Ustav Bosne i Hercegovine: Nedovršena pravna država – diskurs
Constitution of Bosnia and Herzegovina: An incomplete legal state - discourse

Author(s): Manfred Dauster
Contributor(s): Edin Šarčević (Translator)
Subject(s): History, Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, Evaluation research, Transformation Period (1990 - 2010), Present Times (2010 - today)
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; constitution; Constitutional Court; judiciary; BiH; history;
Summary/Abstract: Ko još u 2010. godini govori o Ustavu BiH od 14. 12. 1995, o ustavu koji datira sa kraja ratnih sukoba u ovoj zapadnobalkanskoj zemlji i kojim se okončava mirovni ugovor iz Daytona, ne može zaobići njegovu nesavršenost. Kazano grubim jezikom, on predstavlja samo organizacionopravni statut koji na jednoj strani izražava minimalni konsens strana u bosnaskom ratu o tome šta bi zajednička država BiH morala biti i na drugoj strani odražava vremenski trenutak u kojem su u Rambouilletu i Daytonu vođeni mirovni pregovori. Jedan od njegovih nedostataka se sastoji u potpunoj ustavnoj šutnji o sudskoj vlasti, o njenoj organizaciji i zadacima, o sudijama i njihovoj nezavisnosti, kao i u nepostojanju, idividualnih garancija prava na zakonskog sudiju. Tako se ključni stav iz čl. I/2 Ustava BiH, da je BiH pravna država, pokazuje kao nepotpun. Što se tiče ostalih nedostataka ovdje o njima ne može biti riječi, posebno ne o hipertrofičnoj politici koja parališe nesavršenu organizaciju države, budući da bi takvo objašnjenje probilo okvire ovog članka. Posmatrač će se, ipak, začuditi da unatoč stalnim internacionalnim i nacionalnim kritikama nije došlo do poboljšanja Ustava. U ovom prilogu nije moguće rasvijetliti razloge zbog kojih su propali dosadašnji reformski pokušaji. To bi nas uvuklo doboko u analizu političkih pozicija unutar BiH. Agiranje politike i pojedinih političara posmatraču sa zapada se ne pokazuje kao racionalno. Bez duboke političke analize, koja do danas očigledno nije provedena, neće biti moguće rekonstruirati stvarnu pozadinu, jedva prihvatljivog ustavnopravnog držanja pojedinih protagonista koji cijelo vrijeme slijede politiku koja je definirana prema etničkoj liniji. Ako se, ipak, svim mogućim argumentima – čak i potpuno nerazumnim – po svaku cijenu održava ovaj ustavnopravni statusu, takva odbrana status quoa može se jedino objasniti egoizmom vlasti određenih etničkih grupa. Ustav koji organizira krov društva nije naprosto statut kojim se ustanovljava jedno udruženje i uspostavljaju njegovi organi. On ne zrači samo prema državi i prema politici, nego utiče i na život pojedinca. On je prema tome suviše važan da bi se prepustio egoističnim grupama vlasti, ma koje boje one bile. Čini se, ipak, da je upravo to u BiH slučaj. Ovo je moguće samo zbog toga što su stanovnici ove ustavnopravne kuće uočljivo neizainteresirani za samo stanje u kući. Nema društvenog dikursa o ustavnim pitanjima koja se tiču ustavnog identiteta. Nije sasvim tačno da društveni interes ima svoju osnovu samo u činjenici da je Ustav iz 1995. zaključen bez učešća samog naroda. Jer, i ustavi drugih evropskih država su donešeni bez neposrednog učešća naroda, a da nakon toga državni narod nije u pogledu ključnih društvenih odluka upao u takvu nezainteresiranost, tačnije u apatiju, kako je to slučaj u BiH.

• Details
• Contents