VIDEOPOLITIČKI OBRAT SVIJETA: IMA LI JOŠ ALTERNATIVE POPULIZMU?
THE WORLD'S VIDEO POLITICAL TURN: ARE THERE ANOTHER ALTERNATIVE TO POPULISM?

Summary/Abstract: Još 1989. godine znameniti talijanski politolog Giovanni Sartori prateći karijeru novih tipova karizmatskih političara u svijetu, a među njima su ključne uloge imali Ross Perot u SAD-u, Silvio Berlusconi u Italiji, Stanislaw Tyminski u Poljskoj, Fernando Collor u Brazilu i Bernard Tapie u Francuskoj, skovao je izraz videopolitika. Njime je nakanio usmjeriti pozornost na spoj poduzetničkoga menađera i medijskoga zabavljača koji se pojavljuje u svakodnevnoj političkoj borbi za naklonost publike odnosno glasača u liberalno-demokratskim poretcima. Ne slučajno, 1989. godina bila je svjetsko-povijesna prekretnica po svim značajkama. Rušenje Berlinskoga zida kao simbolički kraj ideologije komunizma u istočnoj Europi i ulazak u doba globalizacije kao trijade neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi bio je istodobno i početak vladavine tehnosfere ili kibernetičke mreže događaja kojim se svi procesi životne interakcije između sustava i okoline svode na ubrzavanje protoka informacija. Otuda slijedi nužnost onoga što je Jean Baudrillard nazvao ekstazom komunikacije. (Baudrillard, 1988, Paić, 2020, 2022a). Nema dvojbe da je videopolitika danas u potpunosti zavladala onim što je još preostalo od tradicionalnoga pojma društva. Društvene mreže postale su mnogo više od dodatnog prostora za pojačavanje intenziteta političke artikulacije temeljnih ideja o načinu vladanja državom i preoblikovanjem društva. Njihova je nezamjenljivost u stvaranju novoga diskursa i dijaloga brze razmjene stavova uvjet mogućnosti nove vizualne kulture. U međuvremenu je spomenuti Sartorijev pojam proširen u sferi društvenih i humanističkih znanosti i to na taj način da uglavnom francuski politolozi za nove političke aktere složenih procesa u kojima se zbiva demokratski život razvijenih i nerazvijenih država i društava koriste izraz telepopulizam. Time dovode do krajnjih granica ono psihopolitičko i ideologijsko kad je riječ o suvremenim tendencijama u politici uopće.1 (Taguieff, 1997: 18, Paić, 2022b)

• Details
• Contents