O Velimiru Viskoviću kroz tri krležološka fragmenta
About Velimir Visković through three Krležological fragments

Summary/Abstract: Godine 2013. zajedno s Bojanom Koštićem, tadašnjem mojim studentom na kolegiju Miroslav Krleža: vječno žensko i ono političko na Fakultetu hrvatskih studija, intervjuirala sam Velimira Viskovića za Zarez, pri čemu smo razgovor naslovili prema jednom tematskom pitanju navedenoga razgovora »Krležin Leks kao refugium peccatorum«. Pritom jedno od pitanja, a koje nažalost tom prigodom nije stalo na dvije stranice Zareza (okvirno 18 000 znakova ili dvije Zarezove »plahte«) bilo je na koji je način V. Visković, tada kao mladić, oslovljavao Krležu. Pritom razgovor smo vodili uživo, kao što je predložio V. Visković, u njegovu knjigama zatrpanom radnom kabinetu Leksa, tako da smo student Koštić i ja naslovili fotografiju, koju smo tada snimili - »Velimir Visković u jednom prekrasnom stolnokreativnom neredu svoje radne sobe u Leksu«. Naime, V. Visković, među ostalim, je istaknuo da je omiljena forma druženja unutar Leksikografskog zavoda bilo sastajanje (ne volim riječ »intelektualac«, pa je izostavljam) po sobama gdje se vrlo slobodno razgovaralo o različitim stvarima, gdje su se nerijetko i znali ljudi sukobiti. I upravo su iz tog pluralizma proizlazile i neke zanimljive ideje i zanimljiva atmosfera. Poslušajmo što smo tom prigodom saznali o ritualu oslovljavanja.

• Details
• Contents