Ni najbolji normativni okvir ne može nadomjestiti nedostatak političke volje
Not even the best normative framework cannot compensate for the lack of political will

Summary/Abstract: Daytonskim sporazumom je okončan rat i uspostavljen mir, a bio je pretpostavka i za povratak prognanih i izbjeglih njihovim predratnim domovima i mnogim pozitivnim postratnim procesima u BiH. Istina, na njegov račun je danas moguće čuti i različite vrste kritika i zamjerki – kako iz međunarodnih, tako i iz bosanskohercegovačkih političkih i inih krugova. Najviše njih se tiče Aneksa IV – i u vezi s tim je i najviše zahtjeva i prijedloga u kojem ga smjeru treba reformirati. U ovom radu se, međutim, postavlja pitanje je li takav pristup i utemeljen – ili još konkretnije, je li utemeljen pristup koji Daytonskom sporazumu i jednom od njegovih aneksa, Ustavu BiH, pripisuju obilježje svemoći. Odnosno, bi li i drugačije ustavno rješenje, uz postojeću dominaciju etnonacionalističkih filozofija, otklonilo kočnice izgradnje unutarnjeg povjerenja i ubrzanijeg razvoja zemlje? Temeljna teza ovog rada je da to, koliko god željeli, ne bi bilo moguće. Jer, provođenje Ustava je na ljudima – a u njihovoj, točnije nespremnosti dominantnih nacionalističkih koncepata, je izvor najvećeg dijela postdaytonskih problema. I sukladno tome je i zaključak – ubrzanja integrirajućih procesa u BiH ne može biti bez promjene političke paradigme kojom bi na mjesto postojeće došla nova, politička paradigma kojom se na mjesto nacionalnih kolektiviteta i njihovih interesa dovodi interes čovjeka i njegovo pravo na normalan života.

• Details
• Contents