De Hil(l)uriorum Pelastarum Vestigiis Quibusdam Lexicis
Some Lexical Marks of Illyrian Pelasti

Summary/Abstract: Pisac najpre pokušava da dokuči starij i oblik ilirskog imena, pa dolazi do zaključka da je Herodotov etnikon Κιλλύριοι, koji obeležava do grčke poluslobodne zemljoradnike u oblasti Sirakuze, najbliži arhaičnom latinskom Hil(l)urii. Kolebanje u inicijalu ima paralela u grčkoj miksoglotskoj fonetici: γάποσ καπάνα άπήνη άμάνα, „vrsta kola“, i carpisculum, od starijeg carpastrom, καρπ/βατίνη, γάρβουλα άρβύλη, pored άρβύλη, (cf. καθάρβαλοζ) άρπίδες, te, s ilirskom metatezom κρη-ίδες,, „vrsta obuće,“ tehnički termin indoevropskog porekla, konačno slovenskog koradikala, krplje. Manje poznat naziv dogrčkih starinaca Πελάεται zabeležen je kod gramatičara Amonija s oksitonom kao δικαστής, ali je derivat Πελαοτικόο, za koji zna ne samo sholijast uz Ilijadu, XVI 232, nego i Hesihijev Rečnik, s.v., gde se takav oblik pripisuje Herodotu kad donosi Hekatajev tekst o antičkim Pelazgima, bolj im zemljoradnicima od doseljenih Atičana.U prilog obliku Πελάσται, koji Amonije smatra sinonimom za spartanske Helote — Hilote — i tesalske Peneste, govori ne samo ovaj tesalski naziv poluslobodnih zemljoradnika nego i Livijev, verovatno Polibijev, izraz Penestae Illyrii u oblasti planine Skarda, kao i južnoitalsko naselje Άπενέεται, a pogotovo epirski toponim Ιΐαλαίοτη i stariji naziv Strimona Παλαιοτΐνοε, koji se potpuno podudara s imenom oblasti Παλαιστίνη i njenih stanovnika Pilištim — Filistejci. Promenu λ/ν, koja je očigledna u varijantama 11 ελάοται — Πενέοται, pored doenijeg Μενέοται, objašnjavaju grčke dublete tesalskog hidronima Έλιπεύο — Ένιπεύο i imenice έλπίε — ένπίζ. Za ilirske tragove na Siciliji zna ne samo Tukidid, kad govori o njihovu prodoru iz Italije u 11. v. st. e., nego i P. Krečmer, kad toponmi Cupaxoùcai tûmaci do starijeg Cupaxovxjai sa poznatim ilirskim formansom ντ. U tom pogledu je dragocena Hesihijeva glosa cauxoc, od starijeg caucoc, koja sebukvalno podudara sa slovenskim pridevom suh, i Tukididova interpretaeija toponima Ζάγκλη, „srp“, koja pokazuje palatalizaciju labiovelarnog guturala ispred prednjih vokala. Još je interesantniji toponim Ταυρομένιον na istočnoj obali Sicilije, koji se u gopledu sufiksalnog μεν podudara ne samo s ilirskim etnikom Μελκομένιοι i toponimom Birziminium nego i sa bojotskim ’Αλαλκομεναί (osnova malka. — mlaka) i starokretskim imenom Ίδομενεύο = ΊδαΤοο, te fitonimom δίκταμνον = δίκαιον. Promenu intervokalskog sibilanta u gutural ne pokazuje samo cocuxoc sa Sicilije nego i starokretski fitonim Saöxoc, „daucus carotta“, koje je postalo od starijeg dhousos = duh u složenici miloduh, pored nulte baze u koradikalnom fïtonimu δυάρεια, „sveta Apolonova biljka“. Ovaj drugi fitonim važan je sa dva razloga: prvo što pokazuje gubitak intervokalskog sibilanta kao u potonjim grëkim dijalektima, a drugo što se od slova do slova poklapa sa slovenskim nazivom smrdljivog tvora, dhor „putorius fetidus“. Istu promenu zvučnog labiovelarnog guturala u palatal kao u Tukididovu toponimu Ζάγκλη nalazimo u Hesihijevoj glosi s Euboje οαρμοί, „θερμοί“, koja se bukvalno podudara sa arbanaškim zjarm, „vrućina“. To znači da je ova palatalizacija labiovelarnih guturala zahvatila celi prostor od Sicilije i od Apenina prema Ajgajskom Mom, jer u latinskom postoji ilirska tudica séria, „veća posuda“, ko ja odgovara ruskom ČARA (od starijeg qwera). Potpuno istu palatalizaciju, pored pomenutog abranaäkog zjarni, nalazimo u arbanaškom sjel, „okrećem, obrcem“, od starijeg qwel-, od kojeg je i naše čelo, „spatium duodecim horarum“, koradikalno sa kolo, ali ne sa čelo, „frons“. Sasvim protivno ovoj palatalizaciji labioverlanih guturala sačuvali su velarni guturali i u današnjem abranaškom svoj prvobitni eksplozivni karakter, isto onako kao što vidimo u ilirskom terminu ludi Cetasti — Catasti, koje Takit pominje za ilirski Patavijum. Istu sudbinu pokazuje i današnje arbanaško kohë, „vreme“, koje je istovetno sa slovenskim čas (od starijeg qesa). Drugi je primer složeni fitonim rë-kuall, od starijeg për-kel (v. Pokornijev Rečnik 545). Sve ovo znači da ni antički Pelasti ni današnji Arbanasi ne mogu pripadati ni kentumskim ni satemskim Indoevropljanima: kentumskim stoga što znaju za palatalne guturale (Birziminium), a satemskim stoga što razlikuju velarne guturale od labiovelarnih. Za takvu razliku ne znaju satemski Indoeviopljani. Prema tome i Pelasti i Arbanasi mogu se sa dovoljno razloga zvati Indoeuropaei trigutturales. Stoga mi se čini da su Hil(I)urii trigutturales arhaičniji i autentičniji Iliri od Illyrii proprie dicti, pa prema tom i od Illyrier i Urillyrier kao i od satemskih i kentumskih Ilira. U prilog triguturalnim Ilirima govori i pajonski antroponim Λύππειοο, Αύκκειοο, zapravo, kako zahteva atička psefizma. Ovu moju tezu o triguturalnim Ilirima i Arbanasima izneo sam prvi put pre četrdeset godina, a desetak godina ranije nego Švicer. Na Ženevskom lingvističkom kongresu u razgovoru sa mnom prihvatio ju je i Holger Pedersen.

• Details
• Contents