
The protests in August 1969, associated with the first anniversary of the invasion of the Warsaw Pact armies, became the largest uprising of the Czechoslovak society against the communist regime prior to November 1989. It was primarily the young generation, which did not want to come to terms with an oncoming normalisation, who expressed the last symbolic gesture of resistance. The brutal suppression of the protests by the police, the People’s Militia and the army put an end to the Prague Spring. The demonstrations took part in many Czech, Moravian and Slovak cities. Somewhere, they took the form of a peaceful gathering, but most of them were wild riots, later characterized by the communist regime as the largest threat to public order since 1945. Aside from Prague and Liberec, the most dramatic situation was in Brno.
More...The list of important anniversaries seems to be endless. It most certainly includes 23 August 1939 when Ribbentrop and Molotov signed the infamous Nazi-Soviet Treaty on Non-aggression in Moscow. The European Parliament declared this day to be an important date, commemorating the cooperation between two totalitarian regimes aimed at defeating European and worldwide democracy. But it is a little known fact that the pact involved other agreements and negotiations as well.
More...The Nazi occupation of the Czech lands and the establishing of the Protectorate of Bohemia and Moravia in March 1939 shocked the Czech society, but soon the shock gave way to the determination to voice its disagreement. The individual manifestations of resistance promptly grew into an organised resistance movement. The building of an underground army, intended to gain control of the Czech lands, disarm occupation troops, seize important buildings, and introduce public order in case of the defeat or collapse of Germany became one of its chief aims. Named Obrana národa (Nation’s Defence), this illegal military organisation was at the helm of the efforts, forming a hierarchically organised structure with command levels and general divisions. On the other side, the German occupation powers took steps to stop this scenario as well as to prevent it if possible. The Protectorate played an important role in Germany’s preparation for the war. It provided a launching pad for its invading forces and served as a transit country for the communication lines leading from Bavaria and Austria to Germany’s new ally – the Slovak Republic. The Czech lands were also of importance due to the local arms industry. The Protectorate arms companies produced many high-quality weapon systems, some of which, such as armoured vehicles, were a highly desirable article for the Wehrmacht.
More...The author’s recollection of the fall of communism in 1989: Looking into my personal archive - as part of preparation for the upcoming anniversary of the fall of communism -I found the original script of one of the first declarations of undergraduates, which we formulated during the night from 18 to 19 November together with Michal Sedláček, Honza Fulín and Martin Mejstřík. The declaration captured not only the current state of our minds, but also the mood of our fellow students twenty four hours after the brutally suppressed demonstration on Národní třída.
More...An interview with Stanislav Devátý.
More...The students of the Faculty of Law of the Charles University, who could not come to terms with the coup d’état of February 1948, decided it was time to do something. Of all the options available, they chose intelligence activities. They wanted to forward confidential military reports to Americans. This changed their lives. The totalitarian regime decided to test their stamina, conviction, and health.
More...Soon after the Munich events, many Czechoslovak public employees and army officers started to prepare for resistance. The exodus of those who wanted to raise the weapon in the upcoming period began immediately after the occupation. The army started to form behind the border again. The core and active part of the foreign resistance was formed primarily by Czechoslovak air force members. The soldiers who decided to emigrate voluntarily left the country legally soon after the occupation, mainly in the spring and summer of 1939. Many of Czechoslovak senior officers perceived the end of the second republic with relief. Finally it was clear what was going on. This is where we stand, and a clearly defined enemy is on the opposite side.
More...Alan Pejković, Kakav hobit, takav insan, Bijela vrana, Švedska, 2011.
More...U knjizi razmatranja Svijet ili dvije polovice, objavljenoj 1979., govoreći o naravnoj poeziji, rekao sam sljedeće: “Koja je funkcija vodene pučine ispod neba, dugina spektra nad vrhuncima, kite ljubica u sobi,... kipa na trgu? Ima li u njima poezije? I što ona može? Kome je namijenjena? Svi znademo iz iskustva da nas te stvari osvježuju, podsjećaju, hrabre, oplemenjuju..., i da u njima ima ljepote (a ne ružnoće!) koju možemo zvati poezijom. (Ja je tako nazivam). Ako uzmemo u obzir vrijeme vezano isključivo za događaje na Zemlji, najstarija je onda poezija koju od početka ispisuju dugine boje, vodena pučina, ljubice u gori... i ona, kako također svi znademo, nije namijenjena samo čovjeku. Njome se nadahnjuju i životinje.
More...U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturno-političkom “ikonostasu” može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca.
More...Kao i svi narodi, i Heleni su u najstarijoj epohi svog života imali svoj skup mitova, bajki i legendi koji su obuhvaćali raznolike antropomorfne priče o helenskim bogovima, junacima i sličnim natprirodnim bićima i stvorenjima izniklih iz dubine narodne mašte koja se i svojim općim značajem i svojom jedinstvenom ljepotom visoko uzdiže nad mitologije ostalih naroda, kultura i civilizacija. Nju su obrađivali mnogi dramski, prozni i poetski pisci kako u antička vremena, tako i danas, te je time starogrčka mitologija ne samo svim rodovima književnosti, već i u likovnoj i keramičkoj umjetnosti kao i u arhitekturi služila kao bogat izvor inspiracije, kao vrelo artističke i druge interpretacije sa kojom počinju antropološki fundamenti zapadnoeuropske kulture i civilizacije.
More...U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti otvorena je povodom obilježavanja 100-godišnjice rođenja Midhata Begića izložba pod nazivom “Iza obzorja”. Nakon naučnog skupa koji je ovim istim povodom upriličen na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, poznavaoci i poštovaoci Begićevog djela još jednom su se okupili da odaju počast velikom kritičaru i čovjeku. Taj, drugi po redu, naučni skup koji mu je posvećen, potvrdio je koliko je Begićevo prisustvo i danas značajno u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi uopšte, koliko su njegove refleksije o književnoj kritici, teoriji i istoriji književnosti još uvijek zanimljive i poticajne i koliko smo još uvijek osjetljivi na književnu ljepotu njegovih tekstova.
More...Godina koja je na izmaku, u kulturnom i političkom smislu, protekla je u Srbiji u znaku jubileja Ive Andrića i otvorenog kosovskog pitanja, odnosno pokušaja da se taj problem nekako reši. Ma koliko izgledalo čudno, poteškoće do kojih se dolazi prilikom nastojanja da se ova pitanja iznova promisle dolaze iz sfere kulture. Preciznije rečeno, iz zvaničnog poimanja kanona u širem smislu. I Andrić i Kosovo predstavljaju jugoslovensku zaostavštinu, i Andrić i Kosovo su tokom vremena postali figure koje u srpskom kulturalnom pam}enju imaju mito-motoričku funkciju identitarnog procesa.
More...Zanimljivo je da veliko Andrićevo književno djelo u prošlim decenijama gotovo nikad nije bilo predmet sistematičnih naratoloških analiza, iako se već tokom 70-tih godina upravo naratologija u svijetu bila afirmirala kao najdosljedniji oblik tada predominantnog, strukturalističkog mišljenja. Možda je to bilo zato što se klasična naratologija, u težnji da uspostavi gramatiku narativnog teksta, odlučno ogradila od hermeneutike, koja se, u principu, oduvijek usredsređivala na tumačenje značenja teksta. A upravo je hermeneutički prilaz tekstu bio najuobičajeniji kritički pristup Andrićevom djelu. S rijetkim izuzecima, kritičari su, radije nego Andrićevo narativno umijeće, tumačili njegov “svijet”, i to koliko povijesnu osnovu tog svijeta toliko i njegove metafizičke implikacije. Bez sumnje, takvo kritičko opredjeljenje provocirao je sam Andrićev autorski princip: ne uplitati se u priču, već pustiti da ona sama ponese svoja značenja. A to je onda od kritičara zahtijevalo upravo hermeneutički pristup tekstu, a ne naratološku analizu njegovog tkanja.
More...