer temelji istorije duha, koji potiču iz Hegelove metafizike duha, reducirani su otada na trivijalno. Duh kao subjekt istorije više nije fundament nego, u najboljem slučaju problem. Ono što preostaje od duha samo je još duh vremena«. (S. 8)
More...
Artykuł poświęcony został literackiemu obrazowaniu zjawiska monstrum. Tekst szkicuje tło historyczne i zmierza do ustalenia miejsca monstrum we współczesnej literaturze. Rozważania zaczynają się od próby ustalenia istoty zjawiska, po czym następuje część poświęcona relacji brzydoty i monstrualności. Przemyślenia te opierają się głównie na Historii brzydoty Umberta Eco. Dla badaczy wyznaczniki piękna są możliwe do ustalenia, bo piękno jest związane z jakimś wzorcem, brzydota natomiast jest nieskończona, jak mówi Eco, w związku z czym nie ma ideału brzydoty. Następnie autorka próbuje znaleźć odpowiedź na pytanie, jaka rola przypada przemysłowi w kreacji monstrualnych postaci. Niezaprzeczalnym faktem jest obecny boom tego tematu w literaturze, będący konsekwencją komercjalizacji kultury. Ważnym aspektem artykułu są refleksje na temat kanonu literackiego, decydującego o tym, czy dane dzieło należy do kultury wyższej czy niższej, i w dużej mierze przyczyniającego się do marginalizowania niektórych utworów. Kwestionowanie kanonu jest zjawiskiem twórczym i potrzebnym, gdyż błędem byłoby twierdzić, że tradycyjny kanon literacki trwał niezmiennie przez wieki. Tak nie było, choćby dlatego że wraz z kolejnymi epokami pojawiały się nowe dzieła, które uznawano za godne „kanonizacji”, jak na przykład Faust Goethego, który to dramat z popularnej opowieści dla ludu stał się niemieckim klasykiem kanonicznym. W końcowej części artykułu znalazło się podsumowanie rozważań o historycznych przemianach monstrum w literaturze.
More...
Po običaju, treba nešto na ovim našim kolokvijima reći, onako kako to činim svakom prilikom, a ovom prilikom, smatram, i posebno. Djelo izazovnog naslova, enciklopedijsko svojom širinom, ali i prebogato sveopćim-univerzalnim sudovima koji nas dovode, ili nemam pravo reći nas, no mene dovode u teškoće razumijevanja: značenja sadržaja, opsega pojmova, do nedoumica i prijepora.
More...
Autor nastoji da u Hegelovoj filozofiji prava pronađe premise za fundamentalnu kritiku Daytonskog sporazuma, tj. Ustava BiH u njemu sadržanom, i političkog realiteta koji je nastao kao posljedica ovog pravnog akta. Ta premisa se sadrži u Hegelovom distingviranju prirodnog od pozitivnog prava. Ustav države BiH, a time i država (Daytonska) BiH, počiva na pozitivnom pravu, a ne na prirodnom pravu. Za prirodno pravo Hegel kaže da je pravo koje je umno i pravedno. Pozitivno pravo, također prema Hegelu, je međutim pravo koje proizlazi iz okolnosti. Ustav države BiH, prema tome, nije ni pravedan ni uman. Okolnosti koje su dovele do Daytonskog sporazuma i sadašnjeg Ustava BiH, i koje su mu davale značenje i svrhu, su bile rat i zločini. Te okolnosti više ne postoje. Zato autor zaključuje, zajedno s Hegelom, da je taj akt pozitivnog prava ostao i bez značenja i bez svoje svrsishodnosti. Ergo, Ustav (daytonske) BiH treba mijenjati iz fundamentalnih razloga.
More...
Na prvi se pogled čini da su intelektualne, literarne i filozofske biografije Waltera Benjamina i Ernsta Blocha obilježene velikim brojem zajedničkih točaka. Podrijetlom iz obiteljske i kulturne sredine snažno obilježene asimilacijom, što svoj vrhunac dostiže u Njemačkoj, početkom 20. stoljeća, intelektualno formirani tradicijama njemačkog sveučilišta, na kojemu, između 1890. i 1914., vladaju [neo]kantovstvo1 i vitalistička filozofija, privučeni mistično-revolucionarno-utopijskim strujama što se iz Rusije Dostojevskog šire prema središnjoj Europi; privučeni njemačkim romantizmom isto koliko i židovskom mistikom; fascinirani projektom nove estetike, elaborira ne u obzorju jedne filozofije povijesti, obojica, prošavši kroz pred-marksističku fazu, ko ja kod Ernsta Blocha završava 1918./1919. godine, a kod Waltera Benjamina 1924. godine5, evoluiraju u smjeru marksizma.
More...
In the paper I argue that Kant’s philosophy underlies both contemporary individualism and personalism. The Kantian categorical imperative may be, in my opinion, interpreted in an anti-egotistical way and in an entirely individualistic one. The first kind of interpretation not only made a contribution to the emergence of numerous and manifold kinds of personalism, but it also inspired many critics of individualism. The second kind of interpretation, together with the Kantian analyses of human self, became essential to the conceptualization of modern individualism. I argue that Kantian tradition in many respects appears to be close to Thomism as far as the conception of person and human individual is concerned. As the dispute between American Thomists, discussed in the paper, reveals, Thomistic personalists found, in Kant’s philosophy (broadly conceived) issues which filled some gaps in the scholastic heritage, especially in anthropology, ethics, and social problems.
More...
Philosophy and technology have always been interconnected in the framework of life-world. While in ancient Greece, philosophia (as love towards wisdom) and techne (as a technique of making either artistic or handy artefacts) were close by their world-views, this interconnection was getting lost through the history of mankind. Nowadays, in the age of developed communicative and other technologies, the philosophy represents still the traditional way of knowing and interpreting world (best example is in hermeneutics), whereas technology represents knowledge and identity according towards a purely pragmatic foundation of spreading quick and easily accessible information. Philosophy still wants to find a place for 'humanism'. Technology is concerned with functioning and performability of a system. Philosophy - just as a theoretical basis of the tradition of what was best in the history of mankind and with help of sophisticated new technologies - should, nowadays, be a technique of 'good (and more humane) living'.
More...
Ono što Löwithovo filozofsko mišljenje izražava višestruko je. U filozofiji 20. stoljeća to je, čini nam se, bdio u sjeni drugih, značajnijih filozofskih ili društvenih pitanja. U sjeni je pitanja koje otvara filozofski diskurs modeme, koja liiteramokritički, esejistički, kritičko-estetički, filozofsko»antropološki, slavi samo pobjedu jednog principa, jedne logike. Tu logiku danas vidimo u vladavini principa subjektivnosti koja stiče svoju samosvijest u procesu subjektiviranja, potčinjavanja svega što se može potčiniti.
More...
Svi nesporazumi na razini filozofijske "interpretacije", recepcije, sljedbeništva, pa onda i kritike "Hegela", a ne samo filozofijski, nego i prije svega i puko politički nesporazumi oko "Hegela", imaju svoje pravo porijeklo u filozofiji religije. Nije slučajno da se neposredno "Hegelova škola", kako je David Friedrich Straus to označio, u nespretnoj jednoj usporedbi, raspala na lijevo, desno i na centar - ali s obzirom na pitanja koja pogađaju filozofiju religije. Iz toga onda i radikalna kritika, s najpoznatijim stavom da je "kritika religije pretpostavka sve kritike". Takova jednostavna riječ točno signalizira duhovnu situaciju u kojoj se kreće čitav odnos spram Hegela i samo je vanjski znak, ne samo tzv. sloma "Nj. klas. id.", nego i početka kraja i nizbrdice filozofije u XIX i XX stoljeću.
More...
Die Geschichte der philosophisch-theologischen Reflexion uber die Selbsttotung ist im Grunde durch die Argumente bestimmt, die die moralische Zulassigkeit solcher Tat bestreiten. In ihrer Mannigfaltigkeit lassen sie sich in drei Argumentationsmodelle einordnen: das individualethische, das sozialethische und das theonome. Was die Beweiskraft betrifft, zeigt eine sorgfaltigere Analyse der zwei ersteren Argumente, das sie nicht zureichen, das Verbot der Selbsttotung eindeutig zu begrunden. Deswegen gelten sie allgemein als unzulanglich. Das theonome Argument fuhrt sich im Wesentlichen auf folgendes zuruck: Als der Schopfer des menschlichen Lebens, ist Gott sein eigentlicher Herr und Eigentumer, so das dem Menschen nur das Recht der Benutzung gehort. Wer also sich selbst das Leben nimmt, verfugt uber das Leben so, als ob er dessen Herr ware und so usurpiert er das Recht, das ihm nicht zukommt. In diesem Kontext wird das Verbot der Selbsttotung allgemein als deontologische Norm betrachtet. In der neueren theologischen Literatur trifft man dagegen kritische Diskussionen mit dem Versuch auch dieses Problem teleologisch zu losen, womit das Verbot wenigstens teilweise relativiert wird. Es scheint am Ende, das die Selbsttotung eine Grenzhandlung des Menschen ist, die sich in ihrer Komplexitat dem Blick entzieht, der den Kern der Entscheidung fur eine solche Tat und ihr letztes Geheimnis erreichen, und eine ganz eindeutige Beurteilung ermoglichen wurde.
More...