Vožnja na crno
- Na kojoj ste postaji ušli u vozilo? – upitala je. (Priču sam, dakle, morao napisati.) Nakon njezina pitanja samo sam joj prebirao po licu, ne bih li nabasao na odgovor na svoje pitanje: Zašto to pita? [...]
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
- Na kojoj ste postaji ušli u vozilo? – upitala je. (Priču sam, dakle, morao napisati.) Nakon njezina pitanja samo sam joj prebirao po licu, ne bih li nabasao na odgovor na svoje pitanje: Zašto to pita? [...]
More...
„Eh, kad bi čovjeku bilo dano da vidi koliki je u odnosu na ono kolikim ga je Tvorac zamislio! Čini se, svi strahovi nestali bi s ovoga svijeta. A i ona mala jata bojažljivosti po zakutcima nutrine ostala bi za navijek zaključana u podrumima naših duša. Svaki bi znao svoju veličinu i nastojao nekako dogurati do onoga što mora biti. [...]
More...
Mi smo bili taze na prvoj godini studija i nismo bili Bog zna kakav čimbenik. Samo malo Šoka i Raša. Oni su Crnoga i Beloga brata prid kinom izmlatili ko gospojica Jelica prvašiće. Mi se nismo veselili koliko nas je bilo stid. Crni i Beli brat su došli odnekle. Naočiti, pa silni. Cure su se palile. Poglavito one koje su to i prije bile. Crni i Beli brat su se junačili i nas sve odjednom zvali potući se. Svi na dva. Dodijalo to Raši i Šoki pa jedan na jednoga, dugi na drugoga i poče makljaža kakvu ni direktor kina Slavko Pejčinović nije vidio, a kamoli će drugi. Ni blagajnica kina, gospojica Marica Dujan. A ja!? [...]
More...
- Drine, o Drinčice, di si to bila, radane? Odi k meni pa ćemo se malo prančijokat, ti i ja. - Ma, išla san vidit di su nan kokoši. Ora se navija povri dolaca. Nomadne nan ji nešto obnoć pokupi iz šaloša. Ne zna se ili je šetka ili je bijo džudžan, samo kokošiju nema. Ostalo samo podikoje pero na dvoru. Još neka nan i ove pokupi ora i di smo prispili undan. [...]
More...
Taj odlazak mogu proglasiti bijegom, rekla sam sama sebi i samo potkupila krajeve jakne kako bi mi bilo toplije. Jesen je, bez najave, zakoračila u dubokim čizmama. Samo jedna jača kiša bila je dovoljna da spere ljetnu toplinu i pruži svoje ledene prste po cijelom kraju. Gledam nogostupe koji su prepuni, sada ne više tako zlatnoga, lišća jer komunalna služba danas nije mogla stići uraditi toliko posla. [...]
More...
Dok je pisao Slijepu sovu, jednoga dana na bazaru u Teheranu, sreo je starca koji mu je ponudio nešto zamotano u marami. - Ovo, poklanjam vama za uspomenu – rekao je. Hedayat se začudio gesti u poklonu. Bio je nestrpljiv, otvorio maramu, u rukama je držao divnu vazu, nije bila dobro očišćena od zemlje. Starac nije sačekao da mu se postavi pitanje. Poče govoriti: -Prije nekoliko dana bio sam u ruševinama Reja, drevnoga grada, u koji ste vjerojatno odlazili. [...]
More...
Brodovi! Brodovi! Brodovi… Brodovi su ka’ i ljudi. Mornari. Morna mora. Oceani. Imaju dušu. Sudbinu koju s mornarima, morima, oceanima – dijele. Sudbina su jedni drugima. Jedni drugima neraskidivi dijelovi života. S njima i njihove obitelji žive. Žive tim životom i od toga života žive. [...]
More...
Moje rodno mjesto Busovača stisnulo se između rijeka Ivančice i Kozice. Drugi svjetski rat dugo je trajao. Mjesto su razrušili saveznički avioni. Poginulo je puno stanovnika i ostao je velik broj siročadi. Jedna od njih sam i ja. Moja mama je ranjena prilikom bombardiranja, a umrla je sedam dana poslije. Ostala sam s ocem i četiri sestre. [...]
More...
Kad se gazda Kuster iz sela Ešenbaha - zaleglog podno same Riken-ceste između Togenburga i Lint-zaravni - naprasno, ljeta hiljadu devetsto šezdeset i osmog, dne 13. avgusta naveče s dušom rastavio, on već bjaše kod mnogo svijeta tokom bezmalo dvije i po decenije kao travar i rukopipatelni gatar ili iscjelitelj molitvama nemali ugled stekao; oprezniji uzmigoljiše da ga baš i nisu bogzna kako dobro poznavali i nevoljko se upuštahu ma iukakvo potanče procjenjivanje rečenog vidara, ili to ne mogahu, smatrajući oduvijek Jozefa Kustera bezopasnom doduše, ali, tako im zdravlja, i tajanstvenom klatnicom i predskazivačem što kišnih što sušnih prilika; tek nekolicina rekoše bez duga nećanja kako on i nije bio ništa drugo do prevejan podvaladžija, doktor budžaklija, puki lakrdijaš i vještac, a uzimao je živima, jes bome i kapom i šakama objema, vazda.
More...
Ulaziš u autobus i student si književnosti. Već na prvi pogled ova rečenica zvuči ti vrlo efektno. Tu je radnja, narator u drugom licu cijelu stvar oneobičava, a i lik studenta čini se najboljim materijalom od kojeg se može napraviti ova priča. Zamišljaš ga i on je ti: naočale, kratko ošišan, blijedo lice, trodnevna brada i tragovi nesanice; pod rukom dvije-tri knjige iz teorije književnosti sa nerazumljivim naslovima... I priča se dalje nastavlja sama od sebe. Ti si već nad njom izgubio kontrolu i ona se odmotava po tajnovitim zakonima literature
More...
Bilo je očito da će to potrajati. Nakon što je u neviđenom blitz-kriegu svatko zauzeo i počistio ono što mu je bilo pred nosom, linije su se formirale. Iskopali su su se rovovi, artiljerija je postavljena u dubini, uspostavljena je logistika i sve kako spada u dobre ratne običaje. U svakom slučaju hrvatski vojnici bili su bolje i modernije opremljeni, dok su muslimanski borci uglavnom bili opremljeni lakim pješačkim naoružanjem. Našao bi se tu i tamo koji minobacač ili top većeg kalibra koje su po potrebi šetali po frontovima, tako da Hrvati misle da ih imaju više, ali i bez toga u ljudstvu nisu oskudjevali.
More...
Već je mjesec dana Sarajevo bilo uronjeno u kotlu žege. Sve vrijeme niti kapi kiše, niti osvježavajućeg lahora s Igmana. Miljacka kao da je napola isparila i cijedila se polako otkrivajući pješčano dno. Noću se temperatura malo spuštala, ali već ujutro bi sunce ponovo počinjalo peći, a grad bi obavijala magličasta para. Život se odvijao iza prozora potpuno zamračenih roleta i rebrenica. Mnogi su ljudi padali u nesvijest. U novinama su se povećali stupci nekrologa s fotografijama umrlih.
More...
Budim se uz šum lišća. Pa to je znači, bio samo ružan san. Ne vidim ni naoružane stražare, ni podzemnu tamnicu u koju su me trebali baciti. Sam sam u hladu drveta. Zabezeknuto razgledam okolicu: stepa se rasprostire u nedogled. Crvena, od sunca spečena zemlja, ogoljeli brjegovi i vrlo vrlo daleko, jedan bunar . Dakle, nedavno mi saopštiše da ću biti kažnjen. Zabrinuto sam čekao u kancelariji dežurnog oficira . Ušao je jedan visoki, smrknuti oficir i naredio mi da pođem s njim. Sjećam se da smo išli dugim, loše osvijetljenim hodnicima . Njegove su se čizme blistale čak i u polumraku.
More...
This paper deals with reconceptualization of martyrdom in Martyrs (2013), a short story collection by Želimir Periš. Close reading demonstrates linkage between these texts and some hagiographic features, such as celibacy, asceticism, and visions. Special attention is given to the aspect of exemplarity, which appears to be emphasized as the result of diverse repetitions. Furthermore, the implications of the cyclic composition of this collection are examined. In conclusion, the analysis of the role of the story and the role of the storytelling indicates choice itself to be the shared motivation of these texts and the essence of the martyrdom as displayed here.
More...
The text evokes the childhood memories of Marian Ilea and interesting aspects of his family tree.
More...