Slovo o zvoninu
A Word about Sonnet

Summary/Abstract: Ovih dana moja me životna suputnica podsjetila na jedan skroman darak koji sam joj darovao prije gotovo desetljeća i pol – posve smo bili zaboravili na nj. Stavila ga je među svoje privatnosti/intimalije (pisma, slike, sitni predmeti…) i tu je – padao u zaborav. Riječ je o rođendanskom darku, dakle o nečemu posve osobne prirode. Kako sam nekako u to vrijeme pisao zbirku osmeračkih zvonina1), rekao bih posve spontano, tako je i moj rođendanski dar bio – također osmerački zvònin/sonet. Pisan je malim, prenosnim strojem „unis“,mislim sarajevske proizvodnje, jer je moja od studentskih dana vjerna mi istočnonjemačka „erika“ ostala u bivšemu životu (računalom se još nisam služio), dakle napisan je „izravno u stroj“, ali to više nije bio poetički zamišljaj, pristup/ diskurs spontana ritmizirana govora, kazivanja bez predaha, tako simbolična i metaforična naziva, kakav sam ispucao dvadesetak godina ranije2), nego sada samo – način pisanja u doslovnome smislu riječi. Vidim da mi je išlo glatko, gotovo bez pogreške, samo sam na dva mjesta „iziksao“ neku riječ te iznad, odnosno pored nje napisao neku drugu.

• Details
• Contents