(In)diskretni (post)egzistencijalizam Borivoja Radakovića
The (in)discrete (post)existentialism of Borivoj Radaković

Summary/Abstract: Uh, nabijem ti naslov! Priznajem skrušeno, smučio mi se čim mi je pao na pamet. I zato neka ostane, ovako lijepo prepotentan, sa zagradama i latinizmima, dakako, pseudoznanstven i poput većine sličnih do zla boga nedorečen. Riječju: prikladan. Posebice kad je posrijedi tema toliko široka da je nijedan naslov ne bi mogao dostojno ukrotiti, osim možda »Što će biti s nama«, ali taj se već koristi drugdje. Nadalje, ispod pseudoznanstvenog naslova lijepo bi se vidio poneki učen citat, recimo: »Granice mog jezika su granice mog svijeta.« (Ludwig Wittgenstein) Ili: »O čemu se ne može govoriti, o tome treba pripovijedati.« (Peter Sloterdijk) Ili još (e, taj je pravi): »Životinja (mačka, nap. a.) nas promatra, a mi pred njom stojimo goli; i možda upravo na tom mjestu započinje mišljenje.« (Jacques Derrida) Vodi li nas roman to nekamo? Pa, uglavnom da: prilično nezaobilaznim putem ravno u književnost Borivoja Radakovića, osvjedočenog mačkoljupca koji svojom osobnom poetikom rado rasteže granice jezika do onkraj skučenosti ustajala svijeta i pritom suvereno pripovijeda o stvarima o kojima mnogi ne bi mogli ni govoriti, bar ne jasno i razgovjetno, kako to logika zahtijeva od mišljenja. O svemu tome, naravno, kasnije. Za početak, naklonjeni štioče (ovo, naravno, u svim rodovima), da te odmah zgrozim: da, ovaj ogled bit će filozofski intoniran. Jebiga!

• Details
• Contents