Posttraumatski stresni poremećaj: dijagnoza skrojena za dob otrežnjenja od iluzija?
Posttraumatic stress disorder: Diagnosis tailored for age sobering of the illusion?

Summary/Abstract: Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je jedna od najkontroverznijih dijagnoza u psihijatriji, kao i medicini uopće (Jakovljević 1998, Stein et al. 2011.). PTSP kao psihički poremećaj postoji tisućama godina, ali sve do 1980. godine nije opisan kao nozološki entitet (DSM-III, APA 1980.). U početku je definiran kao patološko stanje koje uslijedi nakon psihičkog traumatskog događaja koji je izvan razine uobičajenog (APA 1980.). Prema toj definiciji, simptomi ovise o izloženosti traumi. DSM-III i DSM-III-R (1987.) klasifikacije su prepoznale da sindromi kakvi su se javljali poslije katastrofičnih trauma vijetnamskog rata, ratne mornarice, silovanja, zlostavljanja djece, koncentracijskih logora itd. su svi bili karakterizirani s tri glavne skupine simptoma: traume ponovnog proživljavanja ili opsesivnim sjećanjima iz njega, emocionalno omamljivanje ili izbjegavanje podražaja povezanih s traumom, te povećana autonomna uzbuđenost koja formira PTSP dijagnozu (Friedman 2011.). Prije početka rata u Vijetnamu uvriježeno je da rat dovodi do psihičkog sloma (Jones & Wessely 2003.). Pod uvjetom da stanje nije bilo liječeno medikamentima, hospitalno ili da nema rentne karakteristike, slom će biti izliječen i kratkotrajan (Shepard 1999, Jones & Wessely 2003.). Ako simptomi postanu kronični, onda je to moguća posljedica loše organizacije, utjecaja nasljedstva, ili poremećenog odgoja, a rat je tu bio samo okidač. Dakle, psihički simptomi povezani s iskustvom u ratu su bili normalni odgovor na nenormalnu situaciju i bili su prolazni, osim u slučaju kada su povećavali sekundarnu korist (Wessely 2005.). DSM-III je to promijenio navodeći da je uzrok kroničnog kao i kao akutnog sloma nakon borbe još uvijek sam rat, i da se svatko može psihički slomiti ako je podvrgnut dovoljnom utjecaju katastrofičnog stresa.

• Details
• Contents