Neiskazivost
Unexpressiveness

Summary/Abstract: Tko piše i što jest pisanje? Tko piše neprestano postavlja pitanje o smislu pisanja. Već je otuda izvjesno da se pisanje ne može razumjeti bez odnosa u kojem jezik i govor iziskuju ono što je srednjovjekovna teologija nazivala, doduše u negativnome iskazu, tertium (non) datur. Pisanje se odvaja od govorenja i jezika kao uvjeta mogućnosti vlastita spisateljstva time što prkosi vremenitosti govorenja. U materijalnome tragu brazgotine na papirusu ili slikovne informacije u digitalnome stroju posrijedi je težnja za dokidanjem »ovdje« i »sada«. Ovjekovječenje u tekstu poput Knjige čini pisanje božanskim tragom »vječnoga sada« (nunc stans). To je razlogom zašto je Derrida u spisu O gramatologiji zacijelo najupečatljivije uzdigao pisanje do razine problema mišljenja u doba kraja metafizike.1 U pisanju koje prethodi govoru, kao što sjene prethode svjetlosti onog viđenoga, pitanje tko piše nadilazi istraživanje onoga o čemu se piše. Tko i što pripadaju odnosu između »subjekta« i »stvari«. Jer netko i nešto nisu razdvojeni entiteti. Kada netko misli i govori o nečemu, tada ono što se misli određuje onoga tko misli iz same biti mišljenja kao takvoga. Tko govori uvijek je već u sebi razdvojen na onoga o kome se govori kada se uspostavlja razlika između »subjekta« i »stvari«. No, kada sama »stvar« ne može biti u potpunosti iskaziva zato što upravo ona omogućuje razlikovanje između tko i što se govori, tada je pisanje koje ostavlja trag ovjekovječen u tekstu eksperiment samoga života. To je iskustvo zaustavljanja govora na nultoj točki kazivanja.

• Details
• Contents