Renatu
To Renato

Summary/Abstract: Ne znam sjećaš li se, dragi, ma tko bi se toga više sjećao, ali ja, inače tako zaboravna, pamtim: bio je siječanj 1998., došla sam u vaš unajmljeni stan na Mejama, u kojem su na prozorskoj dasci s vanjske strane bile poredane tvoje krcate pepeljare. Ti i Maja bili ste drugi po redu ljudi s kojima me Davor upoznao kad sam se doselila u Split. Kati je bilo tek nekoliko mjeseci, ti još nisi bio objavio nijednu knjigu, ali bio si već poznat kao novinar i TV kolumnist. Smjesta smo našli zajednički jezik kao dvoje »dotepenaca« i tako si lijepo znao dočarati koliko ti se preseljenjem iz Zagreba u Split popravila kvaliteta života da je to i meni pomoglo s manje straha i više blagonaklonosti promatrati grad u koji sam se doselila. Ti i Maja odmah ste osvojili moje srce i do dana današnjeg ostali među meni najdražim ljudima na ovom planetu. Tijekom godina družili smo se na dječjim rođendanima (Toma i Jakov rodili su se u razmaku od nekih 25 dana), Novim godinama, večerama, izlascima, u raznim drugim prigodama. Oduševljavala me tvoja načitanost, raznovrsna znanja (čovječe, sastavljao si pitanja za Kviskoteku!), elokventnost, voljela sam priče kojima si zabavljao društvo. A kad su se moji roditelji 2001. iz Osijeka doselili na Čiovo napisao si veliku reportažu za Nedjeljnu Dalmaciju o tome kako moj tata na otoku izrađuje kobasice i slavonske šunke. Tata je često spominjao tvoje riječi da ćeš u svakoj prilici rado zamijeniti svoju knjigu za njegov kulen.

• Details
• Contents