Prilog izučavanju prošlosti bratstva Rastodera
A Contribution to the Study of the Past of the Rastoder Brotherhood

Summary/Abstract: Monografije, posebno o bošnjačkim bratstvima su se posljednjih godina umnožile toliko, da ćete prije nabrojati bratstva koja nemaju monografiju o sebi, nego ona koja ih imaju. U načelu to je veoma pozitivno, posebno ako se ima na umu potreba ljudi da saznaju što više o sebi i svojim srodnicima u vremenu kada globalizacija u biti tjera ljude na otuđenje i diktira posve drugačije potrebe od onih vezanih za identitet i porijeklo. Autori ovih djela su uglavnom entuzijasti (vrlo često iz bratstva) koje ne obavezuje nikakva naučna niti stručna potreba izučavanja ovog problema već mnogo češće svečarska lukrativna težnja koja ponekad može rezultirati i vrijednim djelima. Ali ipak to je rijetka pojava. Prvo zbog toga što je heuristička osnova izučavanja ovog pitanja jako sužena, zahtijeva specijalističko interdisciplinarno znanje. Zbog toga, u svim tim monografijama već postoji obrazac, diktiran nekim prestižnijim etnografskim školama koje su "nauku" utemeljili na naraciji, često starijih ljudi koja u biti njihovo sjećanje, pripovijedanje, pamćenje pretvara u činjenice, koje se potom uzimaju kao neprovjerljive. Bez obzira što moderna nauka takav metod naziva "babologijom" ili pričama "đedova i baba" ipak ga u cjelosti ne odbacuje, tim prije što obrazac tzv. Oral history na zapadu koji se primjenjuje u izučavanju zajednica koje nemaju pisanih svjedočanstava o sebi, postaje veoma raširen i služi naučnicima da sve to objedine u korpus naučnih disciplina najčešće podvedenih pod pojmom antropologije. To je moderan interdisciplinaran pristup koji u metodi istraživanja koristi više različitih pristupa, te u analizi dobijenih rezultata značajno proširuju nivo znanja. Toga naravno ili nema ili ima veoma malo u savremenim monografijama o bošnjačkim bratstvima. U njima se raširio stereotip preuzet iz starije etnografske škole Jovana Cvijića i njegovih đaka. Zato svaka od njih počiva na istom obrascu u objašnjavanju porijekla. Najčešći obrazac je onaj koji počinje sa: bila su dva-tri brata koja su se zbog nečeg ili sa nekim posvađali i oni obavezno bježe iz mjesta (plemena) porijekla, jedan po pravilu je konvertit (mijenja vjeru) a ovaj drugi, treći...ostaje u "staroj vjeri" jer je on "svjedok" porijekla konvertita. Kako "krv nije voda", biološko srodstvo obavezuje i ono se poštuje. I o tome ima mnogo zapisa. Ali nema "dokaza" da je baš tako bilo pa se na ovu osnovnu nit vremenom nadovezuje bezbroj priča, koje kada se zapišu postaju činjenice na koje se pozivaju oni koji koriste te priče. I naravno, svaka priča je "istinita" dok se ne dokaže suprotno. I to je proces koji zavisi od generacija, a ne od pojedinaca. Otuda svaki napor u tom smislu zaslužuje poštovanje i svaka monografija o bilo kojem bratstvu je vrijedan prilog. Motiv za pisanje ovoga teksta je u tome što smo sasvim nenadno došli u posjed jednog rukopisa koji ima pretenciozan naslov "monografija", ali za koji iz više razloga cijenimo da je vrijedan doprinos razumijevanju onog čime se bavi. Prvo, zato što je pisano u jednom posve drugom vremenu (1987). Drugo, što je osoba koja je to očito radila nenamjenski, filantropski iz najboljih namjera. Treće, što se služila metodom "oralhistory" u posve drugačijim okolnostima od današnjih. Treće, zanimljiva zapažanja, naročito o prezimenu (Rasoder, Rastoder) se mogu potkrijepiti izvorima za koje autor vjerovatno nije znao. I na kraju, potreba da se ispoštuje amanet ovog autora: "Poželjno je da ovu monografiju umnože, svi koji to imaju uslova, kao i da se upoznaju svi rođaci sa njom i o postojanju ovog pisanog dokumenta o bratstvu Rastodera". Kao pripadnik tog bratstva i neko ko je bio žrtva primitivnog i divljačkog napada dijela instruiranih polupismenih bratstvenika i pored jasnog iskaza da nemam motiv, niti ambiciju i stručni izazov da se bavim istorijatom tog bratstva, vjerujući i dalje da se "istorija ne može napisati, ona se piše", kao urednik "Almanaha" uz podršku ljudi iz redakcije, smatrao sam da objavljivanje ovog priloga ima dvojak značaj: to nije samo zanimljivo štivo o jednom bratstvu (Rastoderima), već istovremeno i dragocjeno svjedočanstvo o njima iz vremena kada je nastajao ovaj spis. Spis u originalu ima 21 gusto kucanih strana na pisaćoj mašini i do mene je došao zahvaljujući Refiku (Huzeirovom) Rastoderu kome dugujem neizmjernu zahvalnost i poštovanje. Činjenica da se zahvaljujući njemu pojavljuje danas ovaj tekst, koji je, bar prema zapisu autora, bio u posjedu još nekoliko ljudi, govori o tome da ipak ima onih koji znaju sačuvati svjedočanstva za potomstvo.

• Details
• Contents