O urarima
About watchmakers

Summary/Abstract: Netko mi je iz inozemstva donio neobičnu razglednicu: uprizorila je u koloru uru s nekog tornja. Sa strane su bili kartonski zupčanici, kad bih njih pokretao, u prozorčićima bi iskakali brojevi koji su označivali satove i datume ili pak neke figurine, svetaca jamačno, koji su značili mjesece. Godina nije bilo. Pa kad sam nekih tridesetak godina kasnije stajao na Starogradskom trgu u Pragu, bio sam zapanjen: ura je bila nalik na onu, i valjalo je gledati iskakanje brojki, a dulje se čekalo na figurine. Cesi su to zvali orloj, jamačno prema talijanskom orologio. Pred vijećnicom se uvijek skupilo dosta publike, pa se može reći da je statistički više posjetilaca Češke vidjelo taj orloj nego pilo pivo u Svejkovoj pivnici, a na Hradčane su se tada uspinjali rijetki Slovenci i to zato jer ih je restaurirao Plečnik. U vrijeme Novotnoga Kafku se prešućivalo... Urari su bili umjetnici svog (renesansnog) vremena, pa je cinična bila dosjetka u Reedovu filmu o tome kako su za vrijeme krvavih ratova u Italiji stasali geniji poput Michelangela dok je mirna Švicarska izumila samo Kuckuck-uhr. Uostalom, zaštitnim znakom Trećeg čovjeka nije postao Heldenplatz nego Riesenrad u Prateru: »urarski« znak opstojnosti cikličkog kretanja. O opstojnosti toga kretanja svjedočilo je i kukavičje glasanje u domovima od Schwarzwal- da do Julijskih Alpi, ali i trajnost kruženja na ringlšpilima, sa sigurnošću da se pucicama na bijelim konjekima ne može ništa desiti dok se uz zvukove valcera vrte u sigurnom krugu. Bili su to mehanizmi građanskog društva...

• Details
• Contents