U potrazi za (izgubljenim) Lukićem
In the search for a (lost) Lukić

Summary/Abstract: (povodom obilježavanja dvadeset godina od smrti Vitomira Lukića) „I kao što se dešava u onoj igri, kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće do tad bezlična papira, koji se tek što je umočen, isteže, savija, boja, diferencira, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe, koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje čaše čaja.“ „I bili smo svjedoci tih prvih promjena, zapravo, prvih opažanja promjena skoro u takvom jednom kontaktu s njima, da smo i noću, dok su umorni seljaci prikovani u pozama dubokog posrtanja za svoje šarene tvrde postelje krkljali san – osjećali svu onu blagu nervozu klijanja koja će sutrašnji dan pun cvijeća i svjetlosti s vremena na vrijeme zapahnuti slatkim mlijekom maštanja. Vjerujem da smo rasli s tim žitom naizmjence zaogrtani brazdama i pokrivačima.“ Čak i da u prvom tekstu, u lepezi istančanih opijajućih, obojenih i melodioznih riječi, nije provirio taj raskrinkavajući Combray, pravi bi proustoljupci znali da se radi o ciklusu „U potrazi za izgubljenim vremenom.“ Odveć je neizvjesno tvrditi da bi ti isti proustoljupci prepoznali da drugi tekst ne potpisuje miljenik svjetske književnosti, ali činjenica da isti sadrži toliko ingeniozne opažajnosti, umjetničkih titraja, stilske elegancije i slikovne opojnosti zadužuje nas da krenemo u potragu za (našim) izgubljenim Proustom.

• Details
• Contents