Zbogom, nebeski bodule
Goodbye, heavenly body

Summary/Abstract: U Lavovu, u jednoj mirnoj ulici, postoji kuća na kojoj je najčudniji putokaz koji sam u životu vidio. Na staroj stambenoj zgradi, i ne toliko visokoj, piše: »Nebo, 16 metara.« I strelica uperena prema gore. Kruno Lokotar, ti, Alla Tatarenko i ja stojimo pred tim putokazom i smijemo se. Netko kaže: »Nisam znao da je nebo tako blizu.« To si možda bio i ti. Samo visina zgrade i nebo je, eto, već tu. I tada još, u tom veselom trenutku, nismo mogli znati, dragi Renato, da će nebo biti tebi tako blizu. Jer, nema sumnje, ti si gore, u nebu, bio ti ateist ili ne, i mogu samo zamisliti taj urnebes kad u nebo stiže netko tko u nebo ne vjeruje. Pa kao što si sve nas nasmijavao dolje, sada možda nasmijavaš i njih, gore. Možda ima tamo gore i jedan otok osunčan, nekima od nas od davnina znan, možda nebo i jest otok, kao Utopija, a ti si sada nebeski bodul. Zbog tebe bi, dragi Renato, svako nebo trebalo biti na dobitku. A tko je na gubitku, to mi dolje u ovom trenutku jako dobro znamo. Znamo koga smo izgubili. Čovjeka kojega su i ne tako bliski ljudi osjećali kao prijatelja, velikog pisca čiji će se romani i dalje čitati i koji će nas i dalje uveseljavati, ali sada s knedlom u grlu, podijeljenih osjećaja, sa smijehom i tugom i malo gorčine, pisca i čovjeka koji je uistinu volio ljude, i one koje je izmislio i one stvarne koje je u životu sretao.

• Details
• Contents